Istorijat ujedinjenja i njegove posledice


Iako dockan, bilo je najzad vreme, da se pred srpskim narodom izađe sa čistom istinom, jer će ta istina skinuti masku sa jezuitsko-hrvatskog lica i time muški reći, da je hrvatska većina tobožnje bratstvo smatrala mogućim samo tako, da se hrvatski prostor i jezuistki uticaj pomere prema istoku. Ovo je hrvatsko pravilo kako u doba „dobrih“, tako i u vremenima rđavih srpsko-hrvatskih odnosa. Kod Srba se, međutim, i u vreme svih tih nasrtaja provlači svetla nit, koja karakteriše svaki viteški narod. Kad su im Hrvati posle Tomislavljevog otcepljenja koji put po uputstvima iz Rima i rukovođeni zadnjim mislima neiskreno pružali ruku, Srbi su je i mimo saznanja da se iza nje krije novi jezuitski nasrtaj, ipak prihvaćali. Verni datoj reči, Srbi se radi toga nikada prema Hrvatima nisu našli u položaju napadača, već samo u položaju napadnutoga i u položaju pravedne nužne odbrane svoga imena i svoga istorijsko-etnografskog prostora. Nesreća dakle, u koju su Srbi mnogo puta upadali na toj strani, može se tumačiti ne samo time, što su se trudili da Hrvate mimo svih njihovih nedostataka smatraju narodom, već i usled bolećivosti srpske istorijske nauke, koja je Hrvatima u tolikoj meri koristila da su srpski istoričari tek iza hrvatske grmljavine počeli osećati grižu savesti, pa je tako profesor beogradskog univerziteta V. Popović na strani 382 svoje knjige „Istorija srednjeg veka" napisao: „Naš brojno mali narod postigao je opšteistorijski značaj, koji mu je više priznat u javnom mnenju Evrope, nego u njegovoj istorijskoj nauci."

Naše stradalaštvo ne može se pripisati isključivo razvoju događaja, koji su neposredno predhodili šestom aprilu 1941. godine. Uzalud će biti traženje neposrednih uzroka u blizini ovoga datuma, ako se ne posegne malo dublje u prošlost, koja dopire čak do prvih tragova našeg narodnog života na prostoru, koji je sticajem docnijih prilika sve jače bio izlagan stalnim nasrtajima. April 1941. godine samo je završni akord zakulisnog koncerta, čija je uvertira mnogo starijeg datuma nego što je u nauci Ante Starčevića zabeleženo, da je srpsko-hrvatsko bratstvo na bazi jednakosti nemoguće, a pretposlednja etapa onome što je sledovalo iza 6. aprila 1941. godine svakako je osnivanje „Jugoslovenskog Odbora“, kada mu je tokom rata 1914. – 1918. nesrećom srpskog naroda na čelo stao jedan od sledbenika Starčevićeve nauke.

Suprotnosti „Jugoslovenskog Odbora“ i Nikole Pašića u pogledima na rešenje srpskog istorijskog i etnografskog problema posle završenog rata, iako tobože „u interesu nečega većeg“ vešto zataškavane, bile su u narodu evidentne. Jer srpski narod tokom tolikih ratova nije žrtvovao najbolju svoju decu, da bi se rezultatima tih nadčovečanskih pregnuća na jevtin način omogućila sloboda sledbenicima Starčevićeve nauke, o kojoj su oni, ali sa svoga stanovišta vekovima sanjali.

Nikola Pašić ne samo što nije želeo da se u sklopu srpske države uklope i takvi činioci, sa kojima bi saradnja, obzirom na nejednak stepen nacionalne pripreme bila nemoguća, nego je bio i protivnik stvaranja takvog srpskog geografskog oblika, koji bi prevazilazio srpski istorijsko-etnički prostor.

Trumbić je, za razliku od Pašića, sve svoje napore upregao u akciji da malu Hrvatsku uklopi u austrougarsko odpadništvo namenjeno srpstvu, kako bi ova usled etničke bliskosti odigrala ulogu kvasca za svoje posebne interese. I zato što je Austrougarska suđena na „rasprodaju“, Trumbić je na štetu srpstva uspeo da u Versaju (Versailles, Versajski mirovni ugovor 1918. – kraj I. sv. rata) ne samo prikači Srbiji kajkavsku Hrvatsku, nego da nje radi Srbija izgubi svoje samostalno državno ime i da svoj ogromni nacionalni kapital uloži u jednu problematičnu ortačku zajednicu, gde nametnuti ortačić ništa nije imao da uloži, sem svoje vekovne zavisti i oprečnih pojmova srpskoj nacionalnoj duši.

Iz prošlog svetskog rata (1814. – 1918.) Srbi su izašli kao pobedioci sa bojnog polja, ali su stvaranjem „Jugoslovenskog Odbora“ bili diplomatski tučeni. Akcijski kapital toga „Jugoslovenekog Odbora“, međutim, bio je onaj neznatni broj hrvatskih dobrovoljaca, koji nije bio ni toliki da bi se mogla osnovati četa pod imenom „Zrinski“. Docnije je ta „šaka jada“ poslužila hrvatskoj ucenjivačkoj politici kao materijal, da su tobože Hrvati uzeli učešća u oslobodilačkoj vojni. Kao što bi Srbi, na primer, imali pravo stavljati pečat svojine na Afriku samo zato, što je nekoliko Srba u stranačkoj legiji ratovalo pod francuskom zastavom.

Sledbenik Starčevićeve nauke Ante Trumbić, tumačio je time oportunizam svoga naroda, kada je mimo volje srpske vlade osnovao u Francuskoj „Jugoslovenski Odbor“ sa ciljem, da ovaj poremeti izgradnju srpskog narodnog patriotizma i da u momentu austrougarske „rasprodaje“ Hrvatsku prikrpi Srbiji. Sve to, razume se, pred saznanjem, da će u „pogodnom“ trenutku lakše Hrvatsku otrgnuti iz zajednice sa Srbima, nego što bi je isčupali iz sklopa koje jače sile, ako bi ova versaljskim protokolom bila uklopljena u sastav koje od jačih država srednje Evrope. Za ovo je Trumbić imao dovoljno vremena, jer su u to vreme srpski državnici bili zaposleni bojnim poljima i brigom za porobljenom domovinom, pa je Trumbić sa „legitimacijom“ „Jugoslovenskog Odbora“ imao dovoljno vremena za posećivanje raznih salona i mršenje konaca, kako Hrvatska prilikom nove podele ne bi ostala u bubnju. Šačica hrvatskih emigranata dakle, uspela je da unese Hrvatsku u zajednički srpsko-hrvatski život i da u docnijem životu unese sve negativne osobine, koje su imale da po utvrđenom planu doprinesu srpskom raspadu. Veterani solunskoga fronta morali su u interesu „bratstva“ pružiti ruku onima, koji su se nalazili u protivničkoj vojsci i prema prikazu „Hrvatskog Lista“ od 13. XI. 1941. boreći se u sastavu austrougarske vojske (78 osječka regementa) „ratovali protivu Srba neprijatelja“ na Crnom Vrhu u Srbiji.

Zamisao o kolektivizaciji imena južnih Slavena rođena je, kako na jednom mestu u ovoj knjizi videsmo – u Zagrebu, ali nije proistekla iz slavenskih pobuda već iz želje, da se ovo ime prostre i preko srpskih zemalja, kako bi se srpska nacionalna svest razvodnila jugoslovenstvom i time stvorili preduslovi raspada, na čijim bi se ruševinama, bar u jednom delu, nazidao novi deo hrvatskog „tisućgodišnjeg prava“. Rukovođeni takvim mislima, Hrvati su stolećima nasrtali na srpski istorijsko-etnografski prostor, nastojeći stalno, da u pomanjkanju sopstvene istorije firmom hrvatskog imena uprljaju najmarkantnije stranice srpske prošlosti i srpskih pokrajina pod bivšom Austrougarskom. Iz tih pobuda dolazi i ona Starčevićeva izjava u kojoj kaže, da „u Srbiji živi najplemenitiji deo hrvatskog naroda". Retko je, međutim, ko u Srbiji mogao iz hrvatske prošlosti izvući pouku i uvideti, da je to jedan iz serije pokušaja da se hrvatski kalem presadi na srpsko podneblje. Uostalom, narod koji je zbog odsustva hrabrosti hiljadama godina stenjao pod tuđim jarmom trebao je makar naturanjem svoga imena činiti „pohode“ izvan svoga prostora. Ovu istinu ne kriju ni hrvatski istoričari, koji na neposredan način priznaju, da za ono malo svoje „povijesti" mogu zahvaliti jedino delu srpskog naroda, kome su milom ili silom uspeli naturiti svoje nepopularno ime.

Sa tako različitim nacionalnim ulozima u istoriji i shvatanjima, osnovana je ortačka zajednica, koja se zvala Jugoslavija. Njenim osnivanjem ispunjen je deo hrvatskog programa, jer je ova kao austrougarski odpadnik prvo neprimetno, a posle sve jače i jače odpočela identifikovati svoje teritorijalne pretenzije sa geografskim oblikom od Austrougarske otpalih zemalja, mada su te zemlje sem uže Hrvatske većinom srpskog etničkog sastava, kako to uostalom i sama hrvatska statistika iz 1910. godine utvrđuje, a što ne kriju ni mnogi Hrvati prošloga veka, kao što je slučaj sa Ivanom Kukuljevićem, koji na saborskoj sednici od 6. juna 1848. godine pred hrvatskim saborom, govoreći o srpskom narodu, reče: „Ovaj nam je narod srpski u najvažnijim vremenima, kada smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao“. A dotle, dok su Srbi čuvali hrvatsku narodnost, evo šta je bilo sa takozvanom hrvatskom slavom:

„Što me pitaš druže moj o slavi
Prošlih dana hrvatskog mog roda
Znaj da malo broji sretnih zgoda
U povijesti od kad se pojavi.

Dvanajest vjekova, što ga taj svijet pozna
Rijetko svoj bje, često tuđi sluga,
Il u dvorah, il kod teška pluga,
Vazda lance kob mu kova grozna.

Iza groma kao munja sjajna,
Usta i on kadkad kao sjajan dijeli,
Al mu sinci nikad nisu htjeli
Da ta sjajnost bude dugotrajna.

I u sramnu tminu sve to veću
Pade Hrvat iza sjajnih čina,
Gospodarom izabra tuđina,
Sam slobodu da za praznu vreću.

Ivan Kukuljević

Mi smo, doduše, imali prilika da čujemo Kukuljevića gde pokušava da u svojstvu velikog župana nabaci hrvatsko obeležje sremsko-slavonskom stanovništvu, ali nam je poznat i onaj odlučni protest patrijarha Rajačića hrvatskom saboru, koji ga je u tom uverenju potpuno razuverio, pa ga opet posle 36 godina vidimo gde sa saborske govornice od 28. VIII. 1884. godine odaje javno priznanje Srbima i tvrdi, da je hrvatstvo jedino zahvaljujući njima očuvalo svoje narodno obeležje. U tom svome govoru Kukuljević kaže:

„U ono doba, kada je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je sva njezina inteligencija isključivo latinski govorila, kada je naša aristokracija i najviše plemstvo slala svoje sinove u Mađarsku kao u Meku i Medinu da se nauči mađarskom jeziku, Srbi su to bili, koji su me naučili da ljubim svoj narod i srodna slavenska plemena, da poštujem i cijenim slavensku ideju."

Kukuljević je imao pravo, jer se bez preterivanja može reći, da Hrvati za ono malo svoga nacionalnoga kapitala mogu jedino zahvaliti srpskoj narodnoj misli, od čije su se buktinje stotinama godina grijali, kako to Franjo Rački u svojoj knjizi „Borba južnih Slovena za državnu samostalnost“ reče ovim rečima: „Posljednji hrvatski kralj Petar mogao je na Gvozdu uzviknuti: Finis Croatiae"…, a zatim nadodade: „To su još jedine srpske župe na balkanskom poluotoku čuvale sveti oganj državne samostalnosti.“

Možda je jedini Nikola Pašić od Srba poznavao osobine hrvatskog jezuitizma. Otuda i proizlazi ono njegovo stanovište, da Hrvati ne vežu svoju prošlost za srpsku budućnost. U prilog toga stanovišta govorile su mnogobrojne činjenice; među kojima i ona, da su se Hrvati u sastavu austrougarske vojske sa tolikim krvološtvom borili protivu Srba, svakako u nadi da će osim tolikih srpskih zemalja i centralna Srbija sa Crnom Gorom biti zadnje srpske zemlje, u kojima će hrvatski katolički kler naći svoje novo polje rada. Treba li, stoga, dati kakvog komentara opisu bitke na Crnom Vrhu, gde se sa velikom hvalom ističe, kako je 78. hrvatska pješačka pukovnija 1914. godine otela „od Srba neprijatelja“ Crni Vrh i time obogatila „hrvatsko povijesno pravo“? Ovde ne treba isticati, niti zaslužuje ma kakvu pažnju tvrdnja da su tobože baš Hrvati bili oni, koji su zauzeli Crni Vrh, jer je to kao i mnogo koješta drugo, obična hrvatska „povijesna“ laž.

Poznato je, doduše, celom srpskom narodu iz doba austrougarske okupacije, da su Hrvati činili pozadinska čuda od junaštva, pljački i zverstava nad obezoružanim srpskim narodom, ali verovatno ni austrougarskoj vrhovnoj komandi nisu poznata neka naročita hrvatska junaštva u prvim borbenim redovima. Isto tako je poznata i ona srpska cenzurna sramota, koja je po završenom prošlom ratu (1914. – 1918.) zabranila iznošenje imena hrvatskih krvoloka iz vremena okupacije srpskih zemalja i mesto njih „dozvolila" da se izmisle imena drugih narodnosti samo zato, da bi se očuvalo tobožnje srpsko-hrvatsko bratstvo, koje je srpstvu donelo najviše krvi i suza u istoriji. Tako su Srbi iza prvoga svetskoga rata lišeni prava da čuju za hrvatska divljaštva po srpskim zemljama baš u vremenu, kada su se Srbi borili i za njihovu slobodu.

Sem izvesnog broja Hrvata srpskoga porekla, velika većina hrvatskog naroda niti je 1918. godine bila duhovno zrela za ujedinjenje sa Srbijom, niti je u docnijem zajedničkom životu pokazala sklonosti, koje bi je odvratile od vekovnog programa hrvatsko-katoličke ekspanzije na račun Srba i njihovih zemalja. Što su hrvatski političari, sem Stjepana Radića i njegove partije, mimo takog duhovnog stanja naročito kajkavskog dela svoga naroda ipak odglumili „želju“ za ujedinjenjem, ne mora se zato tražiti objašnjenje u 1918., koliko u aprilskim događajima iz 1941. godine. Da nosioc glavne uloge u toj hrvatskoj glumi dr. Ante Trumbić i kao predsednik famoznog „Jugoslovenskog Odbora“ i kao prvi ministar inostranih dela Kraljevine SHS, nije ni sam bio duhovno zreo za jedinstvo, a prema tome ni za jugoslovensku misao vidi se po tome, što predstavnici hrvatskog naroda za vreme njegove sahrane (1938.) u splitskoj franjevačkoj crkvi, nisu dozvolili prisustvo predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, svakako tumačeći time njegove prave osećaje, a možda i izričitu poslednju želju.

Koristeći srpsku učmalost, Hrvati su u neku ruku bacili rukavicu srpskome narodu, kada su objavili „da je nekvalifikovana većina hrvatskog sabora i na nedozvoljen način zaključila akt ujedinjenja“, jer da je sam Stjepan Radić bio protivan odlasku delegata u Beograd „prije definitivne pogodbe". („Hrvatski List" od 18. VII. 1939.)

Iako dockan, mi bi na ovo imali primetiti, da je tačna tvrdnja hrvatske javnosti kao tumača hrvatskog narodnog raspoloženja, kako Hrvati svojom većinom nisu želeli ujedinjenje sa Srbijom, jer nisu bili duhovno zreli, kao što ni u docnijem životu nisu pokazali sklonosti za to. Što se tiče okolnosti, da su jedni hrvatski političari bili za odlazak u Beograd, a drugi protiv, ovde se ne radi ni o čemu drugom, sem o dirigovanoj politici „ljudi za sve situacije“, gde je svakome određena stanovita uloga. Pošto se u konkretnom slučaju radilo o opasnosti, koja je pretila Hrvatskom Primorju od primene „Londonskog pakta“ (da se pripoji Italiji), hrvatsko je vodstvo jednu ekipu uputilo u Beograd da spreči primenu „Londonskog pakta“, dok je Stjepan Radić u drugoj etapi borbe za hrvatsku samostalnost imao da Hrvatsku „vadi“ od Srbije. Pošto, međutim, nije sve „klapalo“ po planu, dolazi do Radićeve emigracije, u kojoj je jednako kao docnije Košutić i Pavelić, radio za posebne hrvatske interese, negirajući duhovno jedinstvo i ponavljajući ono što su pre toga mnogi viđeni Hrvati tvrdili, da ono u hrvatskom narodu nikada nije imalo korena.

Opisujući hrvatsko pristupanje kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, hrvatska „povijest“ baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva „tipovima“ i „rasicama“, jer da su to oni bili koji su „terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo“ i naterali ga da primi ujedinjenje. („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanični organ Hrvatske Seljačke Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima:

„Dok je Narodno vijeće pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku, Sušak, Trst i druga mjesta sušačke okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, takozvane „rasice“ (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz pomoć policije terorizirali rodoljubno zagrebačko pučanstvo. Na ulicama su demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, tražeći po nagovoru Svetozara Pribićevića bezodvlačno sjedinjenje sa Srbijom.“ („Hrvatski List“ od 18. VII. 1939.)

Tako je na očigled ogluvelog srpskog političkog vodstva za vreme pravne i stvarne Jugoslavije pisala zvanična hrvatska štampa, optužujući Dalmatince da su u obliku „tipova“ i „rasica“ skrivili tobožnjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optužba daje razloga da se još malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odlučivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su još od srednjeg veka otrgnuti od matičnih srpskih zemalja.

Dalmatinci, Srbi rimokatoličke vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politički ispit položili pred bečkim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je bečki sabor raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Dalmacija. Dalmatinski predstavnik izjavio je tom prilikom pred bečkim parlamentom, da se Dalmacija ne želi pripojiti Hrvatskoj, pa je najzad povišenim glasom rekao: „Dalmatinci više priznaju i vole Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublažio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septembra 1861. godine „pozabavi“ ovom diskusijom bečkog parlamenta. Hrvatski saborski poslanik Polit, veličajući zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubiše) za hrvatsku stvar, predložio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Znači, da još 1861. godine nije bilo nekih naročitih duhovnih veza između Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo čudo, što je katolički biskup Martin Brajaković 1700.-te godine u popisu stanovništva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako čudo, što su ti isti Srbi katolici (po „Hrvatskom Listu“ tipovi i rasice) 1918. godine tražili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici.

Stjepan Radić je utro puteve hrvatskoj emigraciji, pa i samom Paveliću. Sva ta emigracija bez razlike bila je spremna da ne bira saradnju, samo da se posle uspešnog opozivanja „Londonskog pakta“ ostvari drugi deo hrvatskog narodnog programa i izvojuje puna nezavisnost od srpskih zemalja. Što Radić u tome za vreme svoje emigracije nije uspeo, treba tražiti uzroke u evropskoj zamorenosti posle prvog svetskog rata i ugledu koji je Srbija kao matična zemlja imala u svetu. Pošto mu oni koji su mogli nisu hteli, a oni koji su hteli nisu mogli pomoći, Radić se neobavljena posla vratio u državu, koja ga je za tu izdajničku rabotu nagradila najvećim državničkim položajem i titulom vođe hrvatskog naroda.

Da bi stigao izgubljeno vreme u inostranstvu, gde nije uspeo sa spoljnim frontom, Radić je otvorio unutarnji front. Dok se on sam bacao blatom na sve što je srpsko i jugoslovensko, druga grupa hrvatskih ljudi „za sve situacije" ulazi u mnogobrojne vlade. Po planu jezuitskog lukavstva, hrvatski narod naziva te svoje delegirane prvake u pojedinim vladama „izdajicama", a vlade od kojih su najviše koristi baš oni izvlačili „protunarodnim režimima“. Trebalo je time pocepati Srbe na mnogobrojne grupice, koje same za sebe ne znače mnogo, ali je još stajao na putu ugled Nikole Pašića, kome vodeći Hrvati nisu mogli zaboraviti onaj stav, da Hrvatska ne uđe u sastav srpskih zemalja. Posle koalicije, koju je sedi državnik opet u interesu tobožnjeg bratstva morao prihvatiti, ovaj je znameniti Srbin postao žrtvom hrvatskog dela vlade, a da osećaj bratstva kod Hrvata ni ovako velikom žrtvom nije pokrenut sa mrtve tačke.

Od onda pa sve do pada Jugoslavije, kome su Hrvati svesrdno doprineli, hrvatski program na održavanju unutarnjeg fronta sastojao se delom u sistematskom rušenju srpskih veličina i sprečavanju njihovog okupljanja oko neke centralne ličnosti Pašićevog značaja.

To najbolje svedoči odlomak iz poverljive okružnice Hrvatske Seljačke Stranke od 14. aprila 1943. godine, u kojoj se za period zajedničkog života u Jugoslaviji između ostaloga kaže:

„U borbi za ostvarenje naših ideala, hrvatsko narodno vodstvo služilo se svima sredstvima kojima je ondašnje vrijeme i u ondašnjim prilikama raspolagalo. Hrvatsko narodno vodstvo je posvećivalo naročitu pažnju političkoj pocijepanosti Srba, kao dominantnog faktora u Jugoslaviji. Rušenje autoriteta vođa političkih protivnika bilo je sredstvo borbe, koje je dalo znatne rezultate."

Da bi se oslabila srpska homogenost, Hrvati su uspeli da populariziraju „seljački pokret“ i izvan Hrvatske. Zahvaljujući takvom zakulisju, hrvatski narodni program je, najzad, na srpsku sramotu, postigao takav uspeh, da su 1938. u vrhuncu političke dezorijentacije 600.000 neobaveštenih srpskih birača dali poverenje nasledniku Stjepana Radića i time najvećim delom doprineli ostvarenju „hrvatskog narodnog programa". Time su dovršene poslednje pripreme kako jugoslovenskog sloma, tako i jezuitskog triumfa nad uništenim pravoslavljem u svima srpskim zemljama, za koje Hrvatska smatra, da ih je ona kao naslednica Austrougarske mogla naslediti.

Parlamentarno nezreli, lakoumni, nepostojani (kao što ono reče ratno veće u Gracu) i najzad duhovno nesposobni za zajednicu sa srpskim narodom, Hrvati su ulazeći u zajednički državni život postavili sebi za zadatak da srpstvo stvaranjem mnogostrukog partijskog života što više razjedine. Da se to i postigne, HSS je razvila špijunsko-intrigatorsku službu među srpskim političarima, stvarajući partijska disidenstva, sa kojima bi prividno sarađivali samo dotle, dok bi cilj nepremostivosti meću srpskim političarima bio postignut. Tada bi igra počinjala iznova. Radić, kome hrvatska „povijest“ beleži u dobro što je bio protivnik ujedinjenja, igrao je u svojstvu ministra dvostruku ulogu. Tu je ulogu najuspešnije ilustrovao zagrebački šaljivi list „Koprive“ jednom karikaturom od dve slike sa po dva Radićeva lika. Na prvoj slici Radić sam sebi pljuje u lice i kaže: „Fuj, sram te bilo šta si govorio u Beogradu!“, a na drugoj, beogradskoj slici, ista scena, samo obrnute reči: „Srami se za ono što si govorio u Zagrebu!“. Tako je Radić u Beogradu vešto glumio „državotvorca“, a u Hrvatskoj ne samo vređao vodeće srpske političare i njihove stranke, nego i kraljevsku vladu, u kojoj je zajedno sa svojim ljudima sedeo. Ono što mu emigracijom nije moglo poći za rukom, postizao je sada. Ubijao je ugled srpskom parlamentarizmu i njegovim srpskim nosiocima i uspevao da takvim svojim dvostrukim držanjem naš politički život održava u neprestanoj krizi. To su jedine zasluge, koje hrvatskom narodu daju razloga da ga slavi kao svoga učitelja, pošto je HSS produžila njegovim stopama i jugoslovensku misao držala u neprestanoj krizi sve do njene kulminacije u aprilu 1941. godine, kada je najzad Mačekovskim borbenim formacijama „Građanske zaštite“ prepušteno, da kao stvarni izvršioci izdaje dovrše program Stjepana Radića i njegovih sledbenika, pred kojima su u interesu bratstva često puta za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji uginjali ponos i čast srpskoga naroda.

Kao posledica bezobzirnog nasrtaja na ugled jednog od onih Srba, koji u odbrani svoje časti rado svoj život polažu, (slučaj Puniše Račića), smrt Stjepana Radića daje hrvatskim ekstremistima novi podstrek. Isti oni hrvatski mineri, koji jedino iz neobaveštenosti nisu mogli shvatiti Radića i njegov odlazak u Beograd, radi čega su mu svega nekoliko dana pre revolverskih metaka u parlamentu preko „Hrvatskog Lista“ poručivali da ga zbog odlaska u Beograd treba ubiti, našli su se u svom elementu. Da bi bacili optužbu na srpsko-hrvatsku zajednicu i njene tobožnje kobne posledice, a sve u cilju postignuća što jevtinijega uspeha, prolili su odjednom farisejske suze i zaridali nad grobom čoveka, kome su nepritajeno želeli smrt.

Ubrzo posle Radićeve smrti pokazalo se, da bi on i pored svoje hrvatske misije dužim boravkom u Beogradu izgubio na osloncu u hrvatskom narodu, pošto su se sve njegove pristalice pridružile onima, koji mu ni po cenu najvećih hrvatskih razloga nisu mogli oprostiti odlazak u Beograd. Sa te platforme treba posmatrati sve ono što se u hrvatskom narodu dešavalo posle Radićeve smrti do aprila 1941. godine i dalje.

Napori one male grupe Hrvata, koja je u istinskom srpsko-hrvatskom bratstvu gledala pravu budućnost hrvatskog naroda, nisu niukoliko mogli izmeniti duhovnu stvarnost većine. Ta većina, koja se nepritajeno oduševljavala vežbanjem hrvatskih begunaca na Janka Pusti, nišaneći na lik Kralja Aleksandra kao na metu, i koja je najzad nesakriveno odobrila Marseljski zločin hrvatskih ustaša time što se odmah posle tragične pogibije Kralja Aleksandra odomaćila pesma: „Bog da živi Pavelića ruku, koja ubi srpskoga hajduka!“ Nosioci ideje bratstva iz redova Hrvata bili su i za vreme Jugoslavije izloženi stalnom šikanu razuzdane hrvatske ulice i njenog duhovnog vodstva oko zvaničnog hrvatskog kursa. Ovakvim ljudima bio je onemogućen svaki opstanak u Hrvatskoj, pa su mnogi još pre aprila 1941. godine morali emigrirati iz Hrvatske Banovine i potražiti utočište u Srbiji.

Posle majskih događaja iz 1928. godine, i akta od 6. januara 1929. naročito, hrvatski su se redovi razdvojili u dve grupe. Hrvatska manjina ostala je na jugoslovenskoj liniji, dok je većina stala na stanovište da se otcepljenje od Jugoslavije – kao druga etapa hrvatskog narodnog programa – ima bez odlaganja sprovesti u delo. Jedino se ova velika hrvatska grupa u sebi podvojila zbog pogleda na sredstva kojima se otcepljenje od Jugoslavije ima sprovesti. Jedni su tražili izlaz u diplomatskim trikovima, kojima se država imala na unutrašnjem i spoljašnjem političkom životu održavati u neprestanoj krizi sve do raspada. Druga, teroristički orijentisana grupa, smatrala je da terorističkim delima na ličnosti i objekte od javnog značaja mogu neposrednije uticati u korist potpune hrvatske samostalnosti, u koju bi bile ugrabljene srpske pokrajine Bosna, sa delom Dalmacije, Slavonije i Sremom. Ove srpske pokrajine nisu Hrvatima bile toliko interesantne zbog njihovog srpskog stanovništva, koje je docnijim ostvarenjem „Nezavisne Hrvatske" istrebljeno, koliko zbog rudnog i ekonomskog bogatstva, koji su zbog takvih svojih osobina predstavljali hrvatski san od Tomislava pa do danas.