God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2009/02/12



Prof. Dr. Mila Alečković Nikolić za Srpsku politiku o knjizi koja uzburkala francusku i iznela na videlo svu podlost, gramzivost i licemerje, „humaniste“ i lekara Bernara Kušnera

Cena istine u Sarkozijevoj Francuskoj

Bar u novije vreme retkost je da jedna knjiga izazove tako ozbiljno talasanje javnosti na zapadu kavu je u francuskoj izazvala knjiga Pjera Peana "Svet po K.", a koja govori o svim mutnim radnjama, prljavštinama, i nemoralu sadašnjeg ministra inostranih poslova Bernara Kušnera. Da li je javnost pod udarima svetske krize postala osetljivija na ponašanje političara ili je ovo slučaj koji je po kriminalu i drskosti pregazio prag svih moralnih kodeksa?

Šezdeset pet hiljada primeraka knjige optužbi protiv zlatnog teleta, laži, prevara i simulacija, ukoričenih pod nazivom "Svet po K.", prodatih prvog dana izdanja 04. februara i sto šest hiljada primeraka prodatih dva dana kasnije, u tiražu koji se sprema da se popne uvis do pet stotina hiljada! Govori li ovo nešto o francuskoj javnosti danas ili o omiljenosti trenutnog Sarkozijevog ministra spoljnih poslova? Čoveka koji je nama Srbima dobro poznat već duge, mučne, dve decenije ?

Časopis "Marijana" prvi je skrenuo pažnju na još jedan skandal u društvu koje je naviklo na skandale, od vremena markize de Sevinje do današnjih dana. U društvu sve daljem od Boga, a sve bližem prašini, kako bi rekao T.S. Eliot. Puklo je pred izbečenim očima prosečnog Francuza otkriće bestidnosti materijalističkog mulja fariseja, onih koji su sami sebe ovenčali da bi sve zlato ovoga sveta otopili u statuu Zlatnog teleta i kasnije je uzjahali, a narod varali obećanjem da će mu podeliti mleko. To je svet prevaranata, barona Minhauzena, lažnih Dimitrija, Šćepana Malih, svet usisanog kao benzin znoja miliona smrtnika i robova, svet svilenih rukavica koje kupe dolare posle nameštenog bankarskog ruleta, svet fariseja i mrtvih duša, svet nikogovića, nikudija i nakaza. Svet protuva zbog kojih se digoše prvo "bezgaćaši" francuske revolucije, pa "bezkošuljaši" argentinske revolucije, do današnjih "bezcipelaša", koji gađaju cipelama...

Kako drugačije opisati onog koji za separatić o "reformi zdravstva" jednog crnog Gabona punog zaražene sidaične dece, vlastima te iste zemlje naplati 4, 6 miliona evra za svoju jednokratnu humanu uslugu? Africa- Step, iMmedia Consulting BK (Bernard Kouchner)... činili su dugo ovakav kriminal bez granica...." ...Danas kada stupam u zajednicu lekara... zaklinjem se da ću lečiti ljude bez obzira na rasu, veru, ideologiju..." …, moralo je nekada da se izgovori... Lečiće, naravno, ali cene će biti drastično različite... Porobljeno pleme dočekivalo ga je uvek igrom i pesmom. Birmanija, Kongo, Gabon, čitava Afrika, što crna to bolje, svuda je varao Minhauzen zajedno sa svojim pobratimima, čovek koji je tabor socijalistkinje Segolen Rojal, kao duboki "levičar" napustio na dan saopštavanja samih izbornih rezultata i preskočio u tabor desnog padra Sarkozija da bi sprečio da na njegovo mesto dođe neki novi Žan Pjer Ševenman, ili autentični, degolista, bivši premijer De Vilpen. Jer, kakva je tu uopšte razlika? Od levog ka desnom, od desnog ka levom? Važan je On Kušner sam i njegova promocija, njegovo napuderisano lice, njegova lakirana kosa, njegova nezrela ljubav prema kamerama, njegov infantilni narcizam i njegov "humanitarni stajling..." Misionar Ujedinjenih nacija, "humanista", lekar koji je promrmljao našu i Hipokratovu zakletvu, isti onaj prototip cinika protiv kojih je pisao lekar, pa pisac Luis F. Selin, ali i Dostojevski... Drugo nije važno. Pretrčavaj sine izabrani gde hoćeš, samo drži kesu s dolarima ispod miške, kesu humanitarnog bezgraničja i bezgranične humanitarne pljačke! Neka pocrkaju svi ti Crnci, ionako tvoja reforma zdravstva neće ništa spasti, ali neka znaju oni da ti vrediš aman toliko koliko i zlatna statua!

Ko je taj Pjer Pean (Pierre Péan)?
Niko nije Pjer Pean. Bitanga, drski i mizerni "sitni kepec", "antisemita i revizionista", doslovno kaže danas publicista Bernar Anri Levi, braneći svog druga BK (Bernara Kušnera). A brani ga ovih dana i Hilari Klinton. Pean je kepec koji ne vidi veličinu Kušnerove misije i dobrote, pa je sebi dopustio da škraba u nekoj knjizi protiv ovog "velikana" (doslovno preneto iz pera B.A.L.), velikana humanosti. Zar se njemu gleda u kesu?

Svega nekoliko njih upušta se u Francuskoj u ozbiljno istraživačko novinarstvo: Žak Merlino, Rože Faligo, Tjeri Mesijan, Pjer Pean... Doživeo je tako Pjer Pean, jedan od najhrabrijih malobrojnih istraživačkih novinara, koji se namučio da narodu pokaže ko ga pljačka i ubogaljuje, da ga "milijarder -filozof" proglasi za "kepeca" spram veličine Kušnerove, a da Sarkozijeva pravda zatraži čak i da mu sude. Jednom je već presuđeno. Državni sekretar Žan Mari Bokel prozvao je javno sadašnjeg francuskog ministra spoljnih poslova zbog sukoba interesa i smenjen je istog trenutka od strane novopredsednika Sarkozija. Neće valjda ti kepeci brbljati po Francuskoj rušeći njene velikane!

A "kepec" Pjer Pean napisao je dvadesetak istraživačkih, pravednih knjiga. "Francuska mladost" (o desnoj fazi Fransoa Miterana), zatim knjigu o aferi sa dijamantima koje je kanibal Bedel Bokasa poklonio Žiskaru Destenu, potom knjigu o svim "afričkim aferama" humanitarca Kušnera i njegove ekipe, knjigu o aferi eksplozije aviona francuske kompanije U.T.A. u Sahari u kojoj je poginulo 170 ljudi, a za udes je nepravedno optužen pukovnik Gadafi, knjigu "Crni podivljali, a Beli Lažovi" (2005.), o francuskoj politici u Ruandi, odnosno o sukobu Francuza i Amerikanaca u Africi, knjigu o Žaku Fokaru, De Golovom vođi iz senke svih obaveštajnih francuskih službi... i, najzad, najnoviji bestseler "Svet po K."...

Moguće je da mu je za pisanje neke podatke doturio i bivši premijer Vilpen, ljut na Sarkozijev pokušaj njegove eliminacije iz politike. Vilpen je uspeo da preživi, a možda će se i vratiti u politiku. Videćemo. Čovek kome smo preveli briljantnu knjigu političkih eseja na srpski jezik i zahvalili mu se za podršku koju nam je svojevremeno dao, imao bi svakako dosta razloga da pomogne iznošenje činjenica protiv Kušnera i Sarkozijevih zaverenika koji su pokušali da ga uklone. Možda je baš on pomogao Peanu dopunivši mu dokumente u istrazi?

Ali, još mnogo toga napisao je taj Pjer Pean koji je od početka imao sluha za srpske optužbe na račun "kušnerizma i bezgraničja"... Koristim ovaj izraz "bezgraničja" kao najbolji, u skraćenom a sveobuhvatnom opisu, onoga što su po svetu radili „Lekari bez granica“ - kriminalna a ne humanitarna organizacija na čijem je čelu bio Bernard Kušner.

Srpski "optužujem"
Jer, još pre nekoliko godina, daleko pre pisanja Karle del Ponte, mi Srbi iz dve organizacije u Francuskoj, izrazili smo osnovanu sumnju da je sadašnji ministar spoljnih poslova Bernar Kušner (dok je bio na čelu UNMIK-a na Kosovu i Metohiji) bio upoznat sa najstrašnijim detaljima otmica Srba. Sa posleratnim otmicama Srba kojima su vađeni organi, i tim ljudskim organima trgovali na Kosovu i po Svetu. Tražili smo njegovu ostavku, kao nesumnjivo odgovornog prvog predstavnika UN i šefa UNMIK-a. Ako i nije trgovao sam (jer šta će to njemu tako humanom i bogatom?), kriv je zbog činjenice da je sve što se dogodilo znao i da "nije pomogao ljudima u nevolji". Kriv je za ćutanje, za prikrivanje zločina, za pasivno asistiranje, za moralni muk o tako monstruoznim zločinima nad Srbima ili bilo kim drugim ljudima.

U Srbiji se ovih dana na sve strane piše o meteorskom usponu nove knjige optužbi na dušu B. Kušnera. Srpski mediji su javila ono glavno, jer su brojni naši dopisnici u Parizu slušali francusku televiziju, pa su srpskim novinama posle toga poslali sažetke onoga što su čuli, tj. onoga što su mogli da čuju. I to je nešto, budući da su „naši“ mediji samo delimično naši, i budući da mi u ovom smislu, skoro da i nemamo istraživačko novinarstvo.

Novi milionski ugovor: Kušner-Sači i Sači-Tači
Svi su prepisali ono glavno, ali, najvažnije ipak niko nije saopštio. Malo ko zna da je višegodišnja dijabolizacija Srba (ne režima, već srpskog naroda) koju smo mučno proživljavali u Parizu devedesetih godina, radila je britanska firma „Saatchi & Saatchi“ Svi plakati o logorima i sve velike oglasne table koje su nas prikazivale kao naciste i upravnike gasnih komora u toku ratova na Balkanu, da su oni rađeni u koprodukciji "Bernar Kušner - Sači i Sači" Za ovakve difamacije utrošila je ta firma 500 miliona tadašnjih francuskih franaka. Kada smo ondašnjem srpskom režimu savetovali da angažuje advokata Žaka Veržesa koji je bio spreman da besplatno zastupa barem onu nevinu stranu srpskog naroda, shvatili smo da u Srbiji niko nije znao ko je Žak Veržes. I tako je sve potonulo u bezdan provincijske nemoći.

Ali, ni danas, u svem obojenom, slobodnom srpskom, globalnom senzacionalističkom novinarskom šaru, niko da kaže ono najvažnije. Svi su ovih dana pisali o bestseleru prijatelja Pjera Peana, ali niko nije rekao da je stari dvojac "Kušner-Sači i Sači" , kao vampir i danas živ, iako kupljen od strane francuske kompanije "Publicis". Uslovno naši mediji to nisu znali ili smeli da znaju, jer je ta britanska firma iz Londona „Saatchi & Saatchi“, i u konfuznom Beogradu imala dobrodošlicu, pa je čak radila i izborne kampanje za neke naše „demokratske“ stranke.

Ta dakle, preobraćena, asmodejska "Kušner-Sači i Sači" kompanija izabrana je pre nekoliko dana, uoči Svetog Save, leta 2009., od strane "kosovske vlade" i Hašima Tačija lično, od strane prve mladalačke i nezaboravne ljubavi B. Kušnera (iz vremena dok je kao član francuske komunističke partije bio zadužen za albanske komuniste) da vrši promociju "nezavisne države Kosovo" u celom svetu. Potpisali su oni ugovor vredan 8,6 miliona švajcarskih franaka! Sve za Kosovo državu! Kušnerova ljubav iz prošlosti prema Albancima ne jenjava, a "kosovska vlada" je prema Kušneru danas snažno velikodušna. Uostalom, novac nije teško zarađen, a i ima ga dovoljno. Njegovi putevi su plemenitom Kušneru dobro znani i poznani: tržišno plasirani i unovčeni organi srpskih nesrećnika i romantična polja maka i heroina.

Pa ko da posle svega kaže da se kolega, dr Kušner, u posao ne razume i da nije "velikan humanitarnog lekarskog bezgraničja"?

Optužuju ga nepravedno, a "i on ima dušu", rekao bi jedan drugi veliki "humanista", naredbodavac vazdušnih udara na Srbiju, uvređen zbog hladnoće dočeka u Beogradu, u kome ga nisu sačekali pesmom i plesom kao u crnoj opljačkanoj Africi...

dr Mila Alečković Nikolić

Srpska politika
Srbi i medijski rat

Srbe već skoro deset godina kljukaju kako je medijski rat izgubljen zato što nismo angažovali lobiste, našom indolencijom… a nikako da navedu da smo medijski rat izgubili od neuporedivo jačeg neprijatelja. Sa prijateljima se ne ratuje ni oružjem ni medijima.

Biću malo drzak pa ću komentar dati pre teksta, što inače nije uobičajeno. To činim iz razloga što je već hiljadu puta navedeno, kritikovano i šta još sve ne, uz ovakve i slične tekstove, da su Srbi medijski rat izgubili i da je za to naravno kriv Milošević, mada se to direktno u tekstu ne navodi. Ponovo se Srbima podmeće kukavičije jaje kako su nam te zemlje koje su protivu nas vodile medijski, pa i oružani rat, prijatelji ali mi nismo tu nešto dobro odradili. Pri tome se narodu namerno pomućuje svest da u pomoć pozove čistu logiku i zapitaju sebe, - ako su nam prijatelji zašto su protivu nas uopšte i vodili rat, medijski, a kasnije i oružani. To nisu prijatelji već neprijatelji i kojim smo mi to medijskim sredstvima mogli da pariramo zapadnim globalnim medijima da bi takav rat mogli da dobijemo.


Ali da bi pokazao da je „novinarstvo“ danas nešto više od lepih priča, treba prvo da definišemo i odgovorimo na nekoliko suštinskih pitanja:
1. Šta je „medijski rat“
2. Zašto se tako zove i koja se podrška u takvom ratu najradije koristi?
3. Zašto se taj rat uopšte vodio?
4. Ko ga je protivu nas Srba vodio?
5. Da li smo taj rat mogli da dobijemo?

1. Medijski rat je planirano propagandno delovanju u odnosu na neprijateljsku stranu kako bi se postigla dva cilja. Da se domaćoj javnosti neprijatelj (a ne prijatelj) prikazao u što crnjem svetlu. A drugi cilj je da se građani neprijateljske strane zbune i pokolebali u odbrani svoje zelje. U svakom medijskom ratu koriste se sva raspoloživa sredstva, načini i tehnika kako bi se protivnik dezorijentisao a njegovi lideri (političke vođe, komandanti jedinica sile, i institucije) prikazali u što lošijem svetlu. To se čini svim mogućim dezinformacijama, proturanjem navodnih informacija, drskim lažima, montiranim snimcima..., kako bi se ti lideri u očima sopstvene javnosti diskreditovali i kako bi im građani otkazali poslušnost.

2. To je pravi rat, a ne balet, u kome se puca iz svih medijskih oružja a sa TV ekrana najviše kao najgledanijih i najuticajnijih medijskih nosilaca. Ako se protivu nekoga vodi medijski rat sasvim je razumljivo da se lansiraju raznorazne laži, dobro uklopljene, kako bi domaća javnost u njih poverovala, ali i bar deo građana protivničke strane. Da bi se to postiglo koriste se najjači aduti. A u propagandne svrhe oni su najjači kada se koriste ličnosti iz neprijateljske nacije. Odnosno kada Srbi govore i napadaju svoju naciju, ili političke i vojne lidere. Političke za pogrešnu politiku, a vojne za zločine – jer je rat usko povezan sa zločinom. Što se Srbije i Srba uopšte tiče, naša „demokratska“ opozicija je tu ulogu izvrsno odigrala. Boreći se za vlast oni su taj prljavi posao za takozvanu „međunarodnu zajednicu“, delimično i nesvesno, savršeno odradili - nanoseći svojoj zemlji i narodu najteži udarac.

3. Rat se vodio radi razbijanja Jugoslavije kao ozbiljne i u Svetu uticajne zemlje, koju je trebalo rasparčati u male državice bez autoriteta, vojno i politički slabe, nemoćne da same opstanu u privrednom i političkom smislu. To je bio način brzog koloniziranja, bez otpora kolonizatoru, jer je vođstvo države prepušteno lokalnim i nametnutim marionetam, a sve u cilju pljačkanja iste - po doktrinama NSP i globalizacije. Ako se samnom ne slažete zapitajte sebe koliko to bolje živite od kada smo celu privredu rasprodali i još se zadužili 37 milijardi evra, odnosno oko 50 milijardi $.

4. Protivu Srba medijski rat je vodilo 20-tak najrazvijenijih zemalja Sveta, a koje su to podigle još stepenicu više nazivajući sami sebe „međunarodna zajednica“, što bi trebala da dočara kako je to ceo Svet – mada to ni izbliza nije bio čitav Svet. Medijski rat je vođen u momentu svetske deravnoteže sila i propasti „Varšavskog pakta“ kao protivteže NATO paktu, pa su Srbi faktički ostali bez mogućnosti da pribave saveznika ili ostvare neko savezništvo. Rat je predvodila Nemačka, koja se sasvim razložno oslonila na svoje saveznike iz dva svetska rata: Hrvate, Slovence, Muslimane i Albance. Da bi se iz medijskog (pripremnog) rata prešlo u vojni, kao jedini praktični način za raspad zemlje, Srbima su suprotstavljeni već pomenuti Nemački saveznici. Kako Srbi te nametnute lokalne ratove ne bi mogli da dobiju, „Međunarodna zajednica“ je Hrvate, Slovence, Muslimane i Albance pomagala finansijski i vojno, a paralelo stim Srbe je trebalo satanizovati – kako bi se nelegalne secesije opravdale. Ta satanizacija Srba je u stvari najvažniji deo medijskog rata - koji onda opravdava sva primenjena protivu Srba. Iza svega stajao je interes, NSP, pljačkaška globalizacija, kao i jaki prvenstveno nemački interesi za izlazak na Jadran, i kontrolu Balkana. Nemačka u razbijanju Jugoslavije nije išla sama već je samo kao predvodnica ostalih zemlje nosioce NSP i globalizacije.

Jugoslaviju, kao uglednu zemlju i osnivača pokreta nesvrstanih je trebalo razbiti, i kao primer ostalim malim zemljama da se NSP ne suprotstavljaju, ali i kao raščišćavanje terena za nesmetano širenja NATO ka Rusiji. U tom pohodu na Rusiju, engleske i američke procene su bile da Srbi mogu stati uz Ruse, te da ih i zbog toga treba satanizovati, satanizujući tima posredno i Ruse, ali i pravoslavlje uopšte. Ili bar na Pravoslavlje izvršiti pritisak u pravcu podela i međusobnih razdora cepajući jedinstvo Pravoslavne Crkve. Tako su mnoge odcepljene državice formirale svoje Crkve (zbog male veličine takoreći sekte) iako je to sasvim neprirodno – ali za Vatikan i razbijanje Pravoslavlja vrlo značajno.

5. Ključno pitanje je da li smo se ovakvom medijskom ratu mogli suprotstaviti? Ni teoretski, a kamo li praktično. Mi nismo raspolagali globalnim mediji snage SSN, BBC, Times… i koji potpuno pokrivaju 70% planete. Takvi globalni mediji mogli su da pričaju svoju unapred dobro pripremljenu „riču“, na koju mi sa svojim medijima, čisto lokalnog karaktera, nismo mogli nikako da adekvatno odgovorimo. I Srbi su u svetu nesmetano mogli biti satanizovani. Ovi globalni mediji naravno nisu hteli da prenesu ništa što bi nama odgovaralo jer su oni bili nosioci medijskog rata u korist svojih država. Po neku vest koja je išla nama u prilog, a koja se na njima mogla čuti, je samo „fini balans“ kako se ne bi stekao utisak ostrašćenosti, već korektnog „informisanja“. Stoga sve priče o nekakvim lobistima, našem propuštenom lobiranju, ili angažovanim medijskim agencijama…, su priče za naivne i one koji neznaju šta je i kako se vodi medijski rat, u cilju razbijanja jedne zemlje.

Ovim tekstom nisam želeo ni najmanje da umanjimo doprinos, ili bar pokušaj, pravih srpskih prijatelja poput gospodina Rasela Gordona, već isključivo da osvetlim zabludu da smo mogli nešto više učiniti u tom medijskom ratu. Medijski rat protivu Srba su vodile ekonomski i vojno najjače zelje Sveta sa vrlo jasno utvrđenim ciljevima i zadacima. Srbi rasuti u nekoliko republika bivše Jugoslavije a i sama Srbija nije raspolagala ni ekonomskom, ni vojnom a ni medijskom snagom ni medijsko-tehničkim resursima, da bi se bar donekle mogla ravnopravno nosila u tom medijskom ratu. Ako ste pomislili da će nam ti globalni mediji dozvoliti da preko njihovih satelitskih veza i ostale tehnike svetskog pokrivanja programom, čak i da platimo, dozvoliti da opovrgavamo njihove laži onda ste u velikoj zabludi. Isto kao što se nismo mogli efikasno braniti od NATO agresije 1999 godine, tako se nismo mogli braniti ni od medijskog rata koji je protivu Srba počeo još 1985. godine.

Ne sporim da su pojedini politički lideri tadašnje opozicije, a današnje „demokratske“ vlasti pljačkali Srpsku dijasporu i kupovali vile po Dedinju. Ali upravo vlasti i mediji tih zemalja su tim srpskim prevarantima omogućavali da pljačkaju naše iseljenike, davali im medijski prostor, kako bi medijski rat protivu Srba lakše i ubedljivije dobili.
Ne sporim ni ostale navode, iz dole inače lepog teksta, o jednom divnom čoveku koji je shvatio namere i podlost zapada i njihovih medija. Akcenat sam hteo da stavim samo na neke zabludu da se medijski rat mogao dobiti, isto kao što i sad „demokratskoj“ vlasti podvlačim da se Kosmet ne brani i nemože odbraniti samo diplomatskim sredstvima. Kosmet nije izgubljen na diplomatskom već na ratnom polju, i Albanci nisu Kosmet dobili lobiranjem (kako se Srbima potura) već oružanim ustankom koji su podigli. Svetski moćnici su im u tome obilato pomagali, iz svojih a ne albanskih interesa, ali to nije lobistička, već privredno-pljačkaška, geostrateška i geopolitička značajka.
Politički analitičar
Zvonimir Trajković


Svedočenje Rasela Gordona, američkog fotoreportera

Priče iz ognja medijskog rata

U studiji „Medijski rat“ izneta je teza da su tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije zapadni mediji planirano objavljivali lažne izveštaje da bi javno mnjenje usmerili protiv srpskog naroda.

„Ne svedoči lažno na bližnjega svojega“, piše u Svetom pismu. Ovim rečima počeo je predavanje „Medijski rat: korišćenje i zloupotreba fotografije“ polaznicima UNS-ove škole veb-novinarstva gospodin Rasel Gordon, nekadašnji američki fotoreporter, a danas srpski seljak. Kažemo srpski, ne misleći da je i karakterom postao Srbin, već imajući u vidu koliku je žrtvu učinio za dobrobit našeg naroda i naše zemlje. Žrtvu pred Bogom, jer za nju nikakvu nagradu ni priznanje nije od Srba dobio.

Gospodin Gordon izveštavao je godinama iz 30 zemalja širom sveta. Naročitu pažnju posvetio je ratnim područjima kao što su Balkan, Avganistan i Kambodža. Blagodareći svom iskustvu, Gordon je izradio studiju „Medijski rat“. U njoj je izneta teza da su tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije zapadni mediji planirano objavljivali lažne izveštaje u cilju usmeravanja javnog mnjenja protiv srpskog naroda.

Dolazak na Balkan
Pripovest o ovom neobičnom podvižniku počinje pre 17 godina, kada se, okončavši karijeru alpiniste, vratio na univerzitet da studira novinarstvo. U to vreme, počeli su sukobi na prostoru bivše Jugoslavije. Gospodin Gordon opisuje te dane: „Bio sam malo pametniji od prosečnog Amerikanca, jer sam umeo da pronađem Evropu na mapi sveta“, dodaje u šali, „i nije mi bila jasna slika o tome šta se na Balkanu događa. Odlučio sam da dođem ovde na jesen 1995. godine i razgovaram sa sve tri zaraćene strane. Tada sam počeo da primećujem stvari koje nisu bile logične.“

Pomno prateći događanja iz same žiže ratnih sukoba, a istovremeno analizirajući zapadne medije, primetio je njihovo neobjektivno izveštavanje. Ubrzo se u svetu formirala slika Srba kao zločinaca koji oživljavaju strahote Drugog svetskog rata na pragu 21. veka. Srpsko ime, naglašava, bilo je uništeno nakon što je na naslovnoj strani engleskog časopisa Tajm objavljena fotografija iz navodnog srpskog logora za ratne zarobljenike. U pitanju je, zapravo, bila fotografija mršavog čoveka sa spoljne strane žičane ograde jedne fabrike. Rasel Gordon je na sve načine nastojao da promeni takvo medijsko predstavljanje Srba.

Međutim, bez pomoći, pre svih zvaničnika države kojoj je hteo da pomogne, a uz potpunu blokadu od zapadnih medija, svi napori su ostali bezuspešni.
- Izabrao sam pogrešnu stranu ako sam želeo karijeru - kaže Gordon i dodaje „pogledajte Kristijan Amanpur i Kristofera Morisa. Oni su se obogatili, stekli svetsku slavu i osvojili silne nagrade objavljujući lažne informacije o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. I ne samo da su lagali o vama, već su od toga pravili umetnost.“

Mislim, dakle ne verujem medijima
Posle predavanja, polaznici škole razgovarali su sa uvaženim gostom. Između ostalog, polaznici su ga pitali da objasni medijsku manipulaciju koja se dogodila na štetu srpskog naroda i da li se to može nazvati nekom vrstom teorije zavere ili je u pitanju slučajan izbor toga ko će biti „loši momci“. On je rekao da je već krajem 80-ih godina prošlog veka postalo jasno da Evropu očekuju velike promene - raspad Sovjetskog Saveza, pad Berlinskog zida i tako dalje. S tim u vezi, američka agencija CIA angažovala je ljude koji će predvideti sudbinu Balkana. Na osnovu analize ustanovljeno je da ako bivše jugoslovenske republike dobiju nezavisnost ratom, biće izgubljeno 250.000 života i četiri miliona ljudi postaće izbeglice. Da bi Nemačka održala svoj uticaj na Balkanu, Amerika je bila spremna to da plati. Ispostavilo se da su Hrvati i muslimani godinama planirali raspad zemlje, dok su se Srbi držali parole „bratstvo i jedinstvo“.

Polaznici škole su primetili da se g. Rasel požalio da čak ni Srbi u rasejanju nisu želeli da sarađuju sa njim u objavljivanju istine i zamolili su ga da navede neku srpsku instituciju s kojom je imao dobru saradnju.

- Ne, ne mogu da navedem nijednu instituciju. Niko nije hteo sa mnom da sarađuje.Srbi u rasejanju,konkretno u Čikagu, nisu uopšte bili zainteresovani da pomognu iznošenje istine. Imao sam probleme i prilikom dobijanja dokumenata za ulazak u Srbiju. Tu mi je u susret izašao samo vladika Irinej Dobrijević, tadašnji jeromonah. U Republici Srpskoj upoznao sam Arkana, koji mi je rekao: „Čujem da si dobar. Možeš ovde da radiš.“ Takođe, jednom sam se rukovao sa Vojislavom Koštunicom i Velimirom Ilićem. Samo su se oni, od svih srpskih političara, usudili da pozdrave jedinog američkog dopisnika ovde, i to prosrpskog. To što su mi političari iz Demokratske stranke otežavali da prisustvujem čak i pres-konferencijama pokazuje njihovu neverovatnu glupost i nekompetentnost rasuđivanja. Na Kosovu, kod vladike Artemija, prema meni su se odnosili veoma loše. Pripadnici SRS takođe nisu hteli sa mnom ni da razgovaraju - odgovorio je Gordon.

Na laptopu gospodina Gordona je natpis koji parafrazira Dekarta: „Mislim, dakle ne verujem medijima“.
Danas Rasel Gordon živi u jednom selu na Trešnji pored Beograda i bavi se poljoprivredom, povukavši se iz rada u medijima. Takođe, izučivši istoriju ovih prostora i upoznavši naš narod i običaje, krstio se u srpskoj crkvi pod imenom Dimitrije. I kao što je Sveti velikomučenik Dimitrije po predanju vodio ljute bitke u odbrani Soluna, može se bez ikakve blasfemije reći da ovaj hrabri čovek vodi ljutu bitku za istinu u savremenoj borbi koja se zove medijski rat.

Tijana Vlahović
Glas javnosti


„Multietničnost“ i Srbi

Kako su Srbi iz gotovo svih višenacionalnih sredina iščezli i zašto se osim nekih iznemoglih staraca u te svoje etničke prostore nikako ne vraćaju. Treba li država Srbija kao matica svih Srba da to pitanje najzad pokrene kako bi se veliki broj izbeglih bar posle 15 godina vratio na svoja imanja i svoja ognjišta. Na tu temu prilažemo vam dva teksta i naš uvodni komentar.

Multietnička Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo i Metohija više ne postoje, osim ako projektanti NSP (Novog svetskog poretka) pod „multietničnost“ ne podrazumevaju prostore bez Srba. Gde god su oni na prostorima bivše Jugoslavije stvarali multietničke sredine, Srbi više ne žive. Srbi se jedini optužuju i odgovaraju za etnička čišćenja, a jedino su oni etnički očišćeni sa prostora eks Jugoslavije, države koju su oni stvorili - i to nikome ne smeta čak se i ne spominje. Sulejman Tihić i Haris Silajdžić, Stipe Mesić i Ivo Sanader, Fatmir Sejdiju i Hašim Tači stalno govore o potrebi i zalaganju da se sačuva multietničnost njihovih država i kvazi država, a mi Srbi ni posle toliko godina nikako da shvatimo da „multietničnost“ ima svim drugačije značenje od onog kako je mi tumačimo.

Moguće da je ta navodno Međunarodna zajednica izdala neki „novi rečnik“, pošto i svi njeni gaulajteri od Kušnera do Lajčeka isto govore o neophodnoj „multietničnosti“ ali mi tu reč očigledno ne razumemo. Moguće da taj „novi rečnik“ još nismo kupili (srpska sirotinja), ili naše „srpske glavešine“ tu nešto muljaju. Jeste da nam je multietnički predsednik Tadić rođen u Sarajevo, a majka mu je iz čuvene obitelji Francetić. Jeste da nam je ministar za prostorno planiranje iz obitelji Dulić, ali kažu da se u planiranje prostora na kome treba da žive Srbi odlično razume. A i potpredsednika Vlade Đelića smo uvezli, ali kao Srbina, iz Francuske – pa nešto mislim ako mi Srbi tu „multietničnost“ ne razumemo valjda je razumeju ovi „naši“ najviši, a multietnički predstavnici?

U Sarajevu više Kineza nego Srba i Hrvata

U istoriji postojanja Sarajeva, trenutna etnička slika tog grada najnepovoljnija je za nebošnjake, s obzirom na to da se radi o, gotovo, etnički čistom gradu, rekao je za "Fokus" Leo Pločkinić, predsjednik Nevladine organizacije "Kroacija libertas" i procjenio da se radi o sistemski planiranom etničkom šišćenju s ciljem stvaranja životnog prostora ekskluzivno za jednu naciju.

- Uslovi koji vladaju u Sarajevu potpuno su nepovoljni za Hrvate. Bošnjačke vlasti ne osiguravaju pravo na posao i obrazovanje. Ne radi se samo o socijalnim razlozima zbog kojih Hrvati napuštaju Sarajevo. Pritisak Bošnjaka je toliko veliki da drugi narodi tu ne mogu živjeti - rekao je Pločkinić.
On kaže da su kritike koje političari iz Sarajeva šalju drugim narodima u vezi s povratkom licemjerne, jer tamo gdje imaju priliku, ne preduzimaju ništa.

- To je dokaz da se sve radi planski i s predomišljajem da se područja etnički očiste, a što ne doprinosi slici koju oni žele prikazati međunarodnoj zajednici. Pitam se po čemu je Sarajevo multietničko. Broj Srba, Hrvata i ostalih naroda sveden je na minimum u istoriji. Uporede li se brojke iz popisa koji je provela Kraljevina Jugoslavija ili SFRJ vidjećemo da je grad etnički očišćen - kaže Pločkinić. On je procijenio da se radi o doktrini po kojoj je potrebno stvoriti etnički čist prostor za nesmetan život po religiozno-društvenim i političkim pravilima po kojima bi ostali bili potčinjeni.



Ivo Miro Jović, poslanik HDZ BiH u Predstavničkom domu parlamenta BiH rekao je da je proces stvaranja monoetničkog grada od Sarajeva u potpunosti okončan.

- Ta priča je završena. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj o upisu prvačića ili maturanata u pojedinim dnevnim novinama. U najvećem broju slučajeva na tim spisima nema ni jedno hrvatsko ili srpsko ime - rekao je Jović i slikovito ilustrovao da u Sarajevu trenutno ima više Kineza nego pripadnika drugih konstitutivnih naroda. Jović je rekao da to na najbolji način deklariše kakvu BiH priželjkuju političari koji u svojim političkim koncepcijama pretenduju na jednu naciju i jezik u BiH.



Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, upozorio je da je Sarajevo u posljednje dvije godine napustilo 500 katoličkih porodica. On je tokom višednevne posjete SAD, na predavanju na Univerzitetu Džordžtaun istakao da su Hrvati u Federaciji BiH preglasavani u vlasti, a da je najveći problem u vezi s dobijanjem dozvola za gradnju nekih crkvenih objekata.



Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, nedavno je upozorio da je Sarajevo postalo jednonacionalni grad u kojem je politika etničkog čišćenja uspješno obavljena.

- U javnosti se pojavljuje krug ljudi koji pripadaju svim narodima i etničkim manjinama, ali građani Sarajeva su preko 90 odsto pripadnici samo jedne nacije, bošnjačke. Etničko čišćenje u ovom gradu, nažalost, obavljeno je uspješno. Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruiše po multietničkom principu, neminovno bi bilo krenuti od Sarajeva - napomenuo je Dizdarević.

Upravni odbor Udruženja za održivi povratak u Tuzlanski kanton konstatovao je da su srpski povratnici, umjesto uspješnog povratka i održivog opstanka, suočeni sa činjenicom da je održivi opstanak povratnika ugrožen do te mjere da prijeti fizički nestanak srpskog naroda na području Tuzlanskog kantona.

Upravni odbor smatra da je do ugrožavanja srpskih povratnika na ovom području došlo zbog opstrukcije povratka, diskriminacije kod ostvarivanja ljudskih prava, nepostojanja političke volje kod nadležnih za poboljšanje stanja održivog povratka i veoma raširene pojave korupcije i kriminala određenih struktura na poslovima povratka na području opština Lukavac, Srebrenik, Kalesija, a u određenim razmjerama i Tuzlanskog kantona u cjelini.

- Zbog svih ovih problema, Upravni odbor traži i očekuje od nadležnih struktura Tuzlanskog kantona da pokažu na djelu da su za stvarnu, a ne deklarativnu ravnopravnost opstanka srpskih povratnika, kako ne bi došlo do potpunog iskorjenjivanja pripadnika jednog od konstitutivnih naroda - navodi se u Informaciji Upravnog odbora Udruženja srpskih povratnika.

Upravni odbor je analizom stanja i procjenama daljih kretanja, koja će se ispoljavati u biološkoj zakonomjernosti i jačanju tendencije socijalne isključivosti srpskih povratnika, konstatovao da će broj povratnika Srba uskoro, sa sadašnjih sedam odsto, pasti ispod dva odsto.

- Popis stanovništva u 2011. godini i još ubrzanija dinamika smanjenja broja srpskog stanovništva sigurno će, ali kasno, predstavljati posljednje upozorenje svima kojima je, umjesto verbalne, stalo do stvarne multietničnosti na tuzlanskom području - navode u ovom udruženju.

Prema njihovim riječima, teško stanje održivog povratka ogleda se, prije svega, i u činjenici da na području Tuzlanskog kantona još nije obnovljeno više od osam hiljada srušenih i oštećenih stambenih jedinica srpskih povratnika.

- Da je na djelu politika jednosmjernog povratka govori i činjenica da je u proteklom periodu, od ukupno izdvojenih srdstava, za povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku izdvojeno 78 odsto, a za povratak Srba u Tuzlanski kanton svega 22 odsto - navodi se u informaciji.

Predsjednik Srpskog kluba delegata u Vijeću naroda RS, Staša Košarac, ocijenio je, prilikom posljednjeg boravka u Tuzli, da je Tuzla sve manje multietnička sredina s obzirom na činjenicu da je ove školske godine u prvi razred upisano svega 1,5 odsto djece srpske nacionalnosti u odnosu na ukupan broj upisanih prvačića

Uredništvo Srpske politike
Vojvodina na pragu secesije

Posmatrajući današnju situaciju u Vojvodini jako me podseća na 80-te godine i situaciju sa Slovenijom. Mnogi će se zapiti kave se to paralele mogu izvući između Slovenije toga vremena i današnjih secesionističkih tendencija koji se u Vojvodini pojavljuju? Pokušaću da vam kroz ovaj tekst to malo podrobnije objasnim ali pre toga želim da podvučem jednu najznačajniju karakteristiku svih ovakvih procesa i tendencija.

Narod i obični građani gotovo nikada nisu zagovornici secesije, već isključivo političke i intelektualne elite. Koliko su to stvarne ili kvazi elite društva, to je posebno pitanje, ali u gotovo svim slučajevima oni zbog „viših“ političkih pozicija, privilegovanog položaja…, i naravno novca, uvode građane, narode ili etničke grupe u secesiju. Takve težnje nikada nisu u korist građana već isključivo ličnih interesa pojedinaca, a po principu - neka je država kao avlija ali da sam ja u njoj glavni. Po ovom modelu se raspala i bivša Jugoslavija mada je izgledalo da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti naroda, narodnosti ili nacionalnih manjina. Nacionalna mešovitost je samo iskorišćena kao jaka poluga za ubacivanje međunacionalne netrpeljivosti koja se uvek može potpaliti, ali je sve to bilo u korist pojedinih grupa i elita, ali ne i sveukupnog građanstva. Ako je i postojala međusobna netrpeljivost između Srba, Hrvata, Albanaca, kava netrpeljivost je postojala između Srba i Crnogoraca? Radi se narodu istog genetskog korena, istog jezika i vere, gde gotovo još jedna Crna Gora živi u Srbiji - pa je do odvajanja Crne Gore ipak došlo. Radi se o čisto ličnom interesu crnogorske političke „elite“ a narod je u taj secesionistički „voz“ uguran snažnom medijskom propagandom, lažnim obećanjima, referendumskim malverzacijama…, i uz aktivno učešće stranog faktora. Kad se sve saberemo secesije su uvek plod domaćih interesnih grupa u sprezi sa stranim faktorom, iza koga stoje lični interesi jednih i drugih, a građani su samo „kolateralna šteta“ kako je to nazvao naš „prijatelj“ Džemi Šej.

Ali da se vratim paralelama između Slovenije 80-tih i Vojvodine danas. U Sloveniji se 1982 počinju da pojavljuju pri tekstovi kako ostatak Jugoslavije, posebno Srbija „pljačka“ Sloveniju i kako je koči u njenom daljem razvoju. Počinje antisrpska medijska kampanja, izlaze neki novi listovi poput „Mladine“, a na televiziji se sve češće pojavljuju nove „nevažne“ face poput koordinatora za omladinu Janeza Janše, urednika „Mladine“ Zavrla, novinara Tasića… Oni dobijaju sve širi medijski prostor a priča je za naivne u osnovi ekonomska – jer Srbija iz zajedničke kase uzima više, a mi radimo. Izgleda sve bezazleno. Kada su te prve krupne reči prošle, u igru se uključuje malo teža artiljerija Milan Kučan, Jože Školjc, Jelko Kacin, Jože Pučnik, Dimitrij Rupel, Lojze Peterle, sve članovi CK SK Slovenije, zatim Igor Bavčar, kao i mnogi značajne ličnosti iz Skupštine i Vlade Slovenije. Počinje pravljenje novog slovenačkog grba, zastave, a Teritorijalan Odbran (TO) dobija neke malo izmenjene oznake, ali se i naoružava. Boljim, modernijim stranim naoružanjem - „a sve u cilju jačanja obrambene moći Jugoslavije“. Korak po korak oni su se pripremali za ono što smo svi kroz koju godinu videli a to je oružana secesija i napad na našu i „njihovu“ JNA.

Za svo to vreme predsedništvo Jugoslavije ćuti, po malo popušta „da bi se strasti smirile“, a Janez Drnovšek član Slovenije u tom Jugoslovenskom predsedništvu, uporno objašnjava kako to baš i nije tako te da Slovenija želi samo malo više ekonomske samostalnosti u trgovinu sa Svetom (mimo Savezne Vlade) i više političkih sloboda mimo „krute“ linije SK Jugoslavije. A što se tiče naoružavanja TO, navodno sve ide po pozitivnim zakonima iz oblasti odbrane i nabavlja se samo lako naoružanje koje mi ne proizvodimo. Tako se u TO Slovenije uvuklo moderno protiv-tenkovsko naoružanje pa čak i američki Stingeri.

Iza svih ovih priprema Slovenije za otcepljenje u stvari stoji Nemačka i Austrija a deluju kroz njihove službe BND i STAPO. One finansiraju omladinski pokret, list Mladinu i još nekoliko listova, „kupuju“ neke urednike slovenačke televizije i važnijih listova, finansijski pomažu intelektualce posebno profesore univerziteta. Ništa manje nisu darežljivi i kada se radi o članovima CK SK Slovenije, ministrima…, ali ne zapostavljaju ni Vojsku. Vrbuju slovenačke oficire, pa i arhivara poverljivih vojnih dokumenata zastavnika JNA Borštnera koji postaje desna ruka Janeza Janše. I da ne dužim dalje BND i STAPO vrlo profsionalno stvaraju čitav logistički poligon za podršku koju će Slovenija iskoristi za oružanu secesiju do Jugoslavije.

Paralelno sa radom nemačkih i austrijskih službi odvija se i snažna politička podrška koju predvode nemački i austrijski ministri inostranih poslova Hans Ditrih Genšer i Aloz Mok. Ovde je priča već drugačija i akcenat se stavlja na „odbranu ljudskih prava“ da bi se kasnije sve to pretočilo u priču o pomoći „demokratiji“ i talasu demokratskih promena koje bi u Jugoslaviji trebalo izvršiti. Tu su Slovenci „demokrate“ ali ih eto Srbi guše u tim naporima da demokratizuju svoju republiku. To horski ponavlja i već nabrojana nova slovenačka „elita“ sada već sasvim otvoreno potresajući tako ceo SKJ u kome se vode žestoke rasprave ali bez rezultata. Predsedništvo, Skupština i Vlada Jugoslavije ćute, svako iz svojih razloga gurajući problem pod tepih. Hrvatska posmatra kako će Slovenija da prođe, pa ako „igra“ prođe onda će i oni za njom. Na istom čekanju su i Muslimani i Hrvati iz BiH. Američke diplomate me čak otvoreno pitaju kada će Vojska te secesionističke snage u Sloveniji da obriše? Nemam odgovor jer šta bi im mogao i odgovoriti. I ključ sloma Jugoslavije ubrzo se događa na 14 vanrednom kongresu Saveza Komunista Jugoslavije (SKJ). Kongres po unapred postignutom dogovoru napuštaju Slovenci, Hrvati i deo delegata iz BiH. Milošević kao predstavnik kongresne većine (53,6%), najbrojnijeg naroda i naroda koju je Jugoslaviju i stvorio 1918 nema političke hrabrosti da drekne i zapreti da sa kongresa niko neće izaći dok se „problem ne reši“ - ostaje nem. Raspada se jedina partija SK Jugoslavije – raspada se i država.

Početak raspada SFR Jugoslavija se u stvari dogodio promenom Ustava 1974 godine kada republike dobijaju znatno šira ovlašćenja i postaju samostalne. Tada smo mi federacije „skliznuli“ u konfederaciju mada to nigde nije pisalo – Isto kao što se danas piše Statut Vojvodine a sutra će biti Ustav. Sva ova podsećanja na događanja s kraja 80-tih napisao sam jer je to finalni čin raspada zemlje mada je raspad počeo znatno ranije – a cilj mi je da smi shvatite u kom pravcu se kreće Vojvodina. Zato Čanak stalo ponavlja da „naši novci treba da ostanu naši“ - na to su ljudi najosetljiviji, pogotovu kada se teško živi. Tako su i Slovenci počeli a završilo se pucnjavom u JNA.
Vojvođanska vlast priprema novi Statut Vojvodine koji će neminovno, sutra, taj najviši državni zakon unaprediti u Ustav. Samo „terminološka promena“, jer Statut Vojvodine po kojem će, ova za sada pokrajina, moći da zaključuje međunarodne ugovore, da osniva predstavništva u inozemstvu, donosi odluke i zakone u oblastima industrije, poljoprivrede, obrazovanja, zdravstva i ukupnog gazdovanja resursima Vojvodine, je već država. Pokrajinom će upravljati Vlada, a ne, kako je do sada bilo, Izvršno vijeće. U predloženom statutu piše još da je Vojvodina autonomna pokrajina građanki i građana, koji u njoj žive i da je u sastavu Republike Srbije. A u nacrtu je navedeno da se teritorija pokrajine sastoji od geografskih područja Bačke, Banata i Srema, da AP Vojvodina ima simbole, zastavu i grb, a glavni grad pokrajine je Novi Sad. Nastala na osnovu posebnih nacionalnih, istorijskih, kulturnih i drugih svojstava svojega područja, kao višenacionalna, višekulturalna i višekonfesionalna demokratska evropska regija, integrisana u evropsku grupu regija - navodi se u prvom članku Statuta.

U ovom nizu koji statut predviđa ostaju još samo dve institucije pa da se zaokruži država – a to je Vojska i bezbednosne službe, pošto je policija već dobrim delom autonomna. Iz domena budžeta potrebno je još da prihodi od carina idu u vojvođanski budžet i da imamo državu u državi, ili najviši nivo konfederalnog ustrojstva Srbije – koja se od Srbije može odvojiti kada to Skupština Vojvodine odluči. Može referendumom, a ko je to nesigurno, može o tome odlučiti i Skupština Vojvodine – pa u njoj sede ovlašćeni zastupnici interesa građana.

Nastala na osnovu posebnih nacionalnih, istorijskih, kulturnih i drugih svojstava i definisana kao demokratska evropska regija, integrisana u evropsku grupu regija, govori da se pod okriljem „demokratije“ i „evropskih regionalizacija“ dobro poradilo na daljem rastakanju Srba. Opet su na sceni glavni igrači BND i STAPO jer je Vojvodina lep zalogaj za obnovu neke nove Austro-Ugarske ili „Velike Nemačke“, kada se EU raspadne. Zato se u EU na regionalizaciju podstiču samo pojedine zemlje, ali ne i one koje predstavljaju stožere EU. Ako je Nemačka glavni zagovornik regionalizacije onda i nije morala da potroši gotovo 1.000 milijardi $ na ujedinjenje sa Istočnom Nemačkom. Mogle su i jedna i druga u EU pa bi kroz jedinstvo unije i regionalizaciju ostvariti sve svoje težnje i ciljeve. Ali Nemačka je želela čvrstu i jedinstvenu državu – koju nama ne preporučuje.

Kako se secesionizam u Vojvodini sprovodi
Po istom receptu kao nekada u Sloveniji ali za razliku od nekada Slovenačkog današnji vojvođanski secesionizam se i ne skriva. Ceo proces je znatno unapređen – zlobnici bi rekli, u skladu sa opštom „demokratizacijom“ zemlje. Radi se sasvim otvoreno, uz javnu podršku od strane „naših“ medija, „nevladinog sektora“, slobodnih mislilaca… Ali neverovatno, i uz podršku koalicije na vlasti koju predvodi DS (Demokratska stranka), pa i samog predsednika Srbije Tadića. I sve to uz otvorenu koordinaciju sa stranim faktorima - gde je Nemačka najaktivnija, u čemu joj zdušno pomažu SAD i Engleska. Predsednik Srbije Tadić, i ostali državni organi Srbije nije da to neznaju već na razne načine to i podstiču. Tako dolazimo do toga da vojvođanski secesionizam faktički potiče iz Beograda, i to sa vrha države, i iz vodeće Demokratske stranke. Najveći secesionista danas u Vojvodini je Bojan Pajtić, potpredsednik DS-a i predsednik Vlade Vojvodine – a glavni centar secesionizma se nalazi u DS-u za Vojvodinu. Da budem sasvim jasan, Tadić ne da se saglasio sa gore navedenim novim Statutom Vojvodine, već je u svim njegovim odredbama još pri pisanju Statuta koordinirao. Da je DS centar vojvođanskog secesionizma valjda jasno govori činjenica da je to najjača stranka u Vojvodini i da bez njene saglasnosti takav Statut nikada ne bi mogao biti usvojen ni Skupštini Vojvodine, ni potvrđen u Skupštini Srbije - jer su i DSS (Demokratska stranka Srbije) i SRS (Srpska Radikalna stranka) protivu takvog statuta. Poslanici DS-a, DSS-a i SRS-a čine skoro 80% Skupštine Vojvodine i više od 75% Skupštine Srbije. Ali će ovaj predlog Statuta proći u obe Skupštine jer u obe skupštine koalicija oko DS-a ima potrebnu poslaničku većinu. Znači, vojvođanski secesionizam dolazi iz Beograda i može biti sasečen istog momenta kada predsednik Tadić i njegov DS to požele.
Strani faktor će svakako rovariti (jer to im je posao) ali tokovi secesionizma zavise od nas i nikakvo strano mešanje nije moguće ako naš državni vrh to ne toleriše i secesionizam ne podstiče. Sasvim je druga situacija na Kosmetu gde je velika većina Šiptara i gde je teže, ali ne i nemoguće, sačuvati celovitost države – samo se na tome mora ozbiljno raditi a ne varati građane da se eto sve preduzima. Stoga sva secesionistička zalaganja Čanaka, Kostreša i ostali iz LSV (Lige socijal-demokrata Vojvodine) ili Ištvana Pastora i Šandora Egerešija iz SVM (Savez vojvođanskih Mađara) su besmislena ako takve procese DS ne podržava. Čanak i sve ostale grupe secesionista, koji se sa „naših“ tv ekrana i „naših“ medija ne skidaju, su samo probojni špic za ono što bar otvoreno nemože da izgovori Tadić.

Kod finalizacije ovih aktivnosti, odnosno otcepljenja od Srbije, pojaviće se jedan sasvim drugačiji problem, a to je kako ubediti 70% Srba u Vojvodini da im je bolje u novoj Austro-Ugarskoj nego u Srbiji. Za rešavanje tog problema zadužena je VANU (Vojvođanska Akademija Nauka) čiji je predsednik Julijan Tamaš (Rusin ili Ukrajinac, prema potrebi) i u kojoj dominiraju Mađari. Stoga VANU sada radi na programu stvaranja nacionalnih Vojvođana, ubeđujući Srbe da oni baš i nisu Srbi, već neka nova nacija Vojvođani. To treba da stvori bar rascep u srpskoj naciji, ako već ne uspeju sa formiranjem nove Vojvođanske nacije. Radi se po istom modelu kako je to svojevremeno radio Broz – pa je od Južnih Srba napravljena makedonska nacija, od Srba sa prostora Crne Gore crnogorska, pa čak i od Srba muslimanske veroispovesti muslimanska nacija.

Uz pravljenje nove nacije ide paralelno i nova istorija, pa se sve češće čuje da se 1918 Jugoslaviji, odnosno Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca pripojila Vojvodina - pa se sada valjda može i da odvoji. Ali stvari su bitno drugačije. Nema nikakve Vojvodine 1918. godine, jer ju je, kao pojam, Ugarska ukinula 1868. godine. 1918. Kraljevini Srbiji su se odlukom Novosadske Skupštine pripojili bivši delovi Austro-Ugarske, i to Baranja, Bačka i deo Banata - ali ne i Srem, koji je kao Krajina imao svoju skupštinu u Rumi. Tek odlukom skupštine u Rumi 1918. Kraljevini Srbiji pripaja se i Srem. Današnja Vojvodina je Brozovo delo iz čijeg je sastava izdvojena Baranja i deo Srema i pripojeni republici Hrvatskoj, a sve sa ciljem veštačkog smanjenja Srbije – isto kao što su i nove nacije stvarane kako Srbi u Jugoslaviji ne bi činili 74% ukupnog stanovništva. Prema tome Vojvodina ni kao teritorijalna celina, ni kako neka državotvorna celina se nije pripojila Kraljevini Srbiji već pojedinačni delovi bivše Austro-Ugarske.

Ako sva ova igrarija sa novom „Vojvođanskom nacijom“ promenjenom istorijom ne uspe, onda će na scenu stupiti Nemačka sa parama. Vojvodini će se ponuditi veliki krediti ubrzan razvoj, prijem u EU i još brdo lažnih obećanja, kako bi se Srbi prevarili i ušli u zagrljaj „Velike Nemačke“ - a posle će lakoverni ostati na obećanjima kao i do sada. Prisetite se samo šta nam je sve obećao upravo ovaj „demokratskog bloka“ kad Milošević ode sa vlasti. I od obećanja ništa – ali smo zato prihvatili da smo počinili genocide na sve strane, svima se izvinjavali, i poslali u Hag ceo politički i vojni državni vrh. Sve rasprodali državu zadužili za 30 milijardi, a bogami se i dobro napljačkali. Više nego uspešan bilans „demokratskih“ snaga.

Političke analize prošlih događanja se ne rade da bi se napisalo šta se dogodilo, o tome će pisati istoričari, već da se vidi gde su napravljene greške, kako se opet ne bi ponovile. A posebno važan deo je da se shvate procesi i analizom predvidi budućnosti i buduća kretanja. Žmureći pred otvorenom secesijom još jednog dela države i diplomatskim poigravanjem sa Kosmetom koji se i zvanično odvojilo od Srbije, postojeća vlast u kojoj Tadić i DS imaju apsolutnu vlast rizikuju da vrlo neslavno završe osmogodšnje vladanje. Prostora za manipulisanje narodom više nema. Ekonomska kriza će samo ubrzati neke neminovne procese, koji odavno tinjaju a koji su plod političkih, ekonomskih, secesionističkih, organizacionih….grešaka ili namera. Gospodo „demokrate“ mislim da ste iz analiza, izvukli pogrešne zaključke, ako ste išta i analizirali. Krizom se greške ne mogu pravdati a najmanje secesija Vojvodine koju vidite, pa je još i podržavate.

Politički analitičar
Zvonimir Trajković


Sveti Sava i višestranački sistem

Srpski prosvetitelj Sveti Sava nad moštima njihovog oca izmirio je posvađanu braću Vukan i Stefan, spašavajući Srpstvo. Ali kako izmiriti lidere i lidrčiće, njihove lične i stranačke interese kad potiču od četništva, komunizma, socijalizma, jugoslovenstva, internacionalizma, neoliberalizma, evropeizma, globalizma. Ako su im to ideološki očevi koji su ih stvarali, nad čijim moštima tu zavađenu srpsku braću izmiriti. Kako njihove lične i stranačke interese zadovoljiti, a da sve bude u interesu naroda Srpskog, kroz formu demokratije i višestranačja?

Priredba koju je pre neki dan organizovalo Ministarstvo prosvete u slavu i čast prvog srpskog prosvetitelja i duhovnog oca Svetog Save vratilo me u davno prošla vremena, iznova pokrećući pitanje zašto se ni posle toliko vremena, pretrpljenih stradanja, kao i raznoraznih ''promena'', u našoj istoriji ništa suštinski promenilo nije. Koliko još ratova, genocida, pogroma, ujdurmi, prevara i drugih neljudskosti treba da nam prirede narodi Zapadne Evrope da bismo najzad shvatili kako naša epska pesma nije lagala kada ih je još pre deset vekova nazvala ''lukavim Latinima''? Zar ono što su nam činili samo u dvadesetom stoleću, bilo kao ''nacisti'', "saveznici" ili ''mirotvorci'', nije dovoljno za opamećivanje, već je neophodno da i u dvadesetprvom veku trčimo za njima, kao da nije reč o jednim te istim ljudima sa jednim te istim hiljadugodišnjim namerama.

U sceni gde Sveti Sava nad moštima, ili kako se to danas kaže ''posmrtnim ostacima'' oca, miri braću što su se pod pritiskom vlastoljublja i sebeljublja, ne samo omrzla, već toliko zakrvila da su i vojnički jurnuli jedan na drugog, ima nešto neprolazno i Srbima večno aktuelno. Utisku potpune savremenosti tog najstarijeg srpskog problema naročito je doprineo detalj gde se pomenula uloga lukavih Latina. Oni su se još tada angažovali i politički i ekonomski i vojno, a nadasve ''prijateljski'', kako bi Vukan ostvario svoja "ljudska prava" pa da pored Zete, ovlada i drugim delovima Srbije, koje je otac Nemanja ostavio mlađem sinu Stefanu. Da li su se pozivali na neki oblik ''međunarodnog prava'', ''demokratskih sloboda'' ili sličnu ''naprednu tekovinu'' u korist razgoropađenog starijeg brata, ostalo je nepoznato, ali ono što je kristalno jasno jeste da nam od tada pa sve do danas ''civilizovana Evropa'' u kontinuitetu od gotovo hiljadu godina, nesebično se ulažući u svaku našu slabost, neumorno pomaže da uništavamo sami sebe. Vukana su protiv brata pomagali lukavi Latini, dok današnje ''proevropske partije'' pomažu ''demokratske snage civilizovanog Zapada''. ''Nevladine organizacije'' pomažu protiv ne samo istinski ili kobajagi srpski opredeljenih partija, nego i bilo čega srpskog u Srbiji i van nje. Sva ova „pomoć“, za suštinsku posledicu ima veliko stradanje i Srba kao naroda i Srbije kao države. Zahvaljujući "dobrim namerama" kojim je Zapad pomogao krvavo ''osamostaljivanje bratskih južnoslovenskih naroda'', ni nekadašnje Zeta i Travunija više nisu deo srpske teritorije. Postale su nezavisne države pod zapadnoevropskim patronatom, dok je krajnje neizvesna sudbina i drugih srpskih teritorija.

Ali i pored tolikih tragičnih iskustava koja su nas snašla od njegovog "prijateljstva", mi smo tom Zapadu iz nekog razloga i dalje slepo odani. Ono što današnji trenutak čini još težim jeste i činjenica da je u doba Nemanjića problem pravio samo jedan zavidljivi i vlastoljubivi Vukan, kome je uprkos svemu ipak pošlo za rukom da nad moštima svoga oca pobedi samog sebe i time spasi Srbiju. Današnjim aktuelnim „demokratskim“ višestranačjem vukani su se toliko namnožili, te se nameće pitanje da li bi i Savine svetiteljske moći išta mogle učiniti protiv duboko ukorenjenih marksističkih, darvinističkih, ateističkih, socijalističkih, demokratskih, socijaldemokratskih i drugih humanističkih ideologija i pravaca. Mislim da bi čak i Sveti Sava ostao nemoćan da pomiri i prevaziđe dubinski raskol u narodu, najočiglednije izražen sukobom proevropskih i prosrpskih političkih partija i koalicija, zagriženih za lične i partijske interese? Jer bez obzira na formalne razlike između tadašnjih i sadašnjih podela, posledice po narod i državu potpuno su istovetne.

U doba Nemanjića borba oko vlasti vodila se na osnovama bratske sebičnosti, zavisti i vlastoljublja, ne napuštajući međe carskog hijerarhijskog ustrojstva, dok su današnje ''demokratske slobode'' omogućile da sve moguće zavisti i sebičnosti ravnopravno učestvuju u borbi za vlast. Svađa, mržnja, i podmetanje, ne samo što u takvim uslovima nisu na pijedestalu prezira, kao nešto nisko, sramotno i istinski štetno za čitavu naciju, već se tretiraju kao dokaz najvećih ljudskih sloboda i najviši izraz narodne volje. Kojeg naroda i čije volje, nazna se.

U ono zlatno doba srpske istorije ''kad su sveci zemljom hodali'' kako se govorilo, Srbima se posrećio Sveti Sava, pred kojim su se braća pokajala i izmirila, čime je dobijena šansa da se makar na neko vreme ostvari jedinstvo, a ''lukavi Latini'' odbiju od granica srpskih zemalja. Sve to je imalo itekakve pozitivne posledice po posvađane vladare ali i pozitivni refleks na svakodnevni život običnih ljudi. Dakle snaga izuzetnog pojedinca neutralisala je destruktivne tendencije koje su vođe u narod unele i počele da nagrizaju državu s jednog njegovog kraja, čime je izbegnuta nacionalna katastrofa, koja bi Srbe verovatno još tada bacila pod noge ''lukavim Latinima''. Međutim, umesto takvih izuzetnih pojedinaca koji bi ih u kriznim situacijama narod izbavili nekim hrabrim, iskrenim i odlučnim poduhvatom, savremeni Srbi imaju surogat zvani ''višestranački izbori'' putem koga se navodno mogu osloboditi nesposobne, vlastoljubive ili izdajničke partije, odnosno koalicije. No čak i kada se to ''dogodi'' za kratko vreme se ispostavi da su jedini pobednici na ''srpskim'' višestranačkim izborima uvek ''lukavi Latini''. Tako pored svih naših izbora, u ruke Latina padoše najprofitabilnija preduzeća, teritorije, prirodni i nacionalni resursi, vojska, policija, univerzitet, mediji i druga narodna dobra. A podele i raskoli ne samo što ne bivaju prevaziđeni, već se iz godine u godinu sve više produbljuju i umnožavaju.

Raznim nagodbama dođosmo i do nekakvog ''izmirenja'', kao u slučaju nekada ''krvno zavađenih'' Socijalista i Demokrata, ali za narod i državu nastupi doba još većeg propadanja. ''Izmirene'' sa navodno ''prosrpskim'' strankama, proevropske stranke samo još više dobijaju na zamahu i snazi, čime se pljuvanje i progon svega srpskog ne samo nastavlja već i povećava. I to u tolikoj meri da im se priključuju čak i dojučerašnji ''ljuti nacionalisti'', koji su iznenada shvatili da se umesto ''radikalan'' više isplati biti ''napredan''. Bez obzira na razna pravdanja partijskih vođa „naprednjaka“ pred samim sobom, ta promena se nikome ne isplati, jedino lukavim Latinima.

Uprkos tolikom zamešateljstvu, postignutom što dejstvom ''lukavih Latina'' što našim propustima i manjkavostima, šta bi bilo kada bi se i u našem vremenu pojavio čovek poput Svetoga Save, kome bi istinski stalo do narodnog spasenja. Da li bi i danas Sava uspeo to što je u svoje vreme učinio sa zavađenim Vukanom i Stefanom? Da li bi mu pošlo za rukom da uskladi sve političko-ideološke programe, na bazi čega bi izmirio partije i njihove vođe a sve u svrhu nacionalne, duhovne i državne celovitosti? Ili bi jednostavno ukinuo partije, a po raznim osnovama rasturene Srbe organizovao na neki prirodniji način, koji bi sve Srbe nagnao na jedinstvo? Šta god činio i učinio bilo bi lepo videti partijske vođe kako se istinski mire, dok se gorko i iskreno kaju za podlosti, prevare, lopovluke, laži, izdajstva… Nebrojene druge grehe učinjene braći, umesto otužnih pogađanja oko koalicionih vlada u svrhu lične i uskostranačke koristi, a na štetu naroda, svega zajedničkog i ljudskog. Pa kad bi se tako istinski pomireni, u duhu vrline, bogoljublja, otačastvoljublja i čovekoljublja, složno oduprli ''lukavim Latinima'' i njihovim ''evro-integracijama'', onemogućivši ih da nas ikada više svađaju i varaju, gde bi nam kraj bio.

Za današnju Srbiju i Srbe sve su to, nažalost, samo pusta maštanja. Jer čak i da se nađe neko izuzetan, poput Rastka Nemanjića, ne znam nad čijim bi moštima, mirio zavađene partije, njihove vođe, kao i druge istaknute skupine i narodne prvake. Po analogiji, to bi morao biti onaj ko ih je rodio, kao intelektualce, stručnjake, političare. Pa pošto nisu postali od oca-pojedinca, kao Vukan i Stefan, već komunizma, socijalizma, jugoslovenstva, internacionalizma, neoliberalizma, evropeizma, globalizma ili nekog od nebrojenih oblika mrtvorođenog humanizma, nemaju se nad čijim moštima miriti. Uzevši u obzir da su toliki oci vaskrsavali na milionskim srpskim žrtvama, logično bi bilo da se u toj ulozi nađe neko ili nešto od toga. Ali ni uz najoptimističkiju volju ne mogu zamisliti demokrate, liberale i članove nevladinih organizacija kako se nad bilo čijim moštima mire i grle sa ''nacionalistima'' kajući se za sve što su činili svom narodu a u korist Amerike, EU, NATO-a i ''lukavih Latina''. Nekako ih i mogu zamisliti u zagrljaju sa Nikolićem pa i drugim evro-nacionalistima, ali ni u kom slučaju sa onima koje preko medija nazivaju ''fašistima'', ''huliganima'' i drugim pogrdama nasleđenim od komunista, uvek kada čine nešto u korist srpstva, pa makar to bila i najbeznačajnija ''protestna šetnja''.

Bez očinstva nema ni bratstva, kažu srpski duhovnici, jer braća su braća samo po istom ocu, pa ih je u slučaju zavade moguće izmiriti samo u ocu. Ali obzirom na tolike ideološke oce koji su nas duhovno i intelektualno rađali kako u doba komunističkog jednoumlja tako i „demokratskog“ višeumlja, u višestranačkom sistemu ni Rastko Nemanjić verovatno ne bi mogao učiniti ništa, ne znajući u ime koga, čega, pa i zašto da nas miri.

Vitomir Pušonjić

Srpska politika