God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/09

Apatija...


Srpski intelektualci opet ćute, ćutanjem su dočekali Drugi svetski rat i stvaranje ''Nezavisne države Hrvatske'', te Velike Albanije, ćute i danas dok im se zemlja raspada.

Mladen Stevanović iz Kruševca piše o današnjem ali ne i samo današnjem raspoloženju u Srbiji. Tekst bi bio uobičajen da Mladen nije tek gimnazijalac što govori da naša omladina sazreva ili je već sazrela, znatno brže nego naši cenjeni intelektualci, odnosno vladajuća elita ako taj epitet uopšte njoj pristaje.
Ako se nešto, pored nesloge, može okarakterisati kao svesrpska pojava, istorijski dugovečna, onda je to svakako apatija. Ova grčka reč najbolje opisuje stanje u Srbiji i srpskim zemljama, ali što je još gore, i u srpskom nacionalnom biću. Učmalost, nezainteresovanost, ili jednom rečju beg od predačkih zaveta i amaneta, u srpskom narodu 21. veka je gotovo globalna pojava. Apatija ne traje od juče, niti je počela bespravnim proglašenjem nezavisnosti Kosova i Metohije, ona je, kao bauk odavno prisutna srpskim nebom i deluje paralelno sa jabukom razdora. Kako se ova pojava može smatrati gotovo psihološkom odredbom Srba, valjalo bi pojasniti uzroke i eventualne posledice dalje denacionalizacije srpskog identiteta.

Sećate li se 1912. godine? Da, u školama se i dalje uči da je to ona godina u kojoj su Srbi konačno oslobodili Sveto Kosovo, Staru Srbiju, svoju Maćedoniju. Iako formalno u saveznštvu, Srbi, kako srbijanski tako i crnogorski, su ponovo poneli najveći teret. Ginuli su mladići ispred Kumanova, intelektualci oko Bitolja, oslobađao je srpski seljak Jedrene. Dve godine kasnije, začet je rat, koji je prvobitno trebalo da okupi sve Srbe zapadno od Drine, a koji se kasnije pretvorio u bezglavi internacionalni jugoslavizam. Tu je, možda i sve počelo, od pogubnosti jednog projekta, čiji su tvorci bili romantičari umesto realisti. 1918. godine, moćna Austro-Ugarska monarhija je prestala da postoji, a na dobrom delu njenih teritorija, javlja se još jedna višenacionalna država – Kraljevina Srba,Hrvata i Slovenaca. Ono što dodatno zbunjuje je činjenica da se neko odrekne svojih nacionalnih interesa, zarad tuđih. Upravo to odricanje je slika svih današnjih sukoba i konflikata na Balkanu. Srpski političari su se odrekli istočnog Banata, primera radi, da bi zaoštrili odnose sa Italijom, a sve za račun Zagreba. Istina je da su se u novostvorenoj državi, gotovo svi Srbi našli u jednoj državi, ali isto to je bilo moguće i u jedinstvenoj srpskoj državi. U periodu 1918-1941. počinje nov usud, koji je u poslednje vreme dostigao svoj vrhunac.

Mali broj srpskih intelektualaca je uvideo pogubnost ovakve tvorevine. Mnogi nacionalni heroji iz proteklih ratova su Kraljevinu SHS videli kao novo Dušanovo carstvo, a Hrvate i Slovence kao svoju ''istokrvnu'' braću. Međutim, realnost je bila apsolutno drugačija. Slovenci, a naročito ne Hrvati jugoslovenski pokret nisu videli kao nešto stalno i večno, kakvim su ga prikazivali srpski političari. U državu sa Srbima se ušlo, pre svega zbog opasnosti od potencijalne srpsko-italijanske granice, predviđene 1915. godine. Kako su godine odmicale, politička kriza uzimala sve više maha. Hrvatski političari, vide svoje šanse za ocepljenjem jasnije nego u doba dvojne monarhije i počinju težnje za samostalnošću. Srpska elita, opijena apatijom to ne vidi. Za kralja i političare, sve je idealno i prožeto harmonijom, bez obzira što su srpske oblasti deset puta siromašnije od onih naseljenih većinom hrvatskim stanovništvom. Kulminacija se dešava krajem 1928. godine, kada uvrede sa hrvatske strane postaju nepodnošljive, da se čast pobednika Prvog svetskog rata morala braniti revolverom. Pa i posle ubistva braće Radić, slepilo postaje još jače – tri naroda postaju jedan – Jugosloveni, umesto da se država podeli.
Istovremeno, jačaju i drugi secesionistički pokreti. U Makedoniji, bugarski teroristi vršljaju, vrše terorističke prepade i šire svoju propagandu. Srbi islamske veroispovesti, polako postaju ''muslimani srpskohrvatskog govornog jezika'', dok srpska Firenca, Dubrovnik, po prvi put u istoriji postaje grad sa dominantnim hrvatskim stanovništvom. Ništa bolja situacja nije ni u ostatku Dalmacije, Srbi katolici polako, ali sigurno postaju Hrvati, pa čak i neki Srbi pravoslavne vere. I za sve to vreme, Beograd se bavi hrvatskim pitanjem u Istri i krajevima koji su pod italijanskom vlašću.
1939. stvorena je tzv. ''Banovina Hrvatska'', država u državi, istorijski potpuno neosnovana, čija je južna granica, totalno neosonovano išla sve do Boke Kotorske! Srpski intelektualci opet ćute, da bi u istom stanju dočekali Drugi svetski rat i stvaranje ''Nezavisne države Hrvatske'', te Velike Albanije, Mađarske i Bugarske.

Rat se završava pobedom antifašističkog bloka, a pobedom komunista kod nas. Kao i obično, ponovo presedan: poraženi postaju pobednici. Hrvatska dobija malo manje teritorije nego u vreme Banovine Hrvatske, Bosna i Hercegovina postaje bastion ''bratstva i jedinstva'' sa svoja tri naroda, iako istorija pamti da je vajkada tamo živeo svega jedan narod, srpski. Crnogorci i Makedonci dobijaju status nacije, mimo svih istoriografskih i etnografskih normi. U Makedoniji se spaljuju srpske krštenice, zatiru srpski spomenici i prepravljaju prezimena. Srbi islamske veroispovesti sada konačno i dobijaju status posebne nacije kao ''Muslimani'', a Srbija, malo veća nego u vreme nemačke okupacije, jedina ima dve autonomne pokrajine, čija je nezavisnost gotovo sasvim moguća. Ovde je poraz srpskih nacionalnih interesa bio potpun.

Onda su došle devedesete, koje su, donele nešto što se moglo i očekivati – nove sukobe. Srbi su počeli pomalo i da se osvešćuju, crkva više nije bila tabu tema, slava takođe. Ali i to je bilo prekasno, jer su neki već predvideli kako će izgledati nova Evopa, u kojoj, kako smo i sami svedoci, za Srbe nema mnogo mesta. Srbi, kojih je manje nego ikada, mahom teže da konačno stvore jedinstvenu državu. Makedonci i ''Bošnjaci'' su odavno posebna nacija, Crnogorci, iako ostaju u Jugoslaviji, sve dublje tonu u ''Dukljanstvo'', a Dubrovnik je odavno izgubio svoj srpski karakter. I po ko zna koji put, političari izdaju interese sopstvenog naroda, a samom narodu nije do nacionalne države, već do ''boljeg života''. Republika Srpska Krajina nestaje 1995. godine, bez mnogo emocija kod ostatka Srba. Jednostavno, sve se završilo i po onoj komunističkoj: ''Idemo dalje'', a kuda i kako, nije važno. Dok su se vodili ratovi, mnogo Srba je ostalo van frontova, ili makar nije ni pokušalo da pomogne svojim sunarodnicima na bilo koji način.

Pre dve godine, Crna Gora je postala nezavisna država, pod pokroviteljstvom zagovornika ideje ''Crvene Hrvatske'', Jevrema Brkovića. Opet se i to dočekalo prilično hladno, po principu ''Neka ga, svi ćemo u EU''. Crnogorski jezik je odavno više od vica ozbiljnih lingvista, a Crna Gora i Hrvatska imaju prilično prijateljske odnose.

I na samom kraju, šiptarski teroristi su proglasili nezavisnost vekovne srpske teritorije, pošto su prethodno, naše crkve i manastire proglasili svojim. Zvanična Srbija je odgovorila prilično hladno, narod još i nekako, ali kako stvari stoje sve se ponovo prepušta zaboravu. Sve se više prihvata ideja o Kosovu kao nezavisnoj državi, protesti su sve ređi, jednom rečju, apatija ponovo deluje. Domanovićevo ''Mrtvo more'', odavno je živo blato u kome svi tonemo, polako ali sigurno. Oni koji se predaju tonu polako, a oni koji pokušaju da se spasu ili potonu odmah, ili se izbave. Izbor je na nama.

Mladen Stevanović