God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/24

U jednoj ruci krst,a u drugoj mač


Turci su mnogo više poštovali pravoslavlje od Hrvata. To u ostalom i sami Hrvati ne kriju, jer se u svima napisima žali, kako su Turci omogućivali pravoslavlju normalni život. Za to isto vreme, Hrvati su od bečkog dvora neprestano tražlli uništenje pravoslavlja u ostalim srpskim zemljama pod Austrougarskom, pa je dakle jedino bosansko pravoslavlje za to vreme bilo pošteđeno verskih progona sve do njene aneksije (1878.). Skoro isto kao Bosna, bila je zaštićena Vojnička Krajina, koja je apsolutnom svojom većinom bila srpska, kako ćemo to videti iz predstavke patrijarha Rajačića hrvatskom saboru. Ona je činila duboki pojas između Hrvatske i Bosne čitavom bosanskom periferijom od Primorja, pa do istočnog Srema, a stajala je neposredno pod dvorskom upravom, mada su se kroz vekove ponavljali hrvatski zahtevi da im se krajina potčini, kako bi se ponjoj mogli jezuiti razmileti i nastaviti ono, što je Marija Terezija započela.

Hrvatima je najzad pomoću Mađara i mađarskog sabora 1875. godine uspelo, da im bečki dvor dekretuje Vojničku Krajinu i da je potčini hrvatskim banovima. Tako su posle skoro 200 godina neprestanog ucenjivanja u pogodnim momentima, Hrvati najzad ostvarili svoj san i dobili novo „polje rada“ za svoj jezuitski kler, koji se odmah bacio na posao. Međutim, i pored priličnog uspeha, postignutog vlašću i silom, hrvatski jezuiti nisu uspeli da zatru srpstvo i pravoslavlje u ovim krajevima, a ono što su sa verskog gledišta i uspeli, nisu uspeli sa etničkog, jer je taj narod i dalje po svojem obeležju i narodnim običajima srpski. U njemu se i danas pevaju pesme o Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću i Starini Novaku. Zagrebački „krugoval" (radio), primoran je i pored tolike mržnje prema svemu što je srpsko, da u svojim emisijama posle svih onih ustaških pokolja daje srpsku narodnu muziku i pesmu, ne zbog pravoslavnih Srba u „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ koji su istrebljeni, već zbog Srba katolika, kojima su iz Zagreba nizom decenija naturavali svoje ime i ako su se oni oduvek smatrali Šokcima i pripadnicima srpske etničke grupe.

Za vreme dok je Vojnička Krajina stenjala pod katoličkim pritiskom, bosansko se pravoslavlje diglo na ustanak (1875.) uvereno, da će ostvariti svoje nacionalne težnje u pripojenju Srbiji i Crnoj Gori. Mnogi savremenici slažu se u mišljenju, da se bosanski Srbi ne bi digli na ustanak kad bi znali unapred, kakav će nastupiti preokret mimo njihove volje i da će umesto otklanjanja jedne opasnosti, upasti u mnogo veću. Hercegovačka buna, koja se prenela i na Bosnu, naslanja se ideološki i materijalno na Srbiju i Crnu Goru, koje su 1876 godine objavile Turcima rat, koji se ubrzo završio primirjem. Ali, kad je sledeće godine Rusija zaratila sa Turskom, Srbija i Crna Gora su objavile Turskoj i drugi rat. Za sve to vreme Hrvati su mirno posmatrali sa druge strane ove pokrete kao da ih se ništa nisu ticali, jer se u stvari i nije radilo niti o njihovom narodu, niti njihovoj teritoriji. Šta više, kao što ćemo to docnije videti iz proglasa bosansko-hercegovačkih begova od 24. avgusta 1894., hrvatsko se ime u Bosni i Hercegovini nije niti spomnnjalo, a kamoli da se ko od bosansko-hercegovačkih muslimana mogao osećati Hrvatom. Kad je, međutim, aktom berlinskog kongresa (1878.) bosansko-hercegovački ustanak dobio neželjeni pravac, a Herceg-Bosna privremeno poverene Austrougarskoj da je „prosvijeti i uredi dok se ne riješi bosansko pitanje“, pred Hrvatima se pojavila nova srpska lešina, na koju će pasti jato jezuitskih gavranova.

Ono što se u pogledu bosanske pripadnosti Hrvatima već prema izjavi Ivana Talera u Hrvatskom saboru (1. juna 1861.) činilo nemogućim, jer je ovaj u diskusiji (na službenom, nemačkom jeziku) o Bosni rekao – „Pitanje istočno, gospodo, neće ni ugarski ni naš sabor riješiti. To je evropsko pitanje i ako će našoj braći na jugoistoku biti od volje kome da se pridruže, ko zna, hoće li oni više simpatija za nas ili za Srbiju imati." (strana 325 stenogr. zap.) – to je sada Hrvatima postalo dokučivo. A da bosanskom srpstvu pravoslavne i muslimanske veroispovesti ne bi moglo biti „od volje kome da se pridruže“, Mađari su uz pomoć Hrvata okupirali Bosnu i da bi je što bolje „prosvjetili“, zatvorili su skoro sve srpske škole i manastire, pa umesto njih, načičkali su Bosnu i Hercegovinu jezuitskim samostanima i „sjemeništima“, u kojim je otpočelo pokatoličavanje srpskog i muslimanskog naroda. Već 1894. godine, dakle posle 19 godina od aneksije, neki jezuitčić prvi put počinje nazivati bosanske muslimane nazvom „Hrvati-muslimani“ u jednom dopisu „Obzoru“ iz Travnika. Na ovo reagiraju najugledniji bosansko-hercegovački muslimani, uputivši protesni ispravak „Obzoru“ u kojem kažu, da se oni nikad nisu osećali Hrvatima, pa da je takav naziv za njih isto što i kleveta. „Obzor" dosledan samom sebi, nije hteo objaviti njihovu Ispravku, pa su travnički age i begovi zamolili zagrebačkog „Srbobrana“ da to učini, što je ovaj i objavio, u svome 72. broju za 1894. godinu.

Crna mantija nije međutim mirovala, već je tvrdokorno nastavila smišljenim putem. Neko vreme posle objavljenog ispravka u „Srbobranu“, javio se travnički jezuita zagrebačkom „Obzoru“ ponovo sa intrigom, da su tobože Srbi nagovorili age i begove da onu ispravku pošalju. Kao odgovor na ovaj novi nasrtaj, osvanule su jednog letnjeg dana 1894. godine po Travniku i mnogim bosanskim mestima velike plakate sa natpisom „Našim din-dušmanima“ u kojima se u biranom sadržaju između ostaloga kaže:

„Mi se ne bi osvrtali na ove lažljive dopise, jer nam je svejedno šta arsuzi o nama misle i kako pišu, ali smatramo svojom dužnošću ponovo čisto i bistro izjaviti, da je ona potekla od nas samih i bez ikakvog nagovaranja od koje-mu-drago strane“.
„Mi mislimo da nema ni jednog muslimana u celoj Herceg Bosni a ni izvan nje, koji će jezuitsku uvredu smatrati kao nešto malo, već kao ogromno, što nećemo ni kroz vjekove zaboraviti. A što dopisnik o nama muslimanima sudi, ne čudi nas ni malo, jer se mi od jezuite boljemu ne nadamo. Nijesmo mi „mazdumi“ kakvim nas hoće svijetu predstaviti tobožnji žutokljunac i „Obzorov“ dopisnik, a uistinu nekakav žutokljun đak, koji je srkao pamet u ovdašnjoj jezuitskhoj gimnaziji. Znamo mi dobro predviđeti posledice toga čina, te se ne damo ni na što nagovoriti“.
„Mi do u najnovije doba nijesmo znali ni za kakve Hrvate, a od nekog vakta počeše se nekakva bezbeli naučena djeca zvati Hrvatima. Pa da je to, ni po jada, nego hoće evo da i nas stare nazovu tim nama nepoznatim imenom.

Mi ih zato molimo, neka nas puste na miru i prođu se laži i klevetanja, jer ćemo inače okrenuti deblji kraj. A sada završavamo riječima pređašnje izjave, da ne samo što nećemo imati sa Hrvatima i tamo njihovim jezuitima nikakve zajednice, nego smatramo svakog onoga muslimana, koji se uhvati u njihovo kolo, izdajicom svoga roda, vjere i plemena".

Plakat je datiran u Travniku 24. avgusta 1894. godine i nosi ove potpise bosansko-hercegovačke vlastele:

Adem beg Hafizalić, Islam ef. Kajmaković, Šemsi beg Gluhbegovnć, Ahmed beg Kulenović, Bećir beg Sulejmanpašić, Veli beg Hasanpašić, Ališefki ef. Junusefendić, Derviš beg Hadžipalić, Ahmed beg Gluhbegović, Mehmed beg Bihčević, Abdulkadir Hadžisulejmanović, Omer beg Hadialić, Šukir ef. Arnautović, Abdula ef. Bećiragić, Sulejman ef. Kajmaković, Omer ef. Arnautović, Mahmud ef. Arnautović, Mehmed beg Krehić.

Ovaka odlučnost bosansko-hercegovačkih muslimana nije mogla zbuniti jezuitsku prepredenost, jer je ona i dalje nalazila načine da što bolje iskrivi pravi smisao odluke berlinskog kongresa i da dobijeno vreme što bolje iskoristi u katoličke svrhe. Tako su hrvatski jezuiti preplavili Herceg-Bosnu i, uz obilatu pomoć mađarskih okupacionih vlasti, umesto krstom, oružjem vršili „uzvišenu katoličku misiju“. Nalazeći se između mađarskih okupacionih vlasti i hrvatskih jezuita, srpsko-muslimanski živalj u Bosni i Hercegovini našao se između dve vatre, pred najtežim duhovnim i fizičkim iskušenjima. Kulturno prosvetni zadatak austrougarske okupacije izbledeo je, a iz njega se ukazala teška stvarnost mađarsko-hrvatske eksploatacije i duševne hegemonije. Kao rezultat „prosvjetne misije“, koju je berlinski kongres dekretovao Austrougarskoj, a ova Mađarima i Hrvatima, dolazi posle 29 godina do poznatog bosansko-hercegovačkog vapaja u formi memoranduma, upućenog 1907. godine međunarodnoj konferenciji mira u Hagu, gde se detaljišu mađarsko-hrvatske težnje da se pomoću vlasti Bosna i Hercegovina što je moguće pre katoliziraju. Taj memorandum, u delu koji se odnosi na versko-prosvetni pritisik Hrvato-Mađara – u svom delu od 12. do 17. tačke glasi:

Tač. 12.

„Kako je evropska mandatorka u Bosni i Hercegovini izvršila prosvjetnu misiju, vidi se najbolje iz ovih fakata:
Odmah posle izvršene okupacije, zemaljska je vlada zatvorila sve osnovne škole, koje su postojale još za vreme turske uprave. Srbi pravoslavne vjeroispovijesti prije okupacije su imali 94 osnovne škole i nekoliko muških i ženskih srednjih škola. Okupaciona uprava prvih dana zatvorila je 54 osnovne i srednje škole. Tako je vlada postupila i prema muslimanima.

Umjesto narodnih škola, okupaciona je vlada otvorila 339 komunalnih osnovnih škola, kao i više srednjih škola. Sve ove škole podignute su i izdržavaju se o zemaljskom trošku, iako je duh njene nastave i vaspitanje čisto političko-propagandistički. Dakle, bosansko-hercegovački Srbi istočno pravoslavne i muslimanske vjeroispovjesti, koji sačinjavaju 85% cjeokupnog stanovništva, prinuđeni su da izdržavaju škole koje otvoreno djeluju na nacionalnoj i konfesionalnoj propasti – svojoj. Naprotiv, okupacione vlasti svim mogućim sredstvima pomažu otvaranje i uzdržavanje osobito katoličkih manastirskih srednjih škola, u kojima predaju nastavu jezuiti i milosrdne sestre, kojima je okupacija u posjednute zemlje širom vrata otvorila.

Tač. 13.

Okupaciona vlada etabilirala je katoličku vjersku propagandu (Propaganda fide in pantes infidelium) i njoj je na čelu postavila čuvenog jezuitskog biskupa Štadlera, koji nosi javnu titulu „Papski komesar za vjersku propagandu“. Dovukla je u zemlju čitave legije jezuita, koji su iz drugih naprednijih zemalja istjerani kao najopasniji elementi razdora i omraze među narodima jedne države. Njima je vlada poklonila goleme komplekse zemljišta, koje je uvijek bilo sastavni dio opšte narodne imovine i o trošku zemlje im podigla bogate manastire i velikolijepne crkve i škole.

Ne prođe dan da ove fanatičke prozelitske propagandiste bilo obmanom ili silom ne otmu ili ukradu koga pravoslavnog ili muhamedanskog mladića, djevojku, kakvo siroto dijete ili udovicu, koje poslije zatvaraju u svoje prostorije i, tu ih najvarvarskijim sredstvima obraćaju u katolicizam. Crni srednji vdjek inkvizicije, mogao bi u tom pogledu pozaviđati današnjem dobu u Bosni i Hercegovini.

Tač. 14.

Kao što je okupaciona vlada revnosna u davanju odobrenja i svake pomoći u novcu i zemljištu kad je u pitanju podizanje kakve katoličke crkve ili manastira, tako je bezobzirna i neumoljiva kada ima da riješi kakvu molbu za podizanje slične pravoslavne ili muslimanske bogomolje. Opštinama sa hiljadama muslimanskih i pravoslavnih duša, vlada godinama uskraćuje odobrenje za podizanje bogomolje, dok katoličke crkve podiže i onđe, gđe je u mjestu samo jedan žandarm ili činovnik katolik, kao što o tome ima dosta primjera. Znajući šta u Bosni i Hercegovini za održanje narodnosti znači crkvena autonomija, koju su pravoslavni u punoj mjeri uživali za vrijeme turske uprave, okupacione su vlasti svoju politiku na to upravili, da ovu autonomiju unište i da njihovu crkvu podlože svojim vjernim kreaturama i slijepim političkim oruđima. Isto to radi i prema muslimanima.

Tač. 15.

Okupacione su vlasti objavile rat istrebljenja i samom imenu srpskom u Bosni i Hercegovini, pa su umjesto narodnog imena proglasile provincijalno ime Bosanac i Bosanski, ili „zemaljski jezik" i ako se narod od pamtivijeka nazivao i ponosio svojim nacionalnim srpskim imenom, što mu za vrijeme turske uprave nikad niko nije uskraćivao.

Nu okupacione se vlasti ne ogriničavaju samo na gonjenje srpskog imena, već satiru vandalski i sve drugo što podsjeća na srpstvo. Poznato je da su Bosna i Hercegovina središte srpstva ne samo geografski, već i u etnografskom pogledu, te se nije čuditi što je kod nas srpska tradicija i srpska nacionalna svijest jaka kao u drugoj srpskoj provinciji – Srbiji. Ovđe valja konstatovati, da je hercegovački dijalekt na dostojanstvo srpsko-hrvatskog književnog jezika. Otuda je jasno, da se u Bosni i Hercegovini njeguje i čuva nacionalna poezija srpstva, a osobito njen epski dio kao i srpske narodne pripovijetke. U Bosni i Hercegovini upotrebljavaju se – više nego igđe – gusle, t. j. muzički instrumenat za recitovanje junačkih srpskih pjesama. Nema Bosanca i Hercegovca, koji ne bi znao i pjevao izvjestan broj onih junačkih pjesama, a po neki na stotine njih. Iz tih pjesama znaju i svoju istoriju, tako da u pogledu nacionalnog saznanja nema naroda na svijetu, koji je politički svjesniji nego što je srpski. Srbi se od nezapamćenih vremena služe svojim pismom, koje je u drugoj polovici IX. vijeka pronašao Sveti Ćiril i brat mu Metodije, arhimanariti za Solunsku Srbiju. Čak i oni bosanski Srbi, koji su docnije prešli u islam, do okupacije su se uvijek služili ćirilskim pismom, dok okupaciona vlast nije nametnula latinicu, a narodni instrumenat gusle konfiskovala.

Austrougarska je odmah s početka zabranila i proslavljanje patrona nacionalne prosvjete Svetog Save, po kome je jedna naša pokrajina Hercegovina još u srednjem vijeku dobila ime „Vojvodstvo (hercegstvo) Svetitelja Save“. A kad je viđela da u tome ne može uspjeti, ona se u posljednje vrijeme ograničila na to, da preko svojih agenata i katoličke mladeži, fanatizovane u vladinim školama ove proslave ometa, na varvarski način napada najintimnije osjećaje i jedan narod vrijeđa. S tim smjerom zabranila je i držanje javnih procesija u uobičajenom crkvenom obredu.

Tač. 16.

I pored najispravnijih putnih listova, osobito onih lica koja.doputuju iz susjednih srpskih vemalja, ovima se čine nečuvene teškoće pri putovanju, okružujući ih cijelim jatom žbira i špijuna. Dokle okupacione vlasti u tom pogledu tjeraju, vidi se najbolje po tome, što su one zimus imale drskosti, da čak i prestolonasledniku Kraljevine Srbije, koji je inkongnito putovao, zabrane prenoćiti u Sarajevu, već je ovome protiv izrične volje spremljen naročiti voz, koji je na brzu ruku uklonjen iz zemlje. Tom je prilikom vladin komesar naredio svim sarajevskim hotelijerima, da ne smeju primiti na prenoćište visokog putnika.

Tač 17.

Mladićima koji zbog kinjenja i zbog zloupotrebljavanja okupatorskih školskih vlasti polaze školu u susjednim srpskim zemljama, pri povratku u domovinu okupacione vlasti ne daju u zemlji nikakve službe, ni javne ni privatne. Obilate svoje stipendije za više školovanje na strani daje vlada samo onim svojim kreaturama, većinom sinovima svojih činovnika, koji su već u školi pokazali neprijateljstvo i mržnju prema pravoslavnima i muslimanima i u slijepoj poslušnosti prema vlastima.“

Tako, dakle, glasi onaj deo bosansko-hercegovačkog memoranduma odnoseći se na versko-prosvetni pritisak hrvatskih eksponenata i neposrednih izaslanika u jezuitskom i činovničkom kadru, koji su imali da izvrše vekovni san o pokatoličenju ove preostale srpske provincije u docnijem sklopu Austrougarske. Razume se, da su posle 32 godine „kulturne misije“ u Herceg-Bosni Hrvati jedva dočekali, da putem statistike mogu objaviti rezultate svojih nasilja u Bosni i Hercegovini. Godine 1910. izvršen je popis bosansko-hercegovačkog stanovništva. Na veliku radost cele Hrvatske sa njenim biskupom Štadlerom u Sarajevu, ova statistika javlja, da je u Herceg-Bosni pronašla 385.009 Hrvata. Mada je ovaj broj novopečenik, Hrvati zajedno sa mađarskim, češkim i poljskim radnicima (zaposlenim na eksploataciji bosanskih šuma i u ogromnom vladajućem činovničkom aparatu), u odnosu prema celokupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine, predstavljali su jedva 19% bosasko-hercegovačkog stanovništva. Hrvatski jezuitizam i službena Hrvatska su toliko likovali, da je ova nameštena statistika doživela nekoliko izdanja.

Ni posle 16 godina od onoga proglasa bosansko-hercegovačke muslimanske vlastele (u kome kažu ne samo što neće ničega imati zajedničkog sa Hrvatima, nego čak tvrde da do pred kraj devetnaestog veka nisu ni znali za ime Hrvata) hrvatski jezuitizam nije smeo bosansko-hercegovačke muslimane nazvati Hrvatima, već „velikodušno“, u državnoj hrvatskoj statistici konstatuje: „Zbog toga, što imade muslimana koji se izjavljuju i priznaju Hrvatima, dok ih opet ima koji se priznaju Srbima, mislim da će biti najzgodnije ako se muslimane pusti iz kombinacije, jer im približno nije moguće utvrditi koliko se njih priznaje Hrvatima a koliko Srbima.“ („Narodna statistika“ 1910. str. 21). Ipak hrvatska statistika i pored svih jezuitskih muka kroz više od 30 godina, a naročito nastojanja hrvatskih popisivača da broj Srba svedu na nulu, morali su makar i netačno (razume se u svoju korist) objaviti, da u Bosni i Hercegovini ima 825.418 Srba, prema 385.009 Hrvata i katolika svih naroanosti.

Kako muslimani kao što videsmo u momentu popisa 1910. godine još nisu bili podlegli uticaju hrvatske propagande i raznih mera za prinudno pokatoličavanje, pa prema tome i nezreli za hrvatsku stvar, ostavljeni su još za kratko vreme bosanskim jezuitima, bilo da ih privedu katoličanstvu, bilo da u njihovoj većini vaspitaju besprimerne dželate, koji će svojoj braći bosansko-hercegovačkim Srbima prirediti krvavu 1941. godinu.

Srpska ravnodušnost, koja je ravna nocionalnom zločinstvu, pomogla je minulih dvadeset i nekoliko godina Hrvatima i njihovom katoličkom kleru, da stari hrvatski „narodni program“ bude ostvaren, pošto je hrvatskom jazuitskom crvu i njegovoj otrovnoj politici ostavljeno, da po svojoj volji harače po srpskom etnografskom prostoru, za kojega poznati frankovački „Obzor“ pre nekoliko godina mimo svoje volje reče: „Tako je pravoslavno žiteljstvo u to vrijeme predstavljalo 90% cjelokupnog stanovništva.", ciljajući ovde na južnodalmatinsko, bosansko-hercegovačko, ličko i sremsko-slavonsko stanovništvo, za čiju je domovinu Mato Mrazović na 77. sednici hrvatskog sabora od 6. septembra 1861. godine rekao: „Srbi su zemlje u kojima žive krvlju otkupili. Oni nisu došli da u miru i pokoju samo obrađeno polje posjeduju i priređeni višak u dućane spremaju i dalje sa njime trguju, nego su oni svoju zemlju iz turskih ruku svojom mišicom oteli i pošto sačinjavaju većinu naroda, zemlja je njihova."

Da, bio je to srpski narod, koji je svoju zemuvu od Turaka oslobodio, a ne oteo kako to Mrazović nehotice ili tendenciozno reče, a sačinjavao je u svojim zemljama prema „Obzorovom“ priznanju narodnu većinu od 90 %. Ali još više od toga, bio je to onaj isti narod, za koga Ivan Kukuljević 6. juna 1848. godine u hrvatskom saboru javno reče: „Ovaj nam je narod srpski u najtežim vremenima, kad smo stenjali pod aristokracijom, latinizmom i germanizmom, našu čistu narodnost sačuvao.“

Da, bio je to onaj isti srpski narod, kojem Hrvati mogu zahvaliti da u njihovim školama i javnom životu i danas ne slušaju latinski jezik, kao što su to imali prilike da čuju sve do 1843. godine, kada im je prvi put dozvoljeno da u školu uvedu hrvatski kao nastavni predmet. Bio je to onaj isti narod, od koga su Hrvati pozajmili svoj današnji jezik, a među zemljama toga naroda bila je ona ista Herceg-Bosna, za koju je austrougarski ministar Venamijan Kalaj napisao: „Ali je izvan svake sumnje, da je Bosna uprkos svome kolebanju između susednih sila, pored svoje pocepanosti, pokazala ipak u svome razvitku izvesno jedinstvo i takav opravdan pravac koji ju je razdvajao od prave Srbije, pa je to najposle osujetilo ujedinjenje ta dva inače savršeno homogena naroda."

Što se Bosna zbog „političke pocepanosti" nije ujedinila sa pravom Srbijom, to je rezultat austrougarske politike: „Pocepaj pa vladaj!" .U tom pravcu Venamijan Kalaj sa austrougarskog gledišta ima pravo. Još više ima pravo ovaj austrougarski ministar kad kaže da su to: „dva inače savršeno homogena naroda“. Nema, međutim, pravo kad smatra da je politička pocepanost u potpunom smislu reči slaba narodna strana, jer takva pocepanost može biti samo kod slobodoumnih naroda, među kojima je srpski oduvek stajao u prve redove. I zato, imamo mi pravo kad verujemo da ne može biti mira u ovom delu Evrope sve dotle, dok god sve srpske zemlje, a među njima prvenstveno Herceg-Bosna ne budu u potpunom srpskom narodnom jedinstvu.

Veliša Rajičević