Da bi se mogli opljačkati prirodni i privredni resursi SFR Jugoslaviju je trebalo razbiti. Dobre zarade će biti i na lokalnim ratovima koje ćemo izazvati a sve to će biti i dobar primjer drugim zemljama da se našoj dominaciju i globalnom porobljavanju ne treba suprotstavljati.

Agresija na Jugoslaviju!

Ovim tekstom želim čitaocima da pružim kratku rekapitulaciju najznačajnijih svojih zapažanja o uzrocima i odgovornostima za rat u Jugoslaviji koji su uglavnom nepoznati javnosti. Činim to sa idejom da bar sutra bude bolje, da se krivci ne traže u narodima Ex Jugoslavije jer se oni nalaze na sasvim drugom mestu.



Moj dug Jugoslaviji
Verovatno da svaki čovjek svoju domovinu voli, pogotovo ako njoj lijepo živi. Tako sam ja voleo Jugoslaviju. Zli ljudi su je napali. Moram priznati, boljelo je. Branio sam je riječima koliko sam god mogao, ali na žalost moje riječi nisu stizale do tih uticajnih ljudi, pa nisu mogle pomoći.

Države opstaju ako uspijevaju organizirati dobar život stanovništva. Jugoslavija nije bila među njuspešnijima, ima iako se mnogo trudila. Naime trudila se na nedovoljno dobar način.



Život u Jugoslaviji nije bio loš prije 1990 godine. Standard je bio relativno visok. Odnosi između šest naroda koji su živjeli u šest republika i pripadali katoličkoj, pravoslavnoj i islamskoj vjeri su bili prilično harmonični. Ti narodi uglavnom pripadaju slavenskoj skupini i uglavnom govore hrvatsko srpski jezik. Postojala je razlika između bogatih i siromašnih ljudi ali ona nije bila velika. Obrazovanje je bilo besplatno, narod je bio zdravstveno zbrinut. Čovjek se osjećao siguran gdje god bi pošao ne samo zbog jake policije nego i zato što su ljudi u takvom okruženju bili prilično dobroćudni.



Jugoslavija je bila socijalistička zemlja sa društvenim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju koja je davala ekonomsku sigurnost ljudima ali ta sigurnost je išla na teret slobode. Život u Jugoslaviji je bio prilično ideologiziran i birokratiziran. Socijalistički sistem je štitio radna mjesta radnika tako da su sva radna mjesta bila privilegirana. To je stvaralo neodgovornost u procesu proizvodnje od nivoa radnika do nivoa rukovodioca koja je sistematski štetila privredi. Ta neodgovornost ljudi je vodila prema uništenju Jugoslavije. Usporena privreda se oslikavala na nižoj kupovnoj moći radnika nego što je imaju radnici u razvijenim kapitalističkim zemljama gdje je radna odgovornost bolje definirana. Iako je dohodak još uvijek bio veći nego što ga imaju radnici u ostatku kapitalističkog svijeta to sve zajedno je dovodilo do nezadovoljstva ljudi.



Zadnji premijer Jugoslavije Ante Marković je nešto pokušao u 1990 godini popraviti stvar u Jugoslaviji uvođenjem kapitalizma. Izjavio je da takve promjene prirodno zahtijevaju slobodne parlamentarne izbore i radio je na tome da se oni provedu.

U svim republikama su se pojavile nove stranke sa vrlo ambicioznim ali ne naročito sposobnim ni mudrim vođama. Nove stranke u republikama su zahtijevale kontrolu nad republičkim resursima i optuživali su Jugoslaviju za nepogodnosti zajedničkog življenja. Nezadovoljnim narodima se lako manipuliralo. Novim liderima su posao olakšale donekle različite kulture i povijesti jugoslovenskih naroda uzrokovane različitim osvajačima koje je privlačio strateški položaj Jugoslavije. Ekonomska neodgovornost naroda našla je svoju rezonancu u političkoj neodgovornosti kada su sve republike izabrale nacionalističke vođe. Ili su ih bar narodi u tim republikama tako doživljavali, kao u slučaju Srbije.



Ubrzo su novi lideri u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i Makedoniji raspisali referendume o secesiji od Jugoslavije a rezultati su pokazali da većina ljudi tih republika želi da se njihove republike odcijepe od Jugoslavije. Srbi nisu željeli secesiju uglavnom zato što su u znatnom broju živjeli u gotovo svim republikama Jugoslavije. Republike su kreirane pod kontrolom predsjednika Tita koji je u ime ravnoteže među narodima podijelio Srbe kao najbrojniji narod više nego druge narode.

Zatim su lideri separatističkih republika proglasili neovisnost svojih republika od Jugoslavije. Pozivali su se na ustavno pravo svojih republika u kojima je pisalo da narodi imaju pravo na vlastito samoopredjeljenje do otcjepljenja. Samo tamo ništa nije pisalo kako se secesija treba ostvariti.



Secesioniste je zabrinuo Ustav Jugoslavije koji je zahtijevao da se sve odluke vezane za sudbinu zemlje moraju donijeti koncenzusom predstavnika svih naroda. Kako im ova stavka nije odgovarala dosjetili su se da Jugoslavija više ne treba postojati obzirom da četri od šest republika želi otcjepljnje. Mislim da bi većina stanovnika Jugoslavije podržala opstanak Jugoslavije ali stanovnici Jugoslavije nisu bili pitani o sudbini Jugoslavije. Bilo kako bilo, zahtjev za ukidanje Jugoslavije na kojem su secesionističke republike inzistirale je bio agresija na Jugoslaviju. Ona je također uskraćivala demokratsko pravo Srbima da ostanu u zemlji koju žele. Srbi su bili jedini narod u Jugoslaviji kojemu je negirano pravo na samoopredjeljenje. Secesionisti su uporno radili na ukidanju Jugoslavije, UN su ih podržale u tome i Jugoslavija je izbrisana iz članstva UN. Jugoslavija je morala zatražiti ponovni prijem u UN. Na Jugoslaviji su se redali nepravedni presedani.



Ja sam bio protiv razbijanja Jugoslavije ali se ne bih osjećao ugrožen i ne bih se žestoko suprotstavljao tome da je do toga došlo mirnim putem. Čelnici u republikama koji su izbjegavali dogovor o rješenju krize u Jugoslaviji mirnim putem su implicitno zagovarali rat. Rat izbacuje u prvi plan najgoru vrstu ljudi koji čine najgora zlodjela. Ti čelnici su to morali znati i zato ih ja smatram odgovornim za sva zlodjela koja su se dogodila narodima Jugoslavije.

Slovenija

U ljeto 1991 godine slovenska vlada je proglasila nezavisnost i presjekla sve veze sa Jugoslavijom. Poskidala je granične simbole Jugoslavije i objavila da Jugoslavija više ne stanuje tamo. Obzirom da nije uspostavljen dogovor o secesiji Slovenije na Jugoslavenskom nivou taj akt je predstavljao agresiju na Jugoslaviju. Jugoslavenska narodna armija je imala ustavnu obavezu da zaštiti teritorijalni integritet zemlje i zato je rano ujutro slijedećeg dana poslala tenkove JNA da zauzmu granične prelaze Slovenije prema Italiji, Austriji i Mađarskoj. Očekivano je da će iznenađenje i buka moćnih motora tenkova obaviti sav posao pa su poslali tenkove bez bojeve municije. Ali slovenska teritorijalna obrana nije bila iznenađena i napala je JNA bojevom municijom.



U to vrijeme se pojavila propaganda u cijelom svijetu koja je optužila srpsku komunističku armiju da je napala Sloveniju. U to vrijeme vojnici su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda a slučajno su gotovo sve ključne pozicije u Jugoslaviji držali Hrvati. Komandant armije Kadijević je bio pola Hrvat pola Srbin. Ovaj nepotreban rat je trajao deset dana. U njemu je bilo nekoliko desetaka žrtava i to najviše na strani JNA. Poslije uspostave primirja JNA se kompletno povukla iz Slovenije.



Postavlja se pitanje zašto Slovenija nije zatražila secesiju mirnim putem? Nitko se tome ne bi usprotivio. Ja mislim da je neki oblik odgovora dao Milan Kučan predsjednik Slovenije. Slušao sam tada vijesti po cijeli dan. Negdje ujutro u sred rata Kučan je zatražio prekid vatre od JNA. Popodne se sreo u Austriji sa ministrom vanjskih poslova Njemačke Hans Dietrich Gensherom. Poslije toga je izjavio da nema prekida vatre.



Hrvatska

U Hrvatskoj je situacija bila mnogo kompleksnija zato što je u njoj živjelo 600.000+ Srba ili oko 12% predratne populacije Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su uz Hrvate bili konstutivni narod Hrvatske prema Ustavu republike Hrvatske i oni se nisu željeli odcijepiti od Jugoslavije



Zbog tog razloga novoizabrani Sabor republike Hrvatske je glasovima većine poslanika oduzeo konstitutivna prava Srbima u Hrvatskoj i proglasio je Srbe manjinom. To bi se moglo nazvati demokratsko otimanje hrvatske države od Srba ili demokratski kriminal. Poslije toga Srbi su proglasili dio Hrvatske gdje su kao većina živjeli stoljećima kao Republiku Srpsku Krajinu. Status te nove republike nije bio definiran ali postojala je ideja da ako Hrvatska ostane u Jugoslaviji Srpska Krajina bi ostala u Hrvatskoj, a ako se Hrvatska otcijepi od Jugoslavije, Srpska Krajina bi se otcijepila od Hrvatske i pridružila Jugoslaviji.



Srbi još uvijek imaju sjećanja na ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) iz drugog svjetskog rata koji je pobio stotine hiljada Srba. Nova hrvatska vlast se trudila pokazati svijetu da vodi demokratsku politiku ali u praksi ona se nadovezivala na rasističku genocidnu tvorevinu Hitlera u drugom svjetskom ratu - NDH. Predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je izjavio da je NDH bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Na predizbornom skupu 1990 godine na prepunom Trgu Republike u Zagrebu, predsjednik Franjo Tuđman je izjavio da je ponosan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka. Nova hrvatska vlast je uvela novčanicu Kuna koja je prije toga postojala samo u NDH tokom drugog svjetskog rata. U gradu Splitu je jedna ulica dobila ime Mile Budak. To je bio hrvatski fašistički ideolog iz drugog svjetskog rata koji je kreirao formulu po kojoj trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu protjerati a trećinu prekrstiti na katoličku religiju. Srbima nije bilo teško prepoznati novu hrvatsku vlast pa su se pobunili.



Ja sam prije početka rata živio u Hrvatskoj i svjedok sam zbivanja koja su se tamo događala. Snage koje su izgubile drugi svjetski rat u Hrvatskoj su pripremale osvetu Jugoslaviji. Hrvatska se pripremala za rat šapatom između četiri zida puno prije nego se o ratu počelo otvoreno govoriti u medijima. Zagrebački pjevač Boris Novković je u svojoj popularnoj pjesmi "Tamara" rekao: "Bit će rata kažu svi". Hrvatska nije ni pokušala naći bilo kakav kompromis sa hrvatskim Srbima nego je nabavila oružje u Mađarskoj i pokušala silom povratiti teritorijalni integritet svoje republike. Poslije toga Krajinski Srbi su dobili oružje od teritorijalne obrane u sklopu JNA i suprotstavili su se hrvatskim oružanim snagama. Počele su borbe malog intenziteta a linije razdvajanja je čuvala JNA.



U Hrvatskoj sam radio kao inspektor za zaštitu od požara pri GSUP Zagreb. Jednog dana uoči rata moja kolegica se vratila sa sastanka sa višim policijskim šefom i prenijela poruku našem odjelu u kojem je bilo 20 inspektora - citiram: "Ako među vama ima članova Srpske demokratske stranke dobit će metak u glavu". Tu poruku su vjerojatno čuli svi policajci u Hrvatskoj. Ja nisam nikad bio član niti jedne partije, ali ovo je bilo previše. Dao sam otkaz na poslu i odmah napustio Hrvatsku. U svom radu sam gotovo svakodnevno komunicirao i sa referentima za općenarodnu obranu po poduzećima u Zagrebu i znao sam da se priprema masovna mobilizacija za rat u kojem ja ni na koji način nisam želio sudjelovati. I bio sam u pravu, vrlo brzo poslije mog odlaska iz Hrvatske stigao mi je poziv za ratnu mobilizaciju. Jako puno Srba je zbog tog razloga napustilo Hrvatsku ali činili su to i neki Hrvati. Onda je mobilizaciju napravila i Republika Srpska Krajina. I jako puno Hrvata je zbog tog razloga napustilo Srpsku Krajinu a učinili su to i neki Srbi.



Vi sad možete pomisliti da je izjava moje kolegice bila stilska figura. Daleko od toga. Nije prošlo mjesec dana mog izbjeglištva kad se na televiziji u Srbiji pojavio čovjek koji je tvrdio da ga je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Milan Brezak unajmio da ubije predsjednika Republike Srpske Krajine Milana Martića. Kao dokaz poslužio je snimljeni telefonski razgovor između njih dvojice. Opozicija u Srbiji je proglasila taj telefonski razgovor falsifikatom predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, ali to nije bio falsifikat. Ja sam naime prepoznao glas službenice na telefonskoj centrali u RSUP Hrvatska.



Hrvatska vlada je trebala teško naoružanje da bi mogla povratiti izgubljeni teritorij Srpske Krajine a oružje se nalazilo u kasarnama JNA na teritorioriju cijele Hrvatske. Zato je pripremala napad na kasarne optužujući JNA za agresiju i gubitak teritorija. Napad se dogodio u osmom mjesecu 1991. HTV je ponosno izvijestila kako je prvog dana rata palo 90% objekata JNA što je bila istina ali radilo se uglavnom o napuštenim objektima ili o objektima u kojima je bilo malo vojnika JNA. Kasarne su bile ipak pretvrd zalogaj zato što su imale teško naoružanje iako su se u njima nalazili uglavnom regruti od osamnaest godina. Poslije toga JNA nije više imala drugog izbora nego da oslobodi svoju vojsku napadom na hrvatske oružane snage koji je započeo u devetom mjesecu 1991 godine što je završilo uništenjem Vukovara i opkoljavanjem Dubrovnika. Dobro organizirana svjetska propaganda je za rat u Hrvatskoj okrivljavala Srbe.



JNA se oduvijek pripremala za agresiju izvana i bila je nesposobna i nespremna za ono što je uslijedilo. Jedan vojnik JNA nezadovoljan načinom kako je vođen rat u Vukovaru uzeo je oklopno vozilo i krenuo u Beograd gdje je polupao nekoliko parkiranih automobila da bi skrenuo pažnju na svoj revolt. Ništa mu se nije dogodilo. Nekoliko mjeseci kasnije to je isto učinio jedan američki vojnik u Americi u mirnodopskim uvjetima ali on je dobio metak u glavu bez upozorenja. Tako to rješavaju razvijene demokratske zemlje, tako "štite" ljudska prava i zato u njima nema pobuna.



Nova hrvatska vlast je činila majstorska podmetanja. U ljeto 1991 godine odjeknula je eksplozija koja je demolirala Banske dvore u Zagrebu. U tom trenutku u tim dvorima su se nalazili predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i premijer Jugoslavije Ante Marković. Hrvatska vlast je optužila JNA da je pokušala atentat na demokratski izabrane vođe. JNA je negirala da je imala veze sa time. Ko tu laže? Pokušaj ubistva atentatom na kuću ne zvuči logično. U tom navodnom granatiranju u kojem su Banski Dvori demolirani nitko nije ni ogreban. Kako je to moguće? Kome je ta eksplozija mogla koristiti? Franjo Tudjman je tim činom privukao na svoju nacionalističku stranu mnoge neodlučne Hrvate i prikazao je po ko zna koji put JNA kao bandu ubojica. Ante Marković se poslije tog atentata vratio u Beograd svojim navodnim atentatorima. To sve zajedno meni govori da je eksplozija u Banskim dvorima najvjerojatnije djelo Franje Tuđmana. Nešto slično se dogodilo i u Šibeniku. Pripadnici hrvatske vojske su sami bacili mine na Šibenik kako bi za to optužili Srbe. Slučaj je dobro poznat gotovo svima u Hrvatskoj ali nitko zbog toga nije odgovarao.



U 1991 godini pet članova osiguranja hrvatskog ministra obrane Gojka Šušaka je u Zagrebu ubilo porodicu Zec u kojoj je bila i 14 godina stara djevojčica samo zato što su bili Srbi. Njihove leševe nisu ni pokušali sakriti nego su ih bacili na smetlište. Ja mislim da su to namajerno učinili sa namjerom da Srbi vide što im se dogodilo. Zatim su ubojice glatko sve priznale pred hrvatskim sudom ali su oslobođene zbog neregularne sudske procedure. Neregularnost se sastojala u tome što pri ispitivanju okrivljenih nije bio prisutan njihov advokat. Meni to izgleda jako providno. Nitko lako ne priznaje ubistvo ako to nije dio nekog tajnog plana. Zato mislim da taj sud nije imao namjeru kazniti ubojice. Slučaj je trebao pokazati Srbima da za njih zakoni u Hrvatskoj ne vrijede i da napuste Hrvatsku. Poslije toga hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je čak dao medalju za hrabrost Siniši Rimcu koji je bio jedan od ubojica porodice Zec.
Bivši ustavni sudac u novoj Hrvatskoj državi Vice Vukojević je optužen za silovanje dvadesetdvogodišnje Muslimanke u logoru Vojno u Mostaru 1993 godine i nikad nije odgovarao za taj čin. U Hrvatskoj je napravljena tako ružna situacija za Srbe da su dvojica mojih bivših kolega Srba koji su samnom radili u inspektoratu za zaštitu od požara GSUP-a Zagreb izvršili samoubojstvo ili su prikazani kao da su izvršili samoubojstvo. (ukupno je bilo 20 inspektora)



Tokom rata u Hrvatskoj EU i UN su nudile pomoć da se rat zaustavi. Bilo je uspostavljeno mnogo primirja ali tek kada je Hrvatska spoznala da ne može pobijediti JNA prihvaćen je takozvani Cyrus Vance plan. Plan je potpisan od strane predstavnika Jugoslavije, Hrvatske, Srpske Krajine i UN. Prema tom planu JNA se povukla iz Hrvatske, Srpska Krajina se razoružala i došla pod zaštitu UN vojnih snaga dok se problem između Srba i Hrvata ne riješi pregovorima.



Kad je uspostavljen mir Vatikan i Njemačka su bez ikakve potrebe izvršile tihu agresiju na Jugoslaviju u januaru 1992 godine, podržavajući nasilnu secesiju i priznavajući Sloveniju i Hrvatsku kao nezavisne države. Da li je iza toga stajao revanšizam iz drugog svjetskog rata kada je Njemačka formirala Nezavisnu Državu Hrvatsku? Bilo kako bilo ostale države su slijedile njihov primjer. Tako se granice Jugoslavije nisu promijenile mirno kroz međusobne pregovore što je zahtijev međunarodnih zakona (UN, Helsinška konvencija) i Ustava SFRJ nego nasilno i kroz međunarono priznanje ilegalne secesije.



Novonastala priznata država Hrvatska nije pristajala na ništa manje nego na potpunu reintegraciju Srpske Krajine što Srbi nisu željeli prihvatiti. U 1995 godini Hrvatska vlada je mobilizirala vojsku da zauzme teritorij Republike Srpske Krajine iako je ona bila pod zaštitom UN. Tako nešto ne bi bilo moguće bez podrške velikih sila. U trenutku napada hrvatske vojske NATO avioni su "greškom" uništili srpske radare. Prema Cyrus Vance-ovom planu Jugoslavija je imala obavezu zaštititi Srpsku Krajinu u slučaju napada Hrvatske ali uslijed pritisaka izvana to nije učinila. Srpska Krajina je imala veliki pust teritorij i manje stanovnika nego što je Hrvatska mobilizirala vojnika. Srpska Krajina se nije mogla obraniti pa je kompletno srpsko stanovništvo napustilo Hrvatsku. Prema srpskim izvorima tokom i poslije “Oluje“ je ubijeno oko dvije hiljade Srba, dok je prema hrvatskom izvoru ubijeno oko 450 Srba. Najviše je ubijeno starih ljudi koji nisu htjeli napustiti svoje domove a imovina Srba je spaljena. Međunarodni mediji koji su bili jako zabrinuti kada je JNA gušila hrvatsku oružanu pobunu, su pokazali indiferentnost kada su Srbi bili napadnuti.



Ovako je izgledao najveći egzodus u Evropi poslije drugog svjetskog rata u kojem 200.000 Srba, čiji su preci u Hrvatskoj živjeli stoljećima, napušta Srpsku Krajinu 1995 godine. Ovu fotografiju niste mogli vidjeti ni u jednim svjetskim informativnim medijima. Zašto?

Hrvatska je definitivno zločinačka tvorevina ali ta karakteristika nije dovoljna da prikaže hrvatsku državu. Gotovo sve države su nastale na manjim ili većim zločinima ali malo je takvih koje su svoj nastanak bazirale na genocidu i etničkom čišćenju drugih naroda a još manje je takvih koje su u tome uspjele. Tuđmanova Republika Hrvatska je to ostvarila podržana od strane najmoćnijih država svijeta i od UN. Kako je to moguće?



Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina je imala tri konstitutivna naroda Muslimane ili od 1992 službeno Bošnjake, Srbe i Hrvate. Sa time u vezi odluke vezane za sudbinu Bosne i Hercegovine su se trebale donositi koncenzusom predstavnika sva tri naroda. Hrvatima i Bošnjacima to nije odgovaralo pa su odlučili o sudbini BIH odlučivati demokratskom većinom. Bošnjaci su željeli neovisnu Bosnu i Hercegovinu a Hrvati su secesiju od Jugoslavije shvaćali samo kao prvi korak. Drugi korak je trebao biti secesija od Bosne i Hercegovine i priključenje Hrvatskoj ali to im još nije pošlo za rukom. Zbog tako zamršene situacije dogovor na jugoslavenskom nivou gdje se takvi problemi prema Ustavu Jugoslavije morali rješavati koncenzusom naroda je bio jedino dobro rješenje ali vlasti u Bosni i Hercegovini je rat bio draži.

Novoizabrana bošnjačka vlada je normalno htjela vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom ali Srbi i Hrvati nisu pristali na to. Došlo je do mirne neformalne podjele Bosne tamo gdje su narodi imali svoju većinu i do manjih borbi za vlast tamo gdje su krajevi bili mješovito nastanjeni.

Da bi se spriječio rat u Bosni i Hercegovini, EU je ponudila prijedlog rješenja krize u BiH u takozvanom Cutillero-vom planu kantonizacije BiH (Lisabonski sporazum). Predstavnici svih naroda Bosne i Hercegovine su ga poslije dugotrajnih pregovora ipak prihvatili potpisom što je zaključilo mir. Poslije toga je predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u razgovoru sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom izjavio da nije zadovoljan sa planom. Na to je američki ambasador ohrabrio Aliju Izetbegovića da povuče potpis sa sporazuma što je on i učinio. Odmah poslije toga su se borbe u Bosni i Hercegovini nastavile ali pregovori u Lisabonu nisu prekinuti.



U aprilu 1992, SAD i EU su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. Njima izgleda da nije bilo stalo da se uspostavi mirno rješenje. Njima nije bilo važna činjenica da vlast u Sarajevu nema kontrolu čak ni u cijelom Sarajevu. Njima nije bilo važna činjenica da se 1.500.000 Srba ili jedna trećina ukupne bosansko hercegovačke populacije ne žele odcijepiti od Jugoslavije. Njima nije bila važna činjenica da su sve strane u sukobu bile naoružane. Oni su morali znati da to priznanje vodi u rat i oni su to znali. To je bila politika loših namjera prema svim narodima koji tamo žive. Zašto?



Do priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine JNA je normalno tamo bila kod kuće iako je na nekim djelovima BiH tretirana kao agresor. U maju mjesecu 1992 godine JNA je dogovorila sa bošnjačkom vlasti povlačenje svoje vojske iz kasarni u Sarajevu i u Tuzli koje su bile na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom. Bošnjačka vojska je tom prilikom napala vozila JNA i mučki ubila više od dvije stotine mladih vojnika i njihovih starješina. Sve su zabilježile televizijske kamere u Sarajevu i u Tuzli!Video (). To su bili prvi veliki zločiini na teritoriji Bosne i Hercegovine koje je međunarodna javnost jedva zabilježila a počinioci nikad nisu odgovarali. JNA ni na koji način nije odgovorila na te masakre iako je imala pravo to učiniti jer je bila napadnuta.

Ali Srbi u Bosni nisu ostali dužni. U ratu ne postoji mogućnost kažnjavanja krivaca za učinjena zlodjela pa za zločine pojedinaca ispašta njihov narod. Srbi su posjedovali većinu teškog naoružanja JNA koje se nalazilo u Bosni i Hercegovini zato što su hrvatski i bošnjački vojnici i oficiri dezertirali iz JNA ostavljajući teško naoružanje Srbima. Da je do razlaza došlo mirnim putem svi bi podijelili oružje. Imajući teško naoružanje Srbi u Bosni su ralativno lako zauzeli teritorij koji su smatrali svojim što je poslužilo dobro organiziranoj svjetskoj propagandi da po ko zna koji put proglasi Srbe za agresore.



UN predvođene od strane SAD optuživale su Jugoslaviju za rat u Bosni i Hercegovini i pozivali su Jugoslaviju da ga zaustavi jer će joj u suprotnom biti nametnute ekonomske sankcije. Iako je Jugoslavija surađivala sa bosanskim Srbima ona nije imala moć da im komandira. Ali Srbi u Bosni nisu tada više imali značajan interes da napadaju jer su uglavnom ostvarili svoje ratne ciljeve. Nije potrebno reći da Jugoslavija nije mogla zaustaviti bošnjačke i hrvatske ratne operacije koji su daleko više napadali jer nisu ostvarili svoje ratne ciljeve. To je i razlog zašto bošnjačka vlast nije željela pregovarati o miru. Bošnjačka vlast je ta koja nikoga nije puštala iz Sarajeva. Bošnjačkoj vlasti je odgovarala uloga žrtve jer ona ni na koji način nije trpjela. Bošnjački narod je trpio jako isto kao Hrvati i Srbi.
Ubrzo nakon ultimatuma dogodio se masakr u Sarajevu u ulici Vase Miskina gdje je eksplozija ubila 17 ljudi (Bošnjaka i Srba) i ranila oko stotinu. Svi bošnjački mediji i dan danas jednoglasno optužuju Srbe za taj pokolj. Srbi su negirali krivicu, a i dan danas optužuju Bošnjake da su sami podmetnuli eksploziju da bi za to bili optuženi Srbi. U prilog tome govori činjenica da su se televizijske kamere našle na mjestu zločina za manje od jedne minute. Ja bih upitao bošnjačku vlast kako je to moguće? Nezavisna istraga nikad nije provedena. Istragu je uradio KFOR i izveštaj uputio je UN, koji se kasnije na volšeban način „izgubio“. Kanadski general Lewis Mackenzi koji je učestovao u istrazi u svojoj knjizi piše da je nepobitno utvrđeno da to bila tempirana eksplozija koju su izveli Bošnjaci. „Takve žrtve ne može da izazove minobacačka granata, niti su Srbi sa svojih položaja, zbog okolnih zgrada, mogli da pogode to mesto“. Ja mislim da se civilna ekspertska istraga mora uraditi i istina mora saznati jer će u suprotnom zauvijek ostati dvije verzije masakra i antagonizam između Srba i Bošnjaka. Ako sudimo po tome ko je profitirao iz tog masakra onda je odgovor svakako bošnjačka vlada. Bošnjaci su poslije priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od strane SAD i EU izgubili interes za pregovore o kantonizaciji Bosne i Hercegovine u Lisabonu. Masakr u Sarajevu im je dao izgovor da prekinu pregovore, Srbi su proglašeni za zlikovce, a Jugoslaviji su nametnute ekonomske sankcije. U Bosni i Hercegovini su slijedile tri godine mučenja svih naroda jer nacinalne vođe nisu odustajale od svojih zahtijeva.



Sada bih rekao par riječi o srpskim zločinima. U Vukovaru se nalazi vodotoranj na kojemu su u toku rata hrvatski snajperisti ubijali Srbe u Borovu Selu. Srbi su jedne noći 1991 godine prišli do podnožja vodotornja i snajperisti su se našli u klopci pa su se predali. Poslije toga je došao jedan lokalni srpski borac kome su snajperisti vjerojatno nekoga ubili i pobio ih rafalom iz automatske puške. Kad je ovo stiglo do mene moralo je stići i do komande JNA ali ona nije reagirala. Tako je nastala formula po kojoj je kasnije ubijeno 200 hrvatskih ranjenih boraca zarobljenih u vukovarskoj bolnici poslije pada Vukovara. JNA opet nije reagirala a morala je jer je ona komandirala cijelom operacijom. Iako je JNA imala jaku moralnu obuku, moral je u praksi opadao zajedno sa padom Jugoslavije. Zbog nereagiranja JNA ta se formula ubijanja zarobljenika proširila i na Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastala velika sramota srpskog naroda. Tako je nastao pokolj u Srebrenici.



Srebrenica je gradić u istočnoj Bosni pretežno nastanjem Bošnjacima. Ujedinjene nacije predvođene od strane SAD su proglasile taj gradić zaštićenom zonom. Srebrenica kao zaštićena zona je trebala biti demitalizirana zona ali to se nikada nije dogodilo. Srebrenica je bila sigurno mjesto Bošnjacima iz kojeg su pripremali napade na susjedna srpska sela gdje je prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi ubijeno 3287 Srba u periodu od 1992-1995 godine. Srbima je tih napada bilo dosta pa su u ljeto 1995 zauzeli Srebrenicu. Tom prilikom su Srbi ubili 500-600 zarobljenih Muslimana, ali 6.000. nikako. Do pokolja je stvarno došlo jer su Srbi slijedili već uhodanu formlu ali kanadski General Lewis Mckenzi prvi komadant zaštitnih snaga UN u Bosni i Hercegovini, tvrdi da je broj ubijenih Bošnjaka znatno manji. Nakon višegodišnjeg istraživanja, Međunarodnom sudu u Hagu je dostavljen popis od nešto više od 2.000 pronađenih tijela Bošnjaka u i oko Srebrenice. Taj broj uključuje i žrtve nastale u tri godine intenzivnih borbi na tim prostorima. Sudu je također dostavljen popis od oko 5.000 Bošnjaka koji se vode kao nestali. Vlada republike Srpske je 2004 godine otvorila istragu i utvrdila da je velika većina tih „nestalih“ ustvari promijenila imena. To je Bošnjacima bilo neophodno jer se na prvim izborima u BiH poslije Dayton-a u biračkim spiskovima pojavilo mnogo „streljani“ ili „nestalih“ Bošnjaka. Ako su srpski lideri u BiH Radovan Karadžić i Ratko Mladić naredili ubistva zarobljenih Bošnjaka onda je Republika Srpska zločinačka tvorevina i kao takva ne zaslužuje da opstane. Sa druge strane takvo naređenje bi bilo suludo i kontraproduktivno jer su kritičke oči cijelog svijeta bile uperene u njih. Zato ja mislim da su ti zločini bili osveta lokalnog stanovništva. Istraga treba otkriti imena žrtava i imena zločinaca, kako bi se prestalo sa licitiranjem i stalnog povećavanjem broja žrtava Srebrenice



Pokolj u Srebrenici je poslužio NATO paktu da započne bombardiranje Srba u Bosni. I zato se pitam da li je NATO na neki način imao svoje prste u tom pokolju? NATO nije prestao bombardirati Srbe dok Srbi nisu potpisali mirovni sporazum u Dayton-u. Tako je završio rat u Bosni i Hercegovini. Dayton-skim sporazumam Srbi su dobili priznanje svoje Republike Srpske i 49% teritorije Bosne i Hercegovine što je više nego što im je bilo ponuđeno prema Cutilliro-vom planu koji su prihvatili prije početka rata. Pa zašto je onda vođen rat?



Srbija

Ekonomske sankcije nametnute Jugoslaviji zbog rata u Bosni i Hercegovini su zatvarale pogone i dovele do kolapsa srpsku i crnogorsku privredu. Ekonomske sankcije su bile teži udar na privredu nego što bi to mogao biti rat. Kompletno je obustavljen legalni trgovinski promet preko granice Jugoslavije i cijelokupno poslovanje je moralo ići švercerskim kanalima. Jugoslavija je tako počela ovisiti o kriminalcima. Tako danas svjetski moćnici uništavaju neposlušne države.



Srbija i Crna Gora su i poslije uspostavljenog mira u Bosni i Hercegovini 1995 godine i dalje ostali pod ekonomskim sankcijama. Zašto? Jasan odgovor UN nisu dale ali postojale su insinuacije da je ostao još nerješen problem sa Kosovom i Metohijom. Srbi smatraju Kosovo i Metohiju kolijevkom svog naroda i svoje kulture. Tu se nalaze gotovo svi srpski srednjovjekovni manastiri dok tragova albanske stare kulture nema. To Srbima govori da su oni starosjedioci Kosova i Metohije i da ono pripada njima.



Problemi u Jugoslaviji su započeli još osamdesetih godina na Kosovu i Metohiji. Prema Ustavu Kosovo i Metohije od 1974 koji je kreirao predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, pokrajina Kosovo i Metohija je formalno bila u Srbiji ali je imala ista prava u Jugoslaviji kao i republika Srbija ili ponekad čak i veća. Pokrajina Kosovo i Metohija je samostalno donosila sve odluke a Srbija je u nekim pitanjima morala uspostaviti koncensus sa pokrajinama za donošenje odluka. Kosovo i Metohija je bila vrlo nerazvijena pokrajina u koju se slijevala velika novčana pomoć iz cijele Jugoslavije. Unatoč tome komunističko rukovodsto pokrajine nije bilo uspješno u pokretanju razvoja privrede. Tako je Kosovo i Metohija postalo bunar bez dna a boljitak se nije mogao nigdje vidjeti. Takvim stanjem je bila nezadovoljna cijela Jugoslavija uključujući i narod Kosova i Metohije. To je dovelo do razvoja nacionalističkog pokreta na Kosovu i Metohiji koji je težio nezavisnosti pokrajine. Put prema nezavisnosti se u to vrijeme bazirao na visokom natalitetu Albanaca. Sa druge strane Srbi su napuštali Kosovo i Metohiju bilo zato što su dobijali od Albanaca dobre otkupne cijene za svoja imanja, bilo zato što su se osjećali ugroženi u pokrajini gdje su Albanci 1990 godine dogurali gotovo do 90% stanovništva. Prije drugog svjetskog rata bilo je više Srba nego Albanca na Kosovu.



Jugoslavija nije odustajala od svoje nezavisne politike bez obzira na sankcije UN. Pokušavala je sa Albancima na Kosovu i Metohiji uspostaviti neki oblik dogovora o zajedničkoj budućnosti ali poslije raspada Jugoslavije Albanci nisu pristajali na ništa manje od potpune samostalnosti što Srbija nije mogla prihvatiti. Onda su negdje 1996 godine Albanci na Kosovu i Metohiji počeli dobijati oružje, osnovali su Oslobodilačku vojsku Kosova i počeli ubijati srpske policajce. U 1998 godini američka vlada je postavila Oslobodilačku vojsku Kosova na listu terorističkih organizacija. Ali bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett je lijepo primijetio da “američki rat protiv terorizma” nije zahvatio OVK. Početkom 1999 godine netko je mještane sela Račak, jakog uporišta Oslobodilaćke vojske Kosova, nagovorio da napadnu jedinice jugoslavenske specijalne policije. Uslijedio je masakr u kojem je poginulo 45 Albanaca. Ti ljudi su bili žrtvovani jer se oni ni na koji način nisu mogli boriti protiv izuzetno opremljene i uvježbane jugoslovenske specijalne policije. Taj period je prilično dobro prikazan u dokumetarnoj emisiji koju možete vidjeti na


Tih 45 mrtvih Albanskih boraca OVK pesvučenih u civile, poslužilo je NATO paktu da objavi ultimatum Jugoslaviji po kojem je Jugoslavija praktično morala prihvatiti okupaciju NATO snaga. Zašto na primjer NATO nije dao ultimatum Bosni i Hercegovini kada je bošnjačka vojska napravila pokolj nad 200 mladih vojnika JNA koji su se povlačili iz Tuzle? Jugoslavija je odbila ultimatum NATO pakta u Rambouilletu a to je značilo da će biti napadnuta.



Ali napasti nezavisnu zemlju koja ne napada druge zemlje, protiv povelje UN je imperijalistički kriminal. Zato je NATO pravdao agresiju na Jugoslaviju optužbom o srpskom pokolju čak do 100.000 Albanaca i protjerivanjem čak do 700.000 Albanaca sa Kosova. Ali nisu mogli priložiti dokaze za te optužbe jer ništa od toga nije bila istina. Agresija je provedena isključivo bombardiranjem tako da je NATO u svojoj prvoj misiji postao teroristička organizacija. Agresija je trajala 78 dana. Ubijeno je 504 civila i 417 vojnika i učinjena ogromna materijalna šteta Jugoslaviji. Ljudi i danas umiru kao posljedica zračenja od bombi obogaćenih uranom koje je NATO pakt bacao na Jugoslaviju. Rat je završen mirovnom rezolucijom 1244 UN po kojima se jugoslavenska vojska povukla sa Kosova. Upravu nad Kosovom je preuzela UN, zaštitu stanovnika Kosova održava NATO, a budući status Kosova bi se trebao odrediti pregovorima Srba i Albanaca poštujući integritet Jugoslavije. Ali to se nije ostvarilo. NATO nije zaštitio preostale Srbe na Kosovu. Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da je poslije odlaska jugoslavenske vojske oko 2.000 Srba ubijeno na Kosovu a ostali su pobjegli. Nije li Kosovo zločinačka tvorevina o kojoj cijeli svijet šuti? Kao kruna svega, SAD i većina članica EU su nedavno priznale nezavisnost Kosova.



Jugoslaviji i dalje nisu skinute ekonomske sankcije UN. Pa gdje je ostao problem? Problem je bio predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević jer je kao proklamirani krivac za svo zlo u Jugoslaviji morao pasti. Svjetskim vladarima je pošlo za rukom da skine Slobodana Miloševića sa vlasti 2000 godine kada su raspisani izbori u Srbiji. Nakon gotovo deset godina patnji kojima je srpski narod bio izložen, Srbi su posustali i dali više glasova predsjedniku Demokratske stranke Srbije Vojislavu Koštunici nego Slobodanu Miloševiću. Ali Vojislav Koštunica nije dobio više od 50% glasova u prvom krugu pa je trebao biti održan drugi krug glasanja. Opozicija u Srbiji je proglasila takav izborni rezultat prevarom i pomognuta svjetskim vladarima podigla je revoluciju u Srbiji. Da su otišli u drugi krug Vojislav Koštunica bi legalno pobijedio na demokratskim izborima. Ali svjetski vladari su željeli krv u Srbiji. To im nije pošlo za rukom ponajviše zato što to Slobodan Milošević nije htio. Sutkinja Milena Arežina je bila neposredan svjedok tih zbivanja u Srbiji i lijepo ih je prikazala u svojoj knjizi Noć prevare dan izdaje. Ja sam je pročitao u jednom dahu i toplo je preporučam.



Slobodan Milošević je nasilno smijenjen, zatim uhapšen i isporučen Međunarodnom sudu u Hagu sve protivno Ustavu Jugoslavije. Odmah ću reći da je Slobodan Milošević bio prilično arogantan predsjednik što zasigurno nije odlika mudrog političara ali on nije počinio nikakav zločin. U Međunarodnom sudu u Hagu nije branio sebe nego svoju zemlju i to je radio toliko uspješno da je zbog toga tamo sistematski ubijan. Nisu imali nikakav dokaz za krivicu Slobodana Miloševića pa su ga četiri godine maltretirali sporednim ratnim događajima u Jugoslaviji. Slobodan Milošević je bio srčani bolesnik i svaki liječnik može potvrditi da je tako dug stres na sudu za njega bio opasan po život. Pred samu smrt svakodnevno je vapio da dobije pomoć nezavisnog liječnika ali je odbijen od strane suda što je rezultiralo infarktom od kojega je umro.



Na kraju, uz enormnu svestranu intervenciju svjetskih moćnika, na vlast u Jugoslaviji i Srbiji su došli poslušnici svjetskih imperijalista. Tako je na kraju Jugoslavija kapitulirala. Tek tada je stigao mir. Tek tada su sankcije UN Jugoslaviji ukinute. Ali Jugoslavija se pokazala tako neuspješna tvorevina da nije mogla opstati pa je 2003 godine potpuno ukinuta. Tako je moja domovina izbrisana sa karte svijeta.


Sve ovo što sam do sada napisao se može jednostavno provjeriti. Kako to da nitko u svijetu to nije javno prikazao? Postavljao sam sebi jednostavna pitanja:



Tko to ima moć da diktira u svijetu što će mediji objaviti?

Tko to ima moć da nepravedno ocrni cijeli jedan narod?

Tko to ima moć da nametne nepravedne ekonomske sankcije jednom narodu?

Tko to ima moć da izbriše osnivača UN iz članstva UN?

Tko to ima moć da ubija ljude u međunarodnoj instituciji pravde?

Tko to ima moć da natjera lidere najrazvijenijih zemalja svijeta da čine zločine?



Ovako veliki opseg jedinstvene jake moći koja uključuje ekonomiju, vojnu silu, medije i političare koja je korištena u napadu na Jugoslaviju govori da postoji jaka koheziona sila koja ih objedinjuje. Nakon dugotrajnog proučavanja uvidio sam da svijetom vlada porodica Rothschild sa svojim partnerima. Svoje nalaze sam prikazao u članku Da li je Antikrist stigao? Moja zapažanja spadaju u teoriju zavjere ali nisam li priložio dovoljno dokaza da zavjera ipak postoji?



Porodica Rothshild je primarno bankarska kapitalistička porodica koja je prva organizirala svoje poslovanja po cijelom svijetu. Oni nisu mogli sami voditi sve poslove pa su zapošljavali agente eksperte da vode njihove kompanije. Da bi se ti agenti više trudili zaraditi novac oni dobijaju mali udio u vlasništvu i postaju partneri. Rothschild-i su stvarali čitavu hijerarhijsku strukturu svojih partnera kroz 18, 19 i 20 stoljeće a to rade i danas. Neki tu strukturu zovu masoni a neki illuminati. Sa vremenom je porodica Rothschild naučila da je za nju dobro skrivati svoje bogatstvo iza svojih partnera tako da njihova moć raste dok oni ostaju neprimjetni. U periodu od gotovo 300 godina porodica Rothschild je sa svojim partnerima mogla kupiti pola svijeta a da to nitko ne zna. Tako je Porodica Rothschild izgradila moć veću nego što su je imali najveći imperatori u povijesti čovječanstva ali oni vladaju svijetom potpuno neprimjetno. Kako su nevidljivi oni ne mogu biti pozvani na odgovornost kada čine zlo po svijetu. Porodica Rothschild je sa svojim partnerima ostvarila punu kontrolu nad svim glavnim medijima u zapadnom svijetu. Agenti porodice Rothschild ne žale novac za preuzimanje medija jer kontrolom medija formiraju javno mijenje a poslije toga mogu raditi praktično što god žele. Državne medije porodica Rothschild-i ne može otkupiti ali svejedno ostvaruje kontrolu nad njima preko vlada koje stavlja pod svoju kontrolu. Na taj način su ostvarili propagandu u cijelom svijetu okrenutu protiv Jugoslavije. Jednostrano izvještavanje u cijelom svijetu o ratu u Jugoslaviji meni je dovoljan dokaz da postoji organizacija koja kontrolira medije svijeta. Prema podacima koje sam prikupio, kontrolu nad tom organizacijom ne može imati nitko drugi osim porodice Rothschild sa svojim partnerima.

ada bi vlasnici najvećih svjetskih banaka i korporacija kao što su Rockefeller, Morgan, Goldberg, Wartburg, Goldman, itd. (koji također kriju svoju moć) bili nezavisni od porodice Rothschild tada bi se oni, prema takmičarskoj prirodi poduzetnika u kapitalizmu, morali međusobno sukobljavati ali toga nema. Netko bi od rivala porodice Rothschild morao javno objaviti istinu o ratu u Jugoslaviji ali to se nije dogodilo. To meni govori da su stare bogate porodice izgradile međusobno partnerstvo kako bi lakše kontrolirale svjetsko tržište. Porodica Rothschild je vodeća porodica tog udruženja zato što je organizirano nastupila na svjetskom tržištu sto ili više godina prije navedenih partnera. Na kraju bih rekao da se ovdje radi o konspiraciji. Vođa svjetske konspiracije ne može biti na primjer David glava porodice Rockefeller zato što je jako eksponiran. On javno govori predsjednicima SAD što treba da rade. Konspirativni vođa mora biti netko ko se uopće ne pojavljuje u javnosti kao što je to glava porodice Rothschild.

Njegovo ime je Jacob Rothschild i najpoznatiji je po ljubavi prema umjetninama.



Porodica Rotschild preko svojih agenata pomaže izborne kampanje utjecajnim političarima u svijetu i zato su političari prilično poslušni. Ali nemaju političari ni mnogo izbora. Svako ko ne slijedi politiku koja odgovara Rothschild-ima može biti jako ocrnjen preko medija javnog informiranja čime lako dolazi u pitanje negova karijera. Sjećam se na primjer vrlo razumnog predsjednika SAD Jimmy Cartera kojeg su mediji proglasili za jednog od najnesposobnijih američkih predsjednika svih vremena i tako je završila njegova karijera. Slobodan Milošević nije bio dovoljno svjestan koliko su mu neprijatelji moćni, žestoko se suprotstavljao pa je loše završio. Ali ljudi razmislite malo; sve, baš sve informacije koje imate o Slobodanu Miloševiću ste dobili od ljudi koji su ga napadali. Nije li to zastrašujuće? Bivši kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett tvrdi da su optužbe protiv Slobodana Miloševića čista fantazija. Ali ima još gore od toga, James Bissett tvrdi da Međunarodni sud u Hagu financira privatni kapital Georga Sorosa. To znači da su Slobodanu Miloševiću sudili isti ljudi koji su ga napadali.



Jugoslavija je osam godina pružala otpor svjetskim moćnicima pa su svjetski moćnici izgubili strpljenje. Kad su dovoljno ocrnili Jugoslaviju preko svojih medija, porodica Rothschild je zahtijevala od svjetskih političara da učine nešto "u ime pravde". Ta "pravda" se u početku bazirala na osuđivanju Jugoslavije i na ilegalnom priznavanju nezavisnosti secesionističkih republika. Relativno lako je prošao i zahtjev za nametanjem ekonomskih sankcija UN Jugoslaviji. Poslije toga liderima zapadnih zemalja je dostavljen zahtijev za oružani napad na Jugoslaviju. Tu su Rusi u Savjetu sigurnosti UN ipak stavili veto. Napasti nezavisnu zemlju bez suglasnosti UN je bio kriminal. Zato taj zahtijev ipak nije mogao lako proći. Formalno agresiju na Jugoslaviju je pokrenuo predsjednik SAD Bill Clinton. On se normalno uporno suprotstavljao da počini kriminal ali da li se sjećate kako dugo je trajala prijetnja za njegov opoziv sa predsjedničkog položaja zato što je lagao pod zakletvom u slučaju Monika Lewinsky? Ja mislim da je to bila ucjena. Slučaj Lewinsky je potpuno zaboravljen onog trenutka kad je Bill Clinton donio odluku da izvrši oružanu agresiju na Jugoslaviju.



Treba reći da nisu sve članice NATO pakta bombardirale Jugoslaviju. To su odbile Norveška i Grčka. Svaka im čast. Svi predsjednici država ili vlada koji su se pridružili predsjedniku Clinton-u u agresiji na Jugoslaviju su također kriminalci. Kako je to moguće? Jednostavno, porodica Rothschild je kroz stoljeća gradila zavjeru protiv čovječanstva u kojoj se neznanje, laž, glupost, nemoral, strah i korupcija uzgajaju a zatim vladaju. Dragi čitaoci sve, baš sve informacije o ratu u Jugoslaviji vi ste dobijali od istih ljudi koji su izvršili agresiju na Jugoslaviju. Nije li to stravična činjenica?



Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju zato da bi jugoslovenskom narodu dala demokratska prava. To svakako nije. Ona je rušila Jugoslaviju da bi lakše mogla zagospodariti narodima bivše Jugoslavije. Preko svog agenta "dobročinitelja" za istočnu Evropu Georga Sorosa i njegovog "otvorenog društva" porodica Rothschild je davala donacije opoziciji komunističkoj partiji koja je bila na vlasti u Jugoslaviji. Ta opozicija je uglavnom sama po sebi imala interes da ruši Jugoslaviju pa se donatori nisu ni morali puno miješati u njihova djelovanja. Ali postojala je koordinacija. Možda niste primijetili ali destrukcije su čekale u redu jedna iza druge: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Metohija.



Ali možda ipak ima neke više pravde. Jeste li primijetili da su glavni domaći rušitelji Jugoslavije: Janez Drnovšek, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Alija Izetbegović i Ibrahim Rugova umrli od raka. Slučajnost? Provjerite koliko nacionalnih lidera umire od raka u bilo kojoj državi u svijetu pa će vam postati jasno kolika je to slučajnost. Sa time u vezi da se ja zovem Janez Janša, Milan Kučan, Stjepan Mesić, Vladimir Šeks, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hašim Tači ili tako nekako provjeravao bih svoje zdravstveno stanje malo češće.

Svi spomenuti političari su potpuno jedinstveni u želji da se njihove novonastale države učlane u EU. Narodi nisu ni približno toliko jedinstveni. Zašto su se ti političari svim silama borili da izađu iz jedne države da bi jurili u drugu? Što je još čudnije nema velike organizacijske razlike između Jugoslavije i EU. Njima je sve to nebitno. Njima je jedino bitno da budu što više u pozitivnom centru pažnje jer im to daje moć. Oni znaju da to mogu ostvariti samo pridržavajući se načela koje velike sile propovijedaju. Ti ljudi su zainteresirani samo za golu vlast i ostvarili su je preko tijela mrtvih ljudi.



Porodica Rothschild nije porušila Jugoslaviju ni da bi prepustila jugoslovenske kompanije slobodnom tržištu. Njihovi agenti su paralelno nasrtali na Jugoslaviju iznutra. Ko su ti agenti? To su novonastali vlasnici kompanija u svim republikama bivše Jugoslavije. Prvo su nasrnuli na medije zato što sa njima kontroliraju javno mijenje. Sada koje god novine da čitate na području bivše Jugoslavije vi čitate novine pod kontrolom porodice Rothschild ili novine koje slijede politiku porodice Rothschild zato što ne znaju što bi drugo.



Svi novonastali tajkuni koji su iz ničega napravili veliko bogatstvo su agenti ili partneri porodice Rothschild iako to vjerojatno i sami ne znaju zato što kontaktiraju sa nižim agentima porodice Rothschild. Oni imaju na raspolaganju ogromne sume novca za investicije u sve što obećeva dobro poslovanje i dobijaju prioritet kupovine svega što vrijedi uz pomoć domaćih političara koje su Rothschild -ovi agenti potkupili. Čak i ako su ti tajkuni bili uspješni poslovni ljudi u socijalističkoj Jugoslaviji, njima se nudila dokapitalizacija sa velikom svotom novca i poslovne veze koju oni nisu mogli odbiti. Poneki sitni lopov se mogao samostalno obogatiti u periodu pljačke društvenog vlasništva ali veliki lopovi ne mogu dugo opstati bez podrške porodice Rothschild. Porodica Rothschild sa svojim partnerima kao hobotnica drži pod kontrolom sve značajne puteve privrede tako da lako mogu izbaciti iz igre nekooperativne poduzetnike. Tako je provedena kolonizacija svih republika bivše Jugoslavije.



Ukratko o razlozima razbijanja Jugoslavije

Jugoslavija je bila zemlja sa najrazvijenijom socijalističkom privredom u svijetu. Porodica Rothschild se trudila pokazati da rezultati socijalizma ne mogu biti dobri i u tome je uspjela. Rat koji su Rothschildi koordinirali je uništvao ono što su narodi Jugoslavije gradili generacijama i zajednički posjedovali. Ratom su popucale poslovne veze između republika, smanjilo se tržište, smanila se i zarada tako da su poduzeća gubila vrijednost pa su jeftino prodavana partnerima porodice Rothschild.

Ali zašto su baš Srbi bili krivi? Kad porodica Rothschild čini zlo ona treba nekoga da bude kriv. Koji bi narod mogao biti pogodniji porodici Rothschild od Srba koji su na slobodnim izborima jedini izabrali socijaliste u cijeloj istočnoj Evropi? Oni su morali zato dobiti specijalnu lekciju. Ali svakako najgore za Jugoslaviju je bilo to što je vodila nezavisnu politiku, što Slobodan Milošević nije dozvolio brzu i nekontroliranu tranziciju prema kapitalizmu, što nije dozvolio da se društvene kompanije prodaju u bescjenje Rothschild -ima. Zbog toga je Slobodan Milošević morao pasti.



Da su svjetske sile bile neutralne, rata u Jugoslaviji ne bi bilo ili bi trajao znatno kraće ali to nije bilo u njihovom interesu. Nisu oni pomagali slabije strane u ratu iz ljubavi niti zbog osjećaja pravde već su se trudili učinili mizeran život svim narodima Jugoslavije na što dulji period. Kad su na kraju svjetske sile nametnule mir svi narodi, osim razumljivo Srba, su ih proglasili za svoje spasitelje. Svi ti narodi su u stvari zahvalni svojim zlotvorima, krvnicima, mučiteljima, lopovima iako to ne znaju. Sada su ti narodi sretni da imaju bilo kakav posao, sretni su da mogu raditi za malu nadnicu. Neki su sretni čak i da mogu zaraditi novac ratovanjem za tuđe interese. To je upravo ono što kapitalizam Rothschild -a treba i što je uspio ostvariti na teritoriji Jugoslavije.

Najstravična je činjenica da danas postoji potpuno nevidljiva sila koja može činiti zlo cijeloj jednoj zemlji, uništiti je, opljačkati i porobiti a da nitko o tome ništa ne zna. Ovaj članak ima veliku manu u tome što ne može dokazati direktnu vezu između porodice Rothschild i uništenja Jugoslavije. Porodica Rothschild se ne pojavljuje u javnosti, ne daje izjave, ne ostavlja vidljive pisane tragove pa ju je teško demaskirati. Ja mislim da bi se porodica Rothschild mogla lako povezati sa ratom u Jugoslaviji da se provede istraga u Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona zbog kriminalne agresije na Jugoslaviju. Ali eh, američka vlada ne priznaje nadležnost tog suda za svoje građane. Nije li taj sud zbog toga već od svog samog početka nepravedan? Može li istragu protiv svog predsjednika pokrenuti neki američki sud? Teoretski može ali Amerikanci su gotovo bez prestanka u agresijama na druge zemlje i nikada ni jedan predsjednik zbog toga nije pozvan na odgovornost. Ovaj naš svijet nema dobru obranu od zla a pogotovo ne od ovakvog zla. Zato i živimo u destruktivnim vremenima.



Ipak jedno kratko javno pojavljivanje koje se dogodilo prije četiri godine na imanju Rothschilda u Engleskoj može pokazati koliku moć ima porodica Rothschild. Radi se o slijedećoj fotografiji na kojoj su snimljeni sa lijeva na desno Warren Buffet trenutačno “najbogatiji“ čovjek svijeta, guverner Californije Arnold Schwarzenegger i lord Jacob Rothschild.
Ova fotografija je snimljena vjerojatno sa namjerom da impresionira ruskog predsjednika Vladimira Putina sa kojim se Jacob Rothschild u to vrijeme sukobio oko ruske naftne kompanije Yukos. Ali kasnije je Jacob Rothschild uvidio da je objavljivanje ove fotografije velika pogreška jer je njega povučenog ljubitelja umjetnina i cvijeća prikazala kao vrlo utjecajnu osobu u svijetu. Ja mislim da se Jacob Rothschild potrudio zadržati status skromnog filantropa na taj način što je pokušao prikazati taj sastanak kao sastanak filantropa.



To bi lako mogao biti glavni razlog zašto je Warren Buffet, trenutno proglašen za najbogatijeg čovjeka svijeta, odlučio pokloniti 85% svog bogatstva ili oko 50 milijardi dolara u humanitarne svrhe fondaciji Billa Gatesa većinskog vlasnika kompanije Microsoft. Taj scenarij bi bio moguć samo u slučaju da tih 50 milijardi dolara u stvari pripada porodici Rothschild. Meni to izgleda kao jako jako vjerojatan scenarij. Tako se može zaključiti da porodica Rothschild svojim partnerima početnicima daje 15 posto provizije. Da li će tih 50 milijardi dolara stvarno otići u humanitarne svrhe ili se tu radi o predstavi za narod iza koje stoji neki korisan dogovor za sve uključene strane ostaje da se vidi. U najmanju ruku mislim da Microsoft više neće imati problema sa svojim monopolnim statusom u SAD.



Ja vjerujem da se iza sijedog uglađenog naizgled dobroćudnog čikice na slici desno krije tako velika moć da se malo šta na svjetskom nivou može dogoditi bez njegove suglasnosti. Kakve su njegove namjere otkrivam gledajući CNN i BBC. Ja naravno ne vjerujem u propagandu tih medija ali ipak ih gledam jer oni nepogrešivo pokazuju gdje će se pojaviti nova kriza u svijetu. Kako neće znati kad su u službi kreatora tih kriza! Porodica Rothschild ima svoje prste direktno ili indirektno u gotovo svakom globalnom društvenom zlu i to zlo se poslije spušta do ljudi. Nedavno sam u emisiji "Out of gas" na CNN-u stekao dojam da ta medijaska kuća priprema ljude za opciju nastanka trećeg svjetskog rata koji bi uzrokovala nestašica nafte. Rothschild familija i njeni partneri mogu pokrenuti treći svjetski rat i ako oni procijene da je to za njih najbolja opcija oni će to i učiniti.



***



Ako vam ovaj članak izgleda uvjerljiv preporučite ga prijateljima. Što više ljudi bude upućeno u zlo koje familija Rothschild sa svojim partnerima čini to će se oni manje usuditi raditi zlo jer ih jednog dana netko može pozvati na odgovornost za to što čine. To je i svrha ovog članka. Ja se borim za to da se moji potomci i društvo u cjelini jednog dana prestanu plašiti za svoju budućnost, da imaju dobar, zdrav i radostan život. Za to se isplati malo riskirati.