God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/26

Istrebljenje Srba kao program hrvatskog sabora kroz vekove..


Ostavimo li po strani pojedinačna nastojanja mnogobrojnih hrvatskih velikaša, koji su svaki za sebe preduzimali sve što su mogli da se na području bivše Austrougarske srpsko ime i vera stave van zakona, pa bacimo li pogled samo na zaključke hrvatskog sabora donošene u formi zahteva hrvatskog naroda, ugledaćemo tamne jezuitske verige, kojima je prva karika iskovana u momentu Tomislavljevog otcepljenja, dok im se kraj ni posle onoga što smo već preživeli ne može sagledati.

Šta je hrvatski sabor pre 1597. godine kod bečkog, odnosno ugarskog dvora preduzimao i da li je kao takav ma i periodično postojao, ne mogu o tome ništa reći, jer do toga vremena nemam podataka. Nesumnjivo je, međutim, da i dotadanje doba obiluje takvim zahtevima isto tako, kao što iza njega vidimo, da su Hrvati svoje sabore skoro samo zato i sazivali, da bi doneli zaključak o podjarmljenju Srba. Takvi zaključci skoro redovito padajuu doba krunisanja ugarsko-hrvatskih kraljeva kojima su se požurili time predstaviti hrvatske narodne težnje.

Pre nego se upustimo u nabrajanje takvih saborskih zaključaka, koji stotinama godina nisu na svojoj oštrini izgubili, smatramo za potrebno pobliže označiti srpske zemlje u okviru Austrougarske, odnosno liniju koja je delila Srbe od Hrvata. Srpska etnografska linija ide zapadnim granicama srezova Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrgin Most, Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina. Razume se da i zapadnije od ove linije u formi etnografskih izbočina živi mnogo Srba (u nekim slučajevima čak i u većini), kao što su slučajevi sa srezovima Gospić, Otočac, Ogulin, Garešnica, Bjelovar, Virovitica i dr. Eto, to su srpske zemlje, nad kojima je hrvatski sabor stotinama godina tražio neko pravo monopolizacije i punomoćja za uspostavu rimokatoličkog imperijalizma.

Za etnografsko pomeranje prilikom turske najezde zapadnije od ove linije, koja se uglavnom poklapa sa Dušanovom državom, Hrvati prigovaraju da je to „došljaštvo“, koje time ne nosi i pravo svojine. Međutim, oni u novoj istoriografiji nemaju merilo logike, jer tumače stvari sa svoga stanovišta. Mi se još dobro sećamo slučaja sa bačkim Bunjevcima, koji su kao srpska skupina iz Hercegovine naselili severnu Bačku. Mada su primili katoličku veru, oni su se smatrali Srbima, a takvim su ih smatrali i drugi narodi sem Hrvata, koji, ne samo što ih prisvojiše kao svoju skupinu, nego 1939. godine postaviše i zahtev, da se cela severna Bačka zbog tih Bunjevaca, odnosno Srba, radi plodne bačke ravnice pripoji Banovini Hrvatskoj, i na taj način pokrije hrvatsko gospodarsko siromaštvo. Kad je, međutim, u tu istu banovinu uključen 21 srez sa srpskom većinom i zbog toga nastupio val nezadovoljstva, mnogo je Srba širom Banovine Hrvatske zadesila sudbina zaplotnjačke smrti.

Austrijski komandujući general Vojničke Krajine Johan Sig. Herberštajn, morao je raseljavati gusto prenaseljene Srbe iz okolice Slatine, Pakraca i Slavonske Požege, pa ih preseljavati u okolicu Rovišta kod Križevaca i Koprivnice. Ovi su Srbi predstavljali odbranbeni bedem protivu Turaka. Ali, čim je ta opasnost minula, zagrebački biskup i hrvatsko „plemstvo“, podneli su Ferdinandu II. zahtev, da se Srbima oduzmu sva prava, da im se zabrani ispovedanje pravoslavne vere i da im se čak oduzmu nepokretna imanja („Hrv. List" od 8. XI. 1939.). Dakle isto onako, kao što su to priveli u delo 1941. godine.

Radi ovoga hrvatskog zahteva sakupljen je srpski sabor baš u Rovištu, gde su Srbi pod vedrim nebom položili glasno zakletvu: „Radije ćemo izginuti, nego što bi se potčinili vlasti hrvatskih plemića i sveštenika." Istovremeno su sa toga zbora Srbi uputili Ferdinandu II. protest protivu ovakvog hrvatskog zahteva, na šta je on izdao naredbu kojom naređuje „Da niko ne sme dirati Srbe i njihova prava, a da Srbi nemaju koga drugog slušati osim njega." Tako je prvi hrvatski zahtev ove vrste za kojeg znamo propao.

„Godine 1609. donese hrvatski sabor zaključak, da se u kraljevini Hrvatskoj smije ispovijedati samo katolička vjera.“ („Hrv. List" od 13. VI. 1939.) Ovo je zaista tačno, jer se hrvatski sabor drugim problemima, sem kako da pokatoliči srpstvo i nije bavio. Što mu to ovim zaključkom nije uspelo, leži krivica do samih Srba, koji su svojim brojem i ratničkom snagom na daleko većem stepenu ugleda stajali od Hrvata. Ne može se, ali, time reći, da Hrvati pojedinačaim katoličkim akcijama nisu uspevali da svoj vekovni program sprovode makar sitnijim uspesima u delo.

Smrću Rudolfa II. (1612.) Hrvati su se nadali, da će biti ukinute privilegije Srbima, pa su se požurili da obnove svoje molbe kod Matije II. (1608. – 1619.), ali su i tu naišli na „zatvorena vrata“. Matija je čak obnarodovao zakon o potpunoj samostalnosti Srba na jugu Austrougarske, kojima treba da upravljaju srpski narodni kneževi, pod nadzorom austrijskih generala. To je Hrvate toliko ozlojedilo, da je hrvatski ban Tomo Erdedi podneo ostavku na banskoj vlasti („Hrv. List“ od 9. VI. 1939.). Radi ovoga gesta, koji je bio merilo raspoloženja hrvatskog naroda i sabora po pitanju Srba, hrvatski je sabor krajem godine 1614. Erdediju izglasao „Besmrtnu hvalu za preslavna djela, kojima nema premca." („Hrv. List" od 9. VI. 1939.)

Posle Tome Erdedija postavljen je za hrvatskog bana 1616. godine Nikola Frankopan. Hrvatska „povijest" hvali Frankopana kao „brižnog bana“, koji je „zbog nekih nesuglasica“ morao podneti ostavku na banskoj časti. „Povijest“, doduše, ne navodi kakve su to bile nesuglasice, ali ih mi znamo. On je nastavio ono što, su Erdedi i hrvatski sabor započeli. Kad to nije mogao postići preko carskog dvora, on je na svoju ruku počeo sa nasiljima na srpski narod. To je bio razlog da dođe do narodnog besa i srpske tužbe, koja je 1622. godine raspravljana u požunskom saboru, pa je Ferdinand II. smenio Frankopana i na njegovo mesto postavio Đuru Zrinskoga.

Kad je bana Đuru Zrinskoga zadesila smrt od otrova u Požunu 1626., Hrvati su ponovo opseli dvor molbama da se Tomo Erdedi ponovo imenuje banom, što je godinu dana docnije učinjeno. Čim je Erdedi ponovo preuzeo bansku vlast, otpočeo je sa starom praksom. Nekoliko puta je hrvatski sabor podnosio „želje hrvatskog naroda“ da im se Srbi potčine, ali im to ni za dve godine nije pošlo za rukom. Tada se Erdedi latio lukavstva. Skovao je plan da najpre Srbe izravna u svima pravima kao i Hrvate, kako bi Ferdinanda II. uverio u „iskrene namjere" prema Srbima. To bi po hrvatskoj zamisli imalo za posledicu da Ferdinand potčini Srbe hrvatskom banu, iz čega bi se iskonstruisalo stečeno hrvatsko pravo, po kome bi se docnije držanje prema Srbima moglo po volji menjati i njihova nacionalno-verska sloboda skučivati. U to vreme pada i pritisak unijaćenja, kada je proti Maksimu Petroviću ponuđena biskupska čast. „Povjesničari“ se čude, što je upravitelj pravoslavne pastve Maksim Petrović, umesto da ode u Rim na posvetu biskupskog čina, otišao 1630. godine u Peć, gde je u tamošnjoj patrijaršiji rukopoložen za vladiku. U svome jezuitskom slepilu oni misle, da bi Petrović za ljubav biskupskog praznog blještavila trebao napustiti svoj narod sa daleko svetlijom tradicijom od onoga naroda koji ga vrbuje. Oprezni Ferdinand II. zadržao je saborske zaključke skoro godinu dana i sravnjujući ih sa onim što mu je javljeno od njegovih generala iz Hrvatske, poništio ih je. Usporedo sa time, propisao je takozvane „Štatute za srpske opštine između Drave i Save“, koje su srpsku Slavoniju za Sremom činili potpuno autonomnom i izuzetom od ma kakve vlasti hrvatskih banova. („Hrvatski. List" od 11. VI. 1939.).

Nastupom Ferdinanda II.I Hrvati su 1637. godine uspeli da zajednički sabor u Požunu donese rešenje, kojim se srpske zemlje Slavonije i Krajine adminnstrativno stavljaju pod nadležnost hrvatskih banova. Naređeno je sem toga nemačkim generalima, da ne smeju prenaseljene Srbe iz Slavonije raseljivati po Hrvatskoj.

Time je Srbima i njihovoj autonomnoj samostalnosti u Austrougarskoj dat prvi udarac. Nastala je posle ovoga borba koja je trajala sve do 1654. godine, dakle 17 godina. U to vreme pada i hrvatska seljačka buna. Hrvatski „povjesničari“ nemaju razloga da se u delu štampanom 15. VI. 1939. žale, kako su hrvatsku seljačku bunu 1654. godine ugušili „Vlasi“. Jer šta bi, uostalom, i mogli očekivati posle svega onoga što su dotle, a naročito za onih 17 godina priređivali Srbima.

Šta se u razdoblju od 1654. do 1670. godine dešavalo sa hrvatskom akcijom protivu Srba, o tome nema jasnijih podataka. Može se po nekim znacima zaključiti da su i za to vreme prilike bile teške. Međutim, te godine dolazi do zahteva carskog ratnog veća u Gracu, kojim se od dvora traži da se uprava nad srpskim krajevima Slavonije i Voj. Krajine oduzme od Hrvata i povrati Srbima, kao što je to bilo do 1637. godine. U obrazloženju toga zahteva ratno veće kaže za Hrvate: „Jer su Hrvati lakoumni, nemirni i nepostojani" („Hrvatski List" od 18. VI. 1939.). Ratni savet je svojim zahtevom uspeo.

Kad su Turci proterani, požurili su se hrvatski „staleži“ i hrvatski sabor, da od Leopolda I ponovo zatraže pripojenje Slavonije i Vojničke Krajine Hrvatskoj, a samim time i podjarmljenje Srba. Ratno veće u Gracu ne samo da se usprotivilo ovakom zahtevu, već je Srbe pozvalo na pripravnost za ustanak, a hrvatskom banu i saboru je poručilo da Srbi stoje pod zaštitom ratnog veća i cara. („Hrvatski List“ od 20. VI. 1939.).

Time što je i ovaj hrvatski pokušaj propao, hrvatska vlastela nije mirovala. Ona je jedva deset godina docnije t. j. 1703. godine iskoristila mađarsku bunu pod Rakocijem za ponovnu ucenu. Rakoci je bio jedan od mađarskih vastelina, unuk Petra Zrinskoga po svojoj majci, pa su Hrvati ovo srodstvo iskoristili kao materijal za ucenu time, što bi se pridružili Rakociju i time povećali teškoće Leopoldu I. Da to ne bude, Hrvati su postavili Leopoldu zahtev, da ovaj prepusti slavonske i krajiške Srbe hrvatskoj banskoj vlasti. Ova je ucena imala uspeha, ali svega mesec dana. Pošto je pozvao srpske poglavice da se pokoravaju hrvatskim banovima, Leopold je za nepun mesec dana uvideo da su Srbi brojno i organizatorski jači od Hrvata i da je hrvatski zahtev manevar u cilju obmane, pa je opozvao ukaz o pripojenju srpskih pokrajina Hrvatskoj. Nemajući kuda iz „procepa“ istorijske istine, hrvatska „povijest“ o tome opozivu kaže: „Ali već mjesec dana iza toga morade slabi i neodlučni kralj popustiti pritisku Štajeraca (misleći valjda na ratni savet u Gracu) izdavši odluku, kojom odgađa povratak slavonske krajine pod bana“ („Hrvatski List" od 20. VI. 1939.).

Vekovni san da Srbe potčine svojoj vlasti i time ih verski podjarme, nije kod Hrvata prestajao da bude narodni program ni u jednoj prilici neuspeha, pa tako ni fijasko sa Leopoldovim opozivom nije umanjio njihovu nameru da istraju do kraja. Čim je Leopoldov naslednik Josip I stupio na presto, počela je stara hrvatska jezuitska igra. Međutim, ni Josip I nije popustio. Za vreme borbe sa Rakocijevim pobunjenicima u Mađarskoj, Josipu I je bila potrebna svaka, ma i najmanja pomoć. Hrvati su verovali da će onom neznatnom pomoći koju su mogli dati, postići veliki uspeh. Zato su iza Rakocijeva sloma 1708. godine podneli Kralju predstavku kojom traže, da im se za „velike usluge" u ugušivanju Rakocijeve bune prepuste Srbi na milost i nemilost. („Hrv. List" od 20. VI. 1939). I pored brda njihovog hvalisanja da su svojim „velikim zaslugama" doprineli ugušivanju Rakocijeve bune, Josip je znao obrnuto. Jer, dok su Hrvati poslali sa svojim banom Palfijem svega 800 ljudi, (Varadi F. – „Baranja“), sakupljeno je samo u osiječkoj tvrđavi preko 30.000 Srba, koji su se javili komandantu tvrđave – vojvodi Monasterliju. Za nesravnjivu razliku od Hrvata, jedan od pobunjeničkih velikaša Bezerdedi (Erdödy) javio je 12. decembra 1706. godine drugom velikašu Berčenjiju (Miklós Bercsényi, 1665.-1725.), da se u Osijeku sakupila još jedna množina Srba od 30.000 momaka. (Arh. Rak. I. V. str. 340 u dodatku br. 211). Josipu je bilo poznato i ono pismo, kojim Rakoci juna meseca 1706. godine obaveštava Esterhazija (Esterházy Miklos, 1582., Galantha -1645.) o snazi Srba protivu sebe ovim rečima: „Blagi Bože, da li iz zemlje niče taj silni Rac (Srbin), ili pada iz neba kao kiša."

O srpskoj snazi i njihovoj neophodnosti u vreme Rakocijeve (Rákóczy, Ferenc II., 1676, Borša - 1735, Tekirdağ) bune naročito su znali austrijski generali iz ratnoga saveta u Gracu (Graz), pa je varaždinski general Breuner u svome raportu izneo kralju bojazan, da bi Srbi mogli odseliti u Tursku ako bi došlo do njihovog potčinjavanja Hrvatskoj i njenim banovima. Hrvatski staleži i „vlastela“ uputili su na ovo predstavku kralju u kojoj kažu: „Generali omalovažuju hrvatski narod, koji je kroz tolike vjekove kao predstraža kršćanstva odbijao navale Turaka i njihovih subojnika Vlaha. Hrvati se ne boje da će Vlasi pobjeći u Tursku, jer bi im tamo bilo odveć zlo." Izgleda da su Hrvati računali sa Josipovim nepoznavanjem istorije, jer su odbranu evropske civilizacije i hrišćanstva ukrali od Srba i okitili svoje siromaštvo, bacivši istovremeno bezobzirnu klevetu na Srbe kao tobožnje saučesnike u navali na evropsku kulturu. Josip I je, međutim, bolje poznavao istoriju nego su se Hrvati tome nadali, pa ih je bez ikakve motivacije odbio, da bi tako ovaj hrvatski zahtev bio pribrojen mnogobrojnim propalim zahtevima. „Hrvatski List" od 20. VI. 1939. o tome rezignirano konstatuje: „Ali ipak nijesu Hrvati niti sada nešto postigli." Teši se doduše time što kaže, da bi neprestano molbeno nasrtanje na Josipa možda i imalo uspeha, da ovaj godine 1711. nije umro. Međutim, Hrvati nisu uspeli da ni kod Josipovog naslednika Karla III. sprovedu intrige protivu Srba, te su tako srpska prava u bivšoj Austrougarskoj, na veliku žalost Hrvata, ostala netaknuta za daljih 29 godina, svedo 1740. godine, kada je veliki rimokatolički eksponent Marija Terezija sela na presto.

Stupanjem Marije Terezije na presto, ostvarene su vekovne težnje Hrvata. Hrvatski katolički kler je u njenom stupanju na presto našao oživotvorenje svojih snova. Počela je nečuvena hajka na sve što je srpsko i pravoslavno. Ovo naročito u početku njene vladavine, kada su hrvatske težnje uspele da prema Srbima posvršavaju najglavnije poslove. Do njezine vladavine, pravoslavni Srbi i Srbi katolici nisu se međusobno razlikovali. Kad je, međutim, došlo do ukidanja svih građanskih prava Srbima, došlo je usled nejednakog položaja do udaljivanja jednih Srba od drugih. Time je postignuta davnašnja želja kajkavskih Hrvata, da im se nasilničkim metodama dekretuju rimokatolički Srbi, koje će ovi docnije uklopiti u „iskonske pripadnike hrvatskog naroda. Pošto je Bosna bila i dalje pod turskom vlašću, obezakonjenjem su bili pogođeni Srbi pravoslavne vere najviše u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. U ovim krajevima Srbin nije mogao biti ni opštinski pandur dok ne primi rimokatoličku veru. Mnogi su primili katolicizam sa velikim antagonizmom, ali je jezuitizam ipak vremenom uspeo da u tima pokatoličenim Srbima usadi klicu mržnje prema svome narodu od koga su verski otpali. Ima, međutim, mnogo slučajeva, gde su se pokatoličeni Srbi i dalje osećali Srbima, pa tako vidimo da su grofovi Mihaljevići i Jankovići, mada docnije katolici, sahranjivani po poslednoj želji u orahovičkoj pravaslavnoj crkvi. Kako je srpski narod i pored tolikih svojih zasluga za austrougarski presto primio jezuitsku terezijanštinu, vidi se delomično i iz govora narodnog poslanika Lončarevića održanog pred hrvatskim saborom 12. septembra 1861. godine, gde kaže:

„Na Dreti 1740. godine izgubiše Srbi pravo građanstva u trojednoj kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, i kad su se u Slavoniji štatuta županijska proglasila, isključeni bijahu iz svih munisipijalnih služba. Niti je koji mogao dobara blagodarnih steći, kupiti i uživati, a ako je takva imao, morao ih je pod pustu cijenu prodati ako nije htjeo vjerozakon svoj promijeniti. Zatim, pomoriškoj i potiskoj krajini oduzeše se jednim mahom sva prava. Jezuiti većim dijelom doprinesoše pravednom razjarenju svih pravoslavnih, koji na tu misao dođoše, ostaviti nepravednu i nezahvalnu ovu svoju domovinu i 20.000 porodica iz Bačke, Banata, Slavonije, varaždinskog i karlovačkog generalata, odoše u Novu Srbiju među Dnjestrom i Dnjeprom. I ostali bi se svi do jednog iselili, da nije carica Marija Terezija na brzu ruku šest pukovnija vojničkih na međi vlaškoj i moldavskoj postaviti dala i seobu ovu zabranila."

Za ovolike usluge katoličanstvu, nije čudo što je papa Klement XIII. godine 1758. podelio Mariji Tereziji titulu „Apostolski kralj Ugarske“. Njena vladavina pada među najtamnije stranice srpske istorije. Za Hrvate ovo je najsjajnije doba njihove „povijesti“. Verni svojoj tradiciji, za ovo su vreme oni na jevtin način došli kako do srpske baštine, tako i do jednog dela svoje istorije, koju su odnarođeni Srbi kao svoju prošlost ugradili u „hrvatsko tisućgodišnje pravo“. I pored toga strašnog doba, nije se mogao izbrisati srpski kult u mnogim pokatoličenim porodicama i čitavim selima ni za stotine godina docnije, pošto su mnogobrojne katoličke porodice po Slavoniji, koje su još iz tih vremena sačuvale slavne ikone, ovima palile sveće i činile to sa kolena na koleno sve do uspostave „Nezavisne Hrvatske".

Stupanjem na presto Josipa II., sina Marije Terezije, nije se ni u čemu olakšao srpski položaj. Hrvatska se za minule opasnosti od turske navale odužila Srbima novim duhovnim i telesnim progonima. Josip II. je, doduše, pokazivao izvesnu volju da popravi ono što mu je majka prema Srbima učinila, ali za to nije imao dovoljno odlučnosti. Trebalo je da prođe punih pola veka od nastupa Marije Terezije, pa do dolaska Leopolda II., koji će posle 50 najtežih srpskih godina povratiti srpskim ostacima ona prava, koja je Marija Terezija na zahtev Hrvata ukinula. I za Leopoldovo stupanje na presto Hrvati su vezivali nove nade, da će dovršiti uništavanje i onoga ostatka pravoslavlja, ali je Leopold prekinuo ovu nepravdu time, što je 28. avgusta 1790. dozvolio sazivanje srpskog kongresa u Temišvaru, na koji je poslao svoga izaslanika feldmaršala Šmidfelda sa ovakvom porukom: „Što se mene tiče, držim da je srpski narod i pre rata sa Turcima živeo u Sremu, Slavoniji i Bačkoj, a prilikom rata jednodušno u ponovnom osvojenju istih predela učestvovao, te i sad tamo živi, pa da stoga na te zemlje i najviše pravo ima."

Koliko je ovo Leopoldovo priznanje srpskih teritorija mučno odjeknulo u hrvatskim jezuitskim redovima i redovima velikaša, nije potrebno isticati, pošto je ovima dignuta zavesa ispred mračnih hrvatskih namera za prisvojenjem Srema i Slavonije. Čak se ni „povjesničar“ dvadesetog veka ne može oteti mučnom utisku iz toga doba i u nemoći kaže: „U Hrvatskoj se pojavi silna mržnja na Nijemce“. („Hrvatski List" od. 26. VI. 1939.).

Pošto je Srbima preko temišvarskog crkvenog kongresa zajamčen povratak i ostalih srpskih zemalja kada ove budu od Turaka otete, Hrvati su pokušali da se posluže novom ucenom. Ne rumeneći ni malo od stida, oni su pararelno postavili pretenzije na ove zemlje baš u momentu kada se Leopold imao krunisati u Požunu. Izaslanicima koji su bili određeni da prisustvuju krunidbenom saboru dali su ovlast, da ovi istaknu kralju hrvatske želje za ovim krajevima, čim bi se od Turaka povratile. U ovoj novoj igri Hrvati kao i pre nisu uspeli, a ne bi još u mnogo čemu uspeli, da Leopolda II. nije stigla smrt od kozjača posle trogedišnje vladavine. (1. marta 1792).

Leopoldov naslednik Franjo II. (1792. – 1835.) bio je uglavnom zauzet ratovima sa Francuzima, kao i raznim dinastičkim pitanjima, te se za njegovo vreme nema šta zabeležiti, što bi se moglo bitno razlikovati od Leopoldovog držanja prema Srbima. Skoro bi se to moglo reći za Ferdinanda V (1835. – 1848.) koji se i sam, osećajući se slabim da ponese teret kraljevske krune, odrekao prestola u korist svoga sina Franje Karla, a ovaj u korist svoga sina Franje Josipa. (1848. – 1916.).

Da nije bilo Srba u Austrougarskoj, hrvatski sabor niti bi imao rezona da postoji, niti bi se sastajao, pošto ne bi imao šta da reši. Jer, njegov sav rad i sazivanje padaju u doba, kada se imalo još koji put izglasati rezolucija o hrvatsko-katoličkoj hegemoniji nad Srbima. Tako je bilo od pre 1597. godine, pa do Franje Josipa 1848. godine, da bi zatim ova jezuitsko-hrvatska igra promenila samo svoju formu i pojavila se u obliku „Ilirstva".

Rezimiramo li celo ovo poglavlje, zaključujemo da su se Hrvati od prvih tragova svoje tobožnje samostalnosti, u odsustvu hrabrosti za odluke na bojnom polju, hvatali ucenjivačkog nagodbarstva. U tom poslu, kada je trebalo Srbima zabosti nož u leđa, nisu birali ni sredstva, ni društvo.

Međutim, tome mora jednom doći kraj, pošto Srbi, kako to reče jedan patriotski list, ne mogu dozvoliti da Hrvati svakih 20 godina probaju svoj nagodbarsko-izdajinčki nagon, i ne mogu dozvoliti da nosioci „tisućgodišnje kulture“ sa svojim prijateljima svakih dvadeset godina u ime te „kulture" pobiju milion Srba.