Banovina Hrvatska(Sporazum Cvetković-Maček)
Ni onako negativno kako jeste, ime Vuka Brankovića nije zaslužilo da uđe u istoriju Srba. Još manje to zaslužuje ime Dragiše Cvetkovića. Pa ipak, na sramotu srpstva, mora i njegovo ime zauzeti mesto koje mu pripada.
Kad je 1939. godine Cvetković kao predsednik vlade zaključenim „sporazumom“ u Zagrebu uprljao čast srpskog naroda, hrvatske su se mase i pored tako visoko postignute cene uskolebale, jer im je vodstvo Hrvatske Seljačke Stranke, koje je zaključilo „sporazum“, obećalo potpunu likvidaciju Jugoslavije. Vodstvo HSS međutim, požurilo je da ne drži svoje mase u neizvesnosti, pa je uputilo jedan poverljivi cirkular svim organizacijama u kojem se hrvatske mase teše, da je sporazum samo jedno od sredstava za potpuno otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije, pa se između ostalog u raspisu kaže, da Hrvati imaju svoje ljude, koji su raspoređeni po svim javnim državnim ustanovama, gde će biti još u boljoj mogućnosti da pripremaju svojih „pet minuti“. Ove završne pripreme za hrvatsko izdajstvo, ne spominjem zato da bih preskočio čitavo razdoblje od 1918. do 1939. godine, puno najvećih hrvatskih lukavstava, koliko da ukažem na činjenicu da Hrvatima godine 1939. nije novina imati svoje uhode i „ljude za sve situacije".
Duhovne pripreme za masovna stradanja srpskoga naroda po Hrvatskoj, završene su posle akta tobožnjeg sporazuma“ od 26. avgusta 1939. i ukaza o obrazovanju Banovine Hrvatske. Bilo bi za tolika stradanja neobjektivno baciti krivicu na jednog čoveka, makar se tu radilo i o samom Paveliću, kad se zna, da su one mnogobrojne žrtve po „Nezavisnoj Hrvatskoj“ umirući mučeničkom smrću na pragovima pradedovskih domova odnosili sobom i saznanje, da su pripreme za masovna stradanja Srba završene – ako baš ne pod javnim, a ono bar pod prećutnim pokroviteljstvom tadanjeg vođe hrvatskog naroda Mačeka i prvog hrvatskog bana Šubašića. Jer, još pod njihovom su upravom rasturena Sokolska društva, i sve srpske i patriotske organizacije, a činovnici srpske pripadnosti bilo najureni preko granice, bilo pobijeni, ili šikaniranjem dovedeni do takog stepena, da su Banovinu Hrvatsku davno pre 6. aprila 1941 godine morali napustiti.
Sem neznatnih izuzetaka, praviti razliku između pojedinih hrvatskih političara ili političkih grupa, značilo bi protiviti se logici. Bez malo njih, svi oni predstavljaju potoke, koji su se samo raznim putevima stakali reci, nazvanoj „Nezavisna država Hrvatska“. Jer, Radić je postavio osnove hrvatske samostalnosti, Maček ih je potencirao, a ustaški pokret je u najtragičnijim srpskim trenucima sproveo u delo. Iz onoga što nam je dalje poznato, izgleda da je hrvatski narod željnije očekivao srpsko istrebljenje, nego svoju narodnu samostalnost. Da li je to bilo delo „neodgovorne hrvatske ulice“, kako bi se sada želelo predstaviti, ili sastavni deo hrvatskog narodnog programa i hrvatske državne politike, to će istorija utvrditi. Onome, koji će tragati za materijalnom istinom, verovatno neće izmaći iz vida poznata okolnost, da je ustaštvo „radilo“ ruku pod ruku sa hrvatskim jezuitima, koji su u malom broju poklanjali živote samo onim Srbima koji su primili katoličku veru. I to tako neće ostati nezapaženo, da je poglavnik na zahtev katoličke crkve propisao uredbu o visokim izvanrednim prinadležnostima hrvatskim jezuitima, koji su u jednoj ruci držali nož, a u drugoj jezuitski krst, kako bi u potocima krvi i suza stvorili nove katolike, koje će docnije nazvati Hrvatima.
Istorija beogradskog Komesarijata za izbeglice ne počinje posle aprila 1941. godine. Naprotiv, njegov osnutak pada neposredno iza 26. avgusta 1939. godine, kada su mu kamen temeljac položili Maček, Cvetković i Šubašić. Tada je otpočelo emigriranje Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata iz banovine Hrvatske, gde im je bila ugrožena lična sigurnost i onemogućena životna egzistencija. Ko još ne zna, sem širokih srpskih masa u Srbiji kojima su se servirala „Potemkinova sela“ o tobože uspešno rešenom hrvatskom pitanju, da je u Beogradu već od druge polovice 1939. godine postojao odbor za smeštaj izbeglica iz Hrvatske?! Prvi koji je to znao i koji se tome u potsvesti radovao bio je glavom Vlatko Maček, koji sedeći na potpredsedničkom mestu u vladi Kraljevine Jugoslavije, nije ni jednim gestom osudio ono što se već tada pod njime i njegovim prvim banom Šubašićem događalo sa Srbima po Hrvatskoj banovini. Među prvim presudama i piscu je već oktobra 1939. godine dostavljena putem pošte anonimna presuda hrvatske „Građanske zaštite“, kojom mu se saopštava da je suđen na smrt, ako ne napusti hrvatsku banovinu.
Mnogobrojni novinski izveštaji, koji su ipak uspeli probiti stroge cenzurne makaze režima Cvetković-Maček, najrečitije govore o masovnom begstvu iz Hrvatske pod Mačekom i Šubašićem. U člancima „Srpskog Glasa“, „Narodne Odbrane“, „Srpskog Ognjišta“, „Slavonije“ i drugih, ukazivalo se na misteriozna zaplotnjačka ubistva istaknutih javnih radnika iz redova Srba i jugoslovenski orijentisanih Hrvata po osnovanoj banovini Hrvatskoj. Ta su ubistva postala borbeno pravilo Mačekovih borbenih formacija „Građanske zaštite“, koje su preuzele i stvarnu vlast. Njima su razdeljeni automatski pištolji, kojima će docnije nad Srbima po Hrvatskoj izvršiti nedela, nad kojima se zgražava ceo kulturni svet.
Treba li jačeg dokaza o begstvima ispred krvave egzekutive Mačeka i Šubašića od one plakate Sokolskog društva u Loznici povodom dočeka nove kalendarske 1940. godine. U toj se plakati pred licem jugoslovenske vlade i Kraljevskog Namesništva govori o raspodeli čiste dobiti sa zabave i doslovice kaže: „Od čistog prihoda 50% ide za socijalni fond Sokolske župe Beograd u korist kuhinje za prehranu izbeglica Sokola iz banovine Hrvatske“. Još jedan dokaz više da je komesarijatu za izbeglice u Beogradu udarila temelje trojka Maček-Cvetković-Šubašić! Dozidao ga je samo Pavelić sa ustaškim pokretom.
Neposredno posle zaključenog „sporazuma“, zvanična hrvatska štampa i glasila HSS umirili su hrvatski narod koji nije hteo nikakvu zajednicu sa Srbima, sem što su želeli njihove teritorije, da sporazum nije ništa drugo, osim korak bliže konačnoj hrvatskoj samostalnosti. Kao garanciju za ovo, vodstvo ističe postojanje „Građanske“ i „Seljačke zaštite“. U međuvremenu, Mačekova zvanična štampa održavala je duševnu kondiciju svojih sledbenika i pripremala ih na što snažnije izvršenje zadataka u duhu ustaških načela.
Jedan primer za ugled. U Sremu nema Hrvata sem Srba i Srba katoličke vere, koji su u nesrećnim vremenima sličnim onima iz 1941. godine, morali primiti katoličku veru, ali je i takvih malo. Mačeku i prvom hrvatskom banu Šubašiću posle nekoliko ugrabljenih srezova iz Srema pod hrvatsku banovinu nije to ništa smetalo da dozvole i subvencioniraju u središtu sremske županije izlaženje novina pod naslovom „Srijemski Hrvat“, koji je stajao u službi hrvatskog imperijalizma. Taj „Srijemski Hrvat“, tumačeći svakako stanovište svojih finansijera, napisao je pored mnogih drugih uvreda na račun srpskog naroda 24. avgusta 1940 godine i ovakav izazivački odlomak:
„Hrvatski narod nije lud i u nikojem slučaju nije luđi od srpskog narda. Hrvatski narod dobro znade, da sadanje vrijeme i razvitak prilika u Evropi sami sobom nameću definitivno rješenje svih spornih pitanja među narodima. I mi kao sinovi hrvatskog naroda otvoreno kažemo: Ako si on ne bude znao pribaviti respekt svojih prava, onda nije ni dostojan da ih uživa!“
Ovako su dakle Maček i njegova štampa pretili Srbima razvojem prilika u Evropi na godinu dana pre izdaje, koja je sprovedena tačno u duhu ovoga „obećanja“, što znači, da vodstvo HSS ni pred sobom ni pred istorijom ne može odreći aktivno učešće u pripremama i izvršenju onoga što je sa Srbima u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ učinjeno. Biblijska priča o ulozi Jude i ovde je našla primenu. Ljudi sa Markovog Trga zasedavali su na „tajnim večerama“ jugoslovenske vlade. Samo što Dragiša Cvetković nije bio vidovit da bi u svome društvu pronašao Jude.
Jedva nekoliko dana posle ukaza o osnutku Banovine Hrvatske, hrvatska službena štampa objasnila je, da je osnutak Banovine Hrvatske (države nad državom), samo korak bliže konačnoj samostalnosti. Tu potvrdu vidimo i u „Srijemskom Hrvatu“ od 31. VIII. 1940. gde se kaže:
„Osnutak Banovine Hrvatske znači prvu stepenicu, to jest, početak ostvarenja hrvatskog narodnog programa."
Koji je to hrvatski narodni program i kako izgleda, Maček o tome Srbima pre 6. aprila 1941. godine nije hteo reći, da ne bi izdao Judinu tajnu. Međutim, Srbi su taj „hrvatski narodni program“ teško osetili iza 6. aprila.
Da je „sporazum“ Cvetković-Maček značio samo početak „ostvarenja hrvatskog narodnog programa“ i konačne hrvatske samostalnosti, moglo bi se na prvi korak videti iz mnogobrojnih komentara ondašnje hrvatske javnosti kao na primer:
„Iako u tom pogledu nije sve učinjeno, već je formirana samo banovina Hrvatska, potpisana je Uredba, koja omogućuje da se u tom pravcu pođe dalje. Razlozi su tome jasni – nije se htjelo dirati u Bosnu, dirati u pitanje bosansko-hercegovačkih muslimana. To isto vrijedi i za Vojvodinu. Rješenje tih pitanja ostavljeno je za docnije." („Hrvatski List" od 29. avgusta 1939.)
„Hrvatska neće moći držati na svome području stanoviti broj pojedinaca, (ovde misli na Srbe) koji su se orijentisali nepovjerenjem prema hrvatskom narodu, a neće im moći ni plaćati mirovine (penzije) jer je nijesu zaslužili.“ („Hrvatski Dnevnik" od 28. VIII. 1939.).
„Znamo i to, da se ni svi mali tirančići (ovde misli na Srbe) neće moći maknuti sa svojih mesta u roku 24 sata, a kamo li u tako kratkom roku privesti zasluženoj kazni, ali ne možemo prihvatiti odugovlačenje“. („Zagrebački List“ od 28. VIII. 1939.)
„Uskrsnuće banovine Hrvatske znači prvi poraz lažnog jugoslovenstva“. („Hrvatska Straža“ od 28.VIII. 1939.)
Tako je pisala službena hrvatska štampa o sporazumu, a našlo bi se daleko poraznijih stavova kad bih imao na raspoloženje makar manji deo hrvatske novinske literature iz onoga doba, kada je cela hrvatska štampa po stranačkim direktivima kao na komandu uzviknula: „Sporazum je samo korak bliže našoj konačnoj samostalnosti!“ Drugačije rečeno – „Nezavisnoj državi Hrvatskoj!"
Pre nego pređemo dalje, jedno malo uspoređenje: Srbija je po završetku prvog svetskog rata priznala penzije Hrvatima, koji su ceo svoj život proveli u službi Austrougarske i za vreme rata vršili streljanja po Srbiji, a Hrvati za vreme pravne države Jugoslavije odriču penzije službenicima pravoslavne vere. Kad tako ne bi bilo, ne bi bilo u hrvatskom stilu. Tome se ne čudimo. Ne možemo se ali načuditi Kraljevskom Namesništvu, koje je moglo zloupotrebljavati kraljevski testamenat i ovako hladnokrvno prisustvovati pogrebu Jugoslavije.
Davno pre, a posle tragične pogibije Kralja Aleksandra (1934.) naročito, organizovan je po upustvima partijskog vodstva HSS bojkot svega što je srpsko. U tu svrhu osnovana su po svim mešovitim mestima gde Hrvati žive izmešani sa Srbima, tobože privredna društva pod imenom „Svoj svome“. Ona su imala da bojkotuju srpski privredni i gospodarski život. Sastancima, živom i pisanom rečju, sprovedena je preteća propaganda da ni jedan hrvatski pripadnik ne sme imati nikakvih poslovnih odnosa sa srpskom privredom i zanatstvom. Da se to u potpunosti postigne, funkcioneri udruženja „Svoj svome“ obrazovali su svoju egzekutivu, koju su postavljali pred srpskim radnjama, da bi pretnjama odvraćali potrošače od ulaska u radnju. U Zagrebu se desilo nekoliko slučajeva, da su članovi „Građanske zaštite“ nasilnim putem isticali na srpskim trgovinama natpise: „Ovo je srpka radnja“. Zbog tako stvorenog stanja, osetan broj Srba morao je emigtrirati iz banovine Hrvatske davno pre 1941. godine. A dok se sve ovo sa Srbima u banovini Hrvatskoj dešavalo, hrvatski ban Ivan Šubašić i njegov vođa Vlatko Maček zadovoljno su posmatrali ovu besprimernu harangu protivu Srba i hrvatski narod podstrekavali u nadi, da hrvatski narodni program banovinom Hrvatskom nije ostvaren, već da će ga hrvatski narod sam izvojevati.
Da bi se mogli potpuno osamostaliti i finansijski spremiti za događaje kojima su 1941. godine i sami davali smer, Hrvati su odmah iza akta sporazuma od 26. VIII. 1939. zatražili, da se nagodbarska kvota od 29% zlatne rezerve Narodne Banke Kraljevine Jugoslavije, koliko tobože otpada na Hrvate (mada ovi ni jednoga dinara nisu uložili), prenese iz trezora Narodne Banke u njenu zagrebačku filijalu. Po tome je svako mogao znati, šta se krije iza hrvatskih kulisa, samo to nisu mogli uočiti političari klase Dragiše Cvetkovića, koji se čak na jednoj zagrebačkoj priredbi iza sporazuma pojavio u onakvoj kapi članova Mačekovih: formacija „Građanske zaštite“, koje su izvršile prevrat u Hrvatskoj i nad obezoružanim srpskim življem počinile čuda od zverstava.
Sa tom trećinom zlatne podloge, odnosno rezerve Kraljevine Jugoslavije, Hrvati su podmirili troškove istrebljenja Srba u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“. Evakuisan je samo onaj beogradski ostatak, koji otpada na Srbe i procentualno na Slovence. Međutim, hrvatski članovi jugoslovenske emigrantske vlade ni malo ne rumene od stida, što na ovaj način, isto kao i Ante Trumbić, o isključivom trošku Srbije organizuju po savezničkom inostranstvu diplomatsku hajku protivu životnih interesa te iste zemlje Srbije, čije im zlato služi kao izvor za borbu u duhu načela nauke Ante Starčevića.
Na očigled službenog Beograda, Hrvati su požurili da posle proglašenja banovine Hrvatske i Srbe u njoj proglase narodnom manjinom. Tako je ovlašćeni predstavnik Mačekov, narodni poslanik Tomo Baburić, govoreći 19. decembra 1939. na zboru HSS u Bjelavaru rekao :
„Mi smo sporazumom od 26. kolovoza samo počeli rješavati hrvatsko pisanje. Kad ćemo ga posve riješiti i kako – ovisi o nama. Ima ljudi koji misle, da će se vratiti ono što je prošlo, ali ja im kao seljak i vaš zastupnik poručujem: Nema više natrag, već naprijed u izgradnji slobodne Hrvatske! Pozivam Srbe i ostale manjine narodne, da shvate situaciju onakvom kakva jeste i kakva mora biti !"
Nije Toma Baburić bio sam, niti je samo on ovako mislio i govorio. Bio je on samo jedan pion u vojsci rušilaca, pod direktnim rukovodstvom vođstva hrvatskog narodnog pokreta HSS, sa Mačekom na čelu. To je mogao čak uočiti i kratkovidni Dragiša Cvetković, koji je sa tolikim nepoznavanjem stvari „rešio" hrvatsko pitanje, pa je svome glavnom organu „Samoupravi" u martu 1940. godine morao dozvoliti da o hrvatskoj štampi napiše i ovo:
„Oni smatraju, da je danas u hrvatskom delu naše javnosti takva konjuktura, da je njihov glavni zadatak u harangiranju masa, stvaranju nezadovoljstava, izazivanju što većeg nesporazuma, u rušenju svih autoriteta (naša prmedba: kao da je Dragiša Cvetković bio nekakav autoritet), vlasti i države i svega onoga što je solidno i na čemu treba da počiva naša državna zajednica. Oni se danas zalažu za uspeh Hrvatske Seljačke Stranke i dr. Mačeka, ali sa providnom tendencijom rušenja i ubijanja morala i vere u sve što je zdravo nacionalno i jugoslovenski orijentisano."
Ali, glas „Samouprave" i otrežnjenog Dragiše Cvetkovića bili su glas izgubljenoga u pustinji. Hrvatska je ukazom o uspostavi banovine postavljena u takav položaj, da u svome unutarnjem životu bude neprikosnovena, a povrh toga da preko svojih članova u zajedničkoj vladi može Šumadiji diktirati šta hoće.
Da kuriozitet bude potpun, predsednik jugoslovenske vlade zavisio je na području banovine Hrvatske od volje hrvatskoga bana, koji ga je sa svoje teritorije mogao ukloniti kao neželjenog gosta, jer je ban hrvatski stajao nad direknom vlašću Krune.
U tako uzdignutoj hrvatskoj banovini, gde bi se pre moglo reći da je ostali deo Jugoslovenske teritorije postao kolonijalni posed Hrvatske, nego da je ona sama deo jugoslovenske države, privodile su se kraju pripreme za konačno „ostvarenje hrvatskog narodnog programa“. Da bi se prema srpskom stanovništvu hrvatske banovine sproveo program koji se želeo, preuzeti su opštinski činovnici u bansku službu, kako bi se na taj način srpske opštine u Banovini rastavile od svojih srpskih činovnika, a na njihovo se mesto postavili Hrvati ili hrvatski eksponenti. Hrvatske su se vlasti požurile da odmah počnu sa zatvaranjem Sokolskih domova i svih patriotskih društava, a njihove pripadnike da progone. Samouprave vlasti po paroli „Svoj svome“, otpustile su Srbe sa svih položaja. Išlo se tako daleko, da je hrvatska opštinska uprava u Privlaci otpustila opštinskog strvinara Stevu Nikolića samo radi toga, što je bio pravoslavac. Čak je vladin list „Vreme“ 26. novembra 1939. doneo izveštaj iz Osijeka u kome se o otpuštanju Srba kaže:
„Nastavlja se odpuštanje Srba službenika iz gradske službe i gradskih preduzeća. Sem otpuštenih za koje je javljeno, sada je ponovo otpušteno 7 radnika Srba, koji su bili zaposleni kod gradskog tramvaja, tako da se broj otpuštenih Srba popeo na 30."
Nekako u ovo doba pada i otpuštanje velikog broja Srba iz ostalih osječkih ustanova. Osječki „Hrvatski List“ od 1. novembra 1939. godine izvrgava ruglu naziv oslobođenja i ujedinjenja i kaže:
„Koliko se u Osjeku „jugoslovenovalo" u vrijeme diktature, imamo vanjski znak u tome, što su tri trga u našem gradu dobili naziv „Trg ujedinjenja“ i „Trg oslobođenja“. Eksponentima, koji su se time htjeli dodvoriti nije bilo dosta jedan trg sa takvim imenom. „Ujedinjavalo“ se i „oslobođavalo“ na veliko!"
Tako „Hrvatski List“ u doba postojanja pravne i stvarne države Jugoslavije, za takav pravac, dobio je blagoslov i novčana sredstva partijske kancelarije HSS. A zagrebački list „Ekonomska politika“ od 6. decembra 1939. dobacila je preko Mačekovih ramena srpskom narodu:
„Razumljivo je da će Hrvati ako ne danas, ali sigurno u skoroj budućnosti htjeti da prošire granice Hrvatske u onom okviru u kojem je ona nekada u dalekoj prošlosti bila, samo da bi tako proširena bila jača i sposobnija da se odupre premoći Srbije. U toj će se težnji ona neminovno sukobiti sa suprotnim težnjama Srbije, te će taj sukob pretstavljati stalno vrelo nemira, iridente i nepovjerenja."
„Ekonomska politika" bila je ovde kao izraz raspoloženja Hrvatske Seljačke Stranke preko običaja iskrena. Ona je dve godine pre hrvatske izdaje priznala ono, što sam ja u celoj ovoj knjizi hteo reći. Naime, Hrvatska je želela i privela u delo uništenje srpskog naroda za uspostavu svoje hegemonije nad srpskim zemljama.
Kad se bude pisala istorija drugog svetskog rata, evropski jugoistok naći će svoga krivca za rat isključivo u „hrvatskom narodnom programu“, a priznanje i najteže samooptužbe u samim organima hrvatskog javnog mnenja. Islednik će sakupiti najteži optužni materijal iz kompleta partijske štampe one iste stranke, na čijem je čelu stajao glavom dr. Vladimir Maček. Dok se na ovako podmukao način pripremala hrvatska izdaja, preko 600.000 neobaveštenih srpskih birača bili su 1938. godine uvereni da leče državnu krizu, koja se zvala „hrvatsko pitanje". U stvari, oni su mimo svoje volje poslužili Mačeku kao sredstvo ucene prema Kruni, kojom je postigao hrvatsku banovinu kao uvod „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. U međuvremenu, poslužilo mu je to zloupotrebljeno srpsko poverenje kao legitimna busija, iza koje može maskirati svoje prave namere, koje se najbolje mogu videti iz njegove izjave date 16. januara 1940. beogradskom dopisniku italijanskog lista „Đornale d'Italija“ (Giornale d'Italia) u kojoj potvrđuje hrvatsko-italijansko-mađarski savez onako, kako je 1941. godine i izveden. Mačeku ništa nije smetao položaj potpretsednika vlade Kraljevine Jugoslavije da izjavi ovo:
„Hoću da vam uz ovo što se odnosi na hrvatsku autonomiju dadem izjavu o odnosima koji vežu Italiju, Hrvatsku i Mađarsku. Italija i Mađarska nisu samo naši najbliži susjedi. Prema stukturi naše se tri zemlje dopunjavaju i to čini, da njihovi odnosi treba da budu najsrdačniji“
Vođa hrvatskog naroda Vladimir Maček imao je potpuno pravo kad je rekao, da se Mađari, Hrvati i Italijani u narodnoj strukturi dopunjuju. Da su njihovi odnosi bili i najsrdačniji; to potvrđuju događaji iz 1941. godine i posle nje.
Zbog svoje mnogostrukosti, teško je jednom perspektivom osvetliti sva ona lukavstva koja predstavljaju hrvatsko istorijsko „bogatstvo". Jedno od najuspelijih je svakako ono izvedeno od prilaska paktu trojnih sila (25. III. 1941.) do proglašenja „Nezavisne države Hrvatske“ (10. IV. 1941.). U vladi koja je zaključila pristup trojnom paktu Srbi nisu bili zastupljeni legitimnim pretstavnicima, dok Hrvati jesu. U vladi koja je pakt odbacila, bili su opet ti isti Hrvati. Kad je trebalo deliti posledice jednog ili drugog, Maček je umesto da ode u London, ostao u Zagrebu, jer je morao prisustvovati praktičnim ispitima, koje su njegove formacije „Građanske zaštite“ i „Seljačke zaštite“ u ostvarivanju „Nezavisne države Hrvatske" polagali. A morao je ostati i radi toga, da bi 10. aprila 1941. godine izdao zajedno sa Pavelićem onaj zanosni proglas hrvatskom narodu u kome kaže, da se najzad ostvaruje „tisućgodišnji san hrvatskog naroda“. (Valjda zato što mu se docnije situacija u korist Pavelićevu izmakla iz ruku, Maček je porekao svoje učešće u tome proglasu). Da, ostao je vođa hrvatskog naroda Maček u Hrvatskoj, iako se mogao pridružiti ostalim članovima vlade, jer je hteo da podeli radost sa masama koje se, kako iz bezbroj primera videsmo, decenijama spremao za taj momenat. Ali je zato sa jugoslovenskom vladom poslao nekoliko svojih ljudi, da bi ovi po potrebi u svemu odigrali na štetu srpskoga naroda istu onu ulogu, koju je Ante Trumbić za posebne hrvatske interese u prvom svetskom ratu odigrao.
Nasuprot iznetim činjenicama, može se neko isprsiti sa Mačekovom „preporukom“, da se Hrvati odazovu mobilizaciji. Maček je zaista dao takvu „preporuku“. Samo, to je forma. Suština se, međutim, sastoji u nečemu drugom što bi Srbima bilo jasno tek onda kada bi znali, da su Mačekovi pristalice usporedo sa njegovom „preporukom“ preko mesnih organizacija HSS poverljivim putem obavešteni da svakako prime mobilizacino oružje, koje i onako neće upotrebiti na spoljnjem, već na unutarnjem frontu, protivu Srba.
2009/01/05
Istorijat ujedinjenja i njegove posledice
Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom izađe sa čistom istinom, jer će ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time muški reći, da je hrvatska većina tobožnje bratstvo smatrala mogućim samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki uticaj pomere prema istoku. Ovo je hrvatsko pravilo kako u doba „dobrih“, tako i u vremenima rđavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, međutim, i u vreme svih tih nasrtaja provlači svetla nit, koja karakteriše svaki viteški narod. Kad su im Hrvati posle Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovođeni zadnjim mislima neiskreno pružali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski nasrtaj, ipak prihvaćali. Verni datoj reči, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu našli u položaju napadača, već samo u položaju napadnutoga i u položaju pravedne nužne odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesreća dakle, u koju su Srbi mnogo puta upadali na toj strani, može se tumačiti ne samo time, što su se trudili da Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, već i usled bolećivosti srpske istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istoričari tek iza hrvatske grmljavine počeli osećati grižu savesti, pa je tako profesor beogradskog univerziteta V. Popović na strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš brojno mali narod postigao je opšteistorijski značaj, koji mu je više priznat u javnom mnenju Evrope, nego u njegovoj istorijskoj nauci."
Naše stradalaštvo ne može se pripisati isključivo razvoju događaja, koji su neposredno predhodili šestom aprilu 1941. godine. Uzalud će biti traženje neposrednih uzroka u blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u prošlost, koja dopire čak do prvih tragova našeg narodnog života na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve jače bio izlagan stalnim nasrtajima. April 1941. godine samo je završni akord zakulisnog koncerta, čija je uvertira mnogo starijeg datuma nego što je u nauci Ante Starčevića zabeleženo, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemoguće, a pretposlednja etapa onome što je sledovalo iza 6. aprila 1941. godine svakako je osnivanje „Jugoslovenskog Odbora“, kada mu je tokom rata 1914. – 1918. nesrećom srpskog naroda na čelo stao jedan od sledbenika Starčevićeve nauke.
Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Pašića u pogledima na rešenje srpskog istorijskog i etnografskog problema posle završenog rata, iako tobože „u interesu nečega većeg“ vešto zataškavane, bile su u narodu evidentne. Jer srpski narod tokom tolikih ratova nije žrtvovao najbolju svoju decu, da bi se rezultatima tih nadčovečanskih pregnuća na jevtin način omogućila sloboda sledbenicima Starčevićeve nauke, o kojoj su oni, ali sa svoga stanovišta vekovima sanjali.
Nikola Pašić ne samo što nije želeo da se u sklopu srpske države uklope i takvi činioci, sa kojima bi saradnja, obzirom na nejednak stepen nacionalne pripreme bila nemoguća, nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio srpski istorijsko-etnički prostor.
Trumbić je, za razliku od Pašića, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku uklopi u austrougarsko odpadništvo namenjeno srpstvu, kako bi ova usled etničke bliskosti odigrala ulogu kvasca za svoje posebne interese. I zato što je Austrougarska suđena na „rasprodaju“, Trumbić je na štetu srpstva uspeo da u Versaju (Versailles, Versajski mirovni ugovor 1918. – kraj I. sv. rata) ne samo prikači Srbiji kajkavsku Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno državno ime i da svoj ogromni nacionalni kapital uloži u jednu problematičnu ortačku zajednicu, gde nametnuti ortačić ništa nije imao da uloži, sem svoje vekovne zavisti i oprečnih pojmova srpskoj nacionalnoj duši.
Iz prošlog svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su izašli kao pobedioci sa bojnog polja, ali su stvaranjem „Jugoslovenskog Odbora“ bili diplomatski tučeni. Akcijski kapital toga „Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca, koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati četa pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta „šaka jada“ poslužila hrvatskoj ucenjivačkoj politici kao materijal, da su tobože Hrvati uzeli učešća u oslobodilačkoj vojni. Kao što bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati pečat svojine na Afriku samo zato, što je nekoliko Srba u stranačkoj legiji ratovalo pod francuskom zastavom.
Sledbenik Starčevićeve nauke Ante Trumbić, tumačio je time oportunizam svoga naroda, kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem, da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske „rasprodaje“ Hrvatsku prikrpi Srbiji. Sve to, razume se, pred saznanjem, da će u „pogodnom“ trenutku lakše Hrvatsku otrgnuti iz zajednice sa Srbima, nego što bi je isčupali iz sklopa koje jače sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u sastav koje od jačih država srednje Evrope. Za ovo je Trumbić imao dovoljno vremena, jer su u to vreme srpski državnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom domovinom, pa je Trumbić sa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno vremena za posećivanje raznih salona i mršenje konaca, kako Hrvatska prilikom nove podele ne bi ostala u bubnju. Šačica hrvatskih emigranata dakle, uspela je da unese Hrvatsku u zajednički srpsko-hrvatski život i da u docnijem životu unese sve negativne osobine, koje su imale da po utvrđenom planu doprinesu srpskom raspadu. Veterani solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pružiti ruku onima, koji su se nalazili u protivničkoj vojsci i prema prikazu „Hrvatskog Lista“ od 13. XI. 1941. boreći se u sastavu austrougarske vojske (78 osječka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“ na Crnom Vrhu u Srbiji.
Zamisao o kolektivizaciji imena južnih Slavena rođena je, kako na jednom mestu u ovoj knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda već iz želje, da se ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi raspada, na čijim bi se ruševinama, bar u jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog „tisućgodišnjeg prava“. Rukovođeni takvim mislima, Hrvati su stolećima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastojeći stalno, da u pomanjkanju sopstvene istorije firmom hrvatskog imena uprljaju najmarkantnije stranice srpske prošlosti i srpskih pokrajina pod bivšom Austrougarskom. Iz tih pobuda dolazi i ona Starčevićeva izjava u kojoj kaže, da „u Srbiji živi najplemenitiji deo hrvatskog naroda". Retko je, međutim, ko u Srbiji mogao iz hrvatske prošlosti izvući pouku i uvideti, da je to jedan iz serije pokušaja da se hrvatski kalem presadi na srpsko podneblje. Uostalom, narod koji je zbog odsustva hrabrosti hiljadama godina stenjao pod tuđim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istoričari, koji na neposredan način priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime.
Sa tako različitim nacionalnim ulozima u istoriji i shvatanjima, osnovana je ortačka zajednica, koja se zvala Jugoslavija. Njenim osnivanjem ispunjen je deo hrvatskog programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve jače i jače odpočela identifikovati svoje teritorijalne pretenzije sa geografskim oblikom od Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem uže Hrvatske većinom srpskog etničkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvrđuje, a što ne kriju ni mnogi Hrvati prošloga veka, kao što je slučaj sa Ivanom Kukuljevićem, koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govoreći o srpskom narodu, reče: „Ovaj nam je narod srpski u najvažnijim vremenima, kada smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao“. A dotle, dok su Srbi čuvali hrvatsku narodnost, evo šta je bilo sa takozvanom hrvatskom slavom:
„Što me pitaš druže moj o slavi
Prošlih dana hrvatskog mog roda
Znaj da malo broji sretnih zgoda
U povijesti od kad se pojavi.
Dvanajest vjekova, što ga taj svijet pozna
Rijetko svoj bje, često tuđi sluga,
Il u dvorah, il kod teška pluga,
Vazda lance kob mu kova grozna.
Iza groma kao munja sjajna,
Usta i on kadkad kao sjajan dijeli,
Al mu sinci nikad nisu htjeli
Da ta sjajnost bude dugotrajna.
I u sramnu tminu sve to veću
Pade Hrvat iza sjajnih čina,
Gospodarom izabra tuđina,
Sam slobodu da za praznu vreću.
Ivan Kukuljević
Mi smo, doduše, imali prilika da čujemo Kukuljevića gde pokušava da u svojstvu velikog župana nabaci hrvatsko obeležje sremsko-slavonskom stanovništvu, ali nam je poznat i onaj odlučni protest patrijarha Rajačića hrvatskom saboru, koji ga je u tom uverenju potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28. VIII. 1884. godine odaje javno priznanje Srbima i tvrdi, da je hrvatstvo jedino zahvaljujući njima očuvalo svoje narodno obeležje. U tom svome govoru Kukuljević kaže:
„U ono doba, kada je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njezina inteligencija isključivo latinski govorila, kada je naša aristokracija i najviše plemstvo slala svoje sinove u Mađarsku kao u Meku i Medinu da se nauči mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna slavenska plemena, da poštujem i cijenim slavensku ideju."
Kukuljević je imao pravo, jer se bez preterivanja može reći, da Hrvati za ono malo svoga nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od čije su se buktinje stotinama godina grijali, kako to Franjo Rački u svojoj knjizi „Borba južnih Slovena za državnu samostalnost“ reče ovim rečima: „Posljednji hrvatski kralj Petar mogao je na Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su još jedine srpske župe na balkanskom poluotoku čuvale sveti oganj državne samostalnosti.“
Možda je jedini Nikola Pašić od Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i proizlazi ono njegovo stanovište, da Hrvati ne vežu svoju prošlost za srpsku budućnost. U prilog toga stanovišta govorile su mnogobrojne činjenice; među kojima i ona, da su se Hrvati u sastavu austrougarske vojske sa tolikim krvološtvom borili protivu Srba, svakako u nadi da će osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti zadnje srpske zemlje, u kojima će hrvatski katolički kler naći svoje novo polje rada. Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom hvalom ističe, kako je 78. hrvatska pješačka pukovnija 1914. godine otela „od Srba neprijatelja“ Crni Vrh i time obogatila „hrvatsko povijesno pravo“? Ovde ne treba isticati, niti zaslužuje ma kakvu pažnju tvrdnja da su tobože baš Hrvati bili oni, koji su zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koješta drugo, obična hrvatska „povijesna“ laž.
Poznato je, doduše, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati činili pozadinska čuda od junaštva, pljački i zverstava nad obezoružanim srpskim narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naročita hrvatska junaštva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna sramota, koja je po završenom prošlom ratu (1914. – 1918.) zabranila iznošenje imena hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se očuvalo tobožnje srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je srpstvu donelo najviše krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga svetskoga rata lišeni prava da čuju za hrvatska divljaštva po srpskim zemljama baš u vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu.
Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika većina hrvatskog naroda niti je 1918. godine bila duhovno zrela za ujedinjenje sa Srbijom, niti je u docnijem zajedničkom životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoličke ekspanzije na račun Srba i njihovih zemalja. Što su hrvatski političari, sem Stjepana Radića i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naročito kajkavskog dela svoga naroda ipak odglumili „želju“ za ujedinjenjem, ne mora se zato tražiti objašnjenje u 1918., koliko u aprilskim događajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbić i kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i kao prvi ministar inostranih dela Kraljevine SHS, nije ni sam bio duhovno zreo za jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku misao vidi se po tome, što predstavnici hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjevačkoj crkvi, nisu dozvolili prisustvo predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, svakako tumačeći time njegove prave osećaje, a možda i izričitu poslednju želju.
Koristeći srpsku učmalost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada su objavili „da je nekvalifikovana većina hrvatskog sabora i na nedozvoljen način zaključila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radić bio protivan odlasku delegata u Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.)
Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je tačna tvrdnja hrvatske javnosti kao tumača hrvatskog narodnog raspoloženja, kako Hrvati svojom većinom nisu želeli ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao što ni u docnijem životu nisu pokazali sklonosti za to. Što se tiče okolnosti, da su jedni hrvatski političari bili za odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o čemu drugom, sem o dirigovanoj politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome određena stanovita uloga. Pošto se u konkretnom slučaju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene „Londonskog pakta“ (da se pripoji Italiji), hrvatsko je vodstvo jednu ekipu uputilo u Beograd da spreči primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radić u drugoj etapi borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Pošto, međutim, nije sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radićeve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije Košutić i Pavelić, radio za posebne hrvatske interese, negirajući duhovno jedinstvo i ponavljajući ono što su pre toga mnogi viđeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu nikada nije imalo korena.
Opisujući hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“ baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i „rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo“ i naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanični organ Hrvatske Seljačke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima:
„Dok je Narodno vijeće pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku, Sušak, Trst i druga mjesta sušačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, takozvane „rasice“ (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz pomoć policije terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo. Na ulicama su demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, tražeći po nagovoru Svetozara Pribićevića bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.“ („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.)
Tako je na očigled ogluvelog srpskog političkog vodstva za vreme pravne i stvarne Jugoslavije pisala zvanična hrvatska štampa, optužujući Dalmatince da su u obliku „tipova“ i „rasica“ skrivili tobožnjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optužba daje razloga da se još malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odlučivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su još od srednjeg veka otrgnuti od matičnih srpskih zemalja.
Dalmatinci, Srbi rimokatoličke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politički ispit položili pred bečkim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je bečki sabor raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Dalmacija. Dalmatinski predstavnik izjavio je tom prilikom pred bečkim parlamentom, da se Dalmacija ne želi pripojiti Hrvatskoj, pa je najzad povišenim glasom rekao: „Dalmatinci više priznaju i vole Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublažio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septembra 1861. godine „pozabavi“ ovom diskusijom bečkog parlamenta. Hrvatski saborski poslanik Polit, veličajući zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubiše) za hrvatsku stvar, predložio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Znači, da još 1861. godine nije bilo nekih naročitih duhovnih veza između Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo čudo, što je katolički biskup Martin Brajaković 1700.-te godine u popisu stanovništva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako čudo, što su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“ tipovi i rasice) 1918. godine tražili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici.
Stjepan Radić je utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Paveliću. Sva ta emigracija bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspešnog opozivanja „Londonskog pakta“ ostvari drugi deo hrvatskog narodnog programa i izvojuje puna nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radić u tome za vreme svoje emigracije nije uspeo, treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je Srbija kao matična zemlja imala u svetu. Pošto mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji su hteli nisu mogli pomoći, Radić se neobavljena posla vratio u državu, koja ga je za tu izdajničku rabotu nagradila najvećim državničkim položajem i titulom vođe hrvatskog naroda.
Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radić je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve što je srpsko i jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne vlade. Po planu jezuitskog lukavstva, hrvatski narod naziva te svoje delegirane prvake u pojedinim vladama „izdajicama", a vlade od kojih su najviše koristi baš oni izvlačili „protunarodnim režimima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje same za sebe ne znače mnogo, ali je još stajao na putu ugled Nikole Pašića, kome vodeći Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne uđe u sastav srpskih zemalja. Posle koalicije, koju je sedi državnik opet u interesu tobožnjeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je znameniti Srbin postao žrtvom hrvatskog dela vlade, a da osećaj bratstva kod Hrvata ni ovako velikom žrtvom nije pokrenut sa mrtve tačke.
Od onda pa sve do pada Jugoslavije, kome su Hrvati svesrdno doprineli, hrvatski program na održavanju unutarnjeg fronta sastojao se delom u sistematskom rušenju srpskih veličina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne ličnosti Pašićevog značaja.
To najbolje svedoči odlomak iz poverljive okružnice Hrvatske Seljačke Stranke od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajedničkog života u Jugoslaviji između ostaloga kaže:
„U borbi za ostvarenje naših ideala, hrvatsko narodno vodstvo služilo se svima sredstvima kojima je ondašnje vrijeme i u ondašnjim prilikama raspolagalo. Hrvatsko narodno vodstvo je posvećivalo naročitu pažnju političkoj pocijepanosti Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Rušenje autoriteta vođa političkih protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate."
Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „seljački pokret“ i izvan Hrvatske. Zahvaljujući takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu političke dezorijentacije 600.000 neobaveštenih srpskih birača dali poverenje nasledniku Stjepana Radića i time najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovršene poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uništenim pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao naslednica Austrougarske mogla naslediti.
Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao što ono reče ratno veće u Gracu) i najzad duhovno nesposobni za zajednicu sa srpskim narodom, Hrvati su ulazeći u zajednički državni život postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog partijskog života što više razjedine. Da se to i postigne, HSS je razvila špijunsko-intrigatorsku službu među srpskim političarima, stvarajući partijska disidenstva, sa kojima bi prividno sarađivali samo dotle, dok bi cilj nepremostivosti meću srpskim političarima bio postignut. Tada bi igra počinjala iznova. Radić, kome hrvatska „povijest“ beleži u dobro što je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku ulogu. Tu je ulogu najuspešnije ilustrovao zagrebački šaljivi list „Koprive“ jednom karikaturom od dve slike sa po dva Radićeva lika. Na prvoj slici Radić sam sebi pljuje u lice i kaže: „Fuj, sram te bilo šta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici, ista scena, samo obrnute reči: „Srami se za ono što si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radić u Beogradu vešto glumio „državotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vređao vodeće srpske političare i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima sedeo. Ono što mu emigracijom nije moglo poći za rukom, postizao je sada. Ubijao je ugled srpskom parlamentarizmu i njegovim srpskim nosiocima i uspevao da takvim svojim dvostrukim držanjem naš politički život održava u neprestanoj krizi. To su jedine zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga učitelja, pošto je HSS produžila njegovim stopama i jugoslovensku misao držala u neprestanoj krizi sve do njene kulminacije u aprilu 1941. godine, kada je najzad Mačekovskim borbenim formacijama „Građanske zaštite“ prepušteno, da kao stvarni izvršioci izdaje dovrše program Stjepana Radića i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva često puta za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji uginjali ponos i čast srpskoga naroda.
Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje časti rado svoj život polažu, (slučaj Puniše Račića), smrt Stjepana Radića daje hrvatskim ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobaveštenosti nisu mogli shvatiti Radića i njegov odlazak u Beograd, radi čega su mu svega nekoliko dana pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poručivali da ga zbog odlaska u Beograd treba ubiti, našli su se u svom elementu. Da bi bacili optužbu na srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobožnje kobne posledice, a sve u cilju postignuća što jevtinijega uspeha, prolili su odjednom farisejske suze i zaridali nad grobom čoveka, kome su nepritajeno želeli smrt.
Ubrzo posle Radićeve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije dužim boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, pošto su se sve njegove pristalice pridružile onima, koji mu ni po cenu najvećih hrvatskih razloga nisu mogli oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono što se u hrvatskom narodu dešavalo posle Radićeve smrti do aprila 1941. godine i dalje.
Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala pravu budućnost hrvatskog naroda, nisu niukoliko mogli izmeniti duhovnu stvarnost većine. Ta većina, koja se nepritajeno oduševljavala vežbanjem hrvatskih begunaca na Janka Pusti, nišaneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno odobrila Marseljski zločin hrvatskih ustaša time što se odmah posle tragične pogibije Kralja Aleksandra odomaćila pesma: „Bog da živi Pavelića ruku, koja ubi srpskoga hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izloženi stalnom šikanu razuzdane hrvatske ulice i njenog duhovnog vodstva oko zvaničnog hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemogućen svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su mnogi još pre aprila 1941. godine morali emigrirati iz Hrvatske Banovine i potražiti utočište u Srbiji.
Posle majskih događaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naročito, hrvatski su se redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je većina stala na stanovište da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima sprovesti. Jedni su tražili izlaz u diplomatskim trikovima, kojima se država imala na unutrašnjem i spoljašnjem političkom životu održavati u neprestanoj krizi sve do raspada. Druga, teroristički orijentisana grupa, smatrala je da terorističkim delima na ličnosti i objekte od javnog značaja mogu neposrednije uticati u korist potpune hrvatske samostalnosti, u koju bi bile ugrabljene srpske pokrajine Bosna, sa delom Dalmacije, Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog njihovog srpskog stanovništva, koje je docnijim ostvarenjem „Nezavisne Hrvatske" istrebljeno, koliko zbog rudnog i ekonomskog bogatstva, koji su zbog takvih svojih osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.
Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom izađe sa čistom istinom, jer će ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time muški reći, da je hrvatska većina tobožnje bratstvo smatrala mogućim samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki uticaj pomere prema istoku. Ovo je hrvatsko pravilo kako u doba „dobrih“, tako i u vremenima rđavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, međutim, i u vreme svih tih nasrtaja provlači svetla nit, koja karakteriše svaki viteški narod. Kad su im Hrvati posle Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovođeni zadnjim mislima neiskreno pružali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski nasrtaj, ipak prihvaćali. Verni datoj reči, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu našli u položaju napadača, već samo u položaju napadnutoga i u položaju pravedne nužne odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesreća dakle, u koju su Srbi mnogo puta upadali na toj strani, može se tumačiti ne samo time, što su se trudili da Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, već i usled bolećivosti srpske istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istoričari tek iza hrvatske grmljavine počeli osećati grižu savesti, pa je tako profesor beogradskog univerziteta V. Popović na strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš brojno mali narod postigao je opšteistorijski značaj, koji mu je više priznat u javnom mnenju Evrope, nego u njegovoj istorijskoj nauci."
Naše stradalaštvo ne može se pripisati isključivo razvoju događaja, koji su neposredno predhodili šestom aprilu 1941. godine. Uzalud će biti traženje neposrednih uzroka u blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u prošlost, koja dopire čak do prvih tragova našeg narodnog života na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve jače bio izlagan stalnim nasrtajima. April 1941. godine samo je završni akord zakulisnog koncerta, čija je uvertira mnogo starijeg datuma nego što je u nauci Ante Starčevića zabeleženo, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemoguće, a pretposlednja etapa onome što je sledovalo iza 6. aprila 1941. godine svakako je osnivanje „Jugoslovenskog Odbora“, kada mu je tokom rata 1914. – 1918. nesrećom srpskog naroda na čelo stao jedan od sledbenika Starčevićeve nauke.
Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Pašića u pogledima na rešenje srpskog istorijskog i etnografskog problema posle završenog rata, iako tobože „u interesu nečega većeg“ vešto zataškavane, bile su u narodu evidentne. Jer srpski narod tokom tolikih ratova nije žrtvovao najbolju svoju decu, da bi se rezultatima tih nadčovečanskih pregnuća na jevtin način omogućila sloboda sledbenicima Starčevićeve nauke, o kojoj su oni, ali sa svoga stanovišta vekovima sanjali.
Nikola Pašić ne samo što nije želeo da se u sklopu srpske države uklope i takvi činioci, sa kojima bi saradnja, obzirom na nejednak stepen nacionalne pripreme bila nemoguća, nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio srpski istorijsko-etnički prostor.
Trumbić je, za razliku od Pašića, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku uklopi u austrougarsko odpadništvo namenjeno srpstvu, kako bi ova usled etničke bliskosti odigrala ulogu kvasca za svoje posebne interese. I zato što je Austrougarska suđena na „rasprodaju“, Trumbić je na štetu srpstva uspeo da u Versaju (Versailles, Versajski mirovni ugovor 1918. – kraj I. sv. rata) ne samo prikači Srbiji kajkavsku Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno državno ime i da svoj ogromni nacionalni kapital uloži u jednu problematičnu ortačku zajednicu, gde nametnuti ortačić ništa nije imao da uloži, sem svoje vekovne zavisti i oprečnih pojmova srpskoj nacionalnoj duši.
Iz prošlog svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su izašli kao pobedioci sa bojnog polja, ali su stvaranjem „Jugoslovenskog Odbora“ bili diplomatski tučeni. Akcijski kapital toga „Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca, koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati četa pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta „šaka jada“ poslužila hrvatskoj ucenjivačkoj politici kao materijal, da su tobože Hrvati uzeli učešća u oslobodilačkoj vojni. Kao što bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati pečat svojine na Afriku samo zato, što je nekoliko Srba u stranačkoj legiji ratovalo pod francuskom zastavom.
Sledbenik Starčevićeve nauke Ante Trumbić, tumačio je time oportunizam svoga naroda, kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem, da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske „rasprodaje“ Hrvatsku prikrpi Srbiji. Sve to, razume se, pred saznanjem, da će u „pogodnom“ trenutku lakše Hrvatsku otrgnuti iz zajednice sa Srbima, nego što bi je isčupali iz sklopa koje jače sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u sastav koje od jačih država srednje Evrope. Za ovo je Trumbić imao dovoljno vremena, jer su u to vreme srpski državnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom domovinom, pa je Trumbić sa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno vremena za posećivanje raznih salona i mršenje konaca, kako Hrvatska prilikom nove podele ne bi ostala u bubnju. Šačica hrvatskih emigranata dakle, uspela je da unese Hrvatsku u zajednički srpsko-hrvatski život i da u docnijem životu unese sve negativne osobine, koje su imale da po utvrđenom planu doprinesu srpskom raspadu. Veterani solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pružiti ruku onima, koji su se nalazili u protivničkoj vojsci i prema prikazu „Hrvatskog Lista“ od 13. XI. 1941. boreći se u sastavu austrougarske vojske (78 osječka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“ na Crnom Vrhu u Srbiji.
Zamisao o kolektivizaciji imena južnih Slavena rođena je, kako na jednom mestu u ovoj knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda već iz želje, da se ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi raspada, na čijim bi se ruševinama, bar u jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog „tisućgodišnjeg prava“. Rukovođeni takvim mislima, Hrvati su stolećima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastojeći stalno, da u pomanjkanju sopstvene istorije firmom hrvatskog imena uprljaju najmarkantnije stranice srpske prošlosti i srpskih pokrajina pod bivšom Austrougarskom. Iz tih pobuda dolazi i ona Starčevićeva izjava u kojoj kaže, da „u Srbiji živi najplemenitiji deo hrvatskog naroda". Retko je, međutim, ko u Srbiji mogao iz hrvatske prošlosti izvući pouku i uvideti, da je to jedan iz serije pokušaja da se hrvatski kalem presadi na srpsko podneblje. Uostalom, narod koji je zbog odsustva hrabrosti hiljadama godina stenjao pod tuđim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istoričari, koji na neposredan način priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime.
Sa tako različitim nacionalnim ulozima u istoriji i shvatanjima, osnovana je ortačka zajednica, koja se zvala Jugoslavija. Njenim osnivanjem ispunjen je deo hrvatskog programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve jače i jače odpočela identifikovati svoje teritorijalne pretenzije sa geografskim oblikom od Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem uže Hrvatske većinom srpskog etničkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvrđuje, a što ne kriju ni mnogi Hrvati prošloga veka, kao što je slučaj sa Ivanom Kukuljevićem, koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govoreći o srpskom narodu, reče: „Ovaj nam je narod srpski u najvažnijim vremenima, kada smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao“. A dotle, dok su Srbi čuvali hrvatsku narodnost, evo šta je bilo sa takozvanom hrvatskom slavom:
„Što me pitaš druže moj o slavi
Prošlih dana hrvatskog mog roda
Znaj da malo broji sretnih zgoda
U povijesti od kad se pojavi.
Dvanajest vjekova, što ga taj svijet pozna
Rijetko svoj bje, često tuđi sluga,
Il u dvorah, il kod teška pluga,
Vazda lance kob mu kova grozna.
Iza groma kao munja sjajna,
Usta i on kadkad kao sjajan dijeli,
Al mu sinci nikad nisu htjeli
Da ta sjajnost bude dugotrajna.
I u sramnu tminu sve to veću
Pade Hrvat iza sjajnih čina,
Gospodarom izabra tuđina,
Sam slobodu da za praznu vreću.
Ivan Kukuljević
Mi smo, doduše, imali prilika da čujemo Kukuljevića gde pokušava da u svojstvu velikog župana nabaci hrvatsko obeležje sremsko-slavonskom stanovništvu, ali nam je poznat i onaj odlučni protest patrijarha Rajačića hrvatskom saboru, koji ga je u tom uverenju potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28. VIII. 1884. godine odaje javno priznanje Srbima i tvrdi, da je hrvatstvo jedino zahvaljujući njima očuvalo svoje narodno obeležje. U tom svome govoru Kukuljević kaže:
„U ono doba, kada je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njezina inteligencija isključivo latinski govorila, kada je naša aristokracija i najviše plemstvo slala svoje sinove u Mađarsku kao u Meku i Medinu da se nauči mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna slavenska plemena, da poštujem i cijenim slavensku ideju."
Kukuljević je imao pravo, jer se bez preterivanja može reći, da Hrvati za ono malo svoga nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od čije su se buktinje stotinama godina grijali, kako to Franjo Rački u svojoj knjizi „Borba južnih Slovena za državnu samostalnost“ reče ovim rečima: „Posljednji hrvatski kralj Petar mogao je na Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su još jedine srpske župe na balkanskom poluotoku čuvale sveti oganj državne samostalnosti.“
Možda je jedini Nikola Pašić od Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i proizlazi ono njegovo stanovište, da Hrvati ne vežu svoju prošlost za srpsku budućnost. U prilog toga stanovišta govorile su mnogobrojne činjenice; među kojima i ona, da su se Hrvati u sastavu austrougarske vojske sa tolikim krvološtvom borili protivu Srba, svakako u nadi da će osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti zadnje srpske zemlje, u kojima će hrvatski katolički kler naći svoje novo polje rada. Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom hvalom ističe, kako je 78. hrvatska pješačka pukovnija 1914. godine otela „od Srba neprijatelja“ Crni Vrh i time obogatila „hrvatsko povijesno pravo“? Ovde ne treba isticati, niti zaslužuje ma kakvu pažnju tvrdnja da su tobože baš Hrvati bili oni, koji su zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koješta drugo, obična hrvatska „povijesna“ laž.
Poznato je, doduše, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati činili pozadinska čuda od junaštva, pljački i zverstava nad obezoružanim srpskim narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naročita hrvatska junaštva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna sramota, koja je po završenom prošlom ratu (1914. – 1918.) zabranila iznošenje imena hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se očuvalo tobožnje srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je srpstvu donelo najviše krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga svetskoga rata lišeni prava da čuju za hrvatska divljaštva po srpskim zemljama baš u vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu.
Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika većina hrvatskog naroda niti je 1918. godine bila duhovno zrela za ujedinjenje sa Srbijom, niti je u docnijem zajedničkom životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoličke ekspanzije na račun Srba i njihovih zemalja. Što su hrvatski političari, sem Stjepana Radića i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naročito kajkavskog dela svoga naroda ipak odglumili „želju“ za ujedinjenjem, ne mora se zato tražiti objašnjenje u 1918., koliko u aprilskim događajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbić i kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i kao prvi ministar inostranih dela Kraljevine SHS, nije ni sam bio duhovno zreo za jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku misao vidi se po tome, što predstavnici hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjevačkoj crkvi, nisu dozvolili prisustvo predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, svakako tumačeći time njegove prave osećaje, a možda i izričitu poslednju želju.
Koristeći srpsku učmalost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada su objavili „da je nekvalifikovana većina hrvatskog sabora i na nedozvoljen način zaključila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radić bio protivan odlasku delegata u Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.)
Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je tačna tvrdnja hrvatske javnosti kao tumača hrvatskog narodnog raspoloženja, kako Hrvati svojom većinom nisu želeli ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao što ni u docnijem životu nisu pokazali sklonosti za to. Što se tiče okolnosti, da su jedni hrvatski političari bili za odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o čemu drugom, sem o dirigovanoj politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome određena stanovita uloga. Pošto se u konkretnom slučaju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene „Londonskog pakta“ (da se pripoji Italiji), hrvatsko je vodstvo jednu ekipu uputilo u Beograd da spreči primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radić u drugoj etapi borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Pošto, međutim, nije sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radićeve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije Košutić i Pavelić, radio za posebne hrvatske interese, negirajući duhovno jedinstvo i ponavljajući ono što su pre toga mnogi viđeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu nikada nije imalo korena.
Opisujući hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“ baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i „rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo“ i naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanični organ Hrvatske Seljačke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima:
„Dok je Narodno vijeće pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku, Sušak, Trst i druga mjesta sušačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, takozvane „rasice“ (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz pomoć policije terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo. Na ulicama su demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, tražeći po nagovoru Svetozara Pribićevića bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.“ („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.)
Tako je na očigled ogluvelog srpskog političkog vodstva za vreme pravne i stvarne Jugoslavije pisala zvanična hrvatska štampa, optužujući Dalmatince da su u obliku „tipova“ i „rasica“ skrivili tobožnjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optužba daje razloga da se još malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odlučivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su još od srednjeg veka otrgnuti od matičnih srpskih zemalja.
Dalmatinci, Srbi rimokatoličke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politički ispit položili pred bečkim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je bečki sabor raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Dalmacija. Dalmatinski predstavnik izjavio je tom prilikom pred bečkim parlamentom, da se Dalmacija ne želi pripojiti Hrvatskoj, pa je najzad povišenim glasom rekao: „Dalmatinci više priznaju i vole Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublažio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septembra 1861. godine „pozabavi“ ovom diskusijom bečkog parlamenta. Hrvatski saborski poslanik Polit, veličajući zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubiše) za hrvatsku stvar, predložio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Znači, da još 1861. godine nije bilo nekih naročitih duhovnih veza između Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo čudo, što je katolički biskup Martin Brajaković 1700.-te godine u popisu stanovništva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako čudo, što su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“ tipovi i rasice) 1918. godine tražili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici.
Stjepan Radić je utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Paveliću. Sva ta emigracija bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspešnog opozivanja „Londonskog pakta“ ostvari drugi deo hrvatskog narodnog programa i izvojuje puna nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radić u tome za vreme svoje emigracije nije uspeo, treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je Srbija kao matična zemlja imala u svetu. Pošto mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji su hteli nisu mogli pomoći, Radić se neobavljena posla vratio u državu, koja ga je za tu izdajničku rabotu nagradila najvećim državničkim položajem i titulom vođe hrvatskog naroda.
Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radić je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve što je srpsko i jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne vlade. Po planu jezuitskog lukavstva, hrvatski narod naziva te svoje delegirane prvake u pojedinim vladama „izdajicama", a vlade od kojih su najviše koristi baš oni izvlačili „protunarodnim režimima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje same za sebe ne znače mnogo, ali je još stajao na putu ugled Nikole Pašića, kome vodeći Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne uđe u sastav srpskih zemalja. Posle koalicije, koju je sedi državnik opet u interesu tobožnjeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je znameniti Srbin postao žrtvom hrvatskog dela vlade, a da osećaj bratstva kod Hrvata ni ovako velikom žrtvom nije pokrenut sa mrtve tačke.
Od onda pa sve do pada Jugoslavije, kome su Hrvati svesrdno doprineli, hrvatski program na održavanju unutarnjeg fronta sastojao se delom u sistematskom rušenju srpskih veličina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne ličnosti Pašićevog značaja.
To najbolje svedoči odlomak iz poverljive okružnice Hrvatske Seljačke Stranke od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajedničkog života u Jugoslaviji između ostaloga kaže:
„U borbi za ostvarenje naših ideala, hrvatsko narodno vodstvo služilo se svima sredstvima kojima je ondašnje vrijeme i u ondašnjim prilikama raspolagalo. Hrvatsko narodno vodstvo je posvećivalo naročitu pažnju političkoj pocijepanosti Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Rušenje autoriteta vođa političkih protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate."
Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „seljački pokret“ i izvan Hrvatske. Zahvaljujući takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu političke dezorijentacije 600.000 neobaveštenih srpskih birača dali poverenje nasledniku Stjepana Radića i time najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovršene poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uništenim pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao naslednica Austrougarske mogla naslediti.
Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao što ono reče ratno veće u Gracu) i najzad duhovno nesposobni za zajednicu sa srpskim narodom, Hrvati su ulazeći u zajednički državni život postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog partijskog života što više razjedine. Da se to i postigne, HSS je razvila špijunsko-intrigatorsku službu među srpskim političarima, stvarajući partijska disidenstva, sa kojima bi prividno sarađivali samo dotle, dok bi cilj nepremostivosti meću srpskim političarima bio postignut. Tada bi igra počinjala iznova. Radić, kome hrvatska „povijest“ beleži u dobro što je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku ulogu. Tu je ulogu najuspešnije ilustrovao zagrebački šaljivi list „Koprive“ jednom karikaturom od dve slike sa po dva Radićeva lika. Na prvoj slici Radić sam sebi pljuje u lice i kaže: „Fuj, sram te bilo šta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici, ista scena, samo obrnute reči: „Srami se za ono što si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radić u Beogradu vešto glumio „državotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vređao vodeće srpske političare i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima sedeo. Ono što mu emigracijom nije moglo poći za rukom, postizao je sada. Ubijao je ugled srpskom parlamentarizmu i njegovim srpskim nosiocima i uspevao da takvim svojim dvostrukim držanjem naš politički život održava u neprestanoj krizi. To su jedine zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga učitelja, pošto je HSS produžila njegovim stopama i jugoslovensku misao držala u neprestanoj krizi sve do njene kulminacije u aprilu 1941. godine, kada je najzad Mačekovskim borbenim formacijama „Građanske zaštite“ prepušteno, da kao stvarni izvršioci izdaje dovrše program Stjepana Radića i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva često puta za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji uginjali ponos i čast srpskoga naroda.
Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje časti rado svoj život polažu, (slučaj Puniše Račića), smrt Stjepana Radića daje hrvatskim ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobaveštenosti nisu mogli shvatiti Radića i njegov odlazak u Beograd, radi čega su mu svega nekoliko dana pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poručivali da ga zbog odlaska u Beograd treba ubiti, našli su se u svom elementu. Da bi bacili optužbu na srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobožnje kobne posledice, a sve u cilju postignuća što jevtinijega uspeha, prolili su odjednom farisejske suze i zaridali nad grobom čoveka, kome su nepritajeno želeli smrt.
Ubrzo posle Radićeve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije dužim boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, pošto su se sve njegove pristalice pridružile onima, koji mu ni po cenu najvećih hrvatskih razloga nisu mogli oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono što se u hrvatskom narodu dešavalo posle Radićeve smrti do aprila 1941. godine i dalje.
Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala pravu budućnost hrvatskog naroda, nisu niukoliko mogli izmeniti duhovnu stvarnost većine. Ta većina, koja se nepritajeno oduševljavala vežbanjem hrvatskih begunaca na Janka Pusti, nišaneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno odobrila Marseljski zločin hrvatskih ustaša time što se odmah posle tragične pogibije Kralja Aleksandra odomaćila pesma: „Bog da živi Pavelića ruku, koja ubi srpskoga hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izloženi stalnom šikanu razuzdane hrvatske ulice i njenog duhovnog vodstva oko zvaničnog hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemogućen svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su mnogi još pre aprila 1941. godine morali emigrirati iz Hrvatske Banovine i potražiti utočište u Srbiji.
Posle majskih događaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naročito, hrvatski su se redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je većina stala na stanovište da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima sprovesti. Jedni su tražili izlaz u diplomatskim trikovima, kojima se država imala na unutrašnjem i spoljašnjem političkom životu održavati u neprestanoj krizi sve do raspada. Druga, teroristički orijentisana grupa, smatrala je da terorističkim delima na ličnosti i objekte od javnog značaja mogu neposrednije uticati u korist potpune hrvatske samostalnosti, u koju bi bile ugrabljene srpske pokrajine Bosna, sa delom Dalmacije, Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog njihovog srpskog stanovništva, koje je docnijim ostvarenjem „Nezavisne Hrvatske" istrebljeno, koliko zbog rudnog i ekonomskog bogatstva, koji su zbog takvih svojih osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.
Abonnieren
Posts (Atom)
Posts
