God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/11/14



Vatikanske kosovske dileme

Dok papa u Rimu vodi visoku diplomatiju odgovarajući na jasne poruke ruskog patrijarha, njegov biskup u Prizrenu govori kao da je član Vlade Kosova. Odnos rimokatolika prema Kosmetu nije isti kao prema Sloveniji i Hrvatskoj, ali teško da sadašnje nijanse sugerišu različitu akciju.

Verovatno prvi put od kada je rimski papa, Benedikt XVI je pomenuo i Kosovo. Primajući 07. januara diplomatski kor akreditovan pri Vatikanu, na francuskom je održao besedu u 13 tačaka, u kojoj se pre globalnih tema današnjice, osvrnuo na stanje u pojedinim delovima sveta. Pred predstavnicima 176 država sa kojima Sveta stolica održava diplomatske odnose, papa je rekao da ga zabrinjava nerešeno pitanje Bliskog istoka, kako između Izraelaca i Palestinaca, tako i stanje u Libanu i Iraku. Potom pominje probleme Pakistana, Avganistana i Burme. Potrebna je međunarodna pomoć i Africi, posebno u vezi sa Sudanom, Kongom, Somalijom, Kenijom.

U Evropi teče proces ujedinjavanja, kako bi ona bila „ugodan dom za sve”, izgrađen na čvrstom kulturnom i moralnom temelju zajedničkih vrednosti, koje nalazimo u istoriji i tradiciji. To je moguće ako se ne negiraju hrišćanski koreni kontinenta. U tački sedam papa izražava radost zbog „progresa postignutog i u raznim zemljama Balkana”, a u konačnom statusu (status definitiv) Kosova, moraju se uzeti u obzir opravdani zahtevi obeju strana i zagarantovati bezbednost i poštovanje prava svih stanovnika koji žive u toj zemlji, kako bi se definitivno uklonile pretnje nasilnog sukoba (spectre des confrontasions violentes) i učvrstila evropska stabilnost.

U istoj tački pominje se Kipar, gde se sever ostrva još pre tridesetak godina otcepio od juga i tada proglasio nezavisnu državu, koju osim Turske, niko ne priznaje. Navodeći da ga je nedavno posetio novi poglavar Kiparske pravoslavne crkve, arhiepiskop Hrizostom II, papa traži da EU ne štedi napore kako bi se iznašlo rešenje za kiparsku krizu, koja „već predugo traje”.

Analitičari nisu sigurni da li je pominjanje Kosova i Kipra, jednog za drugim, za papu u nekoj vezi. Ako je kiparsko pitanje „kriza koja veoma dugo traje”, oko koje EU treba da se posebno angažuje, ostaje neodgovoreno koje rešenje ponuditi za prvu krizu. EU nikada, kao nijedna njena članica, nije dopuštala da „konačan status” za ovu ostrvsku državu može biti priznavanje secesije i samoproglašenja nezavisnosti. Paralela između ova dva slučaja ima podosta; pitanje je da li će se prema njima slično postupati.

U delu o opštim pitanjima, papa ističe da ljudska sloboda nije apsolutna, već zajedničko dobro za koje su svi odgovorni. Crkva želi služiti istinskom ljudskom dostojanstvu, ta prava se moraju sprovoditi, a ne samo proklamovati. Mir ne može biti obična reč, neka nejasna, na njemu treba raditi, zadovoljiti opravdana očekivanja svih.
Vatikan zvanično godinama ne govori o Kosovu. U službenim izvorima pominje se da tamo ima 2,1 miliona stanovnika, od toga rimokatolika 64.000, za čije duše se brine preko pedeset sveštenika.

Početkom decembra papa Benedikt XVI imao je retku priliku za razmišljanja o Kosovu. Novi predsednik Albanije Bamir Topij želeo je tokom audijencije da razgovara i o stanju u srpskoj pokrajini. Detalji nisu saopštavani, sem da su sagovornici bili saglasni da se u konačnom rešenju mora voditi računa o osnovnim zahtevima obeju strana i da ne sme doći do nasilja.
Pošto sve biskupe imenuje lično papa, za njih je nadležna Kongregacija za biskupe. Ona ih može opomenuti, upozoriti, kazniti, kako po pitanjima vere, tako i discipline, morala, ali i za izgovorene reči. Nijedan biskup ne može da daje izjave koje nisu u skladu sa zvaničnim stavom Vatikana.
Biskup Prizrena Dode Đerđi kao da ne zna šta je pozicija Svete stolice, ili je upravo saopštava. Od njegovih poslednjih izjava proteklo je nešto vremena, a nije bilo nikakvih demantija, niti je ukoren. „Nezavisnost je za Kosovo jedina opcija”, izjavio je na konferenciji katoličke organizacije „Crkva u nevolji” u Minhenu, kako su prenele crkvene novinske agencije. „Ako bi ta oblast međunarodno-pravno i dalje ostala pod Srbijom, došlo bi do rata, a rat više ne želimo.” Biskup je kritičan prema nastojanjima srpske vlade da nezavisnost spreči. Naročito za mlade ljude na Kosovu je odluka o konačnom statusu posebno značajna. Šezdesetak posto stanovništva je mlađe od 35 godina, zbog nedostatka perspektive mnogi odrasli odlaze. Katolička crkva se nada, nastavlja biskup, da će nezavisnost doprineti da mladi ostanu u zemlji. Samostalnost će, nada se on, poboljšati odnose Rimokatoličke i Srpske pravoslavne crkve. Katolička crkva na Kosovu može da odigra posredničku ulogu između različitih etničkih grupa i religija, a i muslimani ga sve više vole i nazivaju „našim biskupom”.
U Minhenu je rečeno da na Kosovu pored šezdesetak hiljada katolika, kako su od Đerđija obavešteni, ima i „kriptokatolika”, hrišćana koji su u turskom periodu primili islam, no sada se sve više interesuju za staru veru i vraćaju joj se.

U drugoj izjavi biskup je istakao da mu svakodnevno dolaze delegacije iz raznih sela da ga zamole da ih krsti, primajući ih u katoličku veru, kako bi se vratili „starim korenima”, no ne usuđuje se da pomene primere. Raduje ga da se u Prištini gradi katedrala, koja će biti posvećena Majci Terezi, koja je proglašena blaženom, ali za sada ne i svetom. Ona je kosovskim Albancima „kao sestra, kao član porodice”. Biskup pominje da njeni roditelji potiču sa Kosova, mada ne kaže da je njen otac Nikola bio Cincar, a ne Albanac.
Đerđi u ovoj izjavi naglašava da su odnosi između naroda na Kosovu „dobri”, Katolička crkva posle katastrofe rata sebe podrazumeva kao „most prijateljstva”. Moli sve katolike sveta da pomognu njegovim vernicima.
Izjave biskupa Đerđija preneli su brojni katolički mediji, takođe i zvanični organ Vatikana, njegov radio.
Tokom decembra jedna vest je pobudila posebnu pažnji i brigu rimske kurije. Ruski patrijarh Aleksij, koga papa Benedikt, kao i njegov prethodnik, insistira da susretne, izjavio je da ukupni odnosi pravoslavlja i rimokatoličanstva zavise i od držanja Vatikana prema kosovskom pitanju. Ukoliko se zaista želi produbljavanje dijaloga sa pravoslavljem, Moskva očekuje da se to izrazi zauzimanjem za zaštitu „pravoslavnih hrišćana i njihovih svetinja na Kosovu”, rečeno je u Moskvi, jer je to „duhovna kolevka srpskog naroda”. Ovo uslovljavanje se na Tibru nije očekivalo. Između Moskve i Vatikana postoji spisak nerešenih pitanja, kome se sada dodaje još jedno. Sa kratkim vremenskim razmacima, poneki kardinal, posebno Valter Kasper, najavi da su odnosi dve crkve sve bolji, da rastu izgledi za susret dvojice poglavara, no to uvek biva od Rusa demantovano. Da će Moskovska patrijaršija pitanje Kosova uključiti u spisak svojih međunarodnih tema, pokazalo se već pre ovoga. Patrijarh Aleksij je veoma sadržajno, ali i emotivno, govorio za vreme vrlo kratke posete Strazburu, pred Savetom Evrope, početkom novembra. „Kosovo je za Srbe sveta zemlja, ne možemo da ćutimo o onome što se tamo dešava”, rekao je, upućujući kritiku i crkvama, ali prvenstveno političarima, koji se tim pitanjem bave, a nikada tamo nisu ni bili.

U Vatikanu je bivši biskup nemačkog Hildeshajma Jozef Homajer, ranije čest i rado priman gost u Beogradu, upitan šta on kao „dobar poznavalac Srbije” o ovome misli. Dobronamerni prelat smatra da se radi o „izrazu solidarnosti Moskve prema SPC, što je razumljivo”. Kosovo, nastavlja on, ima izuzetan značaj za identitet Srba, razumljivo je stoga da ga ne žele izgubiti. S druge strane, većina stanovništva Kosova, muslimanski Albanci „na osnovu svog dosadašnjeg iskustva sa Srbima, osećaju se ugroženima i zahtevaju nezavisnost”. Crkve se trude da svima na Kosovu pomognu. Preduslov za ulazak u EU, što žele i Srbija i Kosovo, jeste da odnosi između njih ne budu zategnuti, smatra biskup.

Predstavnik Salezijanskog reda, koji živi i radi u Prištini, Mateo di Fiore je direktniji: nema sumnje da narod želi nezavisnost! Stanje na Kosovu je godinama toliko zategnuto da narod ne zna šta mu je budućnost. Ljudi pate od nesigurnosti i straha, to stanje ima socijalne i ekonomske posledice. Kosovo je najsiromašnija zemlja Evrope, 15 posto stanovnika živi ispod egzistencijalnog minimuma. Iako su UN bile do sada znatno prisutne, to možda nije bilo efikasno. Promena mora da nastupi iz naroda. „S nezavisnošću će početi nova faza politike, UN i Evropa moraju zemlju da dovedu u red”, preporučuje salezijanski monah.

Katolička crkva rado pominje primer svog uspešnog angažovanja na Kosovu. Radi se o izgradnji Lojola gimnazije, sa internatom, četiri kilometra od Prizrena. Radovi su počeli 2003. godine. Nju pohađa oko pet stotina učenika, kako se saopštava, 80 posto muslimana, ostatak katolika. Poduhvat vodi isusovac Valter Hapel, poslat od nemačke katoličke dobrotvorne organizacije „Renovabis”. Kao učesnik međureligijske konferencije u Golupcu pre dve godine, on je mnoge prisutne, ne samo među domaćima, impresionirao, ali – svojom jednostranošću. U izjavi početkom januara, on svoj projekat smatra „primerom za Balkan”. Iako je ranije govorio da će biti i srpskih učenika, sada priznaje da ih nema, no ima Roma, Bošnjaka i Turaka. „U razredima nema problema sa manjinama.” Ima dvadesetak predavača, gotovo svi su Albanci. Islamističkim krugovima u Prizrenu škola nije po volji.

Hapel je januara 2005. bio primljen kod pape i dobio apostolski blagoslov za poduhvat. Nadajući se da će škola doprineti „mirnom zajedničkom životu ljudi različitog porekla i vera”, papa, preko svog Državnog sekretarijata ohrabruje i obećava da će se moliti, o čemu obaveštava bilten škole (ALG -News 2/05). Specijalni predstavnik UN za Kosovo Joakim Riker je s pažnjom pratio njenu gradnju.

Ukoliko većina zemalja Evropske unije prizna nezavisnost Kosova, Vatikan će se naći u nejednostavnoj dilemi. Žurba, kao u slučaju Slovenije i Hrvatske, ne očekuje se, ali ni veliko kašnjenje. Ne zbog saveta biskupa Đerđija. Ono što priželjkuje „većina stanovnika”, kaže se, ne sme se ignorisati, radi se o velikim očekivanjima. Nepriznavanje bi možda ugrozilo albansku katoličku zajednicu na Kosovu i njene objekte.

S druge strane, dovođenje u pitanje odnosa sa pojedinim pravoslavnim crkvama, posebno, mada ne samo sa srpskom i ruskom, neizbežno je. Posle konferencije u Raveni, gde je usaglašen dokument kojim je Vatikan sasvim zadovoljan, stremi se izbegavanju iritacija, kako bi se ovaj akt „ratifikovao” i priznao od svih pomesnih pravoslavnih crkava na njihovim saborima. Do tada je on samo preporuka teoloških eksperata, u čemu Rusi nisu ni učestvovali. Poseta pape Beogradu, ili Moskvi, verovatno više ne bi bila tema.
Iz krugova, na direktan način bliskih Svetoj stolici, može se čuti, kao „vrlo verovatno”, da je „neizbežno, ali bolno” odlučiti se za, nakratko, odloženo priznanje. S preporukom biskupu Đerđiju, da, ma pod kojim pritiskom bio, ne učestvuje u javnim manifestacijama oduševljenja „većine stanovništva”, kao što bi učinio njegov prethodnik.

Živica Tucić