God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2009/07/25


Čiji su srpski manastiri na Kosovu i može li se srpska kulturna baština geografski administrativnim paškvilama pretvoriti u „Kosovsku baštinu“

Ubi nas preslaba reč

Osvrt Profesora Dr. Mila Alečković Nikolić na zakasneli protest našeg ministra inostranih poslova Jeremića kod UNESKO-a na Albansko svojatanje srpske kulturne baštine i njeno pretvaranje u „Kosovsku baštinu“. Rezignirano konstatujući - Protest Srbije u Parizu pet godina kasnije:...Ubi nas preslaba reč


U trenutku dok se daleke 2005. godine u Sinodu Srpske Crkve vodila reč oko Patrijarhovog potpisa na Memorandum kao i oko toga ko će obnavljati uvarvarene srpske kosovske manastire, centar kulturne energije sveta UNESCO, ustanovio je novu lingvističku realnost, koja je, kao i uvek, prethodila kolektivno-psihološkoj i istorijskoj stvarnosti.

Čiji su srpski manastiri na Kosovu? -postavljeno je pitanje već tada.

Desetovekovni spomenici, jednoga dana poslednji istorijski dokaz da je srpski narod kao organizovan i državotvoran nekada na Balkanu živeo, a i da je ispevao „srpske Nibelunge” u kolektivnoj poeziji iz XIV veka, dobili su već tada naziv „kosovska srednjovekovna zaostavština”

Molila sam nove vlasti da daju legitimitet nekome od nas koji smo znali kako UNESKO u Parizu diše, koji smo imali dugu vezu sa umetnošću i koji smo dobro poznavali prilike i jezike. Ali, iznad svega, voleli smo slikarstvo, i graditeljstvo, Srbiju i njene manastire. Obišla sam novog predsednika, predala nekakav dosije, a onda su dvorske spletke Palatom federacije zabrujale da Mila Alečković hoće nekome da uzme "stolicu u UNESKO-u". Naravno ništa od svega toga nije bilo jer ja u Parizu imam svoj profesorski posao – ali! Bog da dušu prosti nestalima, misija je poverena partijsko-dvorskim mešetarima, onima koje ni Srbija, ni Kosovo, već tada nisu zanimali.

U međuvremenu, manastiri na Kosmetu ostaše u ruševinama a još po koji za sobom ostavi samo oblake crnog dima. Kosovu se predviđalo „manje od države, a više od autonomije” i još sijaset parolaških a nerealnih gluposti. Smenjivali su se činovnici, koordinatori, pregovarači, profiteri, demagozi... Ukratko, istorija se ulivala u neku novu nadošlu reku i krivudavo menjala svoj uplašeni tok. Poslednje što smo kao narod i u matici i u rasejanju mogli da uradimo, jeste da sačuvamo trag o temeljima svoje kuće, postojanja i datuma rođenja. Trag o arhetipu, o Domu i Iskonu, kao dokaz o bivanju i bitisanju na tim prostorima. Bez patetike, zarad duševnog opstanka.

„Kosovska baština”, „kosovski narod”, „kosovski jezik”, počeše već onda da se rađaju falsifikati, tj. alhemija rastakanja stvarnosti i kuvanja novog, jezičkog, a činjenički neosnovanog sveta. Malo ko je u Srbiji, osim same crkve (i nas Srba u svetu, posebno Komnena Bećirovića), tada protestvovao. Malo je ko te procese razumeo ili preciznije uopšte i želeo da razume.

Najmanji je problem bilo to ko će spaljene i razrušene kosmetske manastire obnavljati, ko će se penjati na skele i strpljivošću svoje ruke vraćati istoriji pogled. Kao nekoga ko je rastao u ljubavi sa slikarstvom i graditeljstvom, naučili su me da nikada ne sumnjam u umetnike, majstore i graditelje, ma kojoj naciji pripadali. Oni imaju dušu. Zlo je, zapravo, bilo na sasvim drugoj strani. Problem je nastao kada smo shvatili da ne znamo kako će se zvati naša prošlost. Hoće li je jezik sačuvati ili nepovratno odneti iz kosmičkog sećanja? Bio je to Damoklov mač pisanog traga i svedočanstva.

Čiji su vekovni manastiri na Kosmetu? Prvo su srpski, pa vizantijski, pa opštečovečanski. Nema „kosovske baštine”. Postoji samo srpska baština i baština čitavog sveta. Srpski manastiri su i jedno i drugo. Albanci, Šiptari kako god sebe da nazivaju, na Kosmetu nemaju ni jedan objekat „kulturne baštine“ stariji od dvesta godina koji bi svedočio o njima, njihovom postojanju, bitisanju i kulturno-istorijskom nasleđu na tim prostorima. Nešto vidljivo i istorijski značajno, što bi oni uknjižili u tu „Kosovsku baštinu“ – a koje bi UNESKO vrednovao kao opštečovečanski vredno.

Zamislimo da Katalonski Zamak na jugu Francuske, sedište kraljeva Majorke krstimo „francuskom baštinom”. Iako je ovaj deo Katalonije francuski kralj okupirao već u 16, a pripojio Francuskoj u 17. veku. Palata je kraljevski centar bila u kasnom 13. i ranom 14. veku, što znači da je ona bila i ostala „katalonska baština”, odnosno „baština kraljeva Majorke”. Francuzi ovo znaju i ne pomišljaju na to da zamak otmu njegovoj, u sam oblik kamena uzidanoj, neizbrisivoj istoriji Katalonije. Oni to čuvaju paze kao baštinu kraljeva Majorke, ali i kao delo čitavog čovečanstva.

Da li je mistična, ovalna, čipkasta Alhambra španska zaostavština? Jesu li tajnovite egipatske piramide, u doba najveće ljubavi Kleopatre i Antonija, ikada bile „rimska baština”? Zamislimo da krst Kijevske lavre bude proglašen baštinom Galicije ili unijatske Ukrajine! On može da bude samo „staroruska pravoslavna baština”, ali kao takva i baština čitavog sveta. Unijatske Ukrajine nikako!

Usmrtiše zaboravom Borojević Rada
Pre bi se zadužbine Milutina i Dragutina, po liniji loze porodice mogle nazvati „srpsko-francuskom zaostavštinom” negoli „kosovskom”. Ovo prvo je barem nešto značilo, a drugo nije značilo ništa, niti može značiti nešto, do puki geometrijski prostor. Baština nikada ne pripada teritoriji, već pripada narodu - svom roditelju i graditelju. Posle stvaraoca, koji mu je dao život, izvukao ga iz utrobe anonimnosti, „delo” se pobednički vraća čitavom čovečanstvu. Pravom svog nasleđenog genija, ono ulazi u hrišćanski savez duša, u lanac dugačke ljudske istorije, kao u priznanju Helderlinovih večnih reči: „Mi Grci...”

Srpski graditelji crkava i manastira kao da nisu ni živeli. Pomenuti su, doduše, ponekim slepim stihom u srednjovekovnom narodnom pesništvu. Neko će se možda i setiti ko je bio Borojević Rade, ali niko neće znati da on nije bio mitski, već stvarni lik srpske istorije. Na ploči u Ljubostinji, u jednom od dva dugačka prilepljena kamena, ispred ulaza u oltar, Kašanin je potvrdio stih iz kolektivne poezije, pronašao trag i predao ga vekovima. Pronašao je u kamenu uklesana slova: „Siju Cerkov podiže Borojević Rade leta gospodnjeg... Posle Kosovske bitke...”

Nije Rade, dakle, bio samo lik iz pesme i čuveni narodni graditelj.
Posle bitke, podigao je crkvu Borojević Rade na zahtev carice Milice, i ko zna koliko još crkava. U narodnoj mašti, gradio je Rade i Visoke Dečane. Neimar beše istinski lik, a manastiri behu od istinskog kamena.

Koliko je takvih kosovsko-metohijskih Rada ili Rubljova bilo? Bezobzirnim, činovničkim jezikom, zaboravili smo ih. Umetnik ima samo ruku, uho ili glas koji ostaju iza njega, u vakuumu vremena i vekova, u hladnoći i gluvoći kosmičkog bezimenja. I decu koja ga se sećaju.

Ubi nas preslaba reč
Ko je, danas 21. aprila 2009. godine, kada ministar spoljnih poslova proziva UNESKO, kriv za ovu višegosišnju „kosmetsku manastirsku amneziju”? Međunarodna zajednica ili naš zbunjeni, tranzicioni muk koji je čekao tolike godine?
Šta je, od 2002. do zlatne jeseni 2005. radio tadašnji državni predstavnik u UNESCO-u čiji je jedini posao bio da u istorijsku istinu ubeđuje veliki svet? Šta su posle njega do danas radile sve tamo poslate partijske figurice? Jak arhitektonski pravoslavni lobi UNESCO-a, brojne ruske komisije, ostale su srpskom narodu i srpskoj istoriji daleke. Zašto? Ruski predsednik Putin, posećuje 2005. godine Pariz i otvoreno pominje srpske manastire na Kosovu. Bio je to poslednji trenutak za pobedničku zemaljsku bitku za istorijsku istinu. Sada nam ostaje samo nebeska.

Zahvaljujući jednom drugom bivšem funkcioneru (Leonu Daviču), još kao student u Parizu, videla sam i naučila kako ova ustanova kulture i sećanja radi. Znam da je u njoj uvek bio važan uporan ljudski i čudesni nebeski čin iskrene i duge borbe za nešto što se voli. Pre nego što bi se sve svodilo na dizanje otežale funkcionerske ruke na „novčanoj sesiji”, sledilo bi dugotrajno prosvećivanje, govor istorije i istine. Govor one istorije koja čini omaž mrtvim genijima. Najveći deo UNESCO-vog misionarstva, u suštini je psihološki rad. Ali, nove vlasti nisu htele nas koji smo znali kako se moli za umetnost i kako se živi sa njom. Htele su svoje partijske predstavnike koji nisu imali nikakvu vezu sa stvaranjem. U svet smo slali „politički korektne ljude”, a oni ne bejahu motivisani da se bore. Stranačke trke zaboraviše da u borbu pošalju Milicu ili Lazara.

Ono što su Andre Malro i Šarl Aznavur mogli jednom rečenicom ili jednim stihom, naši predstavnici nisu mogli dugim, ustajalim sedenjem u mekim foteljama svetskih kancelarija.
Danas zato više nemamo ništa. Istorija bledi kao slučajna fleka, a jezik neupućenih činovnika trči ispred naše nemoći da se od plitkog bezdušja odbranimo. Ko nam je sada kriv ? Šta nam sada vredi to što ministar spoljnih poslova, u UNESKO-u glasno protestuje? Šta to vredi u trenutku kada je i zemlja-domaćin UNESKA, Sarkozijeva Francuska, priznala Kosovo? Mnogo je vode pod mostovima za ovih nekoliko godina iscurelo.

Snažnu odbranu, onu koja briše lažne papire i pečate istorije, onu koja protiv njih sudbinski uvek odnosi pobedu u mačevanju i osvaja svaku moralnu bitku, pokreće i drži jedino ljubav. Ali, za ovo se mandat ne dobija od političke partije, nego od jedne mnogo više sile.

Dr. Mila Alečković Nikolić

www.srpskapolitika.com


Boris Tadic,Riza Haljimi



Srbija se priprema da aktivnim demokratskim delovanjem, nikako silom - od terorista brani još jedan deo svoje teritorije. Pošto je Kosmet tim ubojitim delovanje „odbranjen“ - sad je na redu Jug Srbije.

Tadić „teroriše“ Šiptare sa juga Srbije

Teroristički napadi se na Jugu Srbije nižu, predsednik Tadić ćuti ali prave razloge tih napada bez ustručavanja iznose njegovi koalicioni partneri. Šiptarima na jugu Srbije trebaju četiri stvari:
· Da se žandarmerija, policija i vojska sa tih prostora uklone
· Da se izdejstvuje status regiona „Preševska dolina“
· Da se terorističkim akcijama problem internacionalizuje.
· A kad to ostvare pripajanje Kosovu će biti samo stvar tehnike.

Mi na sve ovo odgovaramo „žestoko“:
· Stalno ponavljamo da ne smemo biti isprovocirani i upotrebiti silu, „jer sa teroristima se u celom svetu bore apelima i ubeđivanjem“.
· Treba obustaviti hapšenja zločinaca OVK jer to vidiš iritira Šiptare, a ti pobijeni Srbi su ionako mrtvi.
· Aktivno se pripremamo ako se stvar pogorša, a naravno da hoće, sobzirom na metode delovanja da jakim diplomatskim delovanje branimo još jedan deo svoje teritorije.
· A treća glavna stvar je potpuna medijska blokada o tome da se Srbi od 2001. intenzivno sele iz Preševa, Bujanovca i Medveđe. Da se Beograđani nepotrebno ne uznemiravaju - jer bar trenutno Beograd nije u opasnosti da ga Šiptari pripoje Albaniji.

Šta se ovo događa pitam sam sebe. Srbija je sada demokratska zemlja, bar nam tako svakodnevno sufliraju sa malih ekran. Milošević već osam godina ne vlada Srbijom a i ubijen je u Hagu, pa mi sad baš i nije jasno ko to sad u „demokratiji“ maltretira Šiptare na Jugu Srbije. Mora da to radi Tadić, jer koliko znam on je još aktuelni predsednik, a koji čak i od Miloševića ima više vlasti u svojim rukama. Možda Šiptari ne znaju da smo „demokratska zemlja“, da Miloševića (dežurnog krivca) odavno nema, da njihovi izabrani predstavnici sede u Skupštini Srbije, te da su čak i koalicioni partneri sa Tadićevim DS-om. Ili možda sve to dobro znaju pa su baš po najavljenom kursu Tadićevog razbijanja zemlje na regione krenuli da to konkretizuju. Stoga čak i bez prividnog političkog zamagljenja jasno iznose:

Predsednik „Partije demokratskog delovanja“ Riza Halimi je danas izjavio da će od Vlade zatražiti objašnjenje o prekomernoj upotrebi sile koja je ustvari i isprovocirala incidente. Ukazavši na prošlonedeljni napad na vozilo u kome su bili pripadnici žandarmerije, Haljimi je rekao da to "jasno govori da je reč o nagomilavanju problema. Umesto da se ti nagomilani problemi Albanaca rešavaju političkim putem i u okviru sistema vlasti u državi, mi imamo incidente". Halimi apeluje na smirivanje situacije na jugu Srbije, ali da je on nemoćan te da "objektivnu krivicu za sadašnje snosi vlast u Srbiji".

On je primetio i da se incidenti na jugu Srbije dešavaju u nizu, uprkos velikom prisustvu žandarmerije, i ocenio da je, sudeći prema njihovom broju, "očevidno reč o nezvaničnom nametanju vanrednog stanja opštinama juga Srbije u kojima živi većinsko albansko stanovništvo". Halimi smatra da je sadašnju situaciju moguće rešiti u jednom, kako je rekao,suštinskom političkom procesu koji bi trebalo da započne odmah. Mora se razgovarati o autonomiji tog dela juga Srbije i o povlačenju žandarmerije i policijskih snaga te da se one trebaju zameniti lokalnom policijom koja neće iritirati Albance u Preševu Bujanovcu i Medveđi.

Predsednik Skupštine opštine Preševo i lider “Demokratske unije” Doline Skender Destani je rekao da je sada "više nego izvesno da mirno stanje na jugu Srbije nekome ne odgovara". "Ja ne mogu da tvrdim ko je taj kome mirno stanje ne odgovara, da li su to Srbi ili Albanci, ali je činjenica da je tako", i da Vlada Srbije mora da promeni pristup o problemu preševske doline i da se rešenja treba da traže u većoj autonomiji tog regiona.

www.srpskapolitika.com
Medijski Gvantanamo


Zaista je danas jedan od najvećih problema koje imamo u Srbiji medijska nesloboda, imajući u obzir da gotovo svi elektronski mediji su pod kontrolom vlade, i još gore, jedan njihov veoma značajan deo je pod neposrednom kontrolom američke politike. To se prevashodno i direktno odnosi na B 92, Foks, potom i na Studio B i neke druge. B 92 i Foks imaju po nekoliko televizijskih kanala kao i nacionalnu frekvenciju, a i u ostalim televizijama postoji na ovaj ili onaj način uticaj makar u delimičnom, ako ne i dominantnom obliku ove politike. Opoziciono mišljenje i ne može da se čuje u Srbiji na elektronskim medijima osim u strogo kontrolisanim sekvencama. Tu i tamo se može čuti po neka izjava nekog od političara opozicije, ali zato su ogromna većina stručnjaka, eksperata i sl, koji se različitim povodima pozivaju i citiraju redom iz dijapazona atlantista, naječšće plaćenika NVO, sorošovaca i priučenih polustručnjaka koji često karijere i svoja radna mesta duguju upravo političkoj podobnosti. Jadna je medijska situacija u Srbiji, ali zato će svi stručnjaci za medije iz NVO, redom konstatovati da nikada nisu bile veće medijske slobode. Ukupno posmatrano B 92 je simbol medijske okupacije Srbije i zatomljavanja drugčijeg mišljenja u elektronskim medijima.
Situacija je nešto bolja kada su u pitanju radio program i štampani mediji, ali i tu stanje ni izdaleka nije proporcionalno raspoloženju čitalačke publike i izbornom telu. Praktično opoziciono mišljenje se može videti u nedeljniku "Pečat" (koji izlazi tek nešto više od godinu dana), uglavnom i u nedeljniku "Svedok", potom u dnevnom listu "Glas javnosti", kao i u "Kuriru" i "Pravdi" (mada ova dva poslednja dnevna lista dodiruju povremeno granice žute štampe). Nedeljnik "NIN" još uvek nije u potpunosti potpao i svojom uređivačkom politikom pod imidž novih vlasnika (nominalno švajcarske firme, zapravo mondijalističkog opredeljenja), ali ako pratimo kako izgleda recimo "Blic" pod njihovom kontrolom, možda nije daleko dan kada će se slobodno mišljenje i u "NIN" u najvećem ili čak potpuno zatomiti. Problem sa medijima koji su pod kontrolom ili pod najvećim uticajem sadašnje vlasti, nije samo u tome (što je samo po sebi nedemokratski pokazatelj jednog društva), već upravo u činjenici da oni izgleda najčešće polažu račune gazdama van granica ove zemlje i što je najgore sa atlantističkim predznakom, tako da se pre može govoriti da ti mediji samo pružaju trenutno usluge političarima koji najviše odgovaraju interesima Velikog brata. Tako ugledni nacionalni list "Politika" od dolaska na njeno čelo Dragana Bujoševića dobrim delom poprima proatlantističku i samim tim nekad u praksi i antisrpsku dimenziju koja je tek nevešto prikrivena i to samo za nedovoljno upućene.
Iako nisam lično politički angažovan i prevashodno se bavim naukom, sve sam manje spokojan kao običan građanin i zabrinut za budućnost zemlje i našeg društva. Tu je prezaduženost zemlje i slom ekonomskog sistema izazvanog prevashodno katastrofalno vođenom ekonomijom poslednjih godina čija je personifikacija neoliberalizam, G 17, a metafora Mlađan Dinkić, stalni pritisci i mračni planovi američke politike prema srpskom narodu, koja između ostalog deluje na terenu i preko mreže svojih plaćenika u srpskim zemljama, kao i opšta kriza i anomija našeg društva gde dolazi do gubljenja poverenja u opšte vrednosti. To se odražava delom i na našu omladinu koja postaje sve češće žrtva trenutnih zadovoljstava i poroka, a sve manje biva usmeravana prema pravim vrednostima i vrlinama do kojih se može doći samo poštenim, upornim i u kontinuitetu vođenim teškim radom u bilo kojoj sferi života gde se želi postići uspeh za sebe, okruženje i čitavu otadžbinu.
Dakle zaista je možda poslednji trenutak da se okrene list i da se nemoral zameni moralom nerad - radom, nepoštenje - poštenjem, laž - istinom, izdaja - patriotizmom i odgovornošću prema zemlji, okruženju, precima i potomcima, stalno propadanje i ekonomsko i državno ruiniranje - makar stabilizacijom i minimalnim napretkom za početak. U tom pravcu, neophodno je da se izborimo za dijalog, otvoreni dijalog u društvu i po cenu da se o svemu ne složimo. Nesloboda medija je upravo problem za taj prvi, početni, ali veoma važan korak. Stoga B 92 kao simbol medijske neslobode Srbije, nemogućnosti i osujećenja pokušaja sprovođenja dijaloga svih struktura u zemlji, predstavlja jedan naš mali instalirani Gvantanamo. Paralelno sa borbom za dobijanje, prve slobodne televizije sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji (i to u dvadesetoj godini tranzicije!?) svi mi građani ovog društva, ma koliko imali različita mišljenja po mnogim pitanjima, treba da vodimo borbu i da ukažemo (svojim slabašnim mogućnostima gledano pojedinačno svakog od nas), da američka televizijska kuća B 92, kao simbol medijske manipulacije i neslobode u današnjoj Srbiji ne zaslužuje da biva plaćena našim sredstvima, koja se na različite načine njima doturaju od države i poreskih obveznika, kao i da budzašto stoluje u državnoj zgradi (zgradi, koja da ironija bude veća je pripadala Narodnoj banci državne zajednice Srbije i Crne Gore koja je razbijena upravo delovanjem američke politike, konceptom G 17 Plus i medijima gde je svakako predvodnik B 92) . Kada se budemo izborili, makar i u najmanjoj meri, za izvesnu medijsku slobodu i različito mišljenje u elektronskim medijima, možemo imati i takve demokratske domete da imamo kakav takav uvid u rad najviših organa vlasti, i tada neće biti verovatno moguće da se vrše i ostale užasne manipulacije čije smo žrtve bili proteklih godina, poput toga da strani ambasadori menjaju izbornu volju građana, da pored odluke Narodne skupštine Srbije o neutralnosti zemlje, ministar odbrane potpisuje ugovore koji faktički zemlju guraju i odvode u NATO, potom da se zemlja zadužuje dodatno i tajno, čak i za sledeće generacije, a da se o tome u javnosti ne zna mnogo i dr. Iako svakodnevno slušamo da su ostvarena prava i modeli pravne države preslikani iz Evrope, saznajemo da su prava radnika unikatno ugrožena upravo u Srbiji gde je zakon o radu tako donet pre nekoliko godina, da smo jedina zemlja gde se ne sankcioniše vlasnik firme koji mesecima ne isplaćuje plate zaposlenim. U ostalim zemljama je to odmah sankcionisano egzemplarnim kaznama dok u Srbiji do pravde zaposleni treba godinama da se vuče po sudovima i mnogi od toga odustaju višestruko ucenjeni od vlasnika firme ili njenog šefa. Gde su ti slobodni mediji koji se bave svim i svačim a najviše veličanjem našeg puta u zemlju dembeliju i jurenje bele šengenske liste, kada zaposleni mogu mesecima bez posledica da ne primaju svoje zarade i da je to unikatan slučaj u Evropi. Da ne govorimo o svakodnevnom prećutkivanju ili neprofesionalnom izveštavanju većeg dela elektronskih medija nacionalne frekvencije, sa brojnih protesta nezadovoljnih, nesrećnih i oštećenih, mahom socijalne prirode, ali i političkih demonstracija i manifestacija širom zemlje, uključujući često i sam centar Beograda. Jasno je koliko je to srasla interesna grupa vrhova vlasti i koliko su mediji neslobodni, makar ne za običnog čoveka i građanina ove zemlje koji ima ogromne ambicije da čak želi da pošteno živi od svog rada u makar koliko toliko stabilnoj zemlji po mogućnosti ne okupiranoj i rasparčanoj.
Dakle makar delimična medijska sloboda i medijski pluralno društvo su preduslovi, zaista neophodni preduslovi i demokratske kontrole državnih organa i stvaranja kakvog takvog slobodnog društva. Ono sada postoji u izveštajima plaćenih NVO kojima je svaka druga reč već godinama sloboda, demokratija, slobodni mediji, a koliko toga ima zaista u praksi možemo i sami da vidimo.



Dr Dragan Petrović, Viši naučni saradnik www.petrovicdragan.com

www.srpska.ru