God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/04

Otmica Kosova i Metohije

Haška pseudoistorija

Tužioci Haškog tribunala su se trude da ukažu kako svi gresi za tobožnji »samoraspad« SFRJ izviru iz srpskog političkog mentaliteta i istorije. Haški istoričari iz petnih žila dokazuju da je konačni jugoslovenski neuspeh isključiva sprska krivica. Štaviše, hroničari iz istorijskih četa NATO-a, diletantski istoričari među obaveštajcima i domaća istoriografska služinčad Haškog trabunjala, upinju se da dokažu kako je agresija NATO na SRJ 1999. godine logičan rezultat, ne samo otpora zapadnoj nasrtljivosti prethodnog režima, nego i vascele dosadašnje srpske istorije. Na optuženičkioj klupi obrela se celokupna srpska prošlost od od zakarpatskog bivstva, dolaska na Balkan, preko srednjevekovnog Nemanjićkog perioda, sve do modernog doba. Naročito su krivi srpski političari i državnici od Karađorđevih vremena do danas. Nema skoro nikog ko nije kriv!? Hoće da se kaže kako je ovovremena srpska katastrofa logičan rezultat pogrešne i rđave istorije. Istorija se Srbima ukazuje i prikazuje kao nasledna mana. Kao da svi Srbi imaju jedno oko i jedno uvo manje pa nečuju i ne vide svetske naloge. Kao da im je jedna noga, ona balkanska, kraća pa hramljući zaostaju u slavodobitnom maršu velikih Evropljana? Ali, na delu nije samo opažajni i kinetički paradoks. Jer bljutavo insistiranje na istorijskoj krivici Srba za sve poroke ovoga sveta, nije u skladu sa prezentističkim deistorizovanjem na kome nastoji liberalna ideologija, a još više neoliberalana propaganda. »Ne treba se osvrtati na prošlost« - glasi amnezijski recept namenjen sukobljenim stranama na periferiji svetskog sistema - dok se istovremeno zarad potvrde trijufma vlastitih interessa, drugima konstruiše pogrešna i optužujuća prošlost. Ovo probirljivo odsustvo ustaljenih merila o ulozi istorije očigledno je u ad hoc svedočenjima »stručnjaka« ala gospođa Bading, koje već drugu godinu priređuju epohalni pobednici u haškim sudnicama. Taj vrli novi Svet kao se već pomalo umorio od univerzalne sprske krivice.
Vremena su smućena. Tako je i u »slučaju Kosova« i Metohije, naravno! S jedne strane se uporno dokazuje da Kosovo istorijski pripada »autohtonom« albanskom narodu, dok se, s druge strane, kanda zaboravno insistira na prihvatanju trenutnog stanja skoro apsolutnog albanskog majorata. Izbegava se, naravno, istraživanje retko zloćudnih istorijskih modusa nastanka albanske brojčane nadmoći, ali se ne izbegava, navodna srpska hegemonija nad »sirotim Albancima« i svim ostalim diljem Balkana. Ovo drugo je tužilačka srž dejtonske i haške projekcije srpske istorije. Ti ljudi - ma kako izgledalo nadrealno - zaista tako vide stariju i noviju srpsku istoriju.
U izvesnom smislu je dobro što se zapadna manipulativna promuslimanska i proalbanska pristrasnost ispoljila tako brzo i tako brutalno. Kao rasanjivač i razvejivač poslednjih iluzija o »trajnim savezništvima« i »večnim prijateljstvima« ukazao se nemilosrdni zapadni interesni sklop u osavremenjenoj prodemokratskoj retorici i razbrbljanom diskursu ljudskih prava.
Naslage demagoške jalovine još uvek onemogućuju lako dopiranje do užarenog jezgra interesa. Interesi se, dabome, oduvek vešto skrivaju. Po potrebi se, dakle, prizivaju čas sadašnjost čas prošlost, edabi se istovremeno u pomešanim vremenskim dimenzijama opravdalo otkidanje Kosova i Metohije od Srbije. Otmica Kosova se u haškom procesu legalizuje krivicom donedavnih srpskih lidera za pradavnu srpsku istoriju. Ali, ono što bode oči jeste da je Kosovski problem istorijski i istoričan, sasvim suprotno postmodernističkim ideološkim i propagandnim težnjama deistorizovanja.

Neprihvatljiva kosovska pseudodržava
Istorijsku dimenziju kosovskog problema, bolje rečeno teritorijalnu dinamiku »dizajniranja« kosmetskog prostora potrebno je imati u vidu, upravo zarad spoznaje razornog uticaja politike i geopolitike na prostornu sudbinu naroda. Kosmetski problem ne ide na dušu samo Srba i samo Albanaca; kosmetski problem je komplikovano višestran. Nepravilna geometrija sadašnjeg kosmetskog problema ukazuje na raznostrani sedmougao koji čine: 1) Srbi i Srbija (tj. DZSICG), 2) kosmetski Albanci, 3) Albanija, 4) Makedonija (BIH i druge susedne zemlje), 5) Sjedinjene Američke Države, 5) Evropska Unija (Nemačka, Italija, Grčka itd.), 6) NATO i 7) Ujedinjene nacije. Preveliki broj zainteresovanih za kosmetski problem je u skladu sa pogubnom tradicijom mešanja velikih i srednjih sila u balkanske prilike i poslove. Jedini činilac koji u kosmetskoj igri upadljivo izostaje jeste Rusija? Pobrojane strane ispoljavaju vlastite interese, stupaju u taktičke i strateške saveze i propagiraju sopstvene vizije razrešenja kosmetskog čvora. Ipak, u ovom času, u stavu prema kosmetskom problemu u sklopu evropske politike dominira bespogovorni evroamerički strateški interes. Imperijalni manir, koji je nekada generisao famoznu balkanizaciju i balkanizam, i danas proizvodi sličnu ponižavajuću situaciju. Na južnoslovenskom i srpskom prostoru se ocrtavaju konture diskriminacije i neokolonijalizma.
Donedavno unutrašnji odnos između Srba i Albanaca je svakako prvenstven i najvažniji, ali ne bi trebalo mimoići ni druge, spoljašnje odnose navedenih činilaca. Tim više, što je međunarodna dimenzija kosmetskog problema naročito pocrtana uspostavljanjem protektorata, to jest okupacije dela srpske državne teritorije. Republika Srpska (u sastavu BiH) i deo Srbije na Kosovu i Metohiju su entitetski protektirani i time razdržavljeni.
Realpolitička suština kosmetskog problema je zapravo prostorna. Manje-više je jasno da je na delu vulgarni pokušaj da se od države Srbije – mimo načela o nepovredivosti granica i zaštite teirtorijalnog integriteta i suverentieta – otrgne jedan njen deo i da se ta operacija legitimizuje i legalizuje kao trajno stanje. Epizoda gubitka Kosova dogodila se u produženoj završnici razgradnje druge Jugoislavije. Albanski separatizam na Kosmetu bio je konstitutivna kardeljistička greška Titove jugoslovenske federacije, koja je svoje (samo)uništenje u postitoističkom periodu otpočela upravo događajima na Kosovu.
U savremenom periodu međunarodnog protektorata - u nedorečenom liku goleme vojne baze NATO-ide - kosmetski Albanci »Kosovo« bez izgonjenih Srba doživljavaju kao svoju skoro-državu. Dezintegracija Jugoslavije i Srbije desila se usred priče o evropskoj ujedinjenju i regionalnim integracijama. Ujedno, sve jugoslovenske republike, sa izuzetkom Srbije, intergisane su u samostalne države. Okrnjena i oštećena, obeskosovljena Srbija drži se u neodređenom i privremenom državnom statusu. Ta situacija je neprihvatljiva i nepodnošljiva i toga je ogromna većina ljudi svesna.

Šta bi valjalo činiti?
Sadašnje delovanje različitih srpskih činilaca povodom kosmetskog problema ni izdaleka nije dovoljno. Nije dobro čitavu aktivnost vezivati samo za koordinatora Nebošu Čovića, episkopa raško-prizrenskog Artemija ili Momčila Trajkovića. Opšta pasivnost pogoršava problem, zato se sa srpske strane još mnogo toga mora učiniti prema Albancima i tzv. međunarodnoj zajednici. Ali, ne samo prema njima, nego i iznutra u Srbiji, jer je još važnije snažno kristalisanje i profilisanje stava preostale Srbije. Reč je o čitavom spletu nerešenih pitanja. Pre svega, potrebno je od »države nedržave« napraviti iole pristojnu državu i učvrstiti kakav-takav srpsko/crnogorski savez i ojačati specijalne veze sa Republikom Srpskom. Zatim je redom potrebno:
- Uspostaviti nadpartijski konsenzus o neotuđivosti Kosova i Metohije od Srbije, što podrazumeva nepriznavanje samostalnosti i nezavisnosti Kosova;
- Usaglasiti stavove najznačajnijih nacionalnih institucija poput predstavnika države (sva tri oblika u podeli vlasti), Srpske pravoslavne crkve, vojske, univerziteta, SANU, najuglednijih medija, naučnih, umetničkih i književnih udruženja, dijaspore… ;
- Sva sudbinska pitanja vezana sa Kosmet javno raspravljati i odlučivati u parlamentu Srbije, a ne nejavno ili tajno u užim partijskim, koalicionim, ekspertskim i bezbednosnim telima ili liderskim sporazumima;
- Onemogućiti bilo kakve teritorijalna odricanja, ustupke ili partijsku, koalicionu, ekspertsku ili lidersku trgovinu sa Kosovom i Metohijom;
- Prevazilaziti neslogu među prognanim Srbima i njihovim predstavnicima na Kosmetu i u Beogradu;
- Suzbijati delovanje antisrpskog proalbanskog lobija u Beogradu i Srbiji;
- Osnažiti rad privremenog koordinacionog tela za Kosovu i Metohiju i pripremiti nadležne državne institucije za postepeni povratak;
- Kroz reforme vojnog sektora sačuvati sposobnost i efikasnost Vojske SCG i uvežbati je za eventualno učešće u mešovitim trupama i povratak na Kosmet u bilo kom obliku;
- Ne priznati albanske mononacionalne paralelne institucije;
- Po evropskim obrascima nagovestiti status teritorijalne autonomije na Kosovu i Metohiji sa određenim pravima zasnovanim na etnonacionalnim karakteristikama albanskog življa;
- Ne priznati ratne posledice politike svršenog čina;
- Insistirati na srpsko (i crnogorskom) državnom subjektivitetu na teritoriji Kosova i Metohije – Kosovo i Metohija kao deo Srbije;
- Insistirati na ostvarenju Rezolucije UN 1244, što znači usklađivanje de jure i de facto dimenzije kosmetskog problema i nadilaženje stanja fiktivne ili »papirnate suverenosti«;
- Deklarativno obznaniti nepriznavanje trajnosti protektorata i okupacije;
- Najširim političkim konsenzusom ugraditi srpsko/kosovski politički i državni aksiom u tkivo novog Ustava Srbije;
- Otkloniti povezivanje konačnog stausa Kosova sa improvizovanim ustrojstvom sadašnje dvočlane dosovsko/đukanovićevske srpsko/crnogorske države (buduća zajednička država trebalo bi da bude bitno drugačija, jedinstvenija i jača);
- Ojačati diplomatsku akciju u svetu, naročito u UN, Rusiji, Kini i drugim naklonjenim zemljama, što je nemoguće sa sadašnjim anacionalnim personalom uglavnom iz GSS-a;
- U evrokratskim krugovima podvlačiti evropski i demokratski karakter srpske reintegracione akcije;
- Aktivnije parirati proalbanskom lobiju u Americi i Evropi;
- Ne priznavati pokušaje vođenja nezavisne, u stvari, iredentističke spoljne politike kosmetskih Albanaca. Pri takvim pokušajuima davati upozrorenja i ulagati proteste;
- Onemogućiti direktno učestvovanje samoproklamovnog “Kosova” mimo Srbije i Crne Gore na međunarodnom planu;
- U medijima obezbediti kontinuirano i postojano vreme i prostor za elaboraciju kosmetskog pitanja;
- U udžbenicima svih nivoa obrazovanja podvući nerešenost i neodrživost sadašnjeg stanja na Kosovu i Metohiji;
-Formirati naučni Institut za Kosovo i Metohiju i okupiti najbolje stručnjake iz više naučnih discplina, te uspostaviti više naučnih projekata sa ciljem osvetljavanja puteva reintegracije Kosova i Metohije u realni sastav Srbije;
- Putem jezičke konvencije i standarda ujednačiti terminologiju i imenovanje kosmetskih fenomena, što znači ne podlegati lingvističkom šovinizmu koji nameću Albanci i njihovi lobiji. Sa stanovšta jezičkog patriotizma odbaciti preimenovanja toponima i jezičko rasrbljavanje kosmetske teritorije;
- Ojačati medijsku prisutnost na Kosmetu;
- Pred međunarodnim organima i u medijima ukazivati na izrabljivanje i pljačkanje prirodnih bogatstava i poharu industrijskih i energetskih kapaciteta Srbije na Kosmetu;
- Ne priznati kriminalnu privatizaciju srpske državne i privatne imovine i njeno protivzakonito pretvaranje u albansku svojinu u neregularnim okupacionim uslovima;
- U potpunosti evidentirati, zaštiti i povratiti imovinu države Srbije na svome kosmetskom delu;
- Radi naplate ratne i okupacione štete napraviti tačan pregled i proračun koliko je i šta je sve opljačakano za vreme dosadašnje okupacije pokrajine;
- Ne priznati ucenjivački i prinudni otkup srpskih imanja »prljavim novcem« stečenim trgovinom drogom i drugim zlodelima;
- Rušiti svakovrsne separatističke barijere i povećati komunikaciju i prekogranični saobraćaj sa južnom srpskom pokrajinom;
- Ukazati na rušenje evropske i srpske hrišćanske baštine na Kosovu i Metohiji, tj. na orijentalno varvarstvo i vandalizam albanskih separatista i verskih fanatika;
- Tražiti obnavaljanje porušenih srpskih kulturno-istorijskijh spomenika;
- Sačuvati sakralne objekte SPC i pribaviti im ad hoc eksteritorijalnost putem zaštite UNESKA;
- Zaštiti i povratiti imovinu Srpske pravoslavne crkve;
- Isticati multietničnost, multikonfesionalnost i multikulturalnost Srbije, a ne nasilno albanizovanog Kosova, na kome bi takvo stanje tek trebalo da se uspostavi u sastavu Srbije;
- Ne priznati nasilno i ekscesno kvarenje demografske strukture od strane ekstremnih Albanaca;
- Podržati brojne nealbance (koji nisu Srbi) u zaštiti njihovog etnonacionalnog identiteta i otporu albanizovanju na Kosovu i Metohiji;
- Zalagati se za realizaciju programa povratka ilegalno useljenih Alabanaca iz Albanije u domicilnu zemlju;
- Obezbediti ritmičan povratak i punu zaštitu 270.000 izgonjnenih Srba u njihove stanove, kuće i na njihova imanja;
- Ukoliko je srpska imovina nelegalno zaposednuta a stanovi i kuće porušene, tražiti restituciju i naknadu štete;
- Naučnim i istorijskim interpretacijama parirati albanskim lobistima i propagandistima i onemogućiti ih u krivotvorenju i potkradanju srpske prošlosti na Kosovu i Metohiji;
- Odbaciti doktrinu i poropagandu o navodnim »srpskim gresima i krivici«, koja zahteva »izvinjenje i pokajanje«, kao uslov za mogući dijalog sa Albancima;
- Blagovoremeno, uz pažljive pripreme i najveći oprez otpočeti dijalog sa Albancima;
- Napraviti nacionalni program reintegracije Kosova i Metohije u državnu celinu Srbije i Crne Gore, a na osnovu njega nacionalni plan akcije;
- Svake godine podnositi izveštaj o stanju nacije i države, tj. o postignutim rezultatima na planu reintegracije Kosova i Metohije u sastav Srbije.

Miloš Knežević

(Članak je objavljen u mesečniku »Geopolitika«, str. 8-9, br. 12, 11.09.2003. Podnalsov »Kako sačuvati Kosovo i Metohiju?«)