God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2009/10/07

Profesor Dr Mila Alečković-Nikolić za Srpsku politiku piše o Srbiji u kojoj postoji veliki nedostatak moralnog mišljenja i shvatanje, pa dolazi do brkanja fizičkog i moralnog sveta

Šta je to fašističko u "fašizmu"?


Na francuski i opštehrišćanski praznik, 15. avgusta, 1945. godine, u 4 časa ujutru, francuski maršal Filip Peten osuđen je na smrtnu kaznu. U optužnici je navedena saradnja sa nacističkom Nemačkom, traženje primirja sa Hitlerom i želja da se promeni vrsta vlasti u Francuskoj. Protiv Petena svedočili su Pol Rejno, Eduard Daladije, Leon Blum i drugi. Ugledan vojnik i pobednik u Verdenskoj bitci, Peten je dugovao ostatak života ovoj činjenici zbog koje je general De Gol odbio da izvrši smrtnu presudu nad njim i odlučio da ga pomiluje. Ali, De Gol nikada nije rehabilitovao njegov čin potpisa primirja sa Nemačkom, niti je to jedan vođa otpora francuskog naroda mogao da učini. U pitanju nije bio maršal Peten, već je u pitanju bio čitav režim "Višija", iako je Gering priznao da je primirje sa Francuskom ostala najveća greška Firera.

General De Gol je bio poznat i po tome što nije hteo da se sretne sa Josipom Brozom Titom. On nije hteo da primi Broza, ne zbog toga što je ovaj bio vođa komunističkog režima (sam De Golov ministar kulture Andre Malro bio je kripto-komunista), već zbog toga što je Josip Broz streljao njegovog školskog druga, Dražu Mihailovića.

U tadašnju Jugoslaviju, De Gol je slao svoje ministre i nesaradnja sa Titom nije značila nesaradnju sa komunističkom Jugoslavijom. De Gol je očigledno razlikovao ljudske i psihološke razloge od političkih razloga, pa je bio i jedan od prvih zapadnih državnika koji su putovali u Sovjetsku Rusiju i komunističku Kinu. On je imao običaj da kaže: "Mi ne održavamo odnose sa režimima, nego sa državama."

1998. godine, odlukom od 23. septembra, evropski sud u Strazburu dozvolio je slobodu čina odbrane maršala Filipa Petena. Time Peten nije rehabilitovan, nego je dozvoljen sam čin njegove odbrane, ili bolje reći, isti nije osuđen kao govor mržnje. Ali, režim Višija nikada u Francuskoj nije rehabilitovan, niti bi to učesnici pokreta otpora, brojni logoraši, a još manje mnogobrojne streljane žrtve ikada dozvolili. Iz datog sledi da bi u Francuskoj bilo nemoguće rehabilitovati ratna delanja Dragiše Cvetkovića, srpskog potpisnika Trojnog pakta, verovatno manje zaslužnog za srpski narod nego što je to bio maršal Peten za francuski.

Naravno, jedno je pitanje da li mi u Srbiji gest Dragiše Cvetkovića možemo da objasnimo i shvatimo, a sasvim je drugo pitanje možemo li mi takav gest (sa stanovišta komandne odgovornosti) da rehabilitujemo. Prvo, naravno, možemo, ali drugo ne.

Na žalost, u Srbiji u ovom trenutku postoji veliki nedostatak moralnog mišljenja i shvatanje da je sve ono što je objašnjivo, ujedno i oprostivo. To je brkanje fizičkog i moralnog sveta, činjenice i norme, brkanje koje je nastalo u prodoru sirovog kapitalizma 19. veka u Srbiju, koji više ne pruža nikakvo validno obrazovanje ljudima, i gde glas "i", kako bi rekao Robert Muzil, dovodi u incestuoznu vezu sve živo jedno s drugim, bez ikakvog reda i logike. Taj nedostatak elementarne logike i mišljenja u celini, upravo je ono što je pokojni Aleksandar Zinovjev ustanovio u obrnuto proporcionalnoj jednačini ljudske političke sudbine: Što je neko na višem političkom položaju, njegov govor je dvosmisleniji, nelogičniji, i nejasniji. Logika i koherentnost rečenog prestaju da budu preokupacije uspinjućeg ariviste.

Šta je to fašističko u fašizmu?
U svakoj ideji i ideologiji postoje članovi i sledbenici koji su potencijalne psihopate, surove ubice, ili kriminalne strukture ličnosti. Njih osuđuje već sama nauka, etika, biologija, psihopatologija, kriminalistika i socijalna psihologija. Ali, ove osude nisu specifične za istorijski sud. Ono što je specifikum istorijske osude jeste osuda određene ideje ili određenog društvenog pravca. A koja je to ideja osuđena u "fašizmu" ?

U Musolinijevom fašizmu, zamišljenom prvobitno kao "društvo vrlina", doduše totalitarno društvo, najgore što postoji jeste nesloboda pojedinca, odnosno nužnost žrtvovanja pojedinca, pri čemu mu se ne ostavlja nikakva sloboda da sam napravi ljudski izbor. Reč je o nedostatku liberalizma (u izvornom značenju pojma slobode) i nedostatku demokratije. Ali, Musolinijev fašizam u svom nacionalnom i socijalnom momentu (revolucionarni sindikalizam i anti-berzijanstvo) ne podrazumeva nikakav rasizam, uprkos spoljnopolitičkoj najvećoj strateškoj grešci Benita Musolinija koja se sastojala u činu potpisivanja saradnje sa Adolfom Hitlerom. Dakle, jedino što u idejnom smislu može da se osudi jeste nemački nacizam, kao teorija i kao praksa. A ono što može da se osudi u nemačkom nacizmu jeste: politički rehabilitovana starozavetna ideja krvi i tla, ideja višeg naroda i više ljudske rase, odnosno poziv da se svi drugi i drugačiji ljudi diskriminišu, uklanjaju i uništavaju, iz koje će se kasnije razviti pojam genocida.

Međutim, čak ni sama zamisao postojanja viših rasa ne bi po sebi mogla da bude osuđena kao takva, jer ona može da predstavlja plauzibilnu naučnu hipotezu, kao što, recimo, medicinska antropologija ima pravo da naučno proučava razlike ljudi u pogledu veličine frontalnog korteksa, kako individualne, tako i kolektivne. Ali, ono što je svakako za osudu, to je politička zloupotreba ovakvih neproverenih i neistraženih (pa čak i proverenih i istraženih) zamisli, ako bi ona u sebi sadržala poziv na istrebljenje ili prosto maltretiranje ljudi koji se u takve obrasce ne uklapaju.

Potpuni relativizam je ili glupost ili nagon smrti

U Srbiji su stvari ipak najzamršenije. Da li će srpske generacije u budućnosti postavljati pitanja rehabilitacije nas koji smo živeli u ovom vremenu, rehabilitacije onih koji su sarađivali sa "okupatorom", sa onim ko nam je zatrovao vazduh, planine, šume i reke, unutrašnje organe, ko je doneo radijaciju, zračenja, kisele kiše, i otrove ? Da li će postavljati pitanje saradnje sa silama koje su donele ratove, sankcije, ili ono što se danas zove "ekonomski genocid"? Hoće li buduće generacije rehabilitovati one koji su na slobodu pustili UČK ubice sa Kosova, ili one koji su dozvolili otvaranje NATO kancelarije u Beogradu, a danas narod žele da nateraju da bez referenduma uđe u Nato pakt? Kako će se takve inicijative sutra braniti i rehabilitovati? Možda će se i u budućnosti govoriti da su ovo bili samo pokušaji da se spase srpski narod, kao što se danas govori za nekadašnje delovanje Nedića ili Cvetkovića u okupiranoj Srbiji. Sa stanovišta psihologije, ljudi mogu ili ne mogu da oproste. Ja, recimo, ne mogu da oprostim nikome ko je sarađivao sa specijalnom policijom Gestapoa u ratnom okupiranom nacističkom Beogradu, u kojoj su moju majku zatvorili i tukli volujskim žilama.

Ali, pitanje istorije je načelno, principijelno pitanje.
Umro je u Beogradu jedan francuski momak, potpuno nevini stvor, stradavši od ruku obesnih psihopata. Ali, izginuli su i brojni ljudi u Srbiji stradavši takođe od ruku obesnih sadista i psihopata sivih i moćnih odela i kravata. "Smrt pojedinca je tragedija, a smrt hiljada ljudi su statistike" - govorio je francuski pisac Leon Dode.

Da li to znači da treba biti relativista? Naravno da ne, jer nijedan relativista ne može dosledno da odbrani svoju sliku sveta. Na relativizmu se ne može graditi nijedno društvo, ono na taj način može samo da se ruši.

Srpski antifašizam
Kada se sve vrste zločina i svi nivoi rasprave pobrkaju, onda se dolazi do jalovih rasprava kakve se ovih dana i meseci vode u Srbiji. Prepirke oko toga d a li su četnici klali i da li su komunisti za vreme rata i posle rata ubijali, odnosno zaključak da je bilo i jednog i drugog, stvaraju privid relativizma tipa: bilo je zla na obe strane. Naravno da ga je bilo. Bilo je i utilitarističkih manipulacija od strane anglosaksonskih službi na obe strane. Ali, to zlo nije istoga reda, niti iste vrste kao ono zlo zbog koga je idejno pokrenut drugi svetski rat. Zločin onoga koji ubija ili se iživljava nad nevinima, spada u kategoriju psihopatologije i kriminalistike, čak i kada je počinjen u ime neke ideje. Jalove su rasprave o tome na kojoj je strani ovakvih zločina bilo više, da li kod četnika, ili kod partizana. Jedino što je stvarno specifikum istorijskog zločina, jeste zlo ili dobro u IDEJI zbog koje se ratovalo. Jer, mi Zlo ne možemo da pobedimo dokle god osuđujemo samo ljude koji su ga sprovodili, a ne ideju koja ih je pokretala.

Ali šta je to srž Zla drugog svetskog rata? Upad u tuđu teritoriju bez objave rata? Svakako, međutim to je fizički čin nasilnog napada. Odgurnućete i čoveka koji vam nedozvoljeno upadne u kuću, ali ga zbog toga nećete zvati "fašistom". Ono što je bilo najnegativnije u ideologiji okupacije i kolaboracije, jeste podržavanje jednog režima koji je smišljeno proklamovao istrebljenje određenih grupa ljudi i ljudskih zajednica, na osnovu čega je kasnije i definisan pojam genocida. Svi oni koji su sa takvim režimom, odnosno sa tom idejom koketirali, ili svi oni koji su prosto pokušavali da joj se ne zamere, krivi su u moralnom smislu reči, bez ikakve relativizacije. A svi oni koji su se u Srbiji i Jugoslaviji okupatoru sa takvim idejama suprotstavljali, moralno su ispravni, i ispravnost njihove orijentacije ne može da poremeti čak ni postojanje osvetnika ili psihopata u njihovim redovima.

Ljudska psihološka krivica nalazi se u ravni psihopatologije i kriminalistike, odnosno u ravni zlog u dubinama ljudske duše. Pravom krvoloku nije ni potrebna ideja da bi ubijao. Nasuprot etičko-psihološkoj krivici, etičko-istorijska krivica nalazi u ravni pogrešne, grešne, ili zle ideje koja je u jednom trenutku istorije vodila ili pokušavala da vodi ljudski rod.

Samo ako se ova dva nivoa razdvoje, Srbija može da prekine jalove rasprave o tome ko je više duša "zaklao", a ko više "streljao".

Ni politička ideja četnika, niti politička ideja partizana-komunista o tipu i uređenju budućeg društva u Srbiji ili Jugoslaviji nisu bile za osudu. To su bile dve legitimne ideje koje su mogle politički da se bore i međusobno suprotstavljaju. Ali, ono što je za psihološku i kriminalističku osudu s jedne strane, jeste svaki psihopatski čin mučenja i ubijanja ljudi iz kog god pravca da je došao. Sa druge strane, ono što je za istorijsku osudu jeste neodupiranje ideji smišljenog genocida i istrebljenja određenih grupa ljudi i naroda, takođe iz bilo kog pravca da je došlo.

Ako je neko potpisao pakt sa ovakvom idejom ili sa nosiocem takve ideje (nacistička Nemačka), njegov čin nikada ne može da bude rehabilitovan.

Piše: Dr Mila Alečković-Nikolić

www.srpskapolitika.com

2009/09/16



Književnik Vitomir Pušonjić o srpskim zabludama, nesvesnosti, ali i interesnim i programskim ciljevima, srpske vladajuće „elite“

Evroljublje i rodoljublje

Današnja podela na evroljube i rodoljube, hteli mi nju priznati ili ne, identična je nekadašnjoj podeli na četnike i partizane, ili mnogo davnijoj podeli na Srbe-hrišćane i Srbe-poturice, odnosno Srbe-pravoslavce i Srbe-unijate (potonje Hrvate). Današnji evroljubi, kao i nekadašnji komunisti, odnosno poturice i unijati, pokazali su se jednako destruktivnim po ukupno srpsko biće.

Pad višedecenijske komunističke diktature, krajem osamdesetih godina prošlog veka, svi smo jedva dočekali da bi smo se oslobodili zala komunističkog ideološkog, policijskog i birokratskog totalitarizma. Laž ''bratstva i jedinstva'' bila nam je svima dozlogrdila. Kako Srbima koji su zbog nje najviše propatili, jer su im u ime ''bratstva i jedinstva'' rasparčavane teritorije, uništavana crkva, razgrađivan nacionalni identitet, tako i Hrvatima, Slovencima i Šiptarima, iako su oni baš na antisrpskim krilima ''bratstva i jedinstva'' realizovali svoje ''tisućljećne snove''. One snove koje nisu mogli čak ni u svoje zlatno genocidno doba za vreme Hitlerove, Austrougarske ili Turske okupacije.

Priroda Laži jednostavno je takva - podsvesno je mrzi čak i onaj kome donosi korist. Predugo su se, naime, narodi i narodnosti Jugoslavije ''trpeli u slozi'' (kako to u jednoj svojoj posprdnoj pesmi rekoše Rokeri s Moravu) pa smo s radošću dočekali trenutak kada smo, oslobođeni ''bratstvenojedinstveničkih'' stega, napokon mogli da olakšamo duši i progovorimo o svemu o čemu se pedeset godina ćutalo. Zato smo se valjda mi Srbi i obradovali romanima Danka Popovića, Obrena Jovića, Momčila Selića, poznog Ćosića, pa i ranog Vuka Draškovića, kao i drugim delima disidentske i pseudodisidentske literature koja su razobličavala komunističke laži. Obelodanjivala skrivane istine o ustaškim i oznaškim zločinima nad Srbima, na konkretnim primerima dokazivala totalitarni, podmukli i antisrpski karakter titokomunističke aparature i sl. Verovalo se da će otkrivanje ovih i drugih istina dovesti do narodnog osvešćivanja i vraćanja zaboravljenim duhovnim temeljima sa kojih će otpočeti istinska nacionalna obnova na svim poljima života. A pošto se ''demokratski Zapad'' gnušao totalitarizma ''komunističkog Istoka'', oberučke je dočekana i njegova nesebična pomoć ''demokratskim procesima'' u bivšim zemljama Istočnog bloka, koja se podudarala sa raspadima SSSR-a, Čehoslovačke, Jugoslavije i nacionalnim osamostaljenjima zemalja iz kojih su se te internacionalne tvorevine sastojale.

Tako su sa raspadom Jugoslavije i Srbi bili ubeđeni da će im ''zapadna demokratija'', koja je naspram komunizma u to vreme doživljavana kao sušto oličenje slobode, prava i pravde, omogućiti da u svom nacionalnom biću obnove, preporode i povrate sve ono što im je totalitarni komunizam uskraćivao, zabranjivao ili potpuno uništavao. Očekivalo se da će nas ''istorijski saveznici'' iz oba svetska rata podržati na putu nacionalne obnove, i da je ''demokratski višepartijski sistem'', koji se uz njihovu direktnu ili indirektnu pomoć uspostavljao, biti osnovni preduslov tog narodnog preporoda. Tih dana je recimo Vuk Drašković, osnivač i vođa Srpskog pokreta obnove, novinaru ''Vašington posta'' dao ovakvu izjavu: ''Hoćemo Veliku Srbiju koju će stvoriti njena demokratija, ekonomija, kultura, duhovnost, standard i kvalitet života''. No Draškovićeva ideja o Velikoj (zapravo etničkoj) Srbiji, koja će se ostvariti uz pomoć ''demokratije'' i ''istorijskih saveznika'' sa Zapada, ideju koju je delio i veći deo tadašnje srpske inteligencije, vrlo brzo se pokazala kao najteža zabluda.

Jer ispostavilo se da ''evroatlantski Zapad'' nije rušio komunizam iz saosećanja sa narodima potlačenim njime, niti što se kao ''slobodarski i pravdoljubiv'' navodno gnušao komunističkog totalitarizma (kome je na gori i perfidniji način i sam pribegao). Činio je to samo zato što nikada nije ni prestajao da sanja svoj ''tisućljećni san'' o ''Prodoru na Istok'', o kome su kroz čitavu zapadnoevropsku istoriju sanjali i krstaši, jezuiti, kolonizatori, imperatori, nacisti. Zarad ispunjenja tog neusahlog osvajačkog sna, ''zapadne demokratije'' su početkom HH veka podržavale i komunizam, čiji im totalitarizam nije smetao kada je trebalo rušiti monarhije Istoka. A pošto je nakon višedecenijskog terora po tim zemljama zbrisao njihova plemstva, kraljeve i careve, došlo je vreme da i sam komunizam bude uklonjen, navodno zbog nedopustivog ''totalitarizma''. Pored pružanja utočišta sovjetskim i drugim disidentima i veličanja njihove žrtve (ali ne zbog disidenata samih, već svojih osvajačkih interesa), rušenja Berlinskog zida i rasturanja Varšavskog pakta, ...''demokratski Zapad'' je radi ''Prodora na Istok'' zavađao i narode po Balkanu. Ispostavilo se - da bi ih po okončanju ratova, iz jugokomunističkog postepeno preveo u novo, evroatlantsko ''bratstvo i jedinstvo'', naravno ukoliko zadovolje novouspostavljene kriterijume ''moralno-političke podobnosti'' na globalnom nivou.

Kao i ranijim germansko-katoličkim i nacističkim, tako su se i novim, evro-demokratskim pohodima Zapada na Istok, Srbi ukazali kao prepreka, a da toga u početku ni sami nisu bili svesni. Stoga je zapad je besomučno rasturao SFRJ kao ''poslednji bastion komunizma u Evropi'' u kojoj su navodnim ''velikosrpstvom'' gušena prava Hrvata, Slovenaca i Šiptara na ''nacionalnu samobitnost'', iako je u toku višedecenijske komunističke diktature najugroženija bila upravo ''srpska samobitnost''. Svi znamo da se ''srpstvo'' u Titovo doba nije smelo ni pominjati, kamoli ''velikosrpstvo'', dok se još u ono vreme na šiptarska divljanja po Kosovu komunistička vlast nije ni obazirala, a Hrvatima je čak dozvoljavala i ustašolike manifestacije poput ''Hrvatskog proljeća'' početkom sedamdesetih.

U svojoj selektivnoj mržnji prema „komunizmu“, a sasvim celovitoj prema srpstvu, ''demokratski Zapad'' je kao najveću svetinju uzeo republičke i pokrajinske granice unutar SFRJ, iako se baš u njima najočiglednije ispoljavao diktatorski karakter navodno ''omraženog komunizma''. Stvorene ne prema etničkim i istorijskim, već ideološkim kriterijumima, tim su granicama Srbi ostavljeni bez ogromnih teritorija naseljenih isključivo srpskim stanovništvom, dok je više od trećine srpskog življa ostalo van granica administrativne republike Srbije, zbog čega su raspadom SFRJ i postali meta ubijanja i progona od strane ''bratskih naroda''. A sam pokušaj Srba da se tome suprotstave, od strane ''demokratskog Zapada'' prerušenog u ''Međunarodnu zajednicu'' proglašen je ''zločinačkim nasrtajem'' na ''tuđu'' teritoriju i stanovništvo. Nasuprot slovenačkom, hrvatskom, ''bošnjačkom'' i šiptarskom, srpsko rodoljublje proglašava se zlom većim, ne samo od urušenog komunizma, nego i od nekadašnjeg fašizma i nacizma, dok se branioci srpstva, bez obzira na njihova stvarna dela, svi odreda proglašavaju ''ratnim zločincima''. Zbog svega toga ''demokratski Zapad'' napada Srbe i ''bratskim narodima'', vatrenom političkom propagandom, ekonomskim sankcijama, na kraju i oružanom silom pomaže da od Srba otmu ono što nikada nije bilo njihovo. Duhovno i biološki ugroženi tolikim ''miroljubljem i čovekoljubljem demokratskog Zapada'' i njegovih balkanskih pomagača, koji su (da li slučajno?!) to bili i Austrougarskoj i Hitleru, Srbima je, kao i uvek u istoriji, jedini izlaz bio u jedinstvenoj i snažnoj oružanoj odbrani. Istoj, kakvu su u Prvom svetskom ratu pružili Austrougarskoj, a kakvu su ''demokratskom Zapadu'' u novije doba uspešno pružili Vijetnam ili Irak.

I umesto da nas ovo novo, a po svemu staro neprijateljstvo Zapada, ujedini kao narod i pofronti u jedinstvenu liniju odbrane, ono je poslužilo kao osnov za naše nove, a po svemu takođe stare podele. Ne samo da smo se iscepkali na bezbrojne i međusobno zavađene partije, već se na osnovu ličnog odnosa prema neprijateljskom nasrtaju ''demokratskog Zapada" na našu kuću, po sred same kuće otvorio front nepomirljivih evroljuba protiv rodoljuba. Slično posleratnim komunistima zaljubljenim u "proleterski internacionalizam" na uštrb srpskog bića, crkve, jezika, istorije, predanja, teritorije i ljudstva, veliki broj savremenih Srba, zaljubljenih u evro-američke "integracione procese", postali su spremni da na ovim prostorima iskopaju i samu klicu iz koje su nikli, ne bi li umesto srpske uspostavili ''evropsku Srbiju''. Evropski internacionalizam za njih je sam po sebi nešto ljudsko, čak i kada im zatire sunarodnike, dok je nacionalizam najopakije zlo i kada brani goli život.

Vođeni ovom naopakom svešću, ''demokratski procesi'' davali su zamah novim podelama, koje su posle 2000.-te godine prevazišle i one što su nas urnisavale od 1941. pa nadalje. Evrosrbi, Drugosrbi ili kako već sebe nazivaju ljudi koji govore srpski, a vole i razmišljaju evropski, svesno ili nesvesno, tajno ili otvoreno, zbog visokog profita ili ''visoke evropske svesti'', ali u svim tim slučajevima jednako drsko, uporno i izazivački zaguljeno, čine sve što mogu u korist onih koji bi da nas kao naciju unište. To jest kao pravoslavnih Srba, kao slobodnog, samostalnog i sa svim okolnim i evropskim narodima ravnopravnog naroda. U nastupima egzaltiranog evroljublja osvajači sa Zapada izgledaju im kao dobroželeći mirotvorci, utemeljivači Evrosrbije koja neće imati alternativu ni u čemu ličnom i svom. Nužno je, po njima, ropski se prepustiti zapadnim osvajačima kao istinskim humanistima, jer za sva zla koja su nam u proteklih dvadeset godina činili i još uvek čine, krivi su pre svega ''sami Srbi''. Ponajviše oni rodoljubivi, jer su najuporniji u nastojanjima da se odbrane od "dobra'' koje nam evro-humanisti žele.

Utaboreni po vladinim i nevladinim organizacijama, ali i mimo njih, toliki evroljubi sve glasnije i strasnije jurišaju na srpsku dušu, dostojanstvo i moral, klevećući rodoljube i po domaćim i po stranim medijima, otvoreno likujući nad svakim zlom koje bi ih na njihovu inicijativu snašlo. Ništa srpsko, po njima, niti je valjalo niti valja niti može valjati. Ni ''mitomanska'' prošlost, ni autentična pravoslavna duhovnost, ni usmena ni pisana književnost. Mrska im je epika, taman koliko i Njegoševi, Rakićevi ili Šantićevi stihovi, naročito takvi poput "Mene sve rane moga roda bole" ili "Sunce tuđeg neba neće nas grijat ko što grije naše". Jer srpske evroljube ničije rane ne bole, osim tuđinske. Ni rane od uranijumskih evro-bombi od kojih im sunarodnici i danas oboljevaju od raka. Nisu ih bolele ni izbegličke kolone iz Krajine i Kosova, kao što ih ni danas ne bole mase obeshlebljenih, obespravljenih i na sve načine poniženih Srba. Ali ih zato ''sve rane tuđeg roda bole'' i to žestoko, čak i kada su nanete najljućim srpskim neprijateljima, poput koljača Nasera Orića, takozvanim ''srebreničkim žrtvama''. Bole ih i onda kada su te ''žrtve'' preuveličane do apsurda ili potpuno izmišljene, kao u slučajevima ''Markala'' i ''Račka''. A i one ih ''bole'' samo zato, što se zbog njih može pljuvati po Srbima, inače ne bi.
Na bilo koji način izraženo srpsko rodoljublje, jezuitski hladno proglašavaju nacizmom, fašizamom, rasizmom, šovinizmom, poistovećujući ga sa svim mogućim destruktivnim ideološkim doktrinama nastalim baš u Zapadnoj Evropi, nipošto u Srbiji. Ne smeta im nijedan evro-američki zulum, ni u svetu ni kod nas, ali im smeta i najsitnija sitnica ako nije po meri evro-standarda (zapravo gospodara Novog svetskog poretka). Čežnja za bezviznom Evropom njima je razlog nad razlozima da se ''sarađuje sa Hagom'', prizna ''nezavisnost Kosova'' i pristaje na sve moguće ucene i poniženja. Ne vide ništa sporno u isporuci tolikih Srba osvajačkom sudu (koji se krije iza naziva ''Međunarodni tribunal''), jer su se samim činom branjenja svoje zemlje od hrvatske i muslimanske agresije, šiptarskog separatizma, navodno ogrešili o ''običaje rata'' i ''međunarodno pravo''. A šta podrazumevaju takvi ''običaji'' i da li su oni uopšte mogući (pošto rat sam sobom predstavlja krvoproliće i haos), nikada nikome nisu objasnili. Nisu objasnili ni zašto svoje osvajačke interese, ''zapadne demokratije'' nazivaju ''međunarodnim pravom'', kada je svakoj budali jasno da se radi o ''pravu jačega''. Dakle istom onom kojim se koristio i Hitler, koji bar nije bio toliki licemer da se krije iza humanističkih kovanica i parola. Takva objašnjenja srpski evroljubi ne smatraju neophodnim, obzirom da sve odluke Brisela i Vašingtona za njih imaju status matematičkih aksioma tj. ''istine'' koje se ne dokazuju. Smestili bi oni u Hag i Obilića i Karađorđa i Gavrila Principa da su živi, pošto ionako grdnu muku muče kako da ih i kao mrtve omalovaže i zauvek istisnu iz srpskog pamćenja.

Ljubav prema čoveku kao biološkom, a nipošto i duhovnom biću, evroljubima daje moralnu snagu da histerično ocrnjuju sve koji ne žele da "prodaju veru za večeru". Jer evroljubi ni sebe ne doživljavaju kao išta više od biološkog potrošačkog živinčeta, te osim zadovoljenja potrošačkih hirova i strasti, život drugi smisao niti ima niti treba da ima. Zato im svi koji tvrde ili životom dokazuju suprotno, pa makar bili ljudi najuzvišenijeg duha i najplemenitijeg karaktera, izgledaju kao ''fašisti''. Značenje ''fašizma'' oni su proširili na sve što makar za milimetar odskače od gole biologije.

Njihovi panični apeli da okrenemo leđa srpskoj istoriji i autentičnoj baštini, ne govori o prevaziđenosti našeg ukupnog nasleđa, koliko o njihovom strahu od simboličkih značenja koje to u sebi sadrži. Nasleđe i njegovog životvornog uticaja na saplemenike, protiv čega nemaju nijedno oružje. Zato i pribegavaju lažiranju istorije putem soroševskih naučnih simpozijuma gde se akademski suptilno i krajnje podlo preinačuju čak i golim okom vidljiva fakta. ''Reformisanju'' školskih programa ili uveliko odomaćenom medijskom etiketiranju, omalovažavanju i klevetanju. Uznemiravaju ih istorijske činjenice koje ih rečito podsećaju da možda nisu ono što o sebi misle – napredni i civilizovani humanisti - već nešto poput poturica i drugih odroda, koji su ''zarobili sebe u tuđina'', kako reče Njegoš. Od njihovih evro-reformi nisu pošteđene ni srpske škole, univerziteti, kulturne institucije, čak ni crkva Nove generacije treba ''zaštititi'' od svega što je preteklo turska, latinska, germanska, engleska, komunistička duhovna nasilja, kako bi u novosvetski kapitalistički internacionalizam Srbi ušli, ne kao samosvojna nacija, već obezličena potrošačka masa. Čak i "Užu Srbiju" bez pokrajina, Ujedinjena Evropa vidi kao opasnu velikosrpsku celinu, te je njeno zakonsko rasparčavanje putem takozvane ''regionalizacije'' velika šansa da se pokaže visoka svest evroljublja, u beskompromisnom drobljenju poslednjih uporišta rodoljublja. Sveukupnim evro-reformama, umesto kuće u kojoj se narod i materijalno i duhovno slobodno ostvaruje, savremena srpska država postala je zahvaljujući evroljubima najveći neprijatelj svog naroda. Ali i svih njegovih samobitnosti, pisanih i nepisanih pravila, proisteklih iz krvnih i duhovnih datosti, koje se ne mogu menjati kao donji veš. Poput ''proleterskih internacionalista'' koji su se Titu klanjali kao bogu, a u ime ''komunističkih ideala'' po Srbiji satirali sve što je čini Srbijom. Tako su danas, i ''evropski internacionalisti'' od Evrope napravili kult, kome prinose na žrtvu kulturna, verska i imovinska dobra sopstvenog naroda.

Kao što je socijalistička država ozakonila otimačinu lične i privatne svojine da bi je pretvorila u ''društvenu'' i evroljubi izglasavaju zakonsku regulativu kojom se imovina širokih narodnih masa pretvara u privatnu svojinu evro-kapitalista. Sve u ime naroda, a protiv naroda, kako onda tako i danas, pa se čak ni ''ljudska prava'' ne odnose na većinske Srbe, nego na strane i nastrane ''manjine''.

Može se ipak smatrati nedostatkom srpskog rodoljublja što se u oslanjanju na istorijsko predanje, svodilo uglavnom na proslavljanje velikih nacionalnih pregalaca, koji su gradili i izgrađeno branili, čak i po cenu života. Dok su veliki i mali izrodi, izjelice i nikogovići, koji su radi privilegija ili čisto animalnih potreba išli na ruku svim istorijskim neprijateljima, prošli gotovo neopaženo. Ne treba u tom smislu zanemariti ni veliki broj, narodski rečeno - lakovernih avetinja - među kojima su mnogi bili čestiti ljudi, ali su se olako prepuštali ''naprednim idejama'' ili ''prijateljskoj pomoći saveznika'', te time često i nesvesno, činili sve što neprijatelj traži. Da smo u dovoljnoj meri obraćali pažnju i na ove pojave i grupacije, te ih na vreme predupređivali, i današnji neprijatelji bi sigurno ostali uskraćeni za toliki broj evroljuba u našim redovima. Dok smo se kao narod poistovećivali isključivo sa podvizima Lazara, Obilića, Marka Kraljevića, nismo se obazirali na ''proklete duše'', kako ih je nazvao Njegoš, koje ''na komade razdrobiše carstvo''. Odnosno, jezikom današnjih evroljuba rečeno ''izvršiše sami teritorijalnu regionalizaciju srpske carevine'', što je osvajačima sa Zapada dobrodošlo, kao olakšavajuća okolnost.

Sve u svemu, današnja podela na rodoljube i evroljube, hteli mi nju priznati ili ne, identična je nekadašnjoj podeli na četnike i partizane, ili mnogo davnijoj podeli na Srbe-hrišćane i Srbe-poturice, odnosno Srbe-pravoslavce i Srbe-unijate (potonje Hrvate). I današnji evroljubi, kao i nekadašnji komunisti, odnosno poturice i unijati, pokazali su se jednako destruktivnim po ukupno srpsko biće. Slično Ajtmatovljevom „mankurtu“, biću razorenog identiteta i uništenog pamćenja, koji odapinje strelu u rođenu majku da ga ne bi podsećala na to ko je i čiji je. Oni su udarili na klicu iz koje su nikli, udarili na sve što ih je rodilo, verujući da se baš time dokazuje ''naprednost'' i dostiže ''viši civilizacijski nivo''.

Moramo zato priznati sebi da pored junačke krvi, iz koje se rađaju Nemanjići, Hrebeljanovići, Obilići, Mišići, Mihailovići i Tepići, ima u nama i one kainovske, proklete, iz koje niču Brankovići, Drljevići, Đukanovići, Lukovići, Kandićke, Pešićke i Jovanovići. Dobro je zato podsećati se ne samo slavne, nego i neslavne prošlosti, ne bismo li napokon razumeli sami sebe i prevazišli taj dubinski unutrašnji raskol unutar srpstva, koji sa svakom dušmanskom invazijom vaskrsava u obliku novih političkih i društvenih podela, te umesto da se obračunavamo sa samim dušmanima, mi se istrebljujemo između sebe.
Dobro je podsećati se svega toga, pošto je veoma tanka i sama granica koja razdvaja savremeno rodoljublje od evroljublja, tako da ni onaj kome se danas čini da je potpuno utemeljen u srpskom korenu i biću, ne može biti sasvim siguran da se sutra, pod pritiskom ko zna kakvih okolnosti, neće premetnuti u evroljuba. O čemu nam rečito govori primer Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, doskorašnjih ''radikalnih Srba'' a sadašnjih ''evroentuzijasta''. Obzirom na sve žešće evro-pritiske na Srbe i Srbiju, nije isključeno da će se slični ''entuzijasti'' sve više pojavljivati među rodoljubima, pogotovo što i bez toga među njima ima priličan broj iskrenih poklonika Evrokulta. Nisu se, naime, ni i u stara vremena turčili isključivo ''plahi i lakomi'', prelazili su u poturice i ljudi junačkog soja, o čemu svedoči i Vuk Karadžić, koji u svojim spisima navodi primer odvažnog šumadijskog mladića koji se poturčio iz inata selu, te se u turskoj armiji proslavio kao znameniti vojskovođa. I u štabu đenerala Draže Mihailovića bilo je ubeđenih marksista i levičara, duha i raspoloženja veoma nalik komunističkom. A ne treba gubiti iz vida ni primer „velikog Srbina“ Vuka Draškovića od čijeg ''ravnogorstva'' i ''demokratskog velikosrpstva'' početkom devedesetih ostade samo golo evroljublje, koje se čak proširilo i u natoljublje.

Mada se veoma retko dešava, ali možda je ipak moguć, i preobražaj Savla u Pavla, u konkretnom slučaju evroljublja u rodoljublje. Bilo bi zaista lepo kada bi srpski evroljubi, kao i svi drugoljubi, naučili nešto iz istorije i razumeli da je ljubav prema rodu iznad svakog drugoljublja. Tada bi nas mimoišle sve one pošasti, koje su u međusobnim obračunima snalazile partizane i četnike. Ko ne bi oprostio, na primer, Teofilu Pančiću sve one antisrpske ''čašice otrova'' (kako je neko nazvao njegove kolumne po ''Vremenu'' i ''Peščaniku''), kada bi se on dosetio ovako jednostavne istine, pa okrenuo svoje pero protiv onih koji mu upropaštavaju narod. Narod kome pripada, s kojim živi i koji ga, uprkos svemu što o njemu govori i piše, ipak trpi (mada neizvesno dokle). Ali kao što su Srbi-katolici postali Hrvati tj. ''veći katolici od Pape'', kao što su Srbi-poturice postali ''Bošnjaci'' tj. ''veći Turci od Turaka'', kao što su u bivšoj Jugoslaviji srpski komunisti bili jedini iskreni komunisti, te su zaključno sa Miloševićem, Jugoslaviju jedini branili do poslednjeg daha, izgleda mi da će se i srpski evroljubi pokazati kao najiskreniji evroljubi u Evropskoj Uniji. Mislim, bar prema srpskoj tradiciji, radiće će oni na štetu svega srpskog, i ostati verni njenoj utopiji i kada je drugi budu napuštali glavom bez obzira. Sve je to toliko antisrpski i u nekom paradoksalnom smislu - tipično srpski.

A gde bi nam samo kraj bio da smo svu tu snagu utrošili na zidanje sopstvene kuće na sopstvenim temeljima, umesto što smo je svesno ili nesvesno traćili na kojekakve bratsvenojedinstveničke utopije i internacionalističke vavilonske kule, za koje se pre ili kasnije uvek ispostavljalo da su zidane na pesku.

Vitomir Pušonjić

www.srpskapolitika.com

2009/08/04




Kako su nas opljačkali

Dug država bivše SFR Jugoslavije veći od 133 milijardi evra odnosno oko 185 milijarde$

Bez pretenzija da ovom prilikom ulazim u političko-nacionalne, pa i verske razloge razbijanja SFR Jugoslavije, kojih je neosporno bilo, želim da vam na praktičnom primeru pokaže stvarne, i glave razloge za njeno razbijanje. Kome je razbijanje Jugoslavije trebalo, ko je tu profitirao, a ko ostao opljačkan - zaključite sami.

Bivša Jugoslavija u trenutku raspada dugovala je oko 16 milijardi dolara ili radi lakšeg računanja ako to po današnjem kursu preračunamo oko 11,5 milijardi evra. Posle 17 godina od raspada, krajem 2008 godine države, članice bivše jugoslovenske federacije dugovale su ukupno 117,3 milijardi evra, a po nezvaničnim podacima početkom jula ove godine duguju frapantnih 133 milijarde evra. Kažem frapantnih jer je ovo državni dug, kome treba dodati još bar isto toliki, nastao zaduživanjem preduzeća kod banaka u inostranstvu, ali i samih građana kod opet inostranih banaka koje posluju na ovim prostorima.

Tada te 1990-te, Vlada SFR Jugoslavije koju je vodio Ante Marković, nije mogla da dobije nove kredite, jer su strani poverioci kao MMF i SB procenjivali da je Jugoslavija prezadužena. Kada tih 16 milijardi $ uporedite sa današnjim stepenom zaduženosti cela stvar izgleda neverovatna. Postavlja se pitanje da li su ljudi iz MMF, SB, kao i ostali poverioci u međuvremenu poludeli ili je sve urađeno da bi se nepostojećim parama (lažnim novcem, bez pokrića) opljačkala realna imovina zemalja bivšeg socijalističkog bloka. Putem nametnutih „privatizacija“ i gramzivošću zapada spirala zaduživanja se sve više ubrzavala sve do momenta kada je svet finansija uleteo u neke virtualne vode koje su na kraju dovele celu planetu do praga finansijskog i monetarnog sloma. Ali da to razmotrimo malo kroz brojke.

Prema podacima Ministarstva finansija Hrvatske raspodela duga eks Jugoslavije od 11,5 milijardi evra najvećim delom sprovodila se po ključu MMF-a i odlukama „Badinterove komisije“. Tako je SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nasledila 36,5 odsto (4,198 milijardi evra), Hrvatska je preuzela 28,5 odsto (3,278 milijardi evra) duga, Slovenija 16,4 odsto (1,886 milijardi evra), Bosna i Hercegovina 13,2 (1,518 milijardi evra) i Makedonija 5,4 odsto (621 miliona evra). To je prema sadašnjim dugovanjima više nego skromno zaduženje i prava Božija blagodet.

Da odmah raščistimo. Ne spadam u jugonostalgičare već mi je namera da kroz čisto ekonomsku prizmu pokažem zašto je SFR Jugoslavija razbijena i pokažem kako smo time svi mnogo izgubili sa realnim izgledima da se nećemo oporaviti ni u narednih 50 godina. I Švajcarska je država triju nacija, Nemaca, Francuza i Italijana, ne vole se međusobno, ali zajedničku državu čuvaju kao interes dobrog življenja. Pa da još jednom ponovim. U oči konačnog raspada SFR Jugoslavije u oktobru 1991, prema podacima Narodne banke Hrvatske (NBH), bivša država bila je dužna oko 11,5 milijardi evra odnosno oko 16 milijardi $ preračunato po sadašnjem odnosu dolara i evra. I tada nas je MMF (Međunarodni monetarni fond) kao i SB Svetska banka) proglasila visoko zaduženom zemljom kojoj se više ne bi trebali odobravati međunarodni krediti. Insistirajući da se sa SFR Jugoslavijom mora uraditi obiman reprogram otplate duga uz obavezne reforme celog finansijskog sistema. Ali to je bilo tada. Što se novih zaduživanja tiče danas bi cela stvar trebala da bude mnogo teža, jer iste te države koje su činile bivšu Jugoslaviju prema preseku NBH na dan 30. juna 2008 godine dugovale su ni manje ni više nego 94,8 milijardi evra. U januaru 2009. godine ta cifra se popela na 117,3 milijardi evra da bi 01. jula 2009 iznosila 133 milijardi evra (procenjena vrednost) ili neverovatnih 184,98 milijardi $. Deo ovog ubrzanog zaduživanja od 94, 8 na više od 133 milijardi evra sve država i njihove političke „elite“ pravdaju finansijskom krizom, ali kako pravdati ovoliku zaduženost do pojave finansijske krize? Ali gle čuda. MMF i SB sada ne procenjuju da su zemlje proistekle iz eks Jugoslavije, sa pokidanom i rasparčanom privredom prezadužene, već dele kredite i kapom i šakom. Tačno, najčešće za popunu takozvanih deviznih rezervi, koje mi kao i ostale navedene države opet čuvaju u njihovim velikim zapadnim bankama.

Pljačkanje Srbije
Da prvo malo razjasnimo slučaj Srbije. Kada su 1992 SR Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori) uvedene sankcije mi smo prema MMF, SB, Londonskom i Pariskom klubu dugovali oko 6,944 milijardi $ ili 4,991 milijardi evra prema današnjem kursu. S obzirom da smo bili u blokadi te da je platni promet sa inostranstvom bio blokiran SR Jugoslavija nije mogla redovno da otplaćuje svoj dug niti da se zadužuje. No ipak mi smo preko privatnih ili navodno privatnih firmi (zbog niske cene duga) otkupili deo duga pa smo 2000 godinu dočekali sa ukupnim dugom od oko 5,600 milijardi $ odnosno 4,026 milijardi evra.

Gotovo svima je poznato da je zapad u rušenje Miloševića uložio veliki novac a da je samo za organizaciju 05 oktobra potrošeno oko 70 miliona $. Ali zapad ne baca pare. Odmah po dolasku „demokratske vlasti“ samozvani „eksperti“ iz G-17+ preuzimaju obimne radnje da se mentorima koji su ih doveli na vlast, te uložene pare u rušenju Miloševića vrate. Tako je Miroljub Labus kao potpredsednik Savezne vlade nonšalantno potpisao da SR Jugoslavija prihvata da plati sve redovne, zatezne i kaznene kamate MMF-u, SB, i ostalim gore pomenutim poveriocima. Još nonšalantnije je prihvatio da se SR Jugoslavija odriče svih kamata na naša blokirana sredstva u stranim bankama, koja uzgred rečeno ni do danas nisu vraćena - a radilo se o sumi od oko 1,7 milijardi $. Znao je Labus, a i zapadnjaci, da su nas oni uvođenjem sankcija i prekidanjem platnog prometa sa inostranstvom blokirali i onemogućili da redovno servisiramo dugove, te da mi u tom delu ne snosimo nikakvu krivicu - već isključivo oni. Ali zato je Labus i doveden na mesto potpredsednika Vlade, a asistent Dinkić za guvernera NB Jugoslavije, kako bi sve te činjenice ignorisali i svojim zapadnim mentorima omogućili debelu pljačku Srbije. Tako su zapadni lešinari preko noći samo na naplaćenim kamatama „zaradili“ oko 8,6 milijardi dolara, pa se naš dug sa 5,6 popeo na 14,2 milijarde $.

Od strane zapada, perfektno urađen posao. U rušenje „neposlušne“ Miloševićeve vlasti uložiš oko 200 miliona $, a onda instaliraš svoje podanike i odmah si „zaradio“ 12,4 milijardi $. Da ne bude zabune, 8,6 + 1,7 otetih sredstava + 2,1 po istoj metodologiji proračunatih kamate na naša zamrznuta sredstva iznosi 12,4 milijarde $ koje danas svi mi ubrzano otplaćujemo. Onda nam uz „posebne pregovaračke sposobnosti“ Labusa i Dinkića navedeni poverioci širokogrudo otpišu 2,8 milijardi $ duga, pa Labus i Dinkić poberu političke poene kod građana. U čitavu obmanu građana aktivno učestvuju i „demokratskih“ mediji pod kontrolom Soroša lažno informišući građane da je SR Jugoslaviji otpisan veliki deo duga – a to nije čak ni onaj iznos koji nam je otet. Pa umesto da pomenuti „eksperti“ krivično odgovaraju za ogromnu štetu nanetu državi, oni i dalje ekspertuju, uništavajući zemlju.

Druga etapa pljačke nastupa odmah. Sobzirom da su nas bombardovanjem temeljno razorili, onesposobili i ono malo privrede koja je nešto radila, zemlja nije u mogućnosti da redovno vraća tranše prekomponovanog zaduženja od 9,6 milijardi $, i mora da od MMF i SB uzima nove kredite kako bi redovno servisirala dugove i popunila budžet. I sa „dobrog“ zapada krediti stižu, ali uz uslove - naravno.

Tu uz uslove počinje treća faza pljačkanja Srbije. Prvi uslov je da Dinkić i Labus likvidiraju sve naše značajnije banke kako bi se otvorio prostor za ulazak zapadnih stranih banaka. One će onda pokupiti štednju građana i našim parama lomiti privredu, selektirajući koju će proizvodnju kreditirati, a koja će preduzeća neodobravanjem kredita oterati u stečaj - da bi ih u četvrtoj fazi pljačke kupili što jeftinije. Pored otvaranja prostora stranim bankama za pljačku privrede i građana koja se i danas sprovodi putem enormnih kamata, važnost likvidacije domaćih banaka bila je i u tome što su one imale kao garanciju svojih potraživanja vlasništvo nad velikim delom privrednih subjekata, koji se pod hipotekama domaćih banaka nisu mogli prodati zapadnim kupcima. Naši već navedeni „eksperti“ dovedeni na vlast da to sprovodu, preduzimaju odlučne korake i za samo dva dana zatvaraju sve naše značajnije banke, a na ulicu šalju oko 9.200 bankarskih činovnika. Čak su ih i u MMF-u pohvalili da je posao urađen perfektno, temeljno, i krajnje efikasno. Nisu ostali samo na pohvalama, već su Labusu, Dinkiću i Jelašiću obezbedili mesta, ako nešto pođe po zlu, a i odvojili dobre milionske iznose na njihovim računima u stranim bankama kako bi u svakom slučaju bili obezbeđeni.

Da bi bankarska pljačka trajala što duže svetski bankari su odvojili i nekoliko desetina miliona evra da bi ovi „eksperti“ formirali svoju stranku, koja će kroz Skupštinu i Vladu u kojoj učestvuju, sada institucionalno nastaviti pljačkanje Srbije. U našoj političko-vladajućoj „eliti“ svi igrači imaju svoje uloge, od „umerenih nacionalista“ preko pragmatičara, do onih koji su direktno antisrpski orijentisani – pa na izborima imamo široku lepezu izbora. Ali kada sve njih prema onome što su uradili proanalizirate shvatite da je to isti ološ ofarban samo različitim bojama. Pre nekoliko godina napisao sam tekst „Četiri jahača apokalipse“ opisujući pred izbore, ko su i šta su ti naši vodeći kandidati i stranke.

Ubrzana privatizacija
Labus i Dinkić su svoje zadatke odradili valjano i otvorili prostor tako da je sada mogla da otpočne četvrta faza pljačkanja Srbije - ubrzana privatizacija. U skladu sa zapadnim programima sada na scenu stupa druga pripremljena ekipa sa Đinđićem kao premijerom, Đelićem kao ministrom finansija i ekonomije, Aleksandarom Vlahovićem ministrom za prestruktuiranje privrede i privatizaciju, čijem ministarstvu ujedno pripada i vladina Agencija za privatizaciju. Goran Novaković postaje ministar energetike i rudarstva, Goran Pitić ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, Marija Rašeta Vukosavljević za saobraćaj i telekomunikacije i da ne nabrajam sve te eksperte lopovluka. Za Đelića, Novakovića, Pitića gotovo niko nije ni čuo, jer upravo kao „eksperti“ doleću iz inostranstva pravo u ključne ministarske fotelje. Vlahović i Đelić su se kao eksperti konsultanti već „proslavili“ u Poljskoj, Češkoj…pa su ih otuda i bukvalno proterali, ali su za našu ubrzanu privatizaciju, odlični - jer su se za zapadne mentore već dokazali.

U socijalističkom sistemu gotovo su svi živeli su od svojih plata koje nisu omogućavale sticanje značajnijeg bogatstva. Stoga u ubrzanoj privatizaciji građani Srbije nisu mogli ni da učestvuju jer nisu raspolagali kapitalom kojim bi mogli kupiti bilo koje preduzeće. Novac su jedino imale strane zapadne kompanije za koje je ubrzana privatizacija kroz sve ove gore navedene poteze i pripremana. Brzo je „kupljeno“ sve ono za šta su stranci bili zainteresovani, po bagatelnim cenama koje čak ne prelaze ni samu vrednost zemljišta na kojoj se neka fabrika nalazila. Tako su od strane zapada instalirani Vlahovići, Đelići… odrađivali poslove za koje su na vlast i dovedeni. Navešću neke primere koji mnogo toga govori i objašnjava zašto je Srbija danas u bezizlaznoj privrednoj situaciji osuđena da živi isključivo na kreditima MMF, SB, i stranih poverilaca.

Kad „Sartid“-u (železara, nova i stara, fabrika belih limova, valjaonica…) skinete 650 miliona deviznih kredita obaveza i to prebacite da vraća država, a onda ga prodate za 26 miliona to je više nego pljačka. Jer ste Srbiju odštetili za više od 2,5 milijardi dolara. Kako? Sartid je strancima bio interesantan jer je to bila relativno nova železara, dobro lociran pored Dunava čime je transport koncentrata gvožđa olakšan, i koja je u svom sastavu imala i valjaonicu limova, kao i valjaonicu traženih belih limova. Ono što je bilo posebno interesantno je, da se u Srbiji posle bombardovanja nalazilo oko 11 – 15 miliona tona najkvalitetnijeg otpadnog gvožđa, od srušenih mostova, hala i drugih objekata. To je značilo da se sirovina sa preko 90% metal nalazi u prečniku od svega nekoliko stotina kilometara od železare, i kada se to pretopi ostvariće se ogroman profit - jer je cena gvožđa na svetskom tržištu bila odlična. Ujedno to otpadno gvožđe je perfektna sirovina za kontinuirani rad železare od 6-7 godina punom parom. Železara danas ne radi jer zalihe otpadnog gvožđa su gotovo istopljene, cena gvožđa na tržištu je pala, a ogroman profit „US Steel Serbia“ je odavno prebacio na račune u SAD. Srbiji je ostalo ogromno ekološko zagađenje o kojemu su vlasti ćutale, hiljade otpuštenih radnika, a sada i preostali radnici železare na prinudnom odmoru, sa neizvesnom budućnošću kada će se rad, i da li će se rad uopšte nastaviti. Država je građane i radnike obmanjivala uspešnim radom „US Steel Serbia“ najvećim izvoznikom u Srbiji koja od tog izvoza nema ništa jer novac od tog izvoza ne ostaje u Srbiji. Privatizacioni „eksperti“ nisu objasnili da su takvom privatizacijom debelo opljačkali Srbiju i da će strani vlasnik u Srbiji nešto raditi dok mu taj posao donosi dobar profit, kada toga više ne bude ili kada se on izjednači sa zemljom iz koje dolazi, zatvoriće fabriku i sve radnike otpustiti. To je privatno, sada njegovo, i Vlada ga u tome ne može ničim sprečiti.

Drugi biser privatizacije je prodaja obe fabrike cigareta u Nišu i Vranju za oko 850 miliona $, ali pod uslovom da 5 godina oni imaju potpuni monopol na tržištu cigareta u Srbiji, pa samim tim kontrolišu i uvoz cigareta. Ako znamo da građani Srbije godišnje na cigarete troše oko 1,2-1,3 milijardi $. Lako možete izračunati za koliko će strani kupci otplati kupljene fabrike i kakav će onda profit zgrtati godinama. Ono što je tu još katastrofalnije „DIN-Philip Morris“ i „British American tobacco“, čim su fabrike kupili otpustili su skoro polovinu radnika i prebacili ih na naš i onako preopterećen penzijski fond. Doveli su i svoje dobavljače pa se u Srbiji više ne proizvode kartonske paklice, polipropilen za pakovanje, dok se i duvan uvozi iz Turske… ili kratko rečeno u srpskim cigaretama nema vi S od proizvoda iz Srbije. Koliko je u tom lancu proizvodnje cigareta ljudi ostalo bez posla možete videti u Mačvi, Posavini, južnoj Srbiji, gde se duvan više i ne seje, a hiljade seoski domaćinstava je ostalo bez značajnih prihoda. Zatvorena je „Viskoza“ u Loznici, jer svoj polipropilen i celofan više nema kome da proda, a „Kartonka Avala“ se svela na radionicu sa 50-tak zaposlenih. Da vam ne bih oduzimao vreme naveo sam samo dva primera mada i u Srbiji ima jako mnogo.

Ovakvim i sličnim „stranim ulaganjima“ je srpska privreda zatvarana pa će se ono frapantno zaduživanje iz grafikona sa početka teksta samo uvećavati dok MMF i ostali ne kažu dosta. A onda kada uskoro dođe taj trenutak „demokratski eksperti“ zbrisaće iz Srbije, ostavljajući građane da u bankrotiranoj državi grcaju i počnu da državu grade iz početka. Tim donosiocima „demokratije“ i promoterima stranih ulaganja kao spasonosne varijante oživljavanja privrede, biće udobno na nekim egzotičnim ostrvima i novcem koji su kroz korupcionašku privatizaciju obezbedili na računima u stranim bankama. Biće udobno sve dok nova ozbiljna država ne pošalje „devere“ po njih da ih dovedu i objasne za čiji račun su se oni poigravali sa državom, pljačkaškom demokratijom rasprodajući nacionalna dobra, kao da im je to tata ostavio. Jedan poslanik je pre više godina uporno nastojao da za govornicom ispriča kako „Priča ima tužan kraj“ ali su se svi grohotom smejali. Mislim da će priča stvarno imati tužan kraj.

„Strana ulaganja“ sam stavio pod znake navoda jer se radi o čistoj prevari građana iza koje se krije neviđena pljačka Srbije, a koja samo nosi privlačno ime. Kad prodate svoj stan ili kuću i odete da budete podstanar, smatrate li to dobitkom ili gubitkom, i nazivate li to stranim ulaganjem. Možda bi se strano ulaganje moglo nazvati kada bi Srbija prodala 40% deonica „Sartida“ ili 30% deonica fabrika duvana i taj novac bio uložen u revitalizaciju ili osavremenjivanje tih fabrika. Da je država na sebe preuzela 650 miliona duga „Sartid“-a on bi gotovo isto uspešno mogao da posluje kao i „US Steel Serbia“ jer ga je to preveliko dugovanje i gušilo - ali bi ogroman profit ostao u Srbiji. Kod duvanskih fabrika to nije ni bilo potrebno jer su one ionako vrlo uspešno poslovale – ali su ekspresno morale biti prodate jer su počele da izvoze cigarete na veliko rusko tržište – što se svetskim multinacionalnim kompanijama nikako nije dopalo. Pod „strana ulaganja“ se jedino mogu smatrati Grinfild investicije (Greenfield investment) za koje je karakteristično, da se sa poslom počinje od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Na livadi kako to i mi i Englezi kažemo.

Bilo je kod nas i takvih Grinfild investicija ali su one bile isključivo u sektoru trgovine, kao dodatni oblik pljačkanja Srbije. U Srbiji je od 2000. izgrađeno na desetine velikih tržnih centara raznih svetskih kompanija koje su te megamarkete napunile pretežno stranom robom. Da bi se ta strana roba široke potrošnje mogla isplativo uvoziti priskakale su „naše“ marionetske Vlade i donosile „povoljne“ zakone, a sve pod izgovorom neophodnog približavanja Evropskoj Uniji - u koju sigurno nećemo nikada ući, ili bar ne dok to ne bude i njihov interes. Dinkić je kao ministar ekonomije uveo kreditiranje građana da bi se ta uvozna roba široke potrošnje masovno kupovala, a i da bi strane banke lihvarskim kamatama koje su i četiri puta veće od sličnih kredita u Evropi dobro zaradile. Guverner Jelašić je u sferi monetarne politike odradio svoj deo zadatog posla. Dinar je držao daleko iznad njegovih realnih vrednosti u odnosu na $ i evro što je uvoznu robu činilo jeftinijom, a zbog nepovoljnog kursa izvoz iz Srbije je bio praktično neisplativ. Naravno, i guverner Jelašić je sve to radio za „naše dobro“. „Čuvao je vrednost domaće valute i obuzdavao inflaciju“. Lepo zvuči samo da je još istinito. Tako se Srbija našla u viru „demokratskih lopina“ koji su za sebe ipak pokrali mrvice u odnosu na obim pljačke koju su omogućili svojim zapadnim mentorima.
Kraj prvog dela

Zvonimir Trajković
Politički analitičar

www.srpskapolitika.com

2009/07/25


Čiji su srpski manastiri na Kosovu i može li se srpska kulturna baština geografski administrativnim paškvilama pretvoriti u „Kosovsku baštinu“

Ubi nas preslaba reč

Osvrt Profesora Dr. Mila Alečković Nikolić na zakasneli protest našeg ministra inostranih poslova Jeremića kod UNESKO-a na Albansko svojatanje srpske kulturne baštine i njeno pretvaranje u „Kosovsku baštinu“. Rezignirano konstatujući - Protest Srbije u Parizu pet godina kasnije:...Ubi nas preslaba reč


U trenutku dok se daleke 2005. godine u Sinodu Srpske Crkve vodila reč oko Patrijarhovog potpisa na Memorandum kao i oko toga ko će obnavljati uvarvarene srpske kosovske manastire, centar kulturne energije sveta UNESCO, ustanovio je novu lingvističku realnost, koja je, kao i uvek, prethodila kolektivno-psihološkoj i istorijskoj stvarnosti.

Čiji su srpski manastiri na Kosovu? -postavljeno je pitanje već tada.

Desetovekovni spomenici, jednoga dana poslednji istorijski dokaz da je srpski narod kao organizovan i državotvoran nekada na Balkanu živeo, a i da je ispevao „srpske Nibelunge” u kolektivnoj poeziji iz XIV veka, dobili su već tada naziv „kosovska srednjovekovna zaostavština”

Molila sam nove vlasti da daju legitimitet nekome od nas koji smo znali kako UNESKO u Parizu diše, koji smo imali dugu vezu sa umetnošću i koji smo dobro poznavali prilike i jezike. Ali, iznad svega, voleli smo slikarstvo, i graditeljstvo, Srbiju i njene manastire. Obišla sam novog predsednika, predala nekakav dosije, a onda su dvorske spletke Palatom federacije zabrujale da Mila Alečković hoće nekome da uzme "stolicu u UNESKO-u". Naravno ništa od svega toga nije bilo jer ja u Parizu imam svoj profesorski posao – ali! Bog da dušu prosti nestalima, misija je poverena partijsko-dvorskim mešetarima, onima koje ni Srbija, ni Kosovo, već tada nisu zanimali.

U međuvremenu, manastiri na Kosmetu ostaše u ruševinama a još po koji za sobom ostavi samo oblake crnog dima. Kosovu se predviđalo „manje od države, a više od autonomije” i još sijaset parolaških a nerealnih gluposti. Smenjivali su se činovnici, koordinatori, pregovarači, profiteri, demagozi... Ukratko, istorija se ulivala u neku novu nadošlu reku i krivudavo menjala svoj uplašeni tok. Poslednje što smo kao narod i u matici i u rasejanju mogli da uradimo, jeste da sačuvamo trag o temeljima svoje kuće, postojanja i datuma rođenja. Trag o arhetipu, o Domu i Iskonu, kao dokaz o bivanju i bitisanju na tim prostorima. Bez patetike, zarad duševnog opstanka.

„Kosovska baština”, „kosovski narod”, „kosovski jezik”, počeše već onda da se rađaju falsifikati, tj. alhemija rastakanja stvarnosti i kuvanja novog, jezičkog, a činjenički neosnovanog sveta. Malo ko je u Srbiji, osim same crkve (i nas Srba u svetu, posebno Komnena Bećirovića), tada protestvovao. Malo je ko te procese razumeo ili preciznije uopšte i želeo da razume.

Najmanji je problem bilo to ko će spaljene i razrušene kosmetske manastire obnavljati, ko će se penjati na skele i strpljivošću svoje ruke vraćati istoriji pogled. Kao nekoga ko je rastao u ljubavi sa slikarstvom i graditeljstvom, naučili su me da nikada ne sumnjam u umetnike, majstore i graditelje, ma kojoj naciji pripadali. Oni imaju dušu. Zlo je, zapravo, bilo na sasvim drugoj strani. Problem je nastao kada smo shvatili da ne znamo kako će se zvati naša prošlost. Hoće li je jezik sačuvati ili nepovratno odneti iz kosmičkog sećanja? Bio je to Damoklov mač pisanog traga i svedočanstva.

Čiji su vekovni manastiri na Kosmetu? Prvo su srpski, pa vizantijski, pa opštečovečanski. Nema „kosovske baštine”. Postoji samo srpska baština i baština čitavog sveta. Srpski manastiri su i jedno i drugo. Albanci, Šiptari kako god sebe da nazivaju, na Kosmetu nemaju ni jedan objekat „kulturne baštine“ stariji od dvesta godina koji bi svedočio o njima, njihovom postojanju, bitisanju i kulturno-istorijskom nasleđu na tim prostorima. Nešto vidljivo i istorijski značajno, što bi oni uknjižili u tu „Kosovsku baštinu“ – a koje bi UNESKO vrednovao kao opštečovečanski vredno.

Zamislimo da Katalonski Zamak na jugu Francuske, sedište kraljeva Majorke krstimo „francuskom baštinom”. Iako je ovaj deo Katalonije francuski kralj okupirao već u 16, a pripojio Francuskoj u 17. veku. Palata je kraljevski centar bila u kasnom 13. i ranom 14. veku, što znači da je ona bila i ostala „katalonska baština”, odnosno „baština kraljeva Majorke”. Francuzi ovo znaju i ne pomišljaju na to da zamak otmu njegovoj, u sam oblik kamena uzidanoj, neizbrisivoj istoriji Katalonije. Oni to čuvaju paze kao baštinu kraljeva Majorke, ali i kao delo čitavog čovečanstva.

Da li je mistična, ovalna, čipkasta Alhambra španska zaostavština? Jesu li tajnovite egipatske piramide, u doba najveće ljubavi Kleopatre i Antonija, ikada bile „rimska baština”? Zamislimo da krst Kijevske lavre bude proglašen baštinom Galicije ili unijatske Ukrajine! On može da bude samo „staroruska pravoslavna baština”, ali kao takva i baština čitavog sveta. Unijatske Ukrajine nikako!

Usmrtiše zaboravom Borojević Rada
Pre bi se zadužbine Milutina i Dragutina, po liniji loze porodice mogle nazvati „srpsko-francuskom zaostavštinom” negoli „kosovskom”. Ovo prvo je barem nešto značilo, a drugo nije značilo ništa, niti može značiti nešto, do puki geometrijski prostor. Baština nikada ne pripada teritoriji, već pripada narodu - svom roditelju i graditelju. Posle stvaraoca, koji mu je dao život, izvukao ga iz utrobe anonimnosti, „delo” se pobednički vraća čitavom čovečanstvu. Pravom svog nasleđenog genija, ono ulazi u hrišćanski savez duša, u lanac dugačke ljudske istorije, kao u priznanju Helderlinovih večnih reči: „Mi Grci...”

Srpski graditelji crkava i manastira kao da nisu ni živeli. Pomenuti su, doduše, ponekim slepim stihom u srednjovekovnom narodnom pesništvu. Neko će se možda i setiti ko je bio Borojević Rade, ali niko neće znati da on nije bio mitski, već stvarni lik srpske istorije. Na ploči u Ljubostinji, u jednom od dva dugačka prilepljena kamena, ispred ulaza u oltar, Kašanin je potvrdio stih iz kolektivne poezije, pronašao trag i predao ga vekovima. Pronašao je u kamenu uklesana slova: „Siju Cerkov podiže Borojević Rade leta gospodnjeg... Posle Kosovske bitke...”

Nije Rade, dakle, bio samo lik iz pesme i čuveni narodni graditelj.
Posle bitke, podigao je crkvu Borojević Rade na zahtev carice Milice, i ko zna koliko još crkava. U narodnoj mašti, gradio je Rade i Visoke Dečane. Neimar beše istinski lik, a manastiri behu od istinskog kamena.

Koliko je takvih kosovsko-metohijskih Rada ili Rubljova bilo? Bezobzirnim, činovničkim jezikom, zaboravili smo ih. Umetnik ima samo ruku, uho ili glas koji ostaju iza njega, u vakuumu vremena i vekova, u hladnoći i gluvoći kosmičkog bezimenja. I decu koja ga se sećaju.

Ubi nas preslaba reč
Ko je, danas 21. aprila 2009. godine, kada ministar spoljnih poslova proziva UNESKO, kriv za ovu višegosišnju „kosmetsku manastirsku amneziju”? Međunarodna zajednica ili naš zbunjeni, tranzicioni muk koji je čekao tolike godine?
Šta je, od 2002. do zlatne jeseni 2005. radio tadašnji državni predstavnik u UNESCO-u čiji je jedini posao bio da u istorijsku istinu ubeđuje veliki svet? Šta su posle njega do danas radile sve tamo poslate partijske figurice? Jak arhitektonski pravoslavni lobi UNESCO-a, brojne ruske komisije, ostale su srpskom narodu i srpskoj istoriji daleke. Zašto? Ruski predsednik Putin, posećuje 2005. godine Pariz i otvoreno pominje srpske manastire na Kosovu. Bio je to poslednji trenutak za pobedničku zemaljsku bitku za istorijsku istinu. Sada nam ostaje samo nebeska.

Zahvaljujući jednom drugom bivšem funkcioneru (Leonu Daviču), još kao student u Parizu, videla sam i naučila kako ova ustanova kulture i sećanja radi. Znam da je u njoj uvek bio važan uporan ljudski i čudesni nebeski čin iskrene i duge borbe za nešto što se voli. Pre nego što bi se sve svodilo na dizanje otežale funkcionerske ruke na „novčanoj sesiji”, sledilo bi dugotrajno prosvećivanje, govor istorije i istine. Govor one istorije koja čini omaž mrtvim genijima. Najveći deo UNESCO-vog misionarstva, u suštini je psihološki rad. Ali, nove vlasti nisu htele nas koji smo znali kako se moli za umetnost i kako se živi sa njom. Htele su svoje partijske predstavnike koji nisu imali nikakvu vezu sa stvaranjem. U svet smo slali „politički korektne ljude”, a oni ne bejahu motivisani da se bore. Stranačke trke zaboraviše da u borbu pošalju Milicu ili Lazara.

Ono što su Andre Malro i Šarl Aznavur mogli jednom rečenicom ili jednim stihom, naši predstavnici nisu mogli dugim, ustajalim sedenjem u mekim foteljama svetskih kancelarija.
Danas zato više nemamo ništa. Istorija bledi kao slučajna fleka, a jezik neupućenih činovnika trči ispred naše nemoći da se od plitkog bezdušja odbranimo. Ko nam je sada kriv ? Šta nam sada vredi to što ministar spoljnih poslova, u UNESKO-u glasno protestuje? Šta to vredi u trenutku kada je i zemlja-domaćin UNESKA, Sarkozijeva Francuska, priznala Kosovo? Mnogo je vode pod mostovima za ovih nekoliko godina iscurelo.

Snažnu odbranu, onu koja briše lažne papire i pečate istorije, onu koja protiv njih sudbinski uvek odnosi pobedu u mačevanju i osvaja svaku moralnu bitku, pokreće i drži jedino ljubav. Ali, za ovo se mandat ne dobija od političke partije, nego od jedne mnogo više sile.

Dr. Mila Alečković Nikolić

www.srpskapolitika.com


Boris Tadic,Riza Haljimi



Srbija se priprema da aktivnim demokratskim delovanjem, nikako silom - od terorista brani još jedan deo svoje teritorije. Pošto je Kosmet tim ubojitim delovanje „odbranjen“ - sad je na redu Jug Srbije.

Tadić „teroriše“ Šiptare sa juga Srbije

Teroristički napadi se na Jugu Srbije nižu, predsednik Tadić ćuti ali prave razloge tih napada bez ustručavanja iznose njegovi koalicioni partneri. Šiptarima na jugu Srbije trebaju četiri stvari:
· Da se žandarmerija, policija i vojska sa tih prostora uklone
· Da se izdejstvuje status regiona „Preševska dolina“
· Da se terorističkim akcijama problem internacionalizuje.
· A kad to ostvare pripajanje Kosovu će biti samo stvar tehnike.

Mi na sve ovo odgovaramo „žestoko“:
· Stalno ponavljamo da ne smemo biti isprovocirani i upotrebiti silu, „jer sa teroristima se u celom svetu bore apelima i ubeđivanjem“.
· Treba obustaviti hapšenja zločinaca OVK jer to vidiš iritira Šiptare, a ti pobijeni Srbi su ionako mrtvi.
· Aktivno se pripremamo ako se stvar pogorša, a naravno da hoće, sobzirom na metode delovanja da jakim diplomatskim delovanje branimo još jedan deo svoje teritorije.
· A treća glavna stvar je potpuna medijska blokada o tome da se Srbi od 2001. intenzivno sele iz Preševa, Bujanovca i Medveđe. Da se Beograđani nepotrebno ne uznemiravaju - jer bar trenutno Beograd nije u opasnosti da ga Šiptari pripoje Albaniji.

Šta se ovo događa pitam sam sebe. Srbija je sada demokratska zemlja, bar nam tako svakodnevno sufliraju sa malih ekran. Milošević već osam godina ne vlada Srbijom a i ubijen je u Hagu, pa mi sad baš i nije jasno ko to sad u „demokratiji“ maltretira Šiptare na Jugu Srbije. Mora da to radi Tadić, jer koliko znam on je još aktuelni predsednik, a koji čak i od Miloševića ima više vlasti u svojim rukama. Možda Šiptari ne znaju da smo „demokratska zemlja“, da Miloševića (dežurnog krivca) odavno nema, da njihovi izabrani predstavnici sede u Skupštini Srbije, te da su čak i koalicioni partneri sa Tadićevim DS-om. Ili možda sve to dobro znaju pa su baš po najavljenom kursu Tadićevog razbijanja zemlje na regione krenuli da to konkretizuju. Stoga čak i bez prividnog političkog zamagljenja jasno iznose:

Predsednik „Partije demokratskog delovanja“ Riza Halimi je danas izjavio da će od Vlade zatražiti objašnjenje o prekomernoj upotrebi sile koja je ustvari i isprovocirala incidente. Ukazavši na prošlonedeljni napad na vozilo u kome su bili pripadnici žandarmerije, Haljimi je rekao da to "jasno govori da je reč o nagomilavanju problema. Umesto da se ti nagomilani problemi Albanaca rešavaju političkim putem i u okviru sistema vlasti u državi, mi imamo incidente". Halimi apeluje na smirivanje situacije na jugu Srbije, ali da je on nemoćan te da "objektivnu krivicu za sadašnje snosi vlast u Srbiji".

On je primetio i da se incidenti na jugu Srbije dešavaju u nizu, uprkos velikom prisustvu žandarmerije, i ocenio da je, sudeći prema njihovom broju, "očevidno reč o nezvaničnom nametanju vanrednog stanja opštinama juga Srbije u kojima živi većinsko albansko stanovništvo". Halimi smatra da je sadašnju situaciju moguće rešiti u jednom, kako je rekao,suštinskom političkom procesu koji bi trebalo da započne odmah. Mora se razgovarati o autonomiji tog dela juga Srbije i o povlačenju žandarmerije i policijskih snaga te da se one trebaju zameniti lokalnom policijom koja neće iritirati Albance u Preševu Bujanovcu i Medveđi.

Predsednik Skupštine opštine Preševo i lider “Demokratske unije” Doline Skender Destani je rekao da je sada "više nego izvesno da mirno stanje na jugu Srbije nekome ne odgovara". "Ja ne mogu da tvrdim ko je taj kome mirno stanje ne odgovara, da li su to Srbi ili Albanci, ali je činjenica da je tako", i da Vlada Srbije mora da promeni pristup o problemu preševske doline i da se rešenja treba da traže u većoj autonomiji tog regiona.

www.srpskapolitika.com
Medijski Gvantanamo


Zaista je danas jedan od najvećih problema koje imamo u Srbiji medijska nesloboda, imajući u obzir da gotovo svi elektronski mediji su pod kontrolom vlade, i još gore, jedan njihov veoma značajan deo je pod neposrednom kontrolom američke politike. To se prevashodno i direktno odnosi na B 92, Foks, potom i na Studio B i neke druge. B 92 i Foks imaju po nekoliko televizijskih kanala kao i nacionalnu frekvenciju, a i u ostalim televizijama postoji na ovaj ili onaj način uticaj makar u delimičnom, ako ne i dominantnom obliku ove politike. Opoziciono mišljenje i ne može da se čuje u Srbiji na elektronskim medijima osim u strogo kontrolisanim sekvencama. Tu i tamo se može čuti po neka izjava nekog od političara opozicije, ali zato su ogromna većina stručnjaka, eksperata i sl, koji se različitim povodima pozivaju i citiraju redom iz dijapazona atlantista, naječšće plaćenika NVO, sorošovaca i priučenih polustručnjaka koji često karijere i svoja radna mesta duguju upravo političkoj podobnosti. Jadna je medijska situacija u Srbiji, ali zato će svi stručnjaci za medije iz NVO, redom konstatovati da nikada nisu bile veće medijske slobode. Ukupno posmatrano B 92 je simbol medijske okupacije Srbije i zatomljavanja drugčijeg mišljenja u elektronskim medijima.
Situacija je nešto bolja kada su u pitanju radio program i štampani mediji, ali i tu stanje ni izdaleka nije proporcionalno raspoloženju čitalačke publike i izbornom telu. Praktično opoziciono mišljenje se može videti u nedeljniku "Pečat" (koji izlazi tek nešto više od godinu dana), uglavnom i u nedeljniku "Svedok", potom u dnevnom listu "Glas javnosti", kao i u "Kuriru" i "Pravdi" (mada ova dva poslednja dnevna lista dodiruju povremeno granice žute štampe). Nedeljnik "NIN" još uvek nije u potpunosti potpao i svojom uređivačkom politikom pod imidž novih vlasnika (nominalno švajcarske firme, zapravo mondijalističkog opredeljenja), ali ako pratimo kako izgleda recimo "Blic" pod njihovom kontrolom, možda nije daleko dan kada će se slobodno mišljenje i u "NIN" u najvećem ili čak potpuno zatomiti. Problem sa medijima koji su pod kontrolom ili pod najvećim uticajem sadašnje vlasti, nije samo u tome (što je samo po sebi nedemokratski pokazatelj jednog društva), već upravo u činjenici da oni izgleda najčešće polažu račune gazdama van granica ove zemlje i što je najgore sa atlantističkim predznakom, tako da se pre može govoriti da ti mediji samo pružaju trenutno usluge političarima koji najviše odgovaraju interesima Velikog brata. Tako ugledni nacionalni list "Politika" od dolaska na njeno čelo Dragana Bujoševića dobrim delom poprima proatlantističku i samim tim nekad u praksi i antisrpsku dimenziju koja je tek nevešto prikrivena i to samo za nedovoljno upućene.
Iako nisam lično politički angažovan i prevashodno se bavim naukom, sve sam manje spokojan kao običan građanin i zabrinut za budućnost zemlje i našeg društva. Tu je prezaduženost zemlje i slom ekonomskog sistema izazvanog prevashodno katastrofalno vođenom ekonomijom poslednjih godina čija je personifikacija neoliberalizam, G 17, a metafora Mlađan Dinkić, stalni pritisci i mračni planovi američke politike prema srpskom narodu, koja između ostalog deluje na terenu i preko mreže svojih plaćenika u srpskim zemljama, kao i opšta kriza i anomija našeg društva gde dolazi do gubljenja poverenja u opšte vrednosti. To se odražava delom i na našu omladinu koja postaje sve češće žrtva trenutnih zadovoljstava i poroka, a sve manje biva usmeravana prema pravim vrednostima i vrlinama do kojih se može doći samo poštenim, upornim i u kontinuitetu vođenim teškim radom u bilo kojoj sferi života gde se želi postići uspeh za sebe, okruženje i čitavu otadžbinu.
Dakle zaista je možda poslednji trenutak da se okrene list i da se nemoral zameni moralom nerad - radom, nepoštenje - poštenjem, laž - istinom, izdaja - patriotizmom i odgovornošću prema zemlji, okruženju, precima i potomcima, stalno propadanje i ekonomsko i državno ruiniranje - makar stabilizacijom i minimalnim napretkom za početak. U tom pravcu, neophodno je da se izborimo za dijalog, otvoreni dijalog u društvu i po cenu da se o svemu ne složimo. Nesloboda medija je upravo problem za taj prvi, početni, ali veoma važan korak. Stoga B 92 kao simbol medijske neslobode Srbije, nemogućnosti i osujećenja pokušaja sprovođenja dijaloga svih struktura u zemlji, predstavlja jedan naš mali instalirani Gvantanamo. Paralelno sa borbom za dobijanje, prve slobodne televizije sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji (i to u dvadesetoj godini tranzicije!?) svi mi građani ovog društva, ma koliko imali različita mišljenja po mnogim pitanjima, treba da vodimo borbu i da ukažemo (svojim slabašnim mogućnostima gledano pojedinačno svakog od nas), da američka televizijska kuća B 92, kao simbol medijske manipulacije i neslobode u današnjoj Srbiji ne zaslužuje da biva plaćena našim sredstvima, koja se na različite načine njima doturaju od države i poreskih obveznika, kao i da budzašto stoluje u državnoj zgradi (zgradi, koja da ironija bude veća je pripadala Narodnoj banci državne zajednice Srbije i Crne Gore koja je razbijena upravo delovanjem američke politike, konceptom G 17 Plus i medijima gde je svakako predvodnik B 92) . Kada se budemo izborili, makar i u najmanjoj meri, za izvesnu medijsku slobodu i različito mišljenje u elektronskim medijima, možemo imati i takve demokratske domete da imamo kakav takav uvid u rad najviših organa vlasti, i tada neće biti verovatno moguće da se vrše i ostale užasne manipulacije čije smo žrtve bili proteklih godina, poput toga da strani ambasadori menjaju izbornu volju građana, da pored odluke Narodne skupštine Srbije o neutralnosti zemlje, ministar odbrane potpisuje ugovore koji faktički zemlju guraju i odvode u NATO, potom da se zemlja zadužuje dodatno i tajno, čak i za sledeće generacije, a da se o tome u javnosti ne zna mnogo i dr. Iako svakodnevno slušamo da su ostvarena prava i modeli pravne države preslikani iz Evrope, saznajemo da su prava radnika unikatno ugrožena upravo u Srbiji gde je zakon o radu tako donet pre nekoliko godina, da smo jedina zemlja gde se ne sankcioniše vlasnik firme koji mesecima ne isplaćuje plate zaposlenim. U ostalim zemljama je to odmah sankcionisano egzemplarnim kaznama dok u Srbiji do pravde zaposleni treba godinama da se vuče po sudovima i mnogi od toga odustaju višestruko ucenjeni od vlasnika firme ili njenog šefa. Gde su ti slobodni mediji koji se bave svim i svačim a najviše veličanjem našeg puta u zemlju dembeliju i jurenje bele šengenske liste, kada zaposleni mogu mesecima bez posledica da ne primaju svoje zarade i da je to unikatan slučaj u Evropi. Da ne govorimo o svakodnevnom prećutkivanju ili neprofesionalnom izveštavanju većeg dela elektronskih medija nacionalne frekvencije, sa brojnih protesta nezadovoljnih, nesrećnih i oštećenih, mahom socijalne prirode, ali i političkih demonstracija i manifestacija širom zemlje, uključujući često i sam centar Beograda. Jasno je koliko je to srasla interesna grupa vrhova vlasti i koliko su mediji neslobodni, makar ne za običnog čoveka i građanina ove zemlje koji ima ogromne ambicije da čak želi da pošteno živi od svog rada u makar koliko toliko stabilnoj zemlji po mogućnosti ne okupiranoj i rasparčanoj.
Dakle makar delimična medijska sloboda i medijski pluralno društvo su preduslovi, zaista neophodni preduslovi i demokratske kontrole državnih organa i stvaranja kakvog takvog slobodnog društva. Ono sada postoji u izveštajima plaćenih NVO kojima je svaka druga reč već godinama sloboda, demokratija, slobodni mediji, a koliko toga ima zaista u praksi možemo i sami da vidimo.



Dr Dragan Petrović, Viši naučni saradnik www.petrovicdragan.com

www.srpska.ru

2009/05/12



Šešeljevo obraćanje građanima Srbije

Braćo i sestre,
dragi prijatelji,

sve je izraženije produbljivanje ekonomske, socijalne i političke krize. Srbija je žestoko uzdrmana katastrofalnom politikom režima na čelu sa Borisom Tadićem. Sada je sasvim jasno da je Tadićev briselski «put koji nema alternativu», zapravo, put koji vodi ka potpunom uništenju naše države i našeg naroda. Put evrofanatika Borisa Tadića je put samoubilačkog žrtvovanja teritorijalnog, političkog, ekonomskog integriteta i žrtvovanja građana u ime praznih obećanja iz Evropske unije, kojoj smo potrebni jedino zarad izrabljivanja.

Ekonomska politika koju, po diktatu MMF-a, Vašingtona i Brisela, sprovodi Vlada na čelu sa Borisom Tadićem, dovela je do ivice gladi najširi sloj građana, a režim sada pokušava u globalnoj ekonomskoj krizi da nađe alibi za sve svoje pogrešne poteze.

Očajna ekonomska situacija u kojoj se danas nalazi Srbija nije posledica svetske ekonomske krize već upravo te pogrešne politike koja se vodi od 2000. godine po nalozima MMF-a, Vašingtona i Brisela, kao i pogrešne opredeljenosti za najsuroviji model kapitalizma - neoliberalni kapitalizam.

Da li je uopšte potrebno podsećati na kakav kriminalan način je sprovedena privatizacija. Fabrike koje su gradili građani naše zemlje i koje su stvarale ime na njihovom krvavom radu, rasprodavane su u bescenje, a radnici su završavali na ulici.

Toliko su se zadužili i nastavljaju da se zadužuju kod međunarodnih finansijskih institucija da su i naredne generacije gurnuli u dužničko ropstvo.

Nisu dozvoljavali ulazak ruskom i kineskom kapitalu.

Stvorili su armiju nezaposlenih, siromašnih, gladnih, ojađenih i poniženih. Građani su dovedeni dotle da brinu kako da prežive ovaj potpuni ekonomski krah do koga je dovela neodgovorna vlast.

Aktuelni režim je do sada ispunio sve zahteve koji su stigli sa Zapada, a nema ni pomaka kada je u pitanju poboljšanje standarda građana, naprotiv, samo sunovrat.

Stranke koje učestvuju u vlasti osvojile su glasove građana na lažima, obmanama i praznim obećanjima. Građanima je predstavljeno da je Vlada u ovom sastavu formirana jer je postignuta saglasnost da će to biti socijalno odgovorna vlada, a ključni cilj je bio porast prosečne penzije - do nivoa od 70 odsto prosečne plate.

Zatim, još jedna prevara građana - obećanje o dodeli besplatnih akcija u vrednosti od 1000 evra. Obećavali su i 200.000 radnih mesta i da će biti stvorena takva klima da neće biti otpuštanja.

Danas realnost čine - svakodnevna drastična poskupljenja, otpuštanja radnika, sve veći broj siromašnih i gladnih. Radnik je potpuno obespravljen i ponižen.

Ključne tačke ekonomskog programa Srpske radikalne stranke

Ekonomski savet Srpske radikalne stranke zna koja su najbolja rešenja za prevazilaženje socijalne i ekonomske krize i na mnoga od tih rešenja ukazivali su naši poslanici u Narodnoj skupštini.

Vlada se uporno okreće Međunarodnom monetarnom fondu, iako je to veoma opasna institucija koja putem kreditiranja eksploatiše države i drži ih u ropskom odnosu. Srpska radikalna stranka neprestano ukazuje da postoji alternativa Tadićevom samoubilačkom putu i da je Ruska Federacija spas za teritorijalni, politički i ekonomski integritet Srbije.

Povoljni krediti od Ruske Federacije, a ne od Međunarodnog monetarnog fonda. Rešenje koje nudi Srpska radikalna stranka je uzimanje povoljnih kredita od Ruske Federacije koji neće biti ekonomski i politički štetno uslovljeni kao što su krediti koje vlast uzima od Međunarodnog monetarnog fonda.

Obustaviti jednostranu primenu Prelaznog trgovinskog sporazuma. Srpska radikalna stranka stalno ističe da režim na čelu sa Borisom Tadićem svesno vuče poteze koji su pogubni za srpsku privredu, jer sledi zahteve Brisela. Takva je i katastrofalna odluka Vlade o jednostranoj primeni Prelaznog trgovinskog sporazuma sa Evropskom unijom. Nijedna druga država nije napravila takav poguban potez po sopstvenu zemlju. Damaća proizvodnja, a pogotovo poljoprivreda, biće uništene zbog toga što domaći proizvođači nisu spremni da se takmiče sa konkuretnom robom iz Evropske unije. Takođe, naša država je uskraćena i za sredstva od Evropske unije koja su predviđena za zemlje koje dobiju status kandidata, a to su dobile sve države koje su smanjivale carine za robu iz Evopske unije.

Srbija se jednostranom primenom Prelaznog trgovinskog sporazuma odrekla prihoda u visini od oko 267 miliona evra, što su procene predstavnika vlasti. Srpska radikalna stranka ukazuje da je neophodno da se odmah obustavi jednostrana primena ovog Sporazuma.

Zaštita poljoprivrednih proizvođača. Vlada je i budžetom i dodatno, rebalansom budžeta, smanjila subvencije za poljoprivredne proizvođače, i time pokazala da, očigledno, tendenciozno urušava poljoprivrednu proizvodnju, koja ne samo da hrani naše stanovništvo, već bi, uz malu podršku države, predstavljala pravu šansu za našu zemlju, za izlazak na inostrana tržišta.

Neophodno je da se pod hitno zabrani uvoz mesa i ostalih poljoprivrednih proizvoda koji se proizvode u našoj državi.

Takođe, od ključnog značaja je da se poljoprivrednicima obezbedi da plasiraju svoje proizvode i na inostranim tržištima, pre svega, na ogromnom tržištu Ruske Federacije. Srbija bi, na primer, mogla celokupnu proizvodnju jabuka i šljiva u narednih 15 godina da izvozi u Rusiju, ali, na žalost, naša država ne koristi Ugovor o slobodnoj trgovini sa ovom zemljom.

Poljoprivreda je i dalje najperspektivnija privredna grana u Srbiji i upravo zbog toga država mora da zaštiti poljoprivredne proizvođače.

Takođe, neophodno je uvesti mere za podsticaj domaćih izvoznika, a ne inostranih. U tom smislu treba povećati carine na uvoz inostranih proizvoda.

Promena poreske politike. Srpska radikalna stranka neprestano ističe da je neophodno promeniti poresku politiku. Pre svega potrebno je smanjiti poreze i doprinose na zarade kako bi se podsticalo zapošnjavanje.

Neophodno je i smanjenje poreza na dodatu vrednost - PDV-a. Na taj način povećala bi se prodaja i proizvodnja. Inače, PDV pogađa najsiromašnije slojeve stanovništva. Međutim, Vlada se sprema da po nalogu MMF-a nastavi da povlači katastrofalne poteze. Prvo je Jelašić obelodanio da je uslov MMF-a povećanje PDV-a, a onda je i ministarka finansija Dijana Dragutinović najavila da će ta mera biti realizovana u junu.

Ekonomske mere Vlade, kao i rebalans budžeta, ne nude rešenje za ekonomske i socijalne probleme naše zemlje. Tragična je činjenica da najsiromašniji podnose najveći teret ekonomske krize, jer režim štiti tajkune i donosi mere u korist bogatih. Očigledno je i da vlast nema nameru da uradi bilo šta kako bi smanjila glomaznu državnu upravu.

Smanjenje troškova. Smanjenje troškova države neće uticati na rešavanje ključnog problema, a to je pokretanje privrede. Međutim, kada je u pitanju smanjenje troškova, Vlada očigledno nije htela da zavuče ruku u svoj džep i da ravnomernije rasporedi teret krize, već sve svaljuje na leđa najsiromašnijih. Srpska radikalna stranka uporno ističe da je pravi način za smanjenje troškova ukidanje mnogobrojnih vladinih agencija i regulatornih tela. Srbija danas ima 24 ministarstva i čak 102 agencije i regulatorna tela kao što su uprava, komisija, saveti itd. koje je režim permanentno osnivao od 2000. godine. Srpska radikalna stranka je uvek tražila, u svojim amandmanima, da se članovi zakona koji predviđaju osnivanje agencija brišu, jer su to paralelni državni organi koji obavljaju posao koji je već u nadležnosti ministarstava.

Mi danas ne znamo ni šta te agencije rade niti koliko imaju zaposlenih. Te agenicije predstavljaju mesta za zapošljavanje stranačkih kadrova i tu se niko nije zaposlio preko konkursa.

Državna uprava danas ima oko 30.000 državnih službenika, a 2000. godine je imala svega 8.000 i to predstavlja preveliko opterećenje za poreske obveznike odnosno za građane.

Oporezivanje zapadnih banaka. Srpska radikalna stranka smatra da se dodatno moraju oporezovati zapadne inostrane banke zato što su monopolisti na našem tržištu i zato što su u Srbiji uvedene najveće kamate u Evropi. Ova mera oporezivanja se posebno odnosi na austrijske banke koje pokrivaju oko 30 odsto tržišta. Zapadne banke ostvaruju u Srbiji ekstra profite a privreda i stanovništvo trpi.

Oporezivanje trgovačkih monopolista. Sada moraju socijalnu odgovornost da pokažu oni koji su od 90-tih pa do danas na sumnjiv način stekli bogatstvo. Rešenje na kojem insistira Srpska radikalna stranka je dodatno oporezivanje trgovačkih monopolista, a ne siromašnih građana. Mi bismo oporezivali monopoliste kao što je, na primer, Delta Miroslava Miškovića.

Povezanost vlasti i tajkuna. Jasno je da država ima načina da popuni svoje prihode, a da poštedi siromašne građane. Razlog zbog kojeg to ne čini aktuelna vlast je njihova duboka upletenost u finansijsko klupko sa tajkunima, preko kojih su obezbedili i dolazak na vlast. Javna je tajna da su odlučujuću ulogu u formiranju ove Vlade, pored britanskog i američkog ambasadora, imali i Mišković i Beko. Oni su, takođe, preko Tomislava Nikolića koji je tada radio na pokušaju razbijanja Srpske radikalne stranke, sprečili formiranje Vlade u kojoj bi učestvovali Srpska radikalna stranka, tzv. Narodni blok koji čine Demokratska stranka Srbije i Narodna stranka i Socijalistička partija Srbije.

Vladajuća većina je prigrabila sebi neograničenu moć preko tajkuna koji su ključni faktor u političkom životu Srbije. Srbijom danas vladaju interesi zapadnih zemalja, pre svih Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao i interesi krupnog kapitala - tajkuna. Apsolutno su skrajnuti interesi građana, interesi običnog čoveka.

Značaj izbora u opštini Zemun

Braćo i sestre, znam da je ova teška situacija marginalizovala izbore za opštinu Zemun. Znam da mislite da izbori na lokalnom nivou ne mogu ništa da promene. Verujte, dragi prijatelji, da su ovi izbori veoma značajni. To dokazuje i činjenica da su tzv. demokrate grubo prekrišile Zakon o lokalnim izborima i Poslovnik Skupštine Grada Beograda da bi uvele prinudnu upravu, samo da bi onemogućili radikale da upravljaju Zemunom. Ovo skandalozno, protivzakonito otimanje uprave od legalno izabranih predstavnika, predstavlja nastavak projekta čiji je cilj uništenje najveće opozicione stranke - Srpske radikalne stranke, zato što je Srpska radikalna stranka nepremostiva smetnja Borisu Tadiću i Demokratskoj stranci u sprovođenju njihove pogubne politike.

Taj projekat koji ima za cilj da izbriše Srpsku radikalnu stranku sa političke scene Srbije započeo je još onda kada je u Beogradu napisana politička optužnica protiv mene. Onda kada se Karla del Ponte 17. februara 2003. godine sastala sa Đinđićem u Beogradu, a Đinđić joj tada rekao: „U vezi sa Vojislavom Šešeljem imam samo jedan zahtev – vodite ga i ne vraćajte nam ga više''.

Kada su videli da nisu postigli cilj time što su mene sklonili sa političke scene, počeli su da traže druge načine. Našli su pogodno tlo u Nikoliću i Vučiću. Na žalost, pravi karakter čoveka se pokaže tek u nekim vanrednim situacijama, a nikada u svakodnevnim, uobičajenim. Tako su i oni pokazali svoje pravo lice - slab karakter, bedni moral, potkupljivost, alavost na novac.

To su bile marionete za realizaciju puča u Srpskoj radikalnoj stranci. Vi svi znate da su pokušajem puča rukovodile strane obaveštajne službe i ambasade SAD i Velike Britanije, a da su učestvovali i već pomenuti poznati tajkuni, Mišković i Beko, zatim Tadić, Đilas i naravno njihovi prijatelji, već pomenuti Nikolić i Vučić.

Glas za Nikolića i Vučića je glas za Tadića, Đilasa i Demokratsku stranku

Što se tiče Nikolića i Vučića, ne želim da trošim reči na ovu dvojicu izdajnika. To su moralne ništarije, bednici. Dragi prijatelji, treba da znate da svaki glas koji date Nikoliću i Vučiću i toj njihovoj tzv. Naprednoj stranci, jeste glas za Borisa Tadića, tajkuna Dragana Đilasa i Demokratsku stranku.
Nikada sa izdajnicima Nikolićem i Vučićem. Ja mogu da kažem da, dok god sam živ, nikada Srpska radikalna stranka neće na bilo koji način sarađivati, ulaziti u koalicije ili imati bilo kakve veze sa najvećim ološima, Nikolićem i Vučićem. Ne verujte, braćo i sestre, njihovim propagandnim manipulacijama, jer vas lažu da su, ta Nikolićeva i Vučićeva stranka, tzv. Napredna stranka i Srpska radikalna stranka jedno isto i da je moguća bilo kakva koalicija sa njima. Nikada neće biti moguća nikakva saradnja između nas.

Nikolić i Vučić su pokušali zajedno sa Tadićem, Đilasom, Miškovićem, američkim i britanskim ambasadorom, da unište Srpsku radikalnu stranku samo da bi dobili mogućnost da se ponude Tadiću i Demokratskoj stranci kao marionetski koalicioni partner. Nikolićeva i Vučićeva stranka je preuzela u potpunosti program Demokratske stranke Borisa Tadića i njima je bliska. Ivica Dačić je u jednom od svojih intervjua otvoreno rekao da Vučić i Nikolić svakoga dana piju kafu sa Tadićem i Đilasom. Ne zaboravite, ponavljam, da je svaki glas koji date Nikoliću i Vučiću, glas za Tadića, Đilasa i Demokratsku stranku.

Savezništvo Nikolića, Vučića i Tadića. Dragi prijatelji, vi ste videli da su nezadovoljni i razočarani učesnici neuspelog puča spremni na sve. Demokratska stranka je legalizovala krađu i otimačinu 21 mandata Srpskoj radikalnoj stranci u Narodnoj skupštini. Boris Tadić čini sve za svoje nove miljenike, za svoje nove saveznike, za Nikolića i Vučića.

U međuvremenu je promenjen i Poslovnik Narodne skupštine sa jednim jedinim ciljem - da se poslanici Srpske radikalne stranke ućutkaju. Demokratska stranka neskriveno demonstrira silu oduzimajući prava poslanicima Srpske radikalne stranke da rade posao za koji su izabrani i koji im Ustav garantuje. Svaki pokušaj poslanika Srpske radikalne stranke da odbrane svoja prava i interese građana koje predstavljaju završava se opomenama i izbacivanjem. Oni, kojima su usta puna demokratije, bili su zadovoljni tek kada su izbacili čitavu poslaničku grupu Srpske radikalne stranke iz parlamenta.

Poštena i odgovorna radikalska uprava sposobna da iskoreni korupciju

Braćo i sestre, ovi izbori odlučuju da li će Zemunom upravljati pošteni, čestiti, principijelni, stručni ljudi ili korumpirana vlast. Besmisleno je da Demokratska stranka, koja je postala simbol korupcije, ili bilo koja stranka koja je u sprezi sa tajkunima, uveravaju građane u spremnost da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom.

Demokratska stranka simbol korupcije. Licemerno zvuče izjave Borisa Tadića o spremnosti da sprovede borbu protiv korupcije i kriminala, dok visoki funkcioneri iz Demokratske stranke otkrivaju da je ova stranka glavni izvor korupcije i kriminala u poslednjih devet godina. Bivši gradonačelnik Zrenjanina i predsednik Vojvođanskog odbora Demokratske stranke, Goran Knežević priznao je, u iskazu pred istražnim sudijom, da se ta stranka finansirala iz anonimnih donacija u gotovini koje su uplaćivane mimo računa i čuvale se u sefu, kao i sredstvima dobijenih od javnih preduzeća pokrajinskih institucija. Skandalozno je da su sredstva iz NIS-a i Fonda za kapitalna ulaganja Vojvodine završavala u sefu Demokratske stranke. Tog Kneževića su predstavljali kao veoma značajnog političara Demokratske stranke, nalazio se na visokoj poziciji, hvalili su ga kao čoveka sa vizijom, čoveka koji je na pravom putu, a sada ga se odriču i žrtvuju ga jer iznosi činjenice koje Demokratska stranka pokušava već godinama da sakrije.

Tajkun Dragan Đilas. Visoki funkcioner Demokratske stranke i gradonačelnik Beograda Dragan Đilas je tajkun koji je svoje bogatstvo stekao zahvaljujući, upravo, Demokratskoj stranci. On je iskoristio i poziciju direktora Narodne kancelarije za svoje privatne poslove i uvećanje profita. Đilas je nekada prodavao bižuteriju, a danas je jedan od najbogatijih ljudi. On ima udeo u vlasništvu u 16 firmi. Ove firme su prošle godine napravile promet preko 4,5 milijardi dinara zahvaljujući monopolskom položaju na tržištu marketinga. Preko ovih firmi se reklamira 50-tak najznačajnijih firmi i privrednih subjekata u našoj zemlji.

I posle svega Tadić i Đilas beskrupulozno nastavljaju da obmanjuju građane kako će se odlučno boriti protiv kriminala i korupcije.

Savet Srpske radikalne stranke za borbu protiv korupcije. Vi dobro znate da jedino za Srpsku radikalnu stranku nikada nije bila vezana nijedna kriminalna ili korupcionaška afera. Mi smo pokazali da smo spremni da se obračunamo sa korupcijom u svojim redovima čim saznamo za takav slučaj. Jedino Srpska radikalna stranka ima Savet za borbu protiv korupcije i kriminala i ozbiljnu Strategiju za borbu protiv korupcije. Građani se svakodnevno obraćaju Srpskoj radikalnoj stranci i iznose probleme u vezi sa korupcijom, a Savet obrađuje pojedinačne slučajeve i i daje savete o mogućim načinima za rešavanje problema.

Dokazali smo da smo najbolji

Ponosan sam na činjenicu da su nam građani Zemuna tri puta poklonili svoje poverenje, a siguran sam da smo to poverenje i opravdali. Još 1996. godine, kada sam imao čast da budem predsednik opštine, pokazali smo kako treba da funkcioniše uprava kao servis građana. Briga za građane i rešavanje njihovih problema uvek nam je na prvom mestu. Sigurno se svi Zemunci sećaju prijema građana koji su počinjali petkom u 12.00 časova, a završavali se u subotu, nekad i u 5.00 ujutru. Uspevali smo mnogima da rešimo egzistencijalne probleme.

Suzbili smo korupciju, zaveli red i odmah počeli da rešavamo vitalne probleme građana Zemuna. Tada je uspostavljen prepoznatljiv model radikalske poštene, ozbiljne, odgovorne, efikasne uprave koji su kasnije sledili svi predsednici opštine Zemun iz Srpske radikalne stranke.

Dokazali smo da smo najbolje organizovani, sposobni i spremni da rešavamo probleme građana. O tome svedoče tri nova naselja koja smo oformili, jeftine parcele koje su omogućile građanima da dođu do krova nad glavom, desetine kilometara asfaltiranih puteva, primarnog vodovoda, kanalizacione mreže, mnogobrojni rekonstruisani i renovirani objekti.

Pokazali smo da umemo ispravno da odredimo prioritete i da sredstva poreskih obveznika usmerimo na pravi način. U naseljima, koja sada više ne pripadaju zemunskoj opštini, izgradili smo primarni vodovod od Surčina do Jakova ka Bečmenu i Petrovčiću i od Jakova preko Boljevaca do Progara, u dužini od oko 14 kilometara sa svim pratećim objektima kakve su crpne i stanice za dohlorisavanje vode. Za ovaj projekat izdvojeno je milion maraka od prodaje placeva. Ovaj vodovodni prsten omogućio je selima da se priključe na gradski vodovod.

Veliku pažnju smo posvetili poboljšanju uslova u zdravstvenim, obrazovnim i kulturnim ustanovama. Zemunsko porodilište je obnovljeno posle 11 godina za vreme naše uprave. U zeumunski Dom zdravlja usmerili smo milion maraka. Od tih sredstava su nabavljeni savremeni aparati.

Izgrađena je zgrada reumatologije, rekonstruisan je Transfuziološki zavod. Nabavljena su vozila hitne pomoći, savremeni uređaji za dijagnostiku, opremljena je zemunska bolnica i svi domovi zdravlja. Više puta je KBC «Bežanijska kosa» dobio vredne aparate od opštine Zemun u vreme radikalske vlasti. Zahvaljujući Srpskoj radikalnoj stranci naselje Busije dobiće ambulantu koja će biti opremljena najmodernijim aparatima.

Ogromna sredstva usmerena su u popravke, rekonstrukciju, renoviranje i opremanje osnovnih i srednjih škola i predškolskih objekata.

Srpski radikali su uvek ulagali velika materijalna sredstva u hramove svih konfesija u Zemunu. Pomoć za adaptaciju su dobili svi koji su tražili pomoć.

U zaštićenom jezgru Zemuna renovirana je većina fasada, popločan je Magistratski trg i Gospodska ulica i oformljena je nova pešačka zona u centru grada. Zahvaljujući sposobnoj radikalskoj upravi Zemun ponovo ima svoje pozorište.

Zajadno sa građanima donosili smo odluke i određivali prioritete za poboljšanje uslova života u Zemunu. To ćemo nastaviti da radimo, ako nam i po četvrti put ukažete poverenje.

Prioriteti za budući razvoj opštine Zemun

Modernizacija uprave.Srpska radikalna stranka je uvek težila brzom rešavanju svakodnevnih problema i potreba građana. Može da se uradi još mnogo na planu poboljšanja efikasnosti uprave i zato je jedan od prioriteta u našem programu i projekat na modernizaciji uprave, pre svega primenom informatičkih tehnologija.

Gasifikacija. Naš prioritet, kada je u pitanju budući razvoj opštine Zemun, biće gasifikacija. Mi smo taj projekat već pokrenuli u prethodnom mandatu od 2004 - 2008. godine i trebalo je da ga završimo u ovom mandatu koji je brutalno prekinut zbog uvođenja prinudne uprave u opštini Zemun. Gasifikacija je najracionalnije rešenje i kada je u pitanju grejanje, ušteda i poboljšanje ekološke situacije opštine, ali i kada je u pitanju stvaranje povoljnih uslova za privlačenje stranih investicija. Zemun ima najveću perspektivu razvoja industrijsko - komercijalnih zona, a gasifikacija će ubrzati taj razvoj.

Nove investicije. Srpska radikalna stranka će moći da privuče nove investicije jer je već uspostavila model uspešne saradnje sa ozbiljnim investitorima, na primeru velikog svetskog proizvođača građevinskog materijala «Knauf». U vreme prethodnog mandata, «Kanuf» je izgradio svoju fabriku na teritoriji opštine Zemun, na obali Dunava. Oni su imali velikih problema u dobijanju lokacije sve dok se nisu obratili opštini Zemun. Radikalska opštinska vlast je bila ključna u rešavanju tog problema, što je značajno i za opštinu i za građane koji će biti zaposleni u fabrici. Taj projekat je vredan nekoliko desetina miliona evra

Legalizacija. Još jedan prioritet u programu Srpske radikalne stranke je legalizacija. Mi ćemo nastaviti da činimo sve da objekti koji su izgrađeni bez dozvole, budu u što kraćem roku legalizovani pod prihvatljivim uslovima za građane, ukoliko ne ugrožavaju planiranu infrastrukturu od vitalnog interesa, i ako je za njih predat zahtev za legalizaciju. To je način da se suzbije jedno od najrasprostranjenijih polja korupcije i kriminala.

Ravnomeran razvoj svih delova Zemuna. Tim srpskih radikala za Zemun ima detaljan program za razvoj svih delova Zemuna. Pre svega ćemo nastojati da se do kraja reše svi problemi vezani za infrastrukturu.

Razvoj turističkih potencijala. Naša vizija je da Lido može da bude atraktivan za turiste tokom čitave godine. To podrazumeva da investitori ulože u izgradnju motela, razvoj sportskih i drugih primamljivih sadržaje, izgradnju mosta do Lida. Izgradnja marine na keju, uz ovaj projekat za Lido stvorila bi povoljnu klimu za privlačenje novih investicija.

Neophodno je u potpunosti iskoristiti atraktivne postojeće kulrurne i turističke sadržaje. Na primer, pozornica na Gardošu može da radi tokom čitave godine ukoliko se prekrije montažnim krovom.

Ovo su samo neki segmenti iz detaljnog programa Srpske radikalne stranke za razvoj Zemuna.

Uveren sam da ćete nam i ovoga puta pružiti šansu da ponovo dokažemo da smo najbolji!

Vi odlučujete ko će upravljati vašom opštinom. Nemojte da propustite tu mogućnost. Razmislite dobro ko je zaista na delu pokazao da brine o građanima, a onda, u nedelju, 7. juna, donesite odluku prema svojoj savesti.

Vojislav Šešelj
Hag, 04. maj 2009. godine