Hrvatska statistička tendencija

Godine 1893. bilo je po računu „Obzora“ (broj 258 iz 1893.) preko 8.000.000 Srba. Kada je ovaj srbožderski organ hrvatskih jezuita na izmaku 19. veka pronašao ovaj broj Srba, mi bi imali razloga toj cifri dodati još koji milion, jer nam je poznato, da je „Obzor“ izbegavao pohvaliti se srpskom snagom. Međutim, interesantno bi bilo sada čuti od njegovih ustaških naslednika, šta misle o današnjem broju Srba. Mi bi ovde mogli ponoviti onu iz narodnih pesama: „Kud se zdede car Nemanje blago?!“. Jer svega 17 godina posle ovoga „Obzorovog“ članka, vršen je 1910. „popis pučanstva“, koji je mimo volje stanovništva obuhvatio zemlje pod današnjom „Nezavisnom Hrvatskom". Tim je „popisom“ nađeno, da u tim krajevima ima svega 1.569.848 Srba. Ostalo je „Obzor“ sa zagrebačkim jezuitima pokatoličio ili klasično utajio. U isto vreme živelo je na istoj teritoriji 2.476.575 Hrvata, računajući u ovom broju i Srbe katolike – Šokce. Što se tiče teritorije na kojoj su Srbi apsolutnom većinom živeli, srpsko-hrvatski odnos na teritoriji docnije „Nezavisne Hrvatske" bio je 70:30 u korist Srba. U ovih 30% hrvatskog prostora uračunati su i Šokci mada oni tamo ne spadaju. Ovih Šokaca bilo je prema mađarskom popisu iz 1840. godine 297.747. Hrvatska statistika za 1910. godinu priznaje, doduše, na strani 12 da su se Šokci i Hrvati do nedavno razlikovali, ali ih konačno i mimo njihovog pitanja, zbog toga što su pripadnici katoličke vere svrstava u red „autohtonih“ Hrvata. Piscu je, mećutim, poznato vlastitim posmatranjem na licu mesta, a o tome se do nekoliko godina unazad mogao uveriti ko je hteo, da su Šokci siromašne hrvatske doseljenike obično na krajevima njihovih sela stavljali pod poseban pojam, nazivajući ih Hrvatima, kao da govore o trećem licu.

Bijaše dakle po „Obzoru" na izmaku XIX. veka osam miliona Srba. Po hrvatskoj statistici iz 1910. godine, kojoj kao i mnogim hrvatskim tendecioznostima ne verujemo, ovaj broj, ukoliko se odnosi na „hrvatske zemlje", opao je na svega 1.569.848 Srba. A već sada ih po ustaškim načelima i po njihivom učenju nema ni jednoga. Eto, to je rezultat srpsko-hrvatskog bratstva i proganjanja svih onih istinskih srpsko-slavenskih rodoljuba, koji su za vreme najžešće hrvatshe propagande u Jugoslaviji vapili da je srpstvo u opasnosti.

Imamo razloga da ne verujemo hrvatskoj državnoj statistici iz 1910. godine kao i svima onima docnije jer znamo da je stotinama godina lešinarila po srpskom istorijskom i etnografskom prostoru. S pravom smatramo, da su Hrvati onoj cifri od 1.569.848 Srba morali dodati mnogo i mnogo, pa da brojčanost Srba u njihovoj statistici bude realna. Verovatno će se i tome pitanju posvetiti posebna pažnja i tačnom računicom utvrditi broj Srba, koje nam Hrvati duguju. Zadovoljimo li se, međutim, hrvatskom statistikom, trebali bi da po hrvatskoj računici vidimo, koliko su osnivanjem „Nezavisne Hrvatske“ preuzeli srpskih duša na „bratsko čuvanje".

O prirastu srpskog stanovništva hrvatska statistika na strani 12 doslovce veli: „Nije tako povoljan odnošaj za Srbe, jer je njihov porast bio za 147.209 duša, ili za 29.50%". Ova jadikovka o Srbima navodi nas da kažemo koju o naporima, koje Hrvatska decenijama čini, da bi sprečila takozvanu „bijelu kugu“ (sprečavanje porođaja), da bi što manje kosila po Hrvatskoj, a naročito u Šokadiji. Matematičari su izvodili iz računa verovatnoće vreme, za koje će Šokadija izumreti, a jedan slavonski list napisao je početkom 1939. go-dine ovo:

» „Bijeloj kugi" najšire je polje rada baš Šokadija. Za ljubav ljepote i dopadljivosti, kult majke i uzvišenost koja je za to ime vezana, opadao je i opada danomice. Rijetke su Šokice i šokačke porodice sa više od jednog ili najviše dva djeteta. «

Jedan drugi slavonski list napisao je povodom ovoga prvoga nekoliko nedelja docnije:

»Mi priznajemo da postoji „bijela kuga" i da je ona jedno od onih zala, što uništavaju Šokadiju. «

Ovo je bilo potrebno da se zna, kako bi se objasnilo odakle onaj hrvatski prirast u razmaku od 1880. do 1910. godine kad nam je poznato za toliko opadanje nataliteta i borbu protivu „bijele kuge" u hrvatskom narodu. Za ovo treba tražiti objašnjenje u činjenici, da ove tri decenije spadaju u ona doba istorije Srba pod Austrougarskom, kada su na hrvatskom žrtveniku prinašani rimskoj crkvi. Eto, otuda je onaj prirast hrvatskog stanovništva u razmaku od 1880. do 1910. U tom prirastu nalaze se i oni Srbi, koji su ko zna iz kojih razloga spašavanja života ili životne egzistencije, sa neopisivim gnevom u duši i suzama u očima morali napuštati veru svojih otaca i prilaziti veri, sa kojom su se tek njihovi daljnji potomci mogli izmiriti. To je bilo zlatno doba hrvatske statistike. Što se, međutim, ta naduvena statistika ne može pohvaliti ni četvrtinom ovoga prirasta za razdoblje 1910.—1940., ne leži krivica do Beograda, jer on u te krajeve nije slao beograđane da vrše popis, nego je to rezultat vremena, kada srpski narod u ovim krajevima prisilnim pokatoličavanjem nije bio materijal za „prirast hrvatskog pučanstva“.

Na ovome mestu moramo se dotaći predavanja nekakvog hrvatskog „novinara“ (Ivana Ambrozića), održanog početkom marta 1943. godine preko zagrebačkog radija (hrvatski: „krugovala") o temi: „Suzbijanje bijele kuge u Hrvatskoj". „Novinar" na kraju svoga predavanja „konstatira" da za „bijelu kugu" niko drugi nije kriv doli „glavom" Beograd! Najzad, ipak likuje konstatacijom, da je statistika prirasta u „Nezavisnoj Hrvatskoj" pokazala za dve godine aktivu. Mi smo bili naučili da Zagreb baca krivicu na Beograd i onda, kada ne padne kiša na vreme ili kad odviše pada – i to nas mnogo ne interesuje. Ali, ovo predavanje moramo sravniti sa iskazom žena izbeglica od Sanskog Mosta, koje su kratko vreme posle njegovog „predavanja“ prebačene iz zemunskog logora u Beograd. One kažu da su Hrvati otpočeli sa novim načinom janičarenja time, što oduzimaju svu malu decu od njihovih roditelja i smeštaju ih po ka-toličkim samostanima, gde u njih ubrizgavaju otrov jezuitizma. Razume se, na taj način „gospon novinaru“, da vam se mora pokazati „plus“ u priraštaju! Samo budite bar hrabri, ako već nemate poštenja, pa priznajte da je taj priraštaj hrvatskog „pučanstva“ pribavljen ustaškim nožem a srpskom krvlju!

Upotrebimo li ipak hrvatsku računicu kao približnu, što nije slučaj, pa broju 1.569.848 Srba pribrojimo blizu 30%, onda i po njihovom računu duguju srpskom narodu okruglo 2.000.000 srpskih duša. Mi iz statistike od 1931. godine, međutim, znamo da je na teritoriji docnije „Nezavisne države Hrvatske“ živelo preko 2.500.000 Srba, a najzad nam je poznato, da su Hrvati zatekli na današnjoj svojoj teritoriji preko 3.000.000 Srba. Pošto su ustaši zatrli srpsko ime, najnovija hrvatska statistika likuje „velikim hrvatskim priraštajem" i po njoj bi izgledalo, kao da je svaka ona hrvatska nerotkinja iz udruženja „Bijele kuge“ mogla za dve godine roditi po 10 Hrvata.

Zadržimo li se na ovoj hrvatskoj statistici od pre tri decenije, kada nisu imali razloga lukavom jadikovanju, kako su tobožnji srpski „kuferaši“ preplavili „hrvatske zemlje“ i time „utjecali“ na državnu statistiku Hrvatske kao dela Jugoslavije, pa bacimo li pogled ne toliko na krajnju cifru kako su je oni izneli, već na etnografsku kartu onoga vremena, dolazimo do zanimljivog rezultata, koji baca pravo svetlo na srpsko-hrvatski odnos u zemljama od kojih je sagrađena „Nezavisna država Hrvatska“. Ovde ne zasenjuje nešto veći broj Hrvata, već naročito pada u oči, da su Hrvati živeli i da žive na svega jednoj četvrtini teritorije, koja se docnije nazvala Nezavisnom Hrvatskom. Ostalo je srpsko. Imajući to u vidu, Hrvati su još od aneksije Bosne i Hercegovine umetničkim marom krojili srezove tako, da u što većem broju srezova postignu hrvatsku većinu. U tome poslu nailazili su na nepremostivu smetnju koju im je činio neprekidni srpski etnički lanac, pa su morali hteli ne hteli, dozvoliti da od ukupno 132 upravne jedinice Srbi ostanu u većini u 61, odnosno 46% svih nazovi hrvatskih srezova.

Veliša Rajičević

Vekovi pod turskom vlašću i obnovljena državnost


Ratovi i seobe

Turskom osvajanju Balkana i Podunavlja prethodile su i pratile ga seobe srpskog naroda. One su bile usmerene onim pravcem kojim su prodirali Turci. Srbi su se selili pred najezdom Turaka jer nisu hteli da padnu pod njihovu vlast, pa su tražili zaštitu kod susednih hrišćanskih država, kojima su dobro došli za naseljavanje na opustelim pograničnim prostorima. Pošto su pokorili srpske države, i Turci su naseljavali Srbe na opustelim rubnim područjima svoje države, posebno njihov stočarski deo, inače lako pokretljiv.

Seobe prouzrokovane pojavom Turaka počele su sredinom 15. i trajale su do početka 19. veka. One su oslabile srpsko srednjovekovno etničko jezgro, ali su ga znatno proširile na severu i zapadu, dopirući do Temišvara, Arada, desne obale Moriša, Segedina, Budima, Križevaca, Gorskog Kotara i Žumberka. Od većeg značaja bile su seobe na prostoru južne Ugarske (Banat, Bačka, Srem, Baranja), Slavonija, naročito zapadne, severozapadne Bosne, Banije, Korduna, Like i kontinentalne severne Dalmacije. Na tim prostorima Srbi su se održali, dok su severnije i zapadnije uglavnom iščezli.

Tokom 16. i 17. veka srpsko stanovništvo selilo se u talasima; jedan od njih poznat je kao Velika seoba (1690). U svesti naroda ostala je još jedan seoba tog značaja, ona iz 1737. godine, ali nešto slabijeg intenziteta. Osim što su bile masovne, ove su se seobe od prethodnih razlikovale po tome što su tada Srbe predvodili njihovi patrijarsi, Arsenije III, odnosno Arsenije IV.

Ratovi Turske protiv Ugarske, Austrije i Mletačke republike, vođeni najčešće na onim prostorima gde su živeli Srbi, bili su brojniji od 15. do 18. veka. Suparništvo Turske i Austrije, dok se Rusija nije primakla Balkanu, u drugoj polovini 18. stoleća, bilo je presudno i za Srbe. Oni su živeli na prostorima oba carstva, kao i u prethodno pomenute dve države (Ugarske do 1526. i Mletačke republike do 1797), i učestvovali su u njihovim ratovima - u svim vojskama. U pograničnim krajevima oba carstva, izuzimajući krajnje istočne granice, Srbi su činili većinsko stanovništvo, organizovano u odbrambenim službama. Kod Turaka bio je to serhat, kod Austrijanaca Vojna granica. Turci su znatno manje pažnje poklonili pograničnoj službi, dok su Austrijanci od nje napravili vojnu ustanovu, koja je postojala od 16. do druge polovine 19. veka, igrajući značajnu ulogu u istoriji zapadnih i severnih Srba. I izvan područja Vojne granice, u tzv. Provincijalu, živeli su Srbi, ali su se njihove obaveze, prava i društveni status razlikovali. Srbi su između Save i Drave uživali izvesnu samoupravu, zahvaljujući Srpskom statutu (Statuta Valachorum, 1630), a u južnoj Ugarskoj zahvaljujući nizu privilegija dobijenih devedesetih godina 17. veka.

U velikim ratnim sukobima - Dugi rat (1591-1606), Kandijski rat (1645-1669), Bečki rat (1683-1699), kao i u ratovima za Srbiju (1716-1718, 1737-1739, 1788-1791) - Srbi su satirali sebe učestvujući u vojskama oba carstva i Mletačke republike. Oni na severu i zapadu verovali su da brane hrišćanstvo i da će uz njegovu pomoć obnoviti državu, dok su Srbi s juga bili prisiljeni od Turaka da se bore u njihovim redovima. Pomenuti ratovi ostavljali su za sobom pustoš i anarhiju, pogodnu za pojavu hajdučije, koja nije prestajala za sve vreme turske vladavine na srpskim prostorima. Donekle je s hajdučijom slična borba uskoka u primorskim oblastima. Naime, uskoci su s područja pod vlašću Austrije ili Venecije "uskakali", tj. upadali na tursku teritoriju.

Proces islamizacije bio je znatno usporen i nije bio masovan, ali nije prestajao do 19, a na jugu do početka 20. veka. Na rubnim srpsko-arbanaškim područjima, naročito posle seobe iz 1690. godine, ovu pojavu zamenio je proces arbanašenja srpskog življa. Na zapadu, posebno u Dalmaciji i primorju, pokatoličavanje nije prestajalo, dok se severnije ono ispoljavalo u vidu unijaćenja (Marča, Žumberak). U Dalmaciji ono nije prestajalo čak ni u prvoj polovini 19. veka.

S nestankom srednjovekovnih država Srpska pravoslavna crkva postala je najznačajnija ustanova Srba. Brinući o svom narodu, ona je došla u sukob s Portom. Patrijarsi koji su tražili pomoć na zapadu umoreni su u Carigradu, dok su drugi bili prinuđeni da se sele s narodom u susedno Habsburško carstvo. Osim što je brinula o veri i običajima, Srpska crkva je održala u svesti naroda tradiciju negdašnje državnosti. Kad je Porta fermanom ukinula Pećku patrijaršiju 1766. godine, na području Turskog carstva vaspostavljena je crkvena vlast Vaseljenske patrijaršije, s Grcima episkopima, osim u Cetinjskoj mitropoliji. U povoljnijim prilikama radila je na teritoriji Austrije Karlovačka mitropolija, koja je 1848. godine uzdignuta u rang Patrijaršije. Kada je u novom veku obnovljena srpska država, crkvena organizacija delila je njen međunarodni položaj, pa je od 1832. postojala autonomna, a od 1879. godine autokefalna Beogradska mitropolija. Tek pošto je ostvareno državno jedinstvo Srba, bilo je moguće crkveno ujedinjenje u Srpskoj patrijaršiji (1920).

Pri kraju Bečkog, odn. Morejskog rata, Crnogorci su izabrali 1697. godine za vladiku Danila, koji je uveo običaj da za života imenuje naslednika, čime je kući Petrovića Njegoša osigurao vladičansku mitru, potom kneževsku i kraljevsku titulu. Cetinjske vladike bili su nosioci crkvene vlasti, ali su se postepeno izborili i za svetovnu (teokratija), noseći se dugo, do 1830, s guvernadurima, svetovnim poglavarima podržavanim od Mlečana. Duga verska tradicija, uvrženost crkve u narodu, podrška Rusije i ugled kuće Petrović Njegoš davali su prednost vladikama nad guvernadurima, ali se na kraju shvatilo da je svrsishodnije za državu da na njenom čelu bude monarh umesto crkvenog poglavara.

Tadašnju Crnu Goru činile su četiri nahije - Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska. Vladika Danilo morao je izdržati nekoliko turskih napada i tražiti od Rusije zaštitu, što će u njenoj spoljnoj politici postati tradicija. U drugoj polovini 18. veka pojavila se jedna zanimljiva ličnost, Šćepan mali, koji se predstavljao kao ruski car Petar III i tako uspeo da privremeno potisne crnogorskog vladiku.

Prve značajne korake u osnivanju državnih institucija, čime je pala pod udar plemenska anarhija, učinio je mitropolit Petar I (1784-1830). On je bio prisiljen da kletvom miri plemena, a odlukom Zbora na Cetinju (1796), poznatom kao Stega, objedinio ih je u borbi protiv Turaka. Objedinjeni i izmireni, ne samo što su pružili uspešan otpor skadarskom veziru Mehmed - paši Bušatliji već su ga iste godine porazili u bitkama na Martinićima i Krusima. Potom je Skupština u Stanjevićima donela Zakonik opšti crnogorski i brdski (1798, dopunjen 1803) i osnovala Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk. Osim saradnje sa srbijanskim ustanicima, u ovo doba došlo je do kratkotrajnog ujedinjenja s Bokom kotorskom (1814).

Njegov naslednik, Petar II (1830-1851), poznatiji je kao pesnik i kulturni pregalac nego kao vladika i gospodar Crne gore. Ukidanjem guvernadurstva prestalo je dvovlašće pa je vladika osnovao Pravuteljstvujušči senat crnogorski i brdski i zaveo oružane organe vlasti - kapetane, gvardiju i perjanike.

Beogradski pašaluk, posle ukidanja Pećke patrijaršije, sve više je postajao središte Srpstva, oko koga su Turska i Austrija vodile tri poslednja rata. Na tom prostoru je tokom druge polovine 18. stoleća, nastala jedinstvena društvena ustanova, poznata kao kneževinska samouprava. Ona je pružala Srbima lokalnu samoupravu na tri nivoa - u selu, kneževini i nahiji. Iako zasnovana na pravnim aktima Porte, ona nije objedinjena na nivou pašaluka, usled anarhije koja je zahvatila ove prostore.
Obnova nacionalnih država

Ostavši bez Pećke patrijaršije i knežinske samouprave, a pod nezapamćenim terorom janičarskih odmetnika - dahija, oko 400.000 Srba u Beogradskom pašaluku pobunilo se 1804. godine protiv nasilja i terora. Tim ustankom započeto je doba koje je poznato i kao srpska revolucija. Predvođeni Đorđem Petrovićem (1762-1817), poznatijim kao Karađorđe, ustanici su brzo rasterali i pobili dahije, janičare i spahije i oslobodili ceo pašaluk. Do oslobođenja Beograda (početkom 1807) oni su izvojevali više pobeda nad janičarima i carskim vojskama - Ivankovac (1805), Mišar (1806), Deligrad, Loznica, Varvarin - organizovali državnu upravu i propisali joj uređenje, s jakim vojnim obeležjem. Državnu organizaciju oličavali su vožd, Narodna skupština, Praviteljstvujušči sovjet, sudovi, vojne i civilne lokalne starešine. Ustanici su pravno uređivali državu ustavnim aktima 1805, 1808. i 1811. godine.

Srbi su prešli granice Beogradskog pašaluka s namerom da oslobode svoju braću u Turskoj i ujedine se sa Starom Srbijom, Crnom Gorom, Hercegovinom i Bosnom. Njihov cilj bila je obnova srpskog srednjovekovnog carstva, a računalo se i na ujedinjenje sa Srbima iz Austrije ako bi prilike bile povoljne. Ova ideja bila je tada nerealna i postaće ostvariva vek kasnije. Ustanici su istovremeno stvarali državu i radili na uzdizanju prosvete i kulture. Više učenih Srba iz Austrije prešlo je u Srbiju, među njima poznati književnik Dositej Obradović, koji je pomogao Ivana Jugovića da otvori Veliku školu (1808) i brinuo se o vaspitanju Karađorđeva naslednika, sina Alekse.

Ruska pomoć ustanicima bila je velika, pa je ustanak zapao u krizu kada je Rusija, pred Napoleonovu najezdu, sklopila mir s Turskom u Bukureštu (1812). Godine 1913. ogromna turska vojska razbila je ustanike i uspostavila svoju vlast u Beogradskom pašaluku.

Srpsko-turski rat nije time bio završen. Obnovljen je naredne godine neuspelom Hadži-Prodanovom bunom, a 1815. novim ustankom. Njega je vodio drugi vođ Srba, Miloš Obrenović (1783-1860, knez 1815-1839, 1858-1860), koji je posle nekoliko neuspelih bitaka sklopio mir s velikim vezirom Marašli Ali-pašom. Time je završen ratni period srpske revolucije (1804-1815). U mirnodopskom periodu revolucije Srbi su konačno izgradili i uredili državu, koja je hatišerifima iz 1830. i 1833. godine stekla punu autonomiju i prema Turskoj bila u vazalnoj, odn. tributarnoj zavisnosti. Potom je knez Miloš pristupio ukidanju feudalizma (1835), za budući život Srba značajnom odlukom, koja je bitno usmerila srpsku zajednicu ka građanskom društvu. Kneževina Srbija pripojila je 1831/1832. godine tzv. šest nahija, koje je oslobodio još Karađorđe, pa je ukupno imala 37.511 km2, a zatim je stekla pravo da ima nasledne vladare i bila je ustavno uređena (1835. i 1838).

Period od 1835. do 1878. godine predstavlja vreme u kojem se društvo srpskih seljaka borilo za nezavisnu državu. Istovremeno su institucionalizovane državna uprava, kultura, prosveta, a u privredi su se, pored trgovine i zanatstva, javili početni oblici industrijalizacije i bankarstva. U doba ustavobraniteljske vladavine Kneževina je dobila Građanski zakonik (1844) i Načertanije (1844), nacionalni i državni program, koji je izradio jedan od najvećih srpskih državnika Ilija Garašanin. Država je ukazivala prosveti sve veću pažnju mada je osnovno obrazovanje postalo obavezno tek 1882. godine. uporedo s osnovnim i srednjim školama, osnovan je Licej (1828), od kog je nastala Velika škola (1863), i kasnije Univerzitet (1905). Pored nekoliko kulturnih ustanova, kao što je Narodni muzej, Srbi su tada, osnivanjem Društva srpske slovesnosti (1841), postavili temelje budućoj akademiji nauka i umetnosti.

Srpski državnici bili su uvereni da ne mogu lako i brzo izaći iz zaostalosti, proistekle usled vekovnog robovanja Turcima, pa su od tridesetih godina 19. veka redovno slali darovite mladiće da nastave studije u poznatim univerzitetskim centrima. Tako su Srbija, a potom i Crna gora dobile vrsne stručnjake iz svih oblasti nauke, kulture i politike. Već prva generacija državnih stipendista, uglavnom dece sa sela, vraćala se u zemlju sa znanjem i dostojanstvom evropski obrazovane gospode, što je vremenom bivalo sve izraženije. Srpska država pridavala je napretku nauke veliki značaj, pa su u njoj, potom i u Jugoslaviji, ponikli naučnici svetskog glasa, kao što su bili Jovan Cvijić, Milutin Milanković, Slobodan Jovanović. Naučnici kojima su bile potrebne skupe laboratorije ostajali su u inostranstvu i tamo postizali vrhunske rezultate u svojim strukama - Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i drugi.

U ovom periodu na srpskom prestolu smenilo se više vladara iz obe dinastije - Obrenovića i Karađorđevića. Kada su se Obrenovići učvrstili na prestolu, Srbija je za druge vladavine kneza Mihajla (1860-1868) znatno proširila svoj uticaj izvan srpskog etničkog prostora i postala stožer Prvoga balkanskog saveza, sklopljenog s Crnom Gorom, Grčkom, Rumunijom i političkim organizacijama Bugara i Hrvata. Time se Srbija afirmisala kao predvodnik u borbi protiv Turske, stekavši veliki ugled kod balkanskih naroda.

Vladavina Milana Obrenovića (knez 1868-1882, kralj 1882-1889) spaja ovaj period s narodnim (1878-1918). tj. s vremenom postojanja nezavisne građanske države, koja se izborila za srpsko i jugoslovensko ujedinjenje. Ustanak u Hercegovini i Bosni ne samo da je uvukao Srbiju i Crnu Goru u rat s Turskom već je izazvao veliku istočnu krizu, u čije su se rešavanje uplele velike sile. Berlinskim mirom Srbiji je priznata nezavisnost i teritorijalno proširenje na jugoistoku, na četiri okruga, pa se Kneževina od tada prostirala na 48.303 km2.

Razočaran u Rusiju, knez Milan se okrenuo Austro-Ugarskoj, sklopivši s njom Tajnu konvenciju (1881), a ona je prva priznala njegovo proglašenje za kralja (1882). Osim što su izgrađene prve železničke pruge i njima povezana Austro-Ugarska s Turskom, odn. Evropa s Azijom, za njegove vladavine Srbija je vodila jedan neuspešan rat s Bugarskom (1885). Formalnim osnivanjem triju političkih stranaka (Radikalne, Napredne i Liberalne), politički život u Srbiji nije se više mogao odvijati prema Ustavu iz 1869, pa je 1888. godine donet nov ustav, jedan od najboljih u Evropi, koji je omogućio parlamentarnu vladavinu.

Vladavinu kralja Aleksandra (1889-1903) pratile su brojne ustavne, parlamentarne i druge dvorske krize. Na razmeđu 19. i 20. veka Srbija je imala nešto više od dva miliona stanovnika, i bila je vojno i ekonomski oporavljena. Vladaočev "lični režim", i posebno njegova ženidba Dragom Mašin, dvorskom damom njegove majke - kraljice Natalije, izazvali su veliko nezadovoljstvo, koje se završilo ubistvom kralja i kraljice.

Novovekovni srpski vladari dolazili su na presto mladi, osim kralja Petra Karađorđevića (1903-1921), koji je stavio krunu na sede vlasi. On je u inostranstvu sačekao da se vrati Ustav iz 1888. godine, uz manje izmene, da bi na njemu položio zakletvu i držao se njegovih načela tokom cele vladavine. Parlamentarna demokratija dala je obeležje njegovoj vladavini. Pošto je izdržala težak carinski rat s Austro-Ugarskom, koji ju je prinudio da se od trgovine stokom preorijentiše na industriju prerade mesa i njen izvoz, Srbija je još jednom okupila balkanske države u savez i rat protiv Turske, uz prećutni blagoslov Rusije. U Prvom balkanskom ratu (1912) Turska je poražena od Srbije na Kumanovu i Bitolju, Crnogorci su osvojili Skadar, a Bugari Jedrene, i jedni i drugi uz pomoć srbijanske vojske. Oslobodivši Vardarsku Makedoniju i prisajedinivši je sebi, Srbija je zahvatila 87.800 km2. Narušivši dogovor, dva su saveznika i suseda, Srbija i Bugarska, međusobno zaratili. U Drugom balkanskom ratu (1913) Srbija je porazila Bugarsku, čime su njihovi odnosi znatno i zadugo narušeni.

Malena, slabo naseljena, ekonomski nerazvijena, bez puteva, sa stočarstvom kao osnovnom privrednom delatnošću, Crna Gora je s naporom stvarala državnu organizaciju i upravu. Važan momenat u tome bila je odluka Danila, naslednika vladike pesnika, da odbije vladičansku mitru i proglasi se knezom (1852). Umesto vladike i gospodara, Crna Gora je dobila svetovnog vladara, koji je kratko vladao, izdržavši dva rata s Turcima (1852, 1858). U međuvremenu doneo je Opšti zemaljski zakonik.

Crnogorska država konačno se izgradila za vreme vladavine knjaza i kralja Nikole (1860-1918). Početni period njegove vladavine značajniji je u tom pogledu. Crna Gora je prvo bila poražena u ratu s Turskom 1862, ali je potom zabeležila znatan uspeh u ratu 1876-1878. godine. Berlinski kongres priznao joj je nezavisnost i znatno teritorijalno uvećanje (Nikšić, Kolašin, Žabljak, Spuž, Podgorica, Bar, dok su Plav i Gusinje zamenjeni za Ulcinj). Apsolutistička vladavina knjaza i kralja Nikole nije ublažena donošenjem Opšteg imovinskog zakonika (1888), niti Ustava (1905), kojim nije bio uveden parlamentarni oblik vladavine. Na pojavu političkih stranaka vladar je odgovorio proglasom Crne Gore za kraljevinu (1910). U Prvom balkanskom ratu Crna Gora se proširila u plodne oblasti Raške i Metohije, dosegavši 14.443 km2. Na tom prostoru živelo je oko 350.000 stanovnika, uglavnom srpske narodnosti. Ovu teritoriju ona je zadržala u okviru SFRJ, bez Metohije (13.812 km2).
Pod okriljem dvaju carstva

Kada su ratovi Austrije protiv Turske izgubili svojstvo odbrambenih, a dobili obeležje osvajačkih, izmenile su se delimično uloga i značaj Srba u njoj. Njima se poklanjalo sve manje pažnje, a stečena prava i privilegije su sužavani. Osim što je ukinuta Potisko-pomoriška vojna granica sredinom 18. veka, dvama pravnim aktima znatno su sužena srpska autonomna prava (Regulament 1770, Deklaratorij 1779). Srbima je umesto političke ostala samo crkveno-školska autonomija. Osnivanjem Matice srpske (1826) Srbi u Austriji dobili su najznačajniju kulturnu instituciju, koja nije prestajala s radom do današnjih dana. Kada je iz Pešte preneta u Novi Sad, ovaj grad postao je kulturno središte Srba u južnoj Ugarskoj. Državne i društvene prilike u Austriji bile su, u odnosu na Tursku, znatno povoljnije za razvoj crkvenih, kulturnih i prosvetnih institucija Srba.

Potonja delatnost Srba u Habsburškoj monarhiji imala je za cilj povratak političke autonomije na prostorima gde su oni živeli u kompaktnim masama, pre svega na prostoru južne Ugarske, kasnije Vojvodine. veća tada Srbi su postali važan politički faktor u suparničkim odnosima Beča i Pešte. U takvim prilikama sastao se Srpski sabor u Temišvaru (1790), koji je izabrao Stevana Stratimirovića za mitropolita i zahtevao teritorijalnu autonomiju. Srbi u južnoj Ugarskoj imali su još dav ovakva izborno-raspravna sabora, oba održana u Sremskim Karlovcima, 1848. (poznat kao Majska skupština) i 1861. (Blagoveštenski sabor). Osim teritorije ("Vojvodovine srbske"), tražena je unutrašnja samouprava i njoj shodni organi vlasti - patrijarh, vojvoda, skupština (sabor), zakonodavstvo, sud, grb, zastava, jezik...

Beč je bio prisiljen da popusti Srbima, posle sukoba s Mađarima u revoluciji 1848?9. godine, pa je posebnim aktom proglasio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat kao posebnu oblast nezavisnu od Ugarske. Ovu oblast činili su delovi Bačke, Banata i istočnog Srema, i ona je bila neposredno potčinjena Beču. Vojvodina je bila kratka veka (1849-1860) i nije zadovoljila srpske želje, posebno zato što je uobličena tako da Srbi u njoj nisu bili u većini.

Preuređenjem Habsburške monarhije na dualističkoj osnovi (1867 - Austro-Ugarska), koje je propraćeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868), nije rešeno na zadovoljavajući način čak ni hrvatsko pitanje, a kamo li slovensko i srpsko. Ujedinjena omladina srpska i Srpska narodna slobodoumna stranka, koje su tada nastale, držale su se opoziciono prema nagodbenjačkoj politici i negovale su ideje o srpskoj uzajamnosti i ujedinjenju. Duša i stožer tog pokreta bio je Svetozar Miletić. Srbi u Hrvatskoj prvi su uvideli, sredinom druge polovine 19. veka, da im takva politika ne donosi prednosti, pa su prihvatili preuređenje monarhije, posle čega se osetio politički i privredni napredak, a Zagreb je preuzeo od Novog Sada ulogu srpskog političkog centra u Austro-Ugarskoj. Pokušaj srpskog notabiliteta u južnoj Ugarskoj da usmeri srpsku politiku u pravcu prihvatanja dualizma nije dao rezultate. Početkom 20. veka srpske i hrvatske demokratske stranke približile su svoja politička gledišta Riječkom i Zadarskom rezolucijom (1905) i uspostavile tzv. srpsko-hrvatsku koaliciju. Time je u Hrvatskoj udaren najsolidniji osnov za buduću jugoslovensku politiku i buduću državnu zajednicu.

Srpsko-bugarsko-grčki sporovi oko Makedonije činili su srž balkanske politike druge polovine 19. i početka 20. veka. Iako je briga balkanskih država o hrišćanima u Turskoj (Srbije i Crne Gore o Srbima) bila znatno pojačana (otvaranje konzulata, pomoć školama i manastirima i sl.), njihov položaj nije se bitno popravio. Iseljavanje srpskog stanovništva s prostora Stare Srbije u Kraljevinu Srbiju nije prestajalo. Kad su mladoturci vratili ustavni poredak Carstvu, srpski narod počeo se nacionalno i politički organizovati (1908), a za središte je odabrao Skoplje, negdašnju prestonicu Srpskog carstva. Da bi mogli politički delovati, pristali su na ime Srbi Osmanlije. Srbija, da bi zaštitila srpski živalj, osim pomoći u postavljanju Srba na vladičanske stolice, bila je prinuđena da upućuje oružane čete i oružje tamošnjem stanovništvu, radi odbrane od arbanaškog nasilja i bugarske četničke aktivnosti. Slobodu će mu doneti srpska vojska 1912. godine, posle pobede u Prvom balkanskom ratu.

Konzervativizam bosanskog begovata zapaža se u redovnom odbacivanju reformi, što ih je nevoljno i blago sprovodila Turska carevina. Ukidanje janičarskog reda i kapetanija ostavilo je manje traga od lomljenja bosanskog begovata sredinom 19. veka, čega se latio srpski poturčenjak Omer-paša Latas. Time nije popravljen položaj hrišćanskog stanovništva, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Nemiri i bune u Bosni i Hercegovini učestali su u 19. veku i vodilo ih je srpsko stanovništvo, podržavano od obeju srpskih država. Od svih nemira najznačajniji je ustanak iz 1875, koji je trajao do 1878. godine. Ishod je bio sasvim neočekivan za pokretače ustanka - Srbe; umesto ujedinjenja sa srpskim kneževinama, ovu provinciju Turske - Evropa je podarila Austro-Ugarskoj na upravu odlukama Berlinskog kongresa. Austro-Ugarska ju je prvo okupirala (1878), a potom anektirala (1908), uz veliko opiranje srpskog i muslimanskog stanovništva i srpskih država. Srbi pravoslavni i muslimani, dugo su se borili da steknu crkveno-školsku i vakufsko-mearifsku autonomiju koju su ostvarili tek početkom 20. veka, posle čega su pristupili osnivanju svojih nacionalnih i stranačkih organizacija. Agrarno pitanje, izvor skoro svih nemira, ni Austro-Ugarska nije uspela da reši.

Uspesi srpske vojske u balkanskim ratovima budili su srpski duh i ponos kod sunarodnika u Habsburškoj monarhiji, kao ni jedan događaj do tada. Vlada u Beču odgovorila je ukidanjem crkveno-školske autonomije Srbima u južnoj Ugarskoj. Dolazak austrougarskog prestolonaslednika u Sarajevo na manevre zakazane na najveći srpski praznik - Vidovdan shvaćen je kao provokativni gest usmeren protiv srpskih nacionalnih interesa. Umesto dobrodošlice, prestolonaslednika i njegovu suprugu dočekali su pucnji predanog nacionalnog borca, pripadnika organizacije Mlada Bosna, Gavrila Principa (1914). Time su i onako zategnuti austrougarsko-srpski odnosi dovedeni do usijanja pa je moćni sused postavio Srbiji zahteve koji su grubo kršili njena suverena prava. Čim je dobila negativan odgovor, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

Austrougarski napad odbila je srpska vojska, nanevši neprijatelju više poraza, od kojih su najznačajniji na Ceru i Kolubari (1914). Kada su austrougarsku vojsku poduprle nemačke trupe, i kada je Srbiju s leđa napala Bugarska, Srbija i Crna Gora poklekle su pred nadmoćnijim neprijateljem Ne htevši da potpišu kapitulaciju, kralj Petar, skupština, vlada, vojska i deo naroda povukli su se, pod teškim čak tragičnim okolnostima, preko albanskih planina na Jadransko i Jonsko more (1915). I kralj Nikola napustio je Crnu Goru, koja je bila prinuđena da potpiše kapitulaciju. Podržavana od zapadnih saveznika, srpska vojska uspela je da se reorganizuje, popuni dobrovoljcima i otvori Solunski front.
U jugoslovenskoj zajednici

Niškom deklaracijom (1914) Srbija je proglasila svoj ratni cilj - ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, što je razrađeno dogovorom između srpske vlade i Jugoslovenskog odbora na Krfu 1917. godine. probojem Solunskog fronta (1918), srpska vojska pošla je u oslobodilački pohod sve do Alpa. Istovremeno su proglašavale ujedinjenje sa Srbijom Vojvodina (25. 11) i Crna Gora (16. 11), da bi 1. decembra 1918. godine regent Aleksandar Karađorđević svečano objavio nastanak nove države na Balkanu - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s područja bivše Habzburške monarhije.

Iz Prvog svetskog rata Srbija je izašla s ogromnim gubicima - oko 1,300.000 ljudi, odn. 28% celokupnog stanovništva. Od te demografske katastrofe Srbija se više nije mogla valjano oporaviti, a već u drugom svetskom ratu (1941-1945) srpski narod je doživeo istu sudbinu, s nešto većim gubicima, ali tačan broj ni danas nije poznat. Biološka katastrofa bila je na pomolu, kao jedna od posledica opredeljenja jedne države i jednog naroda za zapadne demokratije i slobodu.

Kralj Aleksandar (ubijen 1934. u Marseju), s naporom je održavao državno jedinstvo Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije (od 1929), zavodeći čak i diktaturu koja je potrajala nekoliko godina. Prva Jugoslavija, iako je kratko postojala, dva puta je donosila ustav i dva puta se upravno organizovala i decentralizovala, isprva na oblasti a potom i na banovine. Time se postepeno napuštalo centralističko uređenje države i utirao put ka federalizmu. Osnivanjem Banovine Hrvatske (1939) izdvojene su dve nacionalne celine - slovenačka i hrvatska. Izbijanje Drugog svetskog rata sprečilo je stvaranje treće nacionalne jedinice, srpske, od preostalih teritorija, zašta se posebno zalagao Srpski kulturni klub. Zamisao o trima federalnim jedinicama počivala je na ideji objedinjenja troimenog naroda Srba, Hrvata, Slovenaca. U Drugom svetskom ratu, pošto su okupirali Jugoslaviju, nacisti su osnovali marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku, prostrevši je daleko izvan "povijesnih" i etničkih granica. Ona se brzo pretvorila u veliku grobnicu srpskog naroda zapadnih krajeva, nad kojim je izvršen masovni genocid.

Iz Drugog svetskog rata Jugoslavija je izašla teritorijalno uvećana i s potpuno izmenjenim društvenim uređenjem - postavši najpre "narodna" a potom "socijalistička" republika. Za sve vreme postojanja druge Jugoslavije, s učestalim promenama ustavnih i zakonskih normi, više prilagođavanih predsedniku države Josipu Brozu Titu nego narodu, tu je državu odlikovalo federalističko uređenje, sa šest republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija). Osim u Sloveniji, Srbi su živeli u svim ostalim republikama, i to je bila jedna od najčvršćih spona državnog jedinstva. U federalizovanju države otišlo se korak dalje kad su u SR Srbiji izdvojene dve pokrajine. Srbi su, osim teritorijalno, bili još ekonomski, duhovno i nacionalno razjedinjeni. Tom pogubnom politikom po srpske interese, podsticanom spolja, veštački je održavano višenacionalno jedinstvo i državna zajednica.

U prvoj Jugoslaviji nije bilo prepreka za kulturni rad i integraciju srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda. U drugoj Jugoslaviji, pored starih, proglašeni su novi narodi (makedonski, crnogorski, pa čak i muslimanski) i oni su, s nacionalnim manjinama, ravnopravno uživali sva, sa stanovišta komunističke ideologije dopustiva, nacionalna, kulturna i prosvetna prava. Komunistički režim, naročito u svom početnom periodu, gušio je slobodu kulturnog stvaralaštva, a podsticao ideološki obojen tzv. socijalistički realizam. Politički pritisak na kulturu delimično je ublažen tek šezdesetih godina, što se odmah osetilo u svim sferama ove delatnosti.

Kad su ujedinjeni jugoslovenski narodi započeli proces pretvaranja federalne u konfederalnu državu, pri čemu bi i autonomne pokrajine Srbije dobile ista prava kao republike, srpski političari, iako članovi jedine komunističke partije, podržavani pre svega od Srba u pokrajinama, suprotstavili su se ovoj zamisli. Konfederalne snage, podržavane spolja, od istih onih sila koje su ratovale protiv Srbije i Jugoslavije u oba svetska rata, bile su jače i snalažljivije od snaga koje su radile na očuvanju jugoslovenske zajednice, ali su još bile opterećene već kompromitovanom komunističkom ideologijom. Tako je započet raspad SFRJ na republike, praćen krvavim građanskim ratom (1991). Kada je međunarodna zajednica prihvatila nepravično načelo da se granice jedne suverene države mogu menjati, a granice njenih delova ne mogu, sahranjena je druga Jugoslavija, pri čemu su veliki delovi srpskog naroda izdvojeni iz srpske državne zajednice, koju čine Srbija i Crna Gora. Srbima predstoji mukotrpan put k novom ujedinjenju.


Radoš Ljušić

Ilirsko zakulisje


Kada su za vreme Franje II. zbog njegove slabosti izbijale bune po Austrougarskoj, zagrebački su aranžeri jednom vešto pripremljenom predstavom u hrvatskom saboru otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Pošto i pored delomičnih uspeha ipak vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, pronašli su novi način za razvodnjavanje srpstva, i izmislili takozvani „ilirizam“. Ovom novom ideologijom nameravali su da zatupe srpski patriotski osećaj i time stvore odskočnu dasku prema srpskom istorijsko-etnografskom prostoru. Da ta predstava što bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog od glavnih nosilaca uloga angažuju srpskog patrijarha Josifa Rajačića, koji na toj predstavi ustoličava hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvati su mogli zadovoljno trljati ruke jer su znali da će ovom ortačkom zajednicom postići dva cilja, pošto će izbrisati srpsko-hrvatsku etnografsku granicu, što im dotle nikada nije pošlo za rukom, i moći će lakše ucenjivati bečki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Rajačić jedva 13 godina docnije, kako ćemo to malo dalje videti iz njegovog protestnog pisma hrvatskom saboru.

Počev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih vešto insceniranih mahinacija razlegali „ilirstvom", hrvatski su jezuiti Srbima pod Austrougarskom pripremali nož u leđa. Predstavivši bečkom dvoru kao da su Srbi sa Hrvatima jedan narod i pozvavši se na onu predstavu u hrvatskom saboru, jezuiti su prodrli sa mišljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S tim u vezi iskrsava plod zagrebačke aranžerske veštine. Franjo Josip početkom 1861. godine ukida srpsku Vojvodinu, pa Banat i Bačku pripaja Mađarima, a Srem sa Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje namere prema Srbima.

Kad je ovako kombinovanim akcijama hrvatskim predstavnicima i hrvatskom kleru uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je među Hrvatima i Mađarima, ovo je, razume se, izazvalo mučan utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom. Pretila je čak opasnost da ne dođe do opšteg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to vreme Hrvati su po starom lešinarskom pravilu požurili „utjelovljenje“ ovih krajeva Hrvatskoj, a ista ona tobožnja „braća“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sveću srpsko-hrvatskom „bratstvu“, istakli su sa službenih mesta da je sremsko-slavonsko stanovništvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridružio i onaj isti Ivan Kukuljević, koji je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima može zahvaliti, što se još spominje ime Hrvata.

Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pruženu ruku, to su slabe srpske strane, koje su i krive za njegovu tragediju. To je možda najbolnije prošloga veka osetio patrijarh Josif Rajačić kad je video svo zakulisje hrvatske „braće“. Zajedno sa njime je to osetio i ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj način proširene Hrvatske, jer su svi hrvatski „staleži“ i njihovo javno mnenje sa saborom na čelu pozdravili državni akt o ukidanju srpske Vojvodine. Pred ovakvom obmanom, patrijarh je u svome pismu upućenom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optužbu na lažno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja. To pismo, pisano skoro pre jednog stoleća, jednako je aktuelno svojom sadržinom i danas. Patrijarh Rajačić u njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo:

„Ja sam držao i smatrao da će visoki sabor ići putem pravde i ljubavi i da će se potruditi, da teški zadatak svoj reši na opšte zadovoljstvo sviju naroda, te da tako narodna pravda podjednako stupi u život, a među ovim pravima prvo i najglavnije pravo svoga imena i svoje narodnosti u domaćem javnom životu. Međutim, ne mogu prešutati, da kao partijarh i arhipastir svih Srba u celoj monarhiji ne objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, što iz javnih listova čujem i vidim, da pogđekoji članovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naročitom svome cilju, koji je, međutim, prema našem stečenom iskustvu providan i nevešt."

„Kada čitam u javnim listovima, kako se gospodin veliki župan Kukuljević na sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovništvo vojničke Krajine čisto hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinuđen sam svome revoltu dati oduška protivu onih neprijatnih težnji, koja vire iza svakoga tvrđenja jednoga uvaženog i poštovanog člana sabora i jugoslovenskog istoriopisca.“

„Dozvoliće mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i to hrvatski. Još je manje u Krajini."

„Srbi i Hrvati su najbliža braća međusobom, ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo doba istorije zajedno ili u najbližem susedstvu jedan do drugoga živeli sve do danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi graničari imaju svoj, a Hrvati, na primer, iz Zagorja ispod Okića, od Samobora, iz Draganića, Turopolja itd. svoj jezik. Srbi imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako, dakle, Srbi i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne može se reći da je stanovništvo Krajine Hrvatsko."

„Žiteljstvo Krajine bilo je u početku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena kada je granica na pukove razdeljena, ušlo je u nju nešto od hrvatskog naroda."

„I žiteljstvo Like i Krbave, koje se onda kada su ovi predeli od Turaka oteti svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlovačkom generalatu, bilo je čisto srpski narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski graničarski narod zadržao je svoj karakter do današnjeg dana i pored svega toga, što je docnije pod Marijom Terezijom koji deo od njega na silu pounijaćen, kao što je bio slučaj sa Žumberčanima.“

„Ne znam bi li bilo nužde još dalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu identična i da žiteljstvo Krajine nije hrvatsko nego baš srpsko, sa vrlo malim i mnogo kasnije nastalim naseljenjem, nego je srpski narod čestitošću i svojom ratobornošću Krajini temelj položio.“

„Kada ovu razliku pominjem, ne činim to zacelo da ove narode jednoga od drugog otuđim, nego zato da ih baš time u prijateljskom odnosu utvrdim kao braću, koja se vrlinama svoje braće dive i ponose i koja jedan drugome ničega svoga ne nameću, već ime i svetinje svoje braće kao svoje poštuju i ljube sažaljevajući one neprilike, koje smo u poslednja vremena opazili među Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i iskrenih odnosa u tome trebaju da stoje oba ova naroda na slovenskom jugu. Hrvatima bi sigurno bilo žao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od njihove istorije i porekla cepali. Na isti način, ne mogu se braća Hrvati ni malo čuditi što bi Srbima jako žao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju nametnuti svoje ime.“

„Srpskom se narodu već i time čini nepravda, što se Srem i varaždinska regementa protivu svakoga prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova je nepravda sujetna isto tako kao i težnja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u svetu i slovenstvu ni za čije ime promeniti neće. Ovo ni za ljubav „veliko-ilirstva" ni „veliko-jugoslovenstva", ni „hrvatstva" sve da im se to silom namerava nametnuti. Isto tako, neće se oni odreći svoga narodnog karaktera, svojih narodnih običaja, svojih istorijskih spomenika i svoje prokušane svesti, koju nikada nisu zaboravili, makar da je gđekoji od njih istrgnut iz nedara pravoslavne crkve, u koje idu i pounijaćeni Srbi.“

„Ja u ime celog srpskog naroda i u korist opšteg otačestva jednog i drugog naroda sabor najučtivije molim, da ovakvim tendecioznim izražavanjima, kao što je bilo ono Kukuljevićevo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ograđujem protivu svake nepravde hegemoničnih težnji jednog plemena nad drugim, a osobito protivu toga, ako se srpsko stanovništvo Krajine namerava proglasiti hrvatskim i takim se smatrati, jer će u takvom slučaju srpski narod, koji stoji u najčvršćoj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog običaja, jedne istorije i jedne pismenice, pomoću takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija vekova i njegovo pravo, naći se prinuđen povući drugu ogradu od svačijeg nasrtanja i svačije narodno-političke hegemonije. Te ograde neće zacelo biti kadar probiti ni srušiti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve instutucije i sloboštine obećavale.“

Uviđajući da su odgovorni hrvatski ljudi odviše rano dali izraza svome unutrašnjem oduševljenju, jezuiti su dali znak da se proliju lažne suze. Naređeno je hrvatskim velikašima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da učine svoje.

Da bi se između matičnih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi što više ohladneli, i da bi time bio postignut što veći rezultat srpskog narodnog razjedinjavanja, Hrvati su na lice navukli masku jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, na dan 10. avgusta 1861. godine proglašuje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara zaključak o potpunoj ravnopravnosti ćirilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaključak, već se ovde radi o nečemu drugom. Naučeni da naturavaju svoje nepopularno ime, a prisiljeni da prime srpski jezik za svoj, pogođen je bio time njihov tobožnji prestiž. Da im se ne bi reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da će srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lakše zaboraviti na ono što je bio i što jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom pak na pomoć, koja im je za katoličku akciju u srpskim krajevima od Rima i austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao što se to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti i književnosti.

Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i pokušaja naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha Rajačića bilo, ne možemo pouzdano znati. Znamo, međutim, pozitivno ovo: Da su vodeći Srbi bar za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja istorije, kojim je pritajeno ustaštvo vaspitavalo svoje hrvatske čitaoce i spremalo ih da u danom momentu svim svojim urođenim krvološtvom izvedu vekovne težnje za istrebljenje Srba, srpstvo bi uštedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda. Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi časni izuzeci, poput onih iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u državi“, odnosno „u interesu države Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas da je srpstvo u opasnosti. To u najviše slučajeva baš od tih istih Hrvata, koji su svoje stvarne osećaje maskirali foteljama visokih državničkih položaja.

Patrijarh Rajačić nije mogao živeti više nego običan smrtnik, da bi neprestano stajao na srpskoj straži sve do Jugoslavije i za vreme nje i neprestano odbijao hegemonističke napade, često puta od onih Hrvata, koji su jeli ili želeli jesti srpski hleb, a istovremeno bili najogorčeniji neprijatelji srpstva.

Na ovom mestu moram naglasiti, da je Eugen Kvaternik, vođa frankovaca u hrvatskom saboru, školovan srpskim parama, koje je njegov otac primao kao platu nastavnika u zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji. („Hrv. List" od 7. VIII. 1939.).

Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."

Šta bi tek bilo da je Josif Rajačić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Među tako skovanim lažima pala bi mu u oči naročito jedna, koja se dotiče njegovog doba. To je ona objavljena u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesničar već po pravilu gusarenja po srpskoj prošlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Bačkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke dođe opet kod Sentomaša, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jelačić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najednom naći u čudu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom odnekud izvukoše iz bujne mašte svojih istorijskih romansijera, što u svojoj nevaspitanosti oteraše tako daleko, da dopreše čak u Sentomaš i tamo „počiniše čuda od junaštva“. „Povjesničar“, doduše, izbegava ne samo da doda kako je Sentomaš u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Pošto se do Jugoslavije nije rodio još koji patrijarh Rajačić i kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj bezbednosti i poretka u državi nije smelo reći, govorimo to sa izvesnim zakašnjenjem i dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao što ste ispisali brda neistina, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaših predaka, ne bi se ovo bačko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:

Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Verujući da time imaju srpsku legitimaciju u džepu, Hrvati su se uputili u Beč da tamo iznude nove priloge svome „tisućgodišnjem pravu“. Izborom Josipa Jelačića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo se, međutim, Srba nije ništa ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godine potvrdio izbor Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom pozivu za pomoć u pobuni, već su se pridružili carskoj vojsci. Pošto se Mađarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je više „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelačića za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podređene svojim narodnim srpskim vojvodama.

Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novčanu pomoć kneza Mihajla Obrenovića branili srpski živalj. Kada su Mađari, međutim, počeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Bačkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenović 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentomaša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomaš prozove Srbobranom. Ustaški „povjesničar“ iz 1939. godine konstruiše novu laž i smatra što je Jelačić protivu Košuta Lajoša (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.

Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Mađare da im kod Vilagoša 1849. polože oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a kako srpska pomoć i hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemački jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriše Mađare, car Franjo Josip godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)

Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:

„Srem, u kome gotovo isključivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvišene važnosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g. Str. 20)

Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevićima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugušivanja mađarske bune.

Da li je Josip Jelačić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) baš radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao je samo malo sačekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska želja ipak ispunila i kako se bečki dvor za ona srpska čuda od junaštva ovima odužio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom žrtveniku između Hrvata i Mađara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".

U formi lažnog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspešnu masku. „Može li inače naći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi čijeg smo „bratstva“ izgubili najrasniji deo svoga naroda, a da smo od takozvanog bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ služili samo onda, kada su se trebali zaleteti u srpski etnografski i istorijski prostor. Kroz ovakvu prizmu treba posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), čija je površina bila vešto prekrivena blefom tobožnjeg bratstva i jednakosti, dok mu je unutrašnjost sakrivala novi katolički lanac, koji je u režiji Zagreba trebao da stegne u svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego možda i izvan nje. Ta je činjenica hrvatskoj istoriji, izgleda, dobro poznata, pa zato vidimo u hrvatskoj „povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragično je za njegovu uspomenu i to, što se poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog naroda (ovde misli na Srbe), koji svojim radom i pogledima sigurno ne bi našli odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.)

Zagrebačkim „Službenim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i André Berthelot: ''La Grande Encyclopédie", 31 tom 1886. – 1902.) govoreći o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi.

Ovo što je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naročito Hrvati janičari. Možda samo Drajfus nije znao šta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo činjeničko stanje. Još manje je mogao znati, da su Hrvati u tima naporima većinom upotrebljavali i takva sredstva, koja su ne samo nedozvoljena, nego i sa gledišta narodne časti nemoralna. Ovde spadaju sve one otimačke izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se pokušava ne samo opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, već se pored krađe narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasičnog primera sa županom i članom hrvatskog sabora Kukuljevićem. Ali, „lakoumnim, nemirnim i nepostojanim“ Hrvatima, kako reče austrijsko ratno veće u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6. 1939.), nije bilo teško da u svojim izjavama ili odlukama često puta idu iz krajnosti u krajnost. Oni su bili u stanju da za nekoliko dana ili nedelja u gledanju na srpske probleme postignu potpunu dijametralnost već prema tome, kako im kad treba.

Posle žučnog protesta srpskog naroda i njegovog patrijarha protivu pokušaja da se ukinutoj srpskoj Vojvodini prikači hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“ zakulisja, spustio je nišan i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrbančića na proslavu 100-godišnjice Matice Srpske. Razumljiv je interes vladao za referat, kojega je imao podneti saboru o zapažanjima, koja je među Srbima uočio posle parcelacije Vojvodine među Hrvate i Mađare. Sudeći po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6. oktobra 1861. godine, sabor je oduševljeno primio Vrbačićev referat. Međutim, da li je ovde likovalo stvarno oduševljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz prašnjavoga zapisnika ne može videti. Tek, Slavoljub Vrbančić je o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom odobrio ovu izjavu:

„Odlikovan povjerenjem visoke ove kuće (hrvatskog sabora) da od strane sabora prisustvujem stogodišnjici koju je priredila Matica Srpska u slavu svoga utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za dužnost ovu visoku kuću izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod naše braće vlada.

Uprkos sjemena razdraživanja i nesporazuma, koje su ovđe nekoja gospoda velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu braću Hrvate i Srbe, ipak sam svuda velikim sačustvom i mogu reći bratimski primljen bio, a u svakoj se je prilici pokazalo, da u braći Srbima nije utrnulo čuvstvo bratimstva i da se kod njih sve više učvršćuje pomisao, da nam samo u slozi leži spas.

Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se onđe probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu svetinja pošto su tamo sahranjene mošti njihovih narodnih svetaca, kojima se klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da raspršim ovu brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u teškim ovim vremenima brane i čuvaju Srijem od svakoga tuđinstva, a čim srpska Vojvodina opet stupi u život, što svaki Hrvat kao i Srbin želi, da će ga kao amane čista i nepokvarena braći Vojvođanima povratiti. (Gromoviti: Živio!)“

Tako Slavoljub Vrbančić i hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i „ilirsko“ zakulisje, našao bi u ovim izjavama mnogo čega, što bi moglo ličiti na bratstvo. Stvarnost je, međutim, drugačija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stoleća uspevao da očuva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljević pred hrvatskim saborom reče, sada se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe teše kako je to samo zato, da bi Hrvati tobože sačuvali Srem od tuđinštine, pa kada ta opasnost mine, da će ga „čista i nepokvarena braći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite prošlosti može sačuvati tuđu budućnost!

Kako su Hrvati ispunili svečano obećanje svoje i svoga sabora, vidi se iz teških decenija, koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima preživljavao sve do 1918. godine. Vidi se po tome, što su iste one srpske narodne svetitelje o kojima govori Slavoljub Vrbančić 1941.-1942. najpre opljačkali, pa ih zatim prebacili preko Save. Osvedočili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen, prestonicu Đorđa II. Brankovića – Kupinovo i prestonicu Jovana Brankovića – Berkasovo podvrgli bombardovanju i strahovitom versko-duhovnom teroru. Najzad, uverili smo se i time, što su sedište prvih srpskih patrijarha (Zagreb 1894.: „Srbi u davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti" nije Hrvatima pripadala, ipak službeno prozvali Hrvatskom Mitrovicom.


Veliša Rajičević

Istrebljenje Srba kao program hrvatskog sabora kroz vekove..


Ostavimo li po strani pojedinačna nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velikaša, koji su svaki za sebe preduzimali sve što su mogli da se na području bivše Austrougarske srpsko ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaključke hrvatskog sabora donošene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugledaćemo tamne jezuitske verige, kojima je prva karika iskovana u momentu Tomislavljevog otcepljenja, dok im se kraj ni posle onoga što smo već preživeli ne može sagledati.

Šta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod bečkog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i da li je kao takav ma i periodično postojao, ne mogu o tome ništa reći, jer do toga vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, međutim, da i dotadanje doba obiluje takvim zahtevima isto tako, kao što iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i sazivali, da bi doneli zaključak o podjarmljenju Srba. Takvi zaključci skoro redovito padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se požurili time predstaviti hrvatske narodne težnje.

Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaključaka, koji stotinama godina nisu na svojoj oštrini izgubili, smatramo za potrebno pobliže označiti srpske zemlje u okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska linija ide zapadnim granicama srezova Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrgin Most, Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih izbočina živi mnogo Srba (u nekim slučajevima čak i u većini), kao što su slučajevi sa srezovima Gospić, Otočac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina tražio neko pravo monopolizacije i punomoćja za uspostavu rimokatoličkog imperijalizma.

Za etnografsko pomeranje prilikom turske najezde zapadnije od ove linije, koja se uglavnom poklapa sa Dušanovom državom, Hrvati prigovaraju da je to „došljaštvo“, koje time ne nosi i pravo svojine. Međutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer tumače stvari sa svoga stanovišta. Mi se još dobro sećamo slučaja sa bačkim Bunjevcima, koji su kao srpska skupina iz Hercegovine naselili severnu Bačku. Mada su primili katoličku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem Hrvata, koji, ne samo što ih prisvojiše kao svoju skupinu, nego 1939. godine postaviše i zahtev, da se cela severna Bačka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne bačke ravnice pripoji Banovini Hrvatskoj, i na taj način pokrije hrvatsko gospodarsko siromaštvo. Kad je, međutim, u tu istu banovinu uključen 21 srez sa srpskom većinom i zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba širom Banovine Hrvatske zadesila sudbina zaplotnjačke smrti.

Austrijski komandujući general Vojničke Krajine Johan Sig. Herberštajn, morao je raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Požege, pa ih preseljavati u okolicu Rovišta kod Križevaca i Koprivnice. Ovi su Srbi predstavljali odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, čim je ta opasnost minula, zagrebački biskup i hrvatsko „plemstvo“, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava, da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se čak oduzmu nepokretna imanja („Hrv. List" od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao što su to priveli u delo 1941. godine.

Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor baš u Rovištu, gde su Srbi pod vedrim nebom položili glasno zakletvu: „Radije ćemo izginuti, nego što bi se potčinili vlasti hrvatskih plemića i sveštenika." Istovremeno su sa toga zbora Srbi uputili Ferdinandu II. protest protivu ovakvog hrvatskog zahteva, na šta je on izdao naredbu kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga drugog slušati osim njega." Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo propao.

„Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije ispovijedati samo katolička vjera.“ („Hrv. List" od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista tačno, jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoliči srpstvo i nije bavio. Što mu to ovim zaključkom nije uspelo, leži krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i ratničkom snagom na daleko većem stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne može se, ali, time reći, da Hrvati pojedinačaim katoličkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.

Smrću Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da će biti ukinute privilegije Srbima, pa su se požurili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu naišli na „zatvorena vrata“. Matija je čak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na jugu Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kneževi, pod nadzorom austrijskih generala. To je Hrvate toliko ozlojedilo, da je hrvatski ban Tomo Erdedi podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List“ od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je bio merilo raspoloženja hrvatskog naroda i sabora po pitanju Srba, hrvatski je sabor krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema premca." („Hrv. List" od 9. VI. 1939.)

Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan. Hrvatska „povijest" hvali Frankopana kao „brižnog bana“, koji je „zbog nekih nesuglasica“ morao podneti ostavku na banskoj časti. „Povijest“, doduše, ne navodi kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono što, su Erdedi i hrvatski sabor započeli. Kad to nije mogao postići preko carskog dvora, on je na svoju ruku počeo sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da dođe do narodnog besa i srpske tužbe, koja je 1622. godine raspravljana u požunskom saboru, pa je Ferdinand II. smenio Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga.

Kad je bana Đuru Zrinskoga zadesila smrt od otrova u Požunu 1626., Hrvati su ponovo opseli dvor molbama da se Tomo Erdedi ponovo imenuje banom, što je godinu dana docnije učinjeno. Čim je Erdedi ponovo preuzeo bansku vlast, otpočeo je sa starom praksom. Nekoliko puta je hrvatski sabor podnosio „želje hrvatskog naroda“ da im se Srbi potčine, ali im to ni za dve godine nije pošlo za rukom. Tada se Erdedi latio lukavstva. Skovao je plan da najpre Srbe izravna u svima pravima kao i Hrvate, kako bi Ferdinanda II. uverio u „iskrene namjere" prema Srbima. To bi po hrvatskoj zamisli imalo za posledicu da Ferdinand potčini Srbe hrvatskom banu, iz čega bi se iskonstruisalo stečeno hrvatsko pravo, po kome bi se docnije držanje prema Srbima moglo po volji menjati i njihova nacionalno-verska sloboda skučivati. U to vreme pada i pritisak unijaćenja, kada je proti Maksimu Petroviću ponuđena biskupska čast. „Povjesničari“ se čude, što je upravitelj pravoslavne pastve Maksim Petrović, umesto da ode u Rim na posvetu biskupskog čina, otišao 1630. godine u Peć, gde je u tamošnjoj patrijaršiji rukopoložen za vladiku. U svome jezuitskom slepilu oni misle, da bi Petrović za ljubav biskupskog praznog blještavila trebao napustiti svoj narod sa daleko svetlijom tradicijom od onoga naroda koji ga vrbuje. Oprezni Ferdinand II. zadržao je saborske zaključke skoro godinu dana i sravnjujući ih sa onim što mu je javljeno od njegovih generala iz Hrvatske, poništio ih je. Usporedo sa time, propisao je takozvane „Štatute za srpske opštine između Drave i Save“, koje su srpsku Slavoniju za Sremom činili potpuno autonomnom i izuzetom od ma kakve vlasti hrvatskih banova. („Hrvatski. List" od 11. VI. 1939.).

Nastupom Ferdinanda II.I Hrvati su 1637. godine uspeli da zajednički sabor u Požunu donese rešenje, kojim se srpske zemlje Slavonije i Krajine adminnstrativno stavljaju pod nadležnost hrvatskih banova. Naređeno je sem toga nemačkim generalima, da ne smeju prenaseljene Srbe iz Slavonije raseljivati po Hrvatskoj.

Time je Srbima i njihovoj autonomnoj samostalnosti u Austrougarskoj dat prvi udarac. Nastala je posle ovoga borba koja je trajala sve do 1654. godine, dakle 17 godina. U to vreme pada i hrvatska seljačka buna. Hrvatski „povjesničari“ nemaju razloga da se u delu štampanom 15. VI. 1939. žale, kako su hrvatsku seljačku bunu 1654. godine ugušili „Vlasi“. Jer šta bi, uostalom, i mogli očekivati posle svega onoga što su dotle, a naročito za onih 17 godina priređivali Srbima.

Šta se u razdoblju od 1654. do 1670. godine dešavalo sa hrvatskom akcijom protivu Srba, o tome nema jasnijih podataka. Može se po nekim znacima zaključiti da su i za to vreme prilike bile teške. Međutim, te godine dolazi do zahteva carskog ratnog veća u Gracu, kojim se od dvora traži da se uprava nad srpskim krajevima Slavonije i Voj. Krajine oduzme od Hrvata i povrati Srbima, kao što je to bilo do 1637. godine. U obrazloženju toga zahteva ratno veće kaže za Hrvate: „Jer su Hrvati lakoumni, nemirni i nepostojani" („Hrvatski List" od 18. VI. 1939.). Ratni savet je svojim zahtevom uspeo.

Kad su Turci proterani, požurili su se hrvatski „staleži“ i hrvatski sabor, da od Leopolda I ponovo zatraže pripojenje Slavonije i Vojničke Krajine Hrvatskoj, a samim time i podjarmljenje Srba. Ratno veće u Gracu ne samo da se usprotivilo ovakom zahtevu, već je Srbe pozvalo na pripravnost za ustanak, a hrvatskom banu i saboru je poručilo da Srbi stoje pod zaštitom ratnog veća i cara. („Hrvatski List“ od 20. VI. 1939.).

Time što je i ovaj hrvatski pokušaj propao, hrvatska vlastela nije mirovala. Ona je jedva deset godina docnije t. j. 1703. godine iskoristila mađarsku bunu pod Rakocijem za ponovnu ucenu. Rakoci je bio jedan od mađarskih vastelina, unuk Petra Zrinskoga po svojoj majci, pa su Hrvati ovo srodstvo iskoristili kao materijal za ucenu time, što bi se pridružili Rakociju i time povećali teškoće Leopoldu I. Da to ne bude, Hrvati su postavili Leopoldu zahtev, da ovaj prepusti slavonske i krajiške Srbe hrvatskoj banskoj vlasti. Ova je ucena imala uspeha, ali svega mesec dana. Pošto je pozvao srpske poglavice da se pokoravaju hrvatskim banovima, Leopold je za nepun mesec dana uvideo da su Srbi brojno i organizatorski jači od Hrvata i da je hrvatski zahtev manevar u cilju obmane, pa je opozvao ukaz o pripojenju srpskih pokrajina Hrvatskoj. Nemajući kuda iz „procepa“ istorijske istine, hrvatska „povijest“ o tome opozivu kaže: „Ali već mjesec dana iza toga morade slabi i neodlučni kralj popustiti pritisku Štajeraca (misleći valjda na ratni savet u Gracu) izdavši odluku, kojom odgađa povratak slavonske krajine pod bana“ („Hrvatski List" od 20. VI. 1939.).

Vekovni san da Srbe potčine svojoj vlasti i time ih verski podjarme, nije kod Hrvata prestajao da bude narodni program ni u jednoj prilici neuspeha, pa tako ni fijasko sa Leopoldovim opozivom nije umanjio njihovu nameru da istraju do kraja. Čim je Leopoldov naslednik Josip I stupio na presto, počela je stara hrvatska jezuitska igra. Međutim, ni Josip I nije popustio. Za vreme borbe sa Rakocijevim pobunjenicima u Mađarskoj, Josipu I je bila potrebna svaka, ma i najmanja pomoć. Hrvati su verovali da će onom neznatnom pomoći koju su mogli dati, postići veliki uspeh. Zato su iza Rakocijeva sloma 1708. godine podneli Kralju predstavku kojom traže, da im se za „velike usluge" u ugušivanju Rakocijeve bune prepuste Srbi na milost i nemilost. („Hrv. List" od 20. VI. 1939). I pored brda njihovog hvalisanja da su svojim „velikim zaslugama" doprineli ugušivanju Rakocijeve bune, Josip je znao obrnuto. Jer, dok su Hrvati poslali sa svojim banom Palfijem svega 800 ljudi, (Varadi F. – „Baranja“), sakupljeno je samo u osiječkoj tvrđavi preko 30.000 Srba, koji su se javili komandantu tvrđave – vojvodi Monasterliju. Za nesravnjivu razliku od Hrvata, jedan od pobunjeničkih velikaša Bezerdedi (Erdödy) javio je 12. decembra 1706. godine drugom velikašu Berčenjiju (Miklós Bercsényi, 1665.-1725.), da se u Osijeku sakupila još jedna množina Srba od 30.000 momaka. (Arh. Rak. I. V. str. 340 u dodatku br. 211). Josipu je bilo poznato i ono pismo, kojim Rakoci juna meseca 1706. godine obaveštava Esterhazija (Esterházy Miklos, 1582., Galantha -1645.) o snazi Srba protivu sebe ovim rečima: „Blagi Bože, da li iz zemlje niče taj silni Rac (Srbin), ili pada iz neba kao kiša."

O srpskoj snazi i njihovoj neophodnosti u vreme Rakocijeve (Rákóczy, Ferenc II., 1676, Borša - 1735, Tekirdağ) bune naročito su znali austrijski generali iz ratnoga saveta u Gracu (Graz), pa je varaždinski general Breuner u svome raportu izneo kralju bojazan, da bi Srbi mogli odseliti u Tursku ako bi došlo do njihovog potčinjavanja Hrvatskoj i njenim banovima. Hrvatski staleži i „vlastela“ uputili su na ovo predstavku kralju u kojoj kažu: „Generali omalovažuju hrvatski narod, koji je kroz tolike vjekove kao predstraža kršćanstva odbijao navale Turaka i njihovih subojnika Vlaha. Hrvati se ne boje da će Vlasi pobjeći u Tursku, jer bi im tamo bilo odveć zlo." Izgleda da su Hrvati računali sa Josipovim nepoznavanjem istorije, jer su odbranu evropske civilizacije i hrišćanstva ukrali od Srba i okitili svoje siromaštvo, bacivši istovremeno bezobzirnu klevetu na Srbe kao tobožnje saučesnike u navali na evropsku kulturu. Josip I je, međutim, bolje poznavao istoriju nego su se Hrvati tome nadali, pa ih je bez ikakve motivacije odbio, da bi tako ovaj hrvatski zahtev bio pribrojen mnogobrojnim propalim zahtevima. „Hrvatski List" od 20. VI. 1939. o tome rezignirano konstatuje: „Ali ipak nijesu Hrvati niti sada nešto postigli." Teši se doduše time što kaže, da bi neprestano molbeno nasrtanje na Josipa možda i imalo uspeha, da ovaj godine 1711. nije umro. Međutim, Hrvati nisu uspeli da ni kod Josipovog naslednika Karla III. sprovedu intrige protivu Srba, te su tako srpska prava u bivšoj Austrougarskoj, na veliku žalost Hrvata, ostala netaknuta za daljih 29 godina, svedo 1740. godine, kada je veliki rimokatolički eksponent Marija Terezija sela na presto.

Stupanjem Marije Terezije na presto, ostvarene su vekovne težnje Hrvata. Hrvatski katolički kler je u njenom stupanju na presto našao oživotvorenje svojih snova. Počela je nečuvena hajka na sve što je srpsko i pravoslavno. Ovo naročito u početku njene vladavine, kada su hrvatske težnje uspele da prema Srbima posvršavaju najglavnije poslove. Do njezine vladavine, pravoslavni Srbi i Srbi katolici nisu se međusobno razlikovali. Kad je, međutim, došlo do ukidanja svih građanskih prava Srbima, došlo je usled nejednakog položaja do udaljivanja jednih Srba od drugih. Time je postignuta davnašnja želja kajkavskih Hrvata, da im se nasilničkim metodama dekretuju rimokatolički Srbi, koje će ovi docnije uklopiti u „iskonske pripadnike hrvatskog naroda. Pošto je Bosna bila i dalje pod turskom vlašću, obezakonjenjem su bili pogođeni Srbi pravoslavne vere najviše u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. U ovim krajevima Srbin nije mogao biti ni opštinski pandur dok ne primi rimokatoličku veru. Mnogi su primili katolicizam sa velikim antagonizmom, ali je jezuitizam ipak vremenom uspeo da u tima pokatoličenim Srbima usadi klicu mržnje prema svome narodu od koga su verski otpali. Ima, međutim, mnogo slučajeva, gde su se pokatoličeni Srbi i dalje osećali Srbima, pa tako vidimo da su grofovi Mihaljevići i Jankovići, mada docnije katolici, sahranjivani po poslednoj želji u orahovičkoj pravaslavnoj crkvi. Kako je srpski narod i pored tolikih svojih zasluga za austrougarski presto primio jezuitsku terezijanštinu, vidi se delomično i iz govora narodnog poslanika Lončarevića održanog pred hrvatskim saborom 12. septembra 1861. godine, gde kaže:

„Na Dreti 1740. godine izgubiše Srbi pravo građanstva u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kad su se u Slavoniji štatuta županijska proglasila, isključeni bijahu iz svih munisipijalnih služba. Niti je koji mogao dobara blagodarnih steći, kupiti i uživati, a ako je takva imao, morao ih je pod pustu cijenu prodati ako nije htjeo vjerozakon svoj promijeniti. Zatim, pomoriškoj i potiskoj krajini oduzeše se jednim mahom sva prava. Jezuiti većim dijelom doprinesoše pravednom razjarenju svih pravoslavnih, koji na tu misao dođoše, ostaviti nepravednu i nezahvalnu ovu svoju domovinu i 20.000 porodica iz Bačke, Banata, Slavonije, varaždinskog i karlovačkog generalata, odoše u Novu Srbiju među Dnjestrom i Dnjeprom. I ostali bi se svi do jednog iselili, da nije carica Marija Terezija na brzu ruku šest pukovnija vojničkih na međi vlaškoj i moldavskoj postaviti dala i seobu ovu zabranila."

Za ovolike usluge katoličanstvu, nije čudo što je papa Klement XIII. godine 1758. podelio Mariji Tereziji titulu „Apostolski kralj Ugarske“. Njena vladavina pada među najtamnije stranice srpske istorije. Za Hrvate ovo je najsjajnije doba njihove „povijesti“. Verni svojoj tradiciji, za ovo su vreme oni na jevtin način došli kako do srpske baštine, tako i do jednog dela svoje istorije, koju su odnarođeni Srbi kao svoju prošlost ugradili u „hrvatsko tisućgodišnje pravo“. I pored toga strašnog doba, nije se mogao izbrisati srpski kult u mnogim pokatoličenim porodicama i čitavim selima ni za stotine godina docnije, pošto su mnogobrojne katoličke porodice po Slavoniji, koje su još iz tih vremena sačuvale slavne ikone, ovima palile sveće i činile to sa kolena na koleno sve do uspostave „Nezavisne Hrvatske".

Stupanjem na presto Josipa II., sina Marije Terezije, nije se ni u čemu olakšao srpski položaj. Hrvatska se za minule opasnosti od turske navale odužila Srbima novim duhovnim i telesnim progonima. Josip II. je, doduše, pokazivao izvesnu volju da popravi ono što mu je majka prema Srbima učinila, ali za to nije imao dovoljno odlučnosti. Trebalo je da prođe punih pola veka od nastupa Marije Terezije, pa do dolaska Leopolda II., koji će posle 50 najtežih srpskih godina povratiti srpskim ostacima ona prava, koja je Marija Terezija na zahtev Hrvata ukinula. I za Leopoldovo stupanje na presto Hrvati su vezivali nove nade, da će dovršiti uništavanje i onoga ostatka pravoslavlja, ali je Leopold prekinuo ovu nepravdu time, što je 28. avgusta 1790. dozvolio sazivanje srpskog kongresa u Temišvaru, na koji je poslao svoga izaslanika feldmaršala Šmidfelda sa ovakvom porukom: „Što se mene tiče, držim da je srpski narod i pre rata sa Turcima živeo u Sremu, Slavoniji i Bačkoj, a prilikom rata jednodušno u ponovnom osvojenju istih predela učestvovao, te i sad tamo živi, pa da stoga na te zemlje i najviše pravo ima."

Koliko je ovo Leopoldovo priznanje srpskih teritorija mučno odjeknulo u hrvatskim jezuitskim redovima i redovima velikaša, nije potrebno isticati, pošto je ovima dignuta zavesa ispred mračnih hrvatskih namera za prisvojenjem Srema i Slavonije. Čak se ni „povjesničar“ dvadesetog veka ne može oteti mučnom utisku iz toga doba i u nemoći kaže: „U Hrvatskoj se pojavi silna mržnja na Nijemce“. („Hrvatski List" od. 26. VI. 1939.).

Pošto je Srbima preko temišvarskog crkvenog kongresa zajamčen povratak i ostalih srpskih zemalja kada ove budu od Turaka otete, Hrvati su pokušali da se posluže novom ucenom. Ne rumeneći ni malo od stida, oni su pararelno postavili pretenzije na ove zemlje baš u momentu kada se Leopold imao krunisati u Požunu. Izaslanicima koji su bili određeni da prisustvuju krunidbenom saboru dali su ovlast, da ovi istaknu kralju hrvatske želje za ovim krajevima, čim bi se od Turaka povratile. U ovoj novoj igri Hrvati kao i pre nisu uspeli, a ne bi još u mnogo čemu uspeli, da Leopolda II. nije stigla smrt od kozjača posle trogedišnje vladavine. (1. marta 1792).

Leopoldov naslednik Franjo II. (1792. – 1835.) bio je uglavnom zauzet ratovima sa Francuzima, kao i raznim dinastičkim pitanjima, te se za njegovo vreme nema šta zabeležiti, što bi se moglo bitno razlikovati od Leopoldovog držanja prema Srbima. Skoro bi se to moglo reći za Ferdinanda V (1835. – 1848.) koji se i sam, osećajući se slabim da ponese teret kraljevske krune, odrekao prestola u korist svoga sina Franje Karla, a ovaj u korist svoga sina Franje Josipa. (1848. – 1916.).

Da nije bilo Srba u Austrougarskoj, hrvatski sabor niti bi imao rezona da postoji, niti bi se sastajao, pošto ne bi imao šta da reši. Jer, njegov sav rad i sazivanje padaju u doba, kada se imalo još koji put izglasati rezolucija o hrvatsko-katoličkoj hegemoniji nad Srbima. Tako je bilo od pre 1597. godine, pa do Franje Josipa 1848. godine, da bi zatim ova jezuitsko-hrvatska igra promenila samo svoju formu i pojavila se u obliku „Ilirstva".

Rezimiramo li celo ovo poglavlje, zaključujemo da su se Hrvati od prvih tragova svoje tobožnje samostalnosti, u odsustvu hrabrosti za odluke na bojnom polju, hvatali ucenjivačkog nagodbarstva. U tom poslu, kada je trebalo Srbima zabosti nož u leđa, nisu birali ni sredstva, ni društvo.

Međutim, tome mora jednom doći kraj, pošto Srbi, kako to reče jedan patriotski list, ne mogu dozvoliti da Hrvati svakih 20 godina probaju svoj nagodbarsko-izdajinčki nagon, i ne mogu dozvoliti da nosioci „tisućgodišnje kulture“ sa svojim prijateljima svakih dvadeset godina u ime te „kulture" pobiju milion Srba.

Osnove hrvatske pismenosti i književnosti...

Među mnogim srpskim pogreškama u prošlosti spada i sastanak Vuka Karadžića sa hrvatskim kljiževnicima (1850.) u Beču. Ovo pada u doba zakulisnog „Ilirizma“, o čijoj ćemo se otrovnoj misiji posebno pozabaviti. Hrvati su oberučke primili na tome sastanku Vukov, književni jezik za svoj. Na ovom su mestu Hrvati dobili vekovima vođenu bitku sa srpstvom i pravoslavljem. Da toga sastanka nije bilo, Srbi bi sebi prištedili „zadovoljstvo“ da docnije na materinjem jeziku čitaju i čuju istorijske i književne otimačine. Do ovoga doba, Hrvati su bili od Srba pravoslavnih i Srba katolika odvojeni kao ulje od vode, i životarili su u svojim uskim kajkavskim granicama onih triju županija oko Zagreba, gušeći se u latinštini, pošto je praktično neupotrebljivi hrvatski jezik bio neka vrsta privatne konfesije, usled čega se nije nalazio ni na listi nastavnih predmeta u srednjim školama po hrvatskoj. Da je njihov jezik i za vreme bečkog sastanka bio zaista neupotrebljiv i književno nezreo, vidi se iz ove hrvatske rodoljubive pesme od 1831. godine, koju je objavio „Dubrovnik" u svome 23. broju od 1937. godine:

Vre i svoj jezik zabit Horvati
hote ter drugi narod postati;
vnogi vre narod sam svoj zameće
sram ga jak stranjski: „Horvat“ reče.
Sam proti jel ne štuje
i svak slepec sam sebe truje.
Nek gaj rasteplen reći po svetu
kad je već istom znano detetu,
da se ne pozna već Horvatica,
Misleć rođena da je Nemica.
Nut vse vu stranjski se nije vre gine
za svu mater niš se ne brine.


Mogao bih bez straha dozvoliti da mi se jedno uvo odseče, ako i jedan Srbin katolik ili Srbin pravoslavne vere sa svima onim „stručnjacima“ za rešavanje hrvatskog pitanja u 1939. godini na čelu može znati, šta mu ova hrvatska pesma znači.

Eto, to je ta izrazita linija između vode i ulja, koja je delila „autohtone“ Hrvate od Srba pravoslavne i katoličke vere. Tek kad je srpski književni jezik tu liniju zatupio, počinje hrvatska haranga na sve ono srpsko istorijsko blago, koje do tada nije nikada bilo preporno. Tim momentom započinje i hrvatska hajka na mnoge srpske pesnike i književnike, koji su zbog prijema katolicizma označeni kao Hrvati i kao takvi u svima hrvatskim istorijskim raspravama smatrani. Nešto docnije javlja se nepremostivi atagonizam i prema ćirilici; istoj onoj ćirilici, koja je Hrvatima bila prvo narodno pismo i kojom je napisan prvi hrvatski katolički molitvenik. Ona je najzad proglašena neprijateljskim pismom Hrvatske!

Zađimo malo u hrvatsku prošlost da vidimo, koje je pismo nekada bilo najrasprostranjenije u Hrvatskoj, pa ćemo se već na prvom koraku susresti sa odgovorom splitskoga biskupa Sforce, kojim ovaj 28. juna 1627. odgovara rimskoj kongregaciji, da bi bilo bolje crkvene knjige štampati ćirilicom nego latinicom, pošto je ćirilica opštija i u Dalmaciji se većinom upotrebljava. (Ivić-Erdeljanović).

Opisujući stvaranje prvog katoličkog molitvenika na našem jeziku i ćirilicom, hrvatska „povijest“ i sama tvrdi, da je bosanski franjevac Matija Divković (1563. – 1631.) kao prvi hrvatski književnik u Bosni ovaj molitvenik štampao „bosanskom ćirilicom“. („Hrvatski List“ od 14. VI. 1939.) Da bi htvorili što veću smutnju među pojedinim srpskim zemljama, Hrvati su, doduše, izmislili i u svoju zvaničnu nauku uvrstili neku „bosančicu“, kao različito pismo od ćirilice. Ovo samo zato, da ne bi morali izgovarati reč ćirilice. Šta je ta umišljena „bosančica“ pustićemo da nam o tome nešto kaže dr. Vasa Glušac u njegovoj knjizi „Iz prošlosti Bosne i Hercegovine“ (str. 30).

„Pravom učenom čovjeku, kojemu je dobro poznata naša prošlost i naša kultura, ovakve su tvrdnje smiješne. Baš što se tiče „bosančice“, spomenuću jednu anegdotu iz moga studentskog života. Došavši na univerzitet, donio sam sobom iz gimnazije (dr. Glušac je rodom Bosanac) i znanje o „bosančici“ kao posebnom pismu. Jednom u razgovoru sa mojim mnogouvaženim profesorom dr.-om Milanom Rešetarom spomenuo sam mu tu „bosančicu“, na šta se on nasmiješi, pa me zapita: „Kakvo je to pismo?“ Ja nastojah da mu odgovorim, ali me učeni profesor preteče i razjasni mi, da posebnog pisma „bosančice“ nema, već da ima stara ćirilica, koja je upotrebljavana na cijelom Balkanskom poluostrvu osim Grčke, od Crnoga do Jadranskog mora. Kasnije ulazeći u nauku, bilo mi je jasno razlaganje moga uvaženog profesora. Zavirio sam malo dublje u to pitanje i otkrio njegovu političku pozadinu.“

Uzalud je od krivca tražiti priznanje. Zvanična hrvatska politika, kakva je započeta u mnogim predstavkama austrougarskim vladarima da proširi hrvatski teritorijalni i duhovni prostor na štetu Srba, neće nikada priznati da nije bila u pravu kada je posezala za tuđim, pa tako ni okolnost da su sve svetlije stranice hrvatske „povijesti“ rezultat gusarenja po srpskoj istorijskoj prošlosti. Razlikujući se u osnovi od kulturnih naroda, koji istoriju posmatraju prizmom objektivnosti, hrvatski „povjesničari“ novoga doba izbegavaju da ma šta kažu što bi hrvatske mase moglo podsetiti na njihovo prvo narodno pismo ćirilicu, kojoj jedino mogu zahvaliti za još ono malo svoje „kulture".

Priznajem da ne znam kako izgleda Zvonimirova kruna, da li uopšte postoji i, je li šta na njoj zapisano i kakvim slovima, pa se nešto pitam – šta bi današnji Hrvati učinili sa tom svojom toliko izvikanom krunom, kada bi ona poput krune Svetoga Stjepana bila ispisana ćirilicom? Mađarima ništa ne smeta što je njihov čuveni kralj kršten u pravoslavnoj veri kao Vojko, kao što Srbima ne smeta što je Nemanja iz posebnog računa kršten u katoličkoj veri. Ne smeta Mađarima što su kruna i porfira Sv. Stjepana ispisani starom srpskom ćirilicom, niti im smeta što se na tzv. kesi Sv. Stjepana u Beču rese zlatom ispisane reči ćirilicom. („Narodni istočnici“, letopis za 1837. god. str. 36). Još manje im bode oči ćirilski natpis na grobu Sv. Stjepana, samo to smeta hrvatskim „povjesničarima“, koji, uzgred budi rečeno, sve od 1102. pa sve do 1918. godine vršiše podaničke dužnosti baš pod tako ćirilicom ispisanom krunom Sv. Stjepana.

Velikim ljudima prošloga veka nije smetalo srpsko poreklo da u Evropi budu veliki. Zar bi Oto fon Bizmark (Otto von Bismarck) rado govorio da je potomak polapskih Srba i da još njegova baba nije skoro ni reči znala nemački, sem srpski, kad to ne bi tako bilo. Ili je nešto smetalo nemačkom kancelaru grofu Kopriniju (Coprini) srpsko poreklo, a još manje isticanje te istine od strane nemačke štampe pred kraj prošlog veka. („Srbi u davnini“ – Zagreb 1894., str. 180). Da li je ma i za malo umanjena vrednost najvećeg nemačkog naučnika Lajbnica (Leibnitz), što se 1713. godine obraća ruskom caru Petru Velikom kao Slaven na Slavena ovim rečima: „Naše je poreklo isto, oba smo Slaveni“. (Rački: „Povijest Slavena“ str. 84). Da li je predsednik srpske kraljevske akademije Dimitrije Nešić bio nepoznavalac stvari kad je 1893. godine pred skupom odličnika rekao o Lajbnicu ovo: „Ali, on je uistinu čedo onoga junačkog srpskog naroda, čija je jedna polovica pre XII. stoleća ostavila svoja pradedovska ognjišta i sišla u naše pitomije krajeve da tu sebi novu otadžbinu osnuje.“ („Javor“ broj 1 od 1893. god.)

Bizmarku, Kopriniju, Lajbnicu i mnogima drugim, dakle, ništa nije smetalo da sebe smatraju Srbima, mada njihov život i rad nije stavljen u službu srpskog naroda i srpske narodne stvari. Mi, doduše, nismo tražili od Nemaca da nam dadnu revers na ova tri svoja velika čoveka, ali ni oni nisu na nas digli graju, kad smo još prošloga veka iz sredine Zagreba podvukli poreklo ovih velikih Nemaca, što su i oni sami rado isticali. Kad smo, međutim, u kojoj prilici naglasili, da je Petar Preradović Srbin, ili da je Matija Reljković sam sebe i svoje pretke smatrao Srbima, našli bi se usred hrvatske galame pred slikom, koja odgovara napola golom čoveku što brani zadnju prnju na sebi. Zaista, Preradović i Reljković sa ostalim velikim Srbima koje hrvatska „povijest“ svojata, predstavljaju jedini prekrivač preko hrvatske književne golotinje. Doduše, za Preradovića hrvatska istorija („Hrv. List“ od 4. VII. 1939.) priznaje da se 1818. godine rodio u pravoslavnoj graničarskoj porodici u Grabovnici, ali smatra da se prelazom katoličanstvu za vreme vojničkih nauka u Beču pretopio u Hrvata.

Kao da se u Beču može postati Hrvatom. A biti katolik, ne znači i biti Hrvat. Da li je i Reljković bio Srbin ili Hrvat, pustićemo ga da nam on sam kaže.

Kao što je, naime, poznato, Reljković je kao austrougarski oficir služio u okolici svoga rodnog kraja oko Vinkovaca. Napisao je poznati „Satir“. Pišući „Satir“, Reljković je svoje pretke, pa samim tim i sebe smatrao Srbima, jer je na mnogim mestima o Srbima napisao: „Naši stari“. Kad je trebalo objaviti rukopis, duhovni Zagreb je već tada bilo zahvatilo jezuitsko slepilo. Zato je, pre nego je rukopis dat štampariji

(…)
Jer Slavonac ne da svoje dice,
da se idu učiti A, B, C,
nego ima običaj ovaki:
kad mu rekneš, odgovori svaki:
„Ni moj otac nije znao štiti,
al je mogo malo bolje piti;
naši stari nisu pisat znali,
al su bolje neg mi sastajali“.
O Slavonče! ti se vrlo varaš,
kojigod mi tako odgovaraš.
Naši stari jesu knjigu znali,
serbski štili, a serbski pisali;
al vi sada nikako nećete
neg za nemar svakoja mećete.

Jedno među mnogim mestima falsifikovanog rukopisa „Satir“ Matije Reljkovića,
gde je umesto „Vaši stari…“ pre njegove smrti stajalo „Naši stari…“
(Slika na pocetku je prenešena iz zagrebačkog Srbobrana za 1941. godinu.)

na njemu izvršeno falsifikovanje. O tome se može svako uveriti. „Satir“ je, naime, pisan ljubičastim polubledim mastilom, po svoj prilici rastvorom od mastiljave pisaljke, dok je njegovo falsifikovanje vršeno tamnim i evidentno je na prvi pogled, da je docnijeg datuma. Falsifikator i pored uloženog imitatorskog truda nije uspeo. Jedno od tako falsifikovanih mesta u „Satiru“ fotografisano je. Na tom mestu Reljković odgovara nekome, ko je kazao da Slavonci nisu bili pismeni pa kaže:

„Naši stari jesu knjigu znali,
Srpski štili, a srpski pisali."

Satanska ruka, kojoj je sve srpsko mrsko, izbrisala je napola ono početno slovo „N“ i mesto njega stavila „V", pa je, razume se, u štampanom „Satiru" izvrnut smisao i stih štampan:

„Vaši stari jesu knjigu znali,
Srpski štili, a srpski pisali."

Falsifikat je čak na trećoj reprodukciji jasan i vidi se nedovršeno rediranje slova „N", preko koga je napisano „V".

„Nije moguće vjerovati da ne bi bili u Bosni, Zahumlju, Diokleciji itd. već davna prije Kulina bana počeli pisati ćirilicom, a narodnim jezikom srpskijem“, kaže V. Jagić u „Historiji književnosti“ na strani 142. Kad bi ovu rečenicu dali da nam prevede Zagreb, ispalo bi umesto onoga „srpskijem“ – „hrvatskijem“. Takav jedan „prevod“ između mnogih drugih nailazimo u „suvremenoj“ hrvatskoj „povijesti“ gde se kaže: „ U 17. i 18. vijeku javljaju se u Bosni i neki pjesnici muslimani, koji pjevaju hrvatskim jezikom, služeći se arapskim (turskim) pismom“. („Hrvatski List“ od 14. VI. 1939.). Ovo je zaista izrečano na način, koji je samo Hrvatima svojstven. Zaista se u 17. i 18. veku pojavljuju bosanski muslimani kao književnici, ali svoj jezik ne nazivaju hrvatskim, već srpskim. Pesnik i književnik Muhamed Hevaji Uskjufi, ostavio je početkom 17. veka iza sebe, između ostaloga, i ciklus pobožnih pesama zaista pisanih arapskim pismom, ali srpskim, a ne hrvatskim jezikom, jer pisac tim pesmama daje sam naslov „Ilahije na srpskom jeziku" i „Poziv na vjeru na srpskom jeziku" („Ilahi be zebani srb" i „Beran daveti iman be zebani srb") (Povelje Matije Ninoslava strana 69).

Nemajući svoga „osnovnog kapitala“, istorija hrvatske književnosti i „jezikoslovlja“ morala se „promuvati“ kroz komšiluk da ga sakupi. Zatim je odmah iza akta sporazuma Cvetković-Maček (1939.) objavila preko hrvatske zvanične štampe zahtev: „Da se iz hrvatskih ureda izbace tuđinski izrazi i da se napokon prestane rabiti ćirilica! I zato, imaju izostati izrazi, koji nijesu nikad bili hrvatski niti je hrvatski narod za njih znao!" Tako je Beograd skoro dve godine pre sudbonosnog 6. aprila 1941. imao prilike da se upozna sa pravim smislom ponižavajućeg akta, na koji je stavljen potpis najnegativnijeg Srbina.

Sa onim što je otkinula od srpskog književnog bogatstva, hrvatska književnost i „jezikoslovlje“, jedva da su mogli proživeti dve-tri godine, pa su opet morali zavući ruku u srpski komšiluk. Nemajući kuda, službena ustaška „prosvjetna“ politika morala je početkom 1943. godine preko zagrebačkog „krugovala“ (radija) prirediti niz predavanja iz hrvatskog jezika, za koja bi se pre moglo reći, da su predavanja iz srpskog, nego iz hrvatskog jezika, pošto se u njima obrazlaže „dopuštenje“, da se i pojedini izrazi u „ekavštini“ mogu upotrebiti u hrvatskom jeziku. Razume se, da ovo nije učinjeno zbog pravoslavnih Srba koji su istrebljeni, već zbog izmirenja sa srpskom stvarnošću, gde još živi većina srpskog jezičkog i običajnog obeležja, mada je silom prilika morala primiti katoličanstvo, ali koje će ga i formalno napustiti i vratiti se veri svojih predaka onda, kada mač ne bude sredstvo za terorisanje čovekove duše.

Veliša Rajičević

Kontinuitet hrvatskih zločina i nerazumne mržnje prema Srbima


Postoji neki čudan kontinuitet zločina nad Srbima, koji se proteže još do Prvog svetskog rata kada su Hrvati u jedinicama Austro-Ugarske vojske isticali po zlodelima u Srbiji pa sve do devedestih u kojima je etničko čišćenje Srba okončano. U ovom tekstu podsećamo na ustaške zločine iz Drugog Svetskog Rata

Između Pakraca i Daruvara, smjestila se, po čudesnom znamenju, Dereza. U turskim vremenima je nastajala i nestajala, da bi se u devetnaestom vijeku oblikovala u dvije Dereze. Između njih je rječica Kravarina - s desne Velika, a s lijeve Mala Dereza. To je tipično selo bez ulica. Dijeli se na zaseoke: Cvišići, Vukmanci, Markovići, Gaćeše, Maletići, Vukovići, Jovanovići. Od Vukmanaca i Jovanovića pucaju pogledi na Badljevačko polje, na Psunj i Ravnu goru. Dereza se dijeli i po starim nazivima: Karajkovica, Lipovica, Bukovac, Makarice, Kapavac, Krake, Konačina, Đekinica, Plandište i mnogo drugih.

To je pitomo pobrđe s osloncem na Pakračku Krndiju. Zapadno od Dereze je Badljevina, a istočno Grahovljani.

Ni najstariji Derežani ne znaju porijeklo imena. Prvi put se spominje 1600-te godine. Neki zagovornici legende tvrde da je nastalo od neke Tereze, a drugi to nepotvrđeno osporavaju. Oni su kroz vijekove svoju tradiciju ispoljavali na stare tradicionalne načine: Blagoslov polja na Malo Spasovo Vaznesenje Gospodnje u Velikoj Derezi, dok su Mali Derežani taj običaj slavili na Duhovski utorak. Pjevalo se potiho i svečano:

« Vazdan danas odimo, odimo,
I Bogu se, molimo, molimo,
Da nam rodi pšenica bjelica
I vinova, lozica, lozica...«

Slaviše Derežani slave i običaje: Krsne slave, Božić i Uskrs, pa običaji: na Tucindan, Badnjak, Pokladni, Svetosavski, zborovanja pravoslavnih praznika, svatovski, maškare, žetveni, pri vršidbi, pogrebni i običaji ispraćanja regruta.

Baš oko sredine prve Jugoslavije, Derežani su gradili dva bunara, dubine 33 metra. Mobe, pjesme, veselja i zanosi. Puno koščatih i mišićavih momaka u dvorištu Trive Grandića. Iz 110 mnogoljudnih porodica, mjesecima se redaše oni najjači, ali i uznosite djevojke donoseći najbolja jela i pića. Oko njih se okupljaše djeca. Bunari su otvoreni na Petrovdan. Slegao se narod Dereze i okruženja. Iscifrane nošnje, orme na konjima i kočije. Orila se pjesma, igrala kola. Klicalo se Kralju i Jugoslaviji, dinastiji i državi u kojoj su svi Srbi. Tresla se zemlja od slavonske mladosti, drmeša i ciktanja « i ju ju «.. Kako i neće, jer su, narodnom slogom i udruženom energijom, izgrađeni simboli sela, izvori zdravlja i života, a država se doimala stabilnom i demokratskom: za Srbe, Hrvate i Slovence, koji se dobrovoljno ujediniše u Kraljevinu.

Prolazili su dani. Bunari su centar okupljanja. Prikradali su se momci. Iz prikrajka su piljili djevojke, mjerkali koja je ljepša i vrednija. Bjelasale su se mlade obline, oboreni i ukršteni pogledi. Oglašavale su se kante i lanci na vratilima… Voda se caktila na suncu i mjesečini. Prelijevala je limene kante i praskala u dubinama. Mjesto stvoreno za dječje žmirke i pika. Smijeh i ushićenja: „Vidim te! Spas za me! Vidim te Milice! Na tebi je red!“

A onda se zanoći. Nepoželjni pozivi: „Dragane, Milice, Dušane!, Marko! Milka! Oooo Stanko, vrijeme je za spavanje! Ajde, janje mamino. Čekaju te topli uštipci!“

Igre i veselja nikada dosta. Bunari utihnu. Čekaju naredne sutone. Dječica uplove u noć. Sanjaju... U mislima i snovima, bunari i vragolije oko njih. Snovi kao java. O, ti bunari...? Ko ih je smislio i iskopao? To su škole i kazališta, topline duše i igrališta.

I tako, iz dana u dan, iz godine u godinu. Oko bunara se nizaše dječje glavice. Mnogo ih je, više gladnih, ali razigranih i sretnih.

Znale su zaredati gladne godine. Dobro je dok ima žganjaca s varenikom, skorupom, na masti, sa čvarcima i kupusom. Grah je često na trpezi, ponekad seganlija od bijelog graha i luka s tucanom suvom paprikom, kombost od glavica kiselog kupusa i špica od bundeve, paprikaši, krumpir na razne načine, a na blagdane - pečenice. Cicvara je bila rijetkost za najmlađe.

Od 1934, Dereza ima osnovnu školu u kući Stanka Gaćeše. Prvi učitelji su Dejan Atanacković, rodom iz Darde i Milena Marc iz Varaždina. Zamiliše se u Derezi, uzeše i u zanosima ljubavi, mladosti i časnog poziva, izgradite novu školu 1938. godine. Bili su ponos i dika sela. Do tada su djeca odlazila u Grahovljane Donje.

Odjednom sumorne misli. Oko bunara sve manje dječjih igara i žagora. Okupljala se muška čeljad. Pričalo se o novo-staroj temi, o ratu. Bombardovan je Beograd. Njemačke trupe nadiru. Samo četiri dana kasnije, nekadašnji oficir Austrougarske Monarhije, pa Kraljevine Jugoslavije, Eugen Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku, na čelu s dr Antom Pavelićem, ustaškim emigrantom, miljenikom Italije i Mađarske, koji je 1914. godine u Zagrebu vodio kolo oko vatre u kojoj su sagorjevali srpski namještaji i uzvikivao: «Srbe na vrbe!...«

Nijemci su ušli u Derezu 11. aprila 1941. godine. Bili su to dijelovi 14. oklopne njemačke divizije. To je prava vojska. Civile ne dira. Imali su svoje kuhinje, jeli bijeli kruh sa žutim premazima. Slikali su se s narodom u narodnoj nošnji, djeci djelili čokolade i bombone. Kratko se zadržaše i krenuše prema Savi. Zlo se taložilo i strašilo. Narod se okupljao oko bunara, a nedjeljom oko Crkve Svetog Petra i Pavla. Pričalo se o zakonima Pavelićeve države, o zabrani srpskog imena i ćirilice, prvim logorima za Srbe: „Danica“ u Koprivnici, Jasenocu i Jadovnu, o masovnom ubistvu Srba u Gudovcu i Veljunu, krajem aprila i početkom maja, i nečuvenom ubistvu preko 1500 Srba u Glini, krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. Jedni su govorili: „Sve će nas pobiti!“, drugi su hrabrili: „Narode, pa mi njesmo ništa krivi. Mi se ne bunimo ni protiv ove države! Mi smo obični seljački patnici“

Prijeteće poruke su dolazile iz komšijskih hrvatskih naselja: Sirača, Badljevine i Španovice. Dereza se našla između dvije vatre: NDH koja je nudila iseljenje, pokrst i vojnu obavezu i komunista koji su za otvoreni rat protiv vojnički najmoćnije države svijeta, Njemačke i NDH - koja je navijestila rat: SAD, Engleskoj i SSSR. Barjaktari ustanka u srpskim selima Slavonije su Hrvati: Karlo Mrazović i Pavle Gregorić. Bacanje Srba u oganj rata su podržali i Srbi – komunisti: dr Dušan Čalić i Bogdan Crnobrnja. Njih su slijedili komunisti Dereze: Vaso Trgovčević, Bogdan Trgovčević i Danilo Marković.

Hrvatska država je pripremila specijalne knjige za nasilno prevođenje pravoslavnih Srba na katoličku vjeru. Kako podnijeti poniženje i kako im vjerovati? Upućeni su zvanični pozivi. Odbijeni su po savjetu komunista, koji su zagovarali oružani ustanak pod vodstvom KPH i KPJ. Narod je vjerovao u Jugoslaviju, pa i u Partiju pod tim imenom. Bliži su od Pavelića. Nude časniji put... Pošteno je biti protiv države koja te ne priznaje i progoni te...

Vodeći komunisti Dereze pripremaju ustanak, uvježbavaju mladiće na: Baricama, Laništu, Ugrinovcu i Selištu. Većina se kanila rata i nije izazivala hrvatsku vlast. Komunisti su nudili samo rat. S hrvatske strane otvoreni pritisak pokatoličenja je prevršio mjeru suzdržanosti. To su komunisti iskoristili za sebe. Pripremali su rat, a hrvatska vlast zločin - pod izgovorom preseljenja, pokatoličenja i odmazde.

Devetorica Derežana se 1941. priključila ustanicima, a u prvoj polovici 1942, prilazi im još četrnaest. Na obroncima Psunja nalazila se Psunjska partizanska četa, pod komandom Hrvata, Franje Hemeteka - Lovca, koja je diverzijama izazivala hrvatsku vlast, napadom na hrvatsko selo Badljevinu, na skladište eksploziva u kamenolomu Sirač, pa atentatom na ustaškog logornika Nemeta, rušenjem pruge, ceste i mostova. Saznali su Derežani za hrvatske zločine u selu Grđevice, u bučko kamenskom kraju. Znali su da je poziv za pokatoličenje završio masovnim pokoljem i spaljivanjem Srba u Glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice, što je KPH krila od srpskog naroda. Ciljevi hrvatskih vojnika i komunista su se približili. Hrvatske ustaše su bile za otvoreno uništenje Srba u NDH, dok su komunisti gledali u srpskom narodu žrtvovanu polugu osvajanja političke vlasti. Time su i oni pritajeno prihvatili klasičnu Starčevićevu i Pavelićevu političku ideju, da se Srbi oslabe i svedu na bezopasnu manjinu, i zato što su opasnost restauracije monarhije, „velikosrpske hegemonije“ i prepreka komunistima na putu osvajanja vlasti. Derežani su se našli između dvije, podjednako opasne i sudbonosne, odluke - brzog ili postepenog nestajanja.

Jutro 4. avgusta, druge ratne i sumorne godine. Sunce još nije izmililo iza psunjskih visova. Najavljuje ga crvenilo neba. To je i znamen vrućeg dana. Prozirna izmaglica u kotlinama. Pijetli i pojači lavež pasa, rika krava i rzanje konja. Cijelu noć su plačke zavijale oko bunara. Žene su uranile, krstile se i međusobno dozivale. Trinaestogodišnja Vukosava Vuković je požurila da zamijeni ćaću Petra, na kojem je red timarenja krava. S njom je i devetogodišnja seka Zorka. I ona će odmjeniti svoga tajkana. Mama Milica je već muzla kravu „Dikulju“. Muška čeljad je spavala: domaćin Petar i sinovi: sedamnaestogodišnji Sava, petnaestogodišnji Stanko i devetogodišnji Zdravko. Petogodišnja Ljubica je utonula u duboki san. Na licu joj neka vedrina. Sinoć je oduševila svoje najdraže - recitacijom narodne pjesme: „Kraljević Marko i vila“. Izvirali su stihovi iz njene dječje duše. Znala je sve naizust. Trudila se i naučila stihove od nepismene mame. Plovili su ti stihovi od usta do usta, s koljena na koljeno, uvlačili se u pore života, vajali patrijarhalne karaktere i duše.

Dok se Dereza budila iz noćnog sna, oko nje se redala crna garda okorjelih hrvatskih zločinaca - ustaša i domobrana. Straža u Maloj Derezi je prispala, a ona u Velikoj je opazila neko čudesno komešanje oko sela. Obavijestila je Danila Markovića i Bogdana Trgovčevića. Bilo je kasno. Obruč s puškama, mitraljezima, bombama, kamama, maljevima i srbosjecima je zatvoren. Bogdan je hrabrio narod da će ustašama s leđa udariti drugovi sa Psunja i da će spasiti svoj narod. Dušan Komlenac je uzvratio: „Ne vjerujem u tu priču, jer četom komanduje Hrvat!“ Umiješao se Danilo Marković: „Vjerujem u naše borce i druga Franju Hemeteka! To je pravi komunista! Morate znati, šta je to zjenica oka naše Partije! A ti Dušane, ne straši narod! Zbog ovakvih stvarčica se i glava gubi!“

Štektanje mitraljeza kod prvih kuća Male Dereze. Lelek naroda. Za neki tren povici, komande i bugarenje. Kao da se nebo prolomilo od Španovice, Sirača, Badljevine, Pakraca i Lipika. Derezi se približavala lavina mržnje i smrti.

Goloruk narod su kundačili, boli noževima, ubijali u selu i tjerali prema bunarima, dvorištima porodica Gaćeša i Trgovčevića.

Odvajali su mlade, ljepše žene i usmjeravali prema Baricama i šumi Bukovac. Jauci i bolna rastajanja... Djed Luka Trgovčević bijegom navlači hrvatske vojnike na sebe. Neki to iskoristiše i zamakoše u kukuruze i pod široko bundevino lišće, a neke od njih pokosiše hrvatski mitraljezi. Kojo Gaćeša i Petra Trgovčević bijegom spasavaju živote. Petra je u naručju izbavila jednogodišnjeg sina Milana. Starica Đuja Gaćeša se spasava u vinogradu Lanište. Stoja Jovanović nalazi spas u kokošinjcu. Izbjegli su smrt nekim čudom i komunisti: Danilo Marković i Bogdan Trgovčević.

Oko bunara, samo hropac smrti. Udarci malja. Ukočeni pogledi čekaju. Čuje se jauk žrtve i tresak u bunaru. Onesviješćene prinose dželatima. Žive ih bacaju u dubine. Paraliza straha. Prividi mirnoće i tišine. Ubrzani otkucaji srca. Čuju se... Nesrećnici prilaze sami. Stavljaju glave na obzide bunara, one koje su petnaesetak godina ranije, zanosom i željom, gradili.

Iz Vukmanovića dopiru krikovi užasa. Ubijali su ih na kućnim pragovima i dvorištima. Osamnaestogodišnju Savicu, siluju i kolju.

Zaprežnim kolima dovoze mrtva tijela ubijenih Jovanovića: Dmitra, Jove, Marije, Blagoja, šestogodišnjeg Milana, četverogodišnje Cvijete, Rajka, Jele i trogodišnje Nevenke, a zatim 19 mrtvih tijela Vukmanovića. Bože? Ovo je smak svijeta i ljudskog razuma! Traje čudesna jeremijada. Reinkarnacija davnog Moloha na Balkanu, sud ili usud Božji?

Tišina... Ispred nesretnika, koji čekaju smrt, stao je hrvatski ustaški natporučnik. Zvjernja i bode pogledima mržnje, visine i prezira. Kočoperi se na prstima. Omalen i zdepast, ugojen, ružan. Na čelu i reverima se cakte velika slova U. Spleo se i jedva izusti: Bagro i bando srbokomunistička! Kada ste kopali ove bunare, znali smo da rake kopate. Vi ste dobar narod samo pod zemljom! To je volja svih nas i našeg dičnog Poglavnika. Da vam malo produžimo disanje na ovoj zemlji hrvatskoj, priređujemo vam našu poslasticu. Pred vama su tijela porodice Ilije Smiljanića. To je čuveno ime i prezime iz vaše povijesti, koju više nemate! Budućnost vidite ispred sebe. Ona je duboka i trajna... A, niste vi narod koji drži do sebe i svoje prošlosti. Znajte da ste i zbog toga došli do ovog ponora! Ustaše, najprije bacajte Iliju, pa nakot njegovu!“

Izniješe ga. Davao je znake života. Naglavačke ga ubaciše u dubine, pa devetogodišnjeg Vukašina, sedmogodišnjeg Mlađana, šestogodišnjeg Iliju, četverogodišnjeg Marka, i dvogodišnjeg Milana.

Poslije zastrašujućeg prizora, ubijanje i bacanje u bunare je nastavljeno, da bi sat kasnije bilo prekinuto ubacivanjem 18 prezimenjaka Džakula iz Velike Dereze: Nikola (31), Pavo ( 33 ), Momir ( 10 ), Sara ( 19 ), Mara ( 59 ), Stevan ( 49 ), Milka ( 41 ), Stana ( 18 ), Mara ( 17 ), Nada ( 15 ), Marko ( 12 ), Petar ( 33), Pava ( 36 ), Bosiljka ( 9 ), ( Ljuba ( 7 ), Stanko ( 6 ), Draga ( 5 ) i Stoja ( 2 ).

Pojavio se hrvatski vojnik - ustaški patuljak. Ovakve protuve, samo poplave i mutne čaše donose u zlim vremenima. Oglasio se iz ružnih škrbotina piskavim glasom:

„Ovakvi povijesni poslovi se ne rade bez rakije. Vjerujte časnici i dočasnici, ustaše i domobrani, ovo je rakija od našeg dičnog Poglavnika, vojskovođe Kvaternika i ministra Mile Budaka. Za dom spremni! Pijte i uživajte. Srbe u bunare i na vrbe! Vi ste zaista blesav narod! Dvadesettri godine nosite guju u njedrima, a da je ne osjetite. Vi ste fenomen! Stoko svrabljiva! Neotesanci! Vi ste bagra za psihološke studije. Jadnici. Uvjerio sam se, da tako naivni i glupi mogu biti samo pravoslavni Srbi“.

Ritual smrti je nastavljen dovoženjem i ubacivanjem u bunare 22 usmrćena Vukovića: Stojan, Lazin ( 41 ), Stojan, Bogdanov ( 13 ), Ignjatija ( 34 ), Blagoje ( 32 ), Ljuba Damjanova ( 47 ), Ninko ( 18 ), Ana ( 14 ), Nikola ( 51 ), Marko ( 20 ), Mlađan ( 17 ), Jovo ( 13 ), Stanko ( 15 ), Zdravko ( 9 ), Vukosava ( 13 ), Zorka ( 9 ), Ljuba, Petrova ( 5 ), Pavo, Petrov ( 8 ), Stevo ( 34 ), Mirko ( 22 ), Aleksa ( 19 ), Stojan, Vasin ( 15 ) i Petar ( 15 ).

Prigušen, ali i glasan žagor, jecanje, potiho ječanje i bugarenje - kada su iznosili zaklane, tek zamomčene: Marka i Mlađana... Vika i kundačenjnje. Dopiru krikovi, plač i zapomaganje žena i djevojaka od Barica i šume Bukovac. Ovo je pravi pakao. Odabrali su cvjetove ženske mladosti. Siluju, pa svoj odvratni ritual završavaju srbosjekom ispod vrata. Djevojka Danica Gaćeša je zgrabila za gušu nesuđenog odvratnika, krezubog Franju iz Sirača. Igubio je svijest. Drugi je sasjekoše noževima.

Pljačkaške horde izgone konje i krave, svinje, ovce, tuke i kokoši. Zakrčeni su putevi. Čuje se oproštajno rzanje: konja, rika krava, blejanje ovaca, roktanje svinja i zavijanje pijetlova. Praštale su puške... Ubijali su pse koji se suprotstavljaše pljački svojih dvorišta. Ovo, u istoriji nečuveno beščašće hropca i smrti, trajlo je do ranog predvečerja. Pijančevanje, urlici i pjesma: o hrvatskim komandantima - Ljubi i Bobanu, žalipojka o zapovjedniku Crne ustaške legije, Juri Francetiću, koji je 10 mjeseci ranije ubijen na Kordunu.

Dereza je nestala u jednom danu. U bezdane bunara bačeni su iz Velike Dereze: 1 Anđelić, 3 Adžije, 2 Bojčića, 1 Bojadžija, 1 Vidović, 21 Vukmanović, 19 Gaćeša, 1 Gojković, 7 Grandića, 23 Jovanovića, 33 Markovića, 1 Ječmenica, 1 Kozlović, 1 Zailović, 4 Opačića, 4 Stanića, 2 Sudara, 2 Trgovčevića, 4 Cvišića i 18 Džakula. Ukupno 147, od kojih su 46 djeca. Iz Male Dereze: 1 Bojadžija, 22 Vukovića, 7 Gaćeša, 1 Jovanović, 15 Komlenaca, 16 Maletića, 6 Markovića, 2 Ostojića, 1 Prodanović, 3 Ratkovića, 7 Smiljanića i 1 Džakula. Ukupno 82, od kojih su 29 djeca.

Ritual zla je nastavljen. Nasilje i zloslutno praćenje u logore. Kolone od Škole prema željezničkoj stanici Badljevina. Pripremljeni su stočni vagoni za Staru Gradišku, Jasenovac, Sisak i Njemačku. Batinanja i zapomaganja, natjerivanja da trče i mole.

U njima su iz Velike Dereze: 2 Anđelića, 1 Adžija, 3 Bojčića, 5 Bojadžija, 22 Vukmanovića, 27 Gaćeša, 2 Grandića, 33 Jovanovića, 17 Markovića, 1 Opačić, 9 Stanića, 7 Trgovčevića, 16 Cvišića, 20 Džakula, 6 Đurđevića, 1 Zailac, 3 Ječmenice i 3 Kozlovića. Ukupno 172 srpska civila. Među njima je 78 djece. Iz ove kolone nikada neće vidjeti svoju Veliku Derezu 87 usmrćenih u ustaškim logorima smrti.

Iz Male Dereze su: 4 Bjelića, 6 Bojadžija, 38 Vukovića, 12 Gaćeša, 1 Jovanović, 22 Komlenca, 1 Končar, 21 Maletić, 1 Marković, 10 Ostojića, 2 Prodanovića, 2 Ratkovića i 5 Džakula. Na put golgote kroči 125 poniženih i na zlo osuđenih. Odrasli nose i vode za ručice 65 dječice. I iz ove kolone putem bez povratka kročila su 44 nesrećnika.

U Zagreb je upućeno ustaško izviješće, potpisano od satnika Stiera: „Ustaški obrambeni zdrug Lipik uz pripomoć 13. ustaške bojne je iselio cjelokupno pučanstvo sela Dereza. Zaštitu prevoza žitarica i stoke preuzeo je 1. sat 13. ustaške bojne iz Badljevine i posada sela Španovice“.

Stotinu Srba Dereze skrivanjem spasiše živote. Iskoristili su žurbu i očekivanja hrvatskih ustaša, da će ih partizani napasti. Zavlačili su se u kukuruze, podrume, kokošinjce purinjake, žbunje, pod bundevino lišće, tavane i pripremljena skloništa. Takvih srećnika, u velikoj nesreći, bilo je 81 iz Velike i 19 iz male Dereze.

Dereza je napuštena od onih koji su je gurali u rat. Komunisti su ostali nijemi, ne opalivši niti jedan metak spasenja. Nisu ni pokušali... Da su zapucali, bunara i silovanja ne bi bilo. Trajna optužba i sramota.

Da li je ovaj muk nedjelo komandanta Franje Nemeteka, nekog političkog komesara, bivšeg Srbina, ili naloga iz vrha KPH, ostaje i dalje velikom tajnom?

Bunari i njeni sužnji su zabetonirani 1947. godine. Kroz debele betone se ne druguje s nebesima. Sramota i bijeda duha. Njihovi posmrtni ostaci su morali ostati tamo, gdje ih nasiljem i zločinom genocida ubaciše hrvatski vojnici - ustaše. U vremenima «slobode« caruje muk, u ime zjenice oka. Skrivala se istina o zlu, u ime novih nesreća. Nikada časno opojani i sahranjeni. Vrijeme od pola vijeka neki nazvaše vremenima slobode, u kojima je, prećutno, zabranjeno govoriti itstnu. Narod je noću krišom palio svijeće i donosio cvijeće na hladne betonske grobnice. Širile su se priče o krikovima i razgovorima mrtvih, kako djeca žude za svojima u drugom bunaru, kako proklinju betonske pokrove... Dešavala su se noćna priviđenja: djeca u bijeloj robici igraju žmurke i pika. Baš kao nekada, na javi. Čudesne kresnice se brzinom munje penju u nebo. Neki su noću viđali ogromne ptičurine. Plačke su noćni gosti, a danju vrane i gavranovi. Preživjeli Derežani su, u ime zjenice oka, zlo zaboravljali, a crne ptice se svakodnevno okupljaju oko bunara, jer osjećaju i ne zaboravljaju zadah smrti.

Na dane zločina, dolazio je narod. Komunistički govornici su, za zločin u Derezi optuživali: okupatore, fašiste, četnike i velikosrpsku hegemoniju. Ime hrvatskih ustaša je, zbog zjenice oka, izostavljano. Komemoracija je ponekad prerastala u pijančevanje, jedačinu, igre i veselje, podsjećajući na predvečerje 4. avgusta 1942. godine. I najbliža rodbina je decenijama ćutala. Slutnje na nove nesreće... Jednim ubistvom se nikada ne ubija samo jedan čovjek i zločinac ubija sebe kao čovjeka. Ubijaju se roditelji, djeca, rodbina, prijatelji i znanci. Zločin ostaje nekažnjen i tajan. I prirodno je da čovjek bježi od zlih misli i sjećanja. Ali, bijeg od surovih istina se višestruko naplaćuje. Mogu li živi oprostiti zločine u ime mrtvih? Ko se usuđuje opraštati za nasilja nad tuđim životom, jedinim i neponovljivim? To mogu samo oni sami. Tražiti to od njih je nemoguće. Zločin u Derezi je ubio i preživjele. U njima je zastrašena i ugušena dimenzija ljudske slobode.

Neko je motrio na jade i bijede duha, pripremio nove nesreće i kazne. Zločin je ponovljen. Derežani su krajem 1991. godine ponovo ubijani. Nisu ih bacali u zabetonirane bunare. Za tri dana poginulo je 185 Srba, od kojih su 141 civili. Opljačkano, minirano i zapaljeno je 4118 srpskih kuća Zapadne Slavonije. Preostali su očišćeni gvozdenom metlom hrvatskog zločinačkog „Bljeska“ - početkom maja 1995. godine, od sinova i unuka onih, kojima su se živi i preživjeli klanjali, kojima je sve oprošteno, i koji su nekažnjeno, uz lažne parole, rađali i odgajali nove zločince za završne činove, prema onima koji su krivi, samo zato što su ostali živi i koji iz prošlosti nisu ništa naučili.. Doživjeli su novi pakao, neki kažu: kaznu od Boga i mrtvih, koji živima zbog njihova straha u kostima, stravom svoje sudbine, nisu mogli oči otvoriti.

Mile Dakić

Srpska politika