Ilirsko zakulisje


Kada su za vreme Franje II. zbog njegove slabosti izbijale bune po Austrougarskoj, zagrebački su aranžeri jednom vešto pripremljenom predstavom u hrvatskom saboru otvorili novo polje rada hrvatskim aspiracijama. Pošto i pored delomičnih uspeha ipak vekovima nisu uspeli da potisnu srpsko ime, pronašli su novi način za razvodnjavanje srpstva, i izmislili takozvani „ilirizam“. Ovom novom ideologijom nameravali su da zatupe srpski patriotski osećaj i time stvore odskočnu dasku prema srpskom istorijsko-etnografskom prostoru. Da ta predstava što bolji efekat postigne, uspeli su da za jednog od glavnih nosilaca uloga angažuju srpskog patrijarha Josifa Rajačića, koji na toj predstavi ustoličava hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvati su mogli zadovoljno trljati ruke jer su znali da će ovom ortačkom zajednicom postići dva cilja, pošto će izbrisati srpsko-hrvatsku etnografsku granicu, što im dotle nikada nije pošlo za rukom, i moći će lakše ucenjivati bečki dvor. O tome “ilirskom“ zakulisju uverio se patrijarh Rajačić jedva 13 godina docnije, kako ćemo to malo dalje videti iz njegovog protestnog pisma hrvatskom saboru.

Počev od 1848. ili koju godinu pre, Hrvati su, dakle, udarili u „ilirske" talambase samo zato, da bi Srbe odvratili od svoje nacionalne linije. I dok su se farisejski zvuci ovih vešto insceniranih mahinacija razlegali „ilirstvom", hrvatski su jezuiti Srbima pod Austrougarskom pripremali nož u leđa. Predstavivši bečkom dvoru kao da su Srbi sa Hrvatima jedan narod i pozvavši se na onu predstavu u hrvatskom saboru, jezuiti su prodrli sa mišljenjem, da prestaje potreba, srpske Vojvodine kao samostalne jedinice. S tim u vezi iskrsava plod zagrebačke aranžerske veštine. Franjo Josip početkom 1861. godine ukida srpsku Vojvodinu, pa Banat i Bačku pripaja Mađarima, a Srem sa Slavonijom Hrvatskoj. („Hrvatski List" od 5. VII. 1939.). Ovime je Hrvatska otkrila svoje namere prema Srbima.

Kad je ovako kombinovanim akcijama hrvatskim predstavnicima i hrvatskom kleru uspelo ukinuti srpsku Vojvodinu i rasparcelirati je među Hrvatima i Mađarima, ovo je, razume se, izazvalo mučan utisak u svima srpskim pokrajinama pod Austrougarskom. Pretila je čak opasnost da ne dođe do opšteg narodnog ustanka u tim pokrajinama. Za to vreme Hrvati su po starom lešinarskom pravilu požurili „utjelovljenje“ ovih krajeva Hrvatskoj, a ista ona tobožnja „braća“ iz hrvatskog sabora, koja su sve dotle palili sveću srpsko-hrvatskom „bratstvu“, istakli su sa službenih mesta da je sremsko-slavonsko stanovništvo „od iskona“ hrvatsko. Takvima se pridružio i onaj isti Ivan Kukuljević, koji je do nedavno pre toga tvrdio, kako se samo Srbima može zahvaliti, što se još spominje ime Hrvata.

Verovati neverniku i stezati svaku neiskreno pruženu ruku, to su slabe srpske strane, koje su i krive za njegovu tragediju. To je možda najbolnije prošloga veka osetio patrijarh Josif Rajačić kad je video svo zakulisje hrvatske „braće“. Zajedno sa njime je to osetio i ceo srpski narod u Austrougarskoj, odnosno na taj način proširene Hrvatske, jer su svi hrvatski „staleži“ i njihovo javno mnenje sa saborom na čelu pozdravili državni akt o ukidanju srpske Vojvodine. Pred ovakvom obmanom, patrijarh je u svome pismu upućenom hrvatskom saboru 1. marta 1861. godine bolno jauknuo i bacio optužbu na lažno jugoslovenstvo kao masku u stvarnoj borbi protivu srbo-slovenstva i pravoslavlja. To pismo, pisano skoro pre jednog stoleća, jednako je aktuelno svojom sadržinom i danas. Patrijarh Rajačić u njemu između ostalog dovikuje hrvatskom saboru i ovo:

„Ja sam držao i smatrao da će visoki sabor ići putem pravde i ljubavi i da će se potruditi, da teški zadatak svoj reši na opšte zadovoljstvo sviju naroda, te da tako narodna pravda podjednako stupi u život, a među ovim pravima prvo i najglavnije pravo svoga imena i svoje narodnosti u domaćem javnom životu. Međutim, ne mogu prešutati, da kao partijarh i arhipastir svih Srba u celoj monarhiji ne objavim visokoslavnom saboru moju tugu i revolt, što iz javnih listova čujem i vidim, da pogđekoji članovi visokog sabora osobitim pravcem udaraju naročitom svome cilju, koji je, međutim, prema našem stečenom iskustvu providan i nevešt."

„Kada čitam u javnim listovima, kako se gospodin veliki župan Kukuljević na sednici od 29. aprila izvoleo izraziti, da je stanovništvo vojničke Krajine čisto hrvatsko i vidim da to visokoslavni sabor sa odobravanjem prima, prinuđen sam svome revoltu dati oduška protivu onih neprijatnih težnji, koja vire iza svakoga tvrđenja jednoga uvaženog i poštovanog člana sabora i jugoslovenskog istoriopisca.“

„Dozvoliće mi se da primetim, kako u trojednoj kraljevini nije samo jedan narod i to hrvatski. Još je manje u Krajini."

„Srbi i Hrvati su najbliža braća međusobom, ali je opet svaki narod imao svoje posebno ime od onoga vremena, kada su u prvo doba istorije zajedno ili u najbližem susedstvu jedan do drugoga živeli sve do danas. Srbi imaju svoju po-sebnu istoriju. Srbi graničari imaju svoj, a Hrvati, na primer, iz Zagorja ispod Okića, od Samobora, iz Draganića, Turopolja itd. svoj jezik. Srbi imaju svoju slavensku, a Hrvati svoju latinsku pismenicu. Ako, dakle, Srbi i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak nisu oni jedan te isti narod i ne može se reći da je stanovništvo Krajine Hrvatsko."

„Žiteljstvo Krajine bilo je u početku ovejano srpstvom, a tek od onog vremena kada je granica na pukove razdeljena, ušlo je u nju nešto od hrvatskog naroda."

„I žiteljstvo Like i Krbave, koje se onda kada su ovi predeli od Turaka oteti svojevoljno podvrglo Leopoldu I i karlovačkom generalatu, bilo je čisto srpski narod, kao i oni spomenuti. Ovaj srpski graničarski narod zadržao je svoj karakter do današnjeg dana i pored svega toga, što je docnije pod Marijom Terezijom koji deo od njega na silu pounijaćen, kao što je bio slučaj sa Žumberčanima.“

„Ne znam bi li bilo nužde još dalje razlagati da narodna imena Srba i Hrvata nisu identična i da žiteljstvo Krajine nije hrvatsko nego baš srpsko, sa vrlo malim i mnogo kasnije nastalim naseljenjem, nego je srpski narod čestitošću i svojom ratobornošću Krajini temelj položio.“

„Kada ovu razliku pominjem, ne činim to zacelo da ove narode jednoga od drugog otuđim, nego zato da ih baš time u prijateljskom odnosu utvrdim kao braću, koja se vrlinama svoje braće dive i ponose i koja jedan drugome ničega svoga ne nameću, već ime i svetinje svoje braće kao svoje poštuju i ljube sažaljevajući one neprilike, koje smo u poslednja vremena opazili među Poljacima i Rutenima. Pored sve ove bratimske ljubavi i iskrenih odnosa u tome trebaju da stoje oba ova naroda na slovenskom jugu. Hrvatima bi sigurno bilo žao, kada bi im Srbi nametali svoje ime i time ih od njihove istorije i porekla cepali. Na isti način, ne mogu se braća Hrvati ni malo čuditi što bi Srbima jako žao pasti moralo, kada bi videli da im Hrvati nameravaju nametnuti svoje ime.“

„Srpskom se narodu već i time čini nepravda, što se Srem i varaždinska regementa protivu svakoga prava i istorije oglašuju nametljivo za sastavni deo Hrvatske. Ova je nepravda sujetna isto tako kao i težnja hrvatiziranja i bila bi za Srbe istina vrlo nemila, ali sasvim neizvodljiva. Jer, Srbi imena svoga koje ima svoju istoriju u svetu i slovenstvu ni za čije ime promeniti neće. Ovo ni za ljubav „veliko-ilirstva" ni „veliko-jugoslovenstva", ni „hrvatstva" sve da im se to silom namerava nametnuti. Isto tako, neće se oni odreći svoga narodnog karaktera, svojih narodnih običaja, svojih istorijskih spomenika i svoje prokušane svesti, koju nikada nisu zaboravili, makar da je gđekoji od njih istrgnut iz nedara pravoslavne crkve, u koje idu i pounijaćeni Srbi.“

„Ja u ime celog srpskog naroda i u korist opšteg otačestva jednog i drugog naroda sabor najučtivije molim, da ovakvim tendecioznim izražavanjima, kao što je bilo ono Kukuljevićevo, ne daje prvenstvo i ne prima ih. U isto vreme se ograđujem protivu svake nepravde hegemoničnih težnji jednog plemena nad drugim, a osobito protivu toga, ako se srpsko stanovništvo Krajine namerava proglasiti hrvatskim i takim se smatrati, jer će u takvom slučaju srpski narod, koji stoji u najčvršćoj svezi jedne vere, jednog jezika, jedne narodnosti, jednog običaja, jedne istorije i jedne pismenice, pomoću takve sposobnosti koje mu daje Bog, istorija vekova i njegovo pravo, naći se prinuđen povući drugu ogradu od svačijeg nasrtanja i svačije narodno-političke hegemonije. Te ograde neće zacelo biti kadar probiti ni srušiti nikakav napor ni obmana, pa mu se sa one strane Bog zna kakve instutucije i sloboštine obećavale.“

Uviđajući da su odgovorni hrvatski ljudi odviše rano dali izraza svome unutrašnjem oduševljenju, jezuiti su dali znak da se proliju lažne suze. Naređeno je hrvatskim velikašima iz sabora, da se izvinu patrijarhu, a ostavljeno je vremenu i hrvatskoj vlasti da učine svoje.

Da bi se između matičnih srpskih zemalja Srbije sa Crnom Gorom i ovih, dekretovanih Hrvatskoj i njenom uticaju, odnosi što više ohladneli, i da bi time bio postignut što veći rezultat srpskog narodnog razjedinjavanja, Hrvati su na lice navukli masku jugoslovenstva. Tako hrvatski sabor u svojoj 58. sednici od te godine, na dan 10. avgusta 1861. godine proglašuje nedavno pre toga primljeni srpski jezik za jugoslovenski i stvara zaključak o potpunoj ravnopravnosti ćirilice sa latinicom u Hrvatskoj. Nikakva bratska sentimentalnost nije rukovodila hrvatski sabor da donese ovakav zaključak, već se ovde radi o nečemu drugom. Naučeni da naturavaju svoje nepopularno ime, a prisiljeni da prime srpski jezik za svoj, pogođen je bio time njihov tobožnji prestiž. Da im se ne bi reklo kako govore srpski, proglasili su ga jugoslovenskim. Osim toga, verovali su da će srpski narod u onim krajevima promenom naziva imena lakše zaboraviti na ono što je bio i što jeste. Sve to, razume se, sa zadnjim mislima, da se privedu katolicizmu. S obzirom pak na pomoć, koja im je za katoličku akciju u srpskim krajevima od Rima i austrougarske vlade davana, postao je pravi hrvatski jezik zaista neupotrebljiv, kao što se to vidi iz one pesme, citirane u ovoj knjizi, gde se govori o osnovima hrvatske pismenosti i književnosti.

Da li je ono bio prvi srpski protest protivu tendenciozne hrvatske propagande i pokušaja naturavanja svoga, kako se vidi Srbima nepopularnog imena, ili je takvih i pre patrijarha Rajačića bilo, ne možemo pouzdano znati. Znamo, međutim, pozitivno ovo: Da su vodeći Srbi bar za vreme zajedničkog života u Jugoslaviji podigli glas samo protivu izvrtanja istorije, kojim je pritajeno ustaštvo vaspitavalo svoje hrvatske čitaoce i spremalo ih da u danom momentu svim svojim urođenim krvološtvom izvedu vekovne težnje za istrebljenje Srba, srpstvo bi uštedelo mnogo krvi i suza najrasnijeg dela svoga naroda. Ali, Beograd. je, sem izvesnih izuzetaka bio gluh i nem. A ovi časni izuzeci, poput onih iz redova Srpskog Kulturnog Kluba, bili su „u interesu javne bezbednosti i poretka u državi“, odnosno „u interesu države Jugoslavije“ nemilosrdno proganjani ako bi digli glas da je srpstvo u opasnosti. To u najviše slučajeva baš od tih istih Hrvata, koji su svoje stvarne osećaje maskirali foteljama visokih državničkih položaja.

Patrijarh Rajačić nije mogao živeti više nego običan smrtnik, da bi neprestano stajao na srpskoj straži sve do Jugoslavije i za vreme nje i neprestano odbijao hegemonističke napade, često puta od onih Hrvata, koji su jeli ili želeli jesti srpski hleb, a istovremeno bili najogorčeniji neprijatelji srpstva.

Na ovom mestu moram naglasiti, da je Eugen Kvaternik, vođa frankovaca u hrvatskom saboru, školovan srpskim parama, koje je njegov otac primao kao platu nastavnika u zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji. („Hrv. List" od 7. VIII. 1939.).

Što se tiče Ante Starčevića, možda on i ne bi razvio onakvu otrovnu ideologiju da su mu Srbi uslišili molbe. On je odmah po završenim studijama podneo molbu zagrebačkoj pravoslovnoj akademiji da ga angažuje za nastavnika. („Hrv. List" od 8. VIII. 1939.). Kad tu nije primljen, obratio se 20. avgusta 1851. godine „Visokokneževskom popečiteljstvu“ u Beogradu sa molbom da ga primi za katedru matematike na beogradskoj visokoj školi. U toj svojoj molbi Starčević ne kaže da je Hrvat, već doslovice veli: „…držim dosta napomenuti samo to, da sam rodom Ličanin“. Na kraju molbe, koja je primljena pod brojem P. 981 od 30. VIII. 1851. godine u Beogradu, Starčević uverava srpsku vladu, da će „riječju i činom“ odgovoriti očekivanju visokog popečiteljstva, pa završava: „Visokog popečiteljstva ponizan sluga Antun Starčević doktor iz mudroslovlja."

Šta bi tek bilo da je Josif Rajačić neposredno pred srpskom tragedijom iz 1941. godine ustao iz mrtvih, pa pročitao brda najordinarnijih neistina „suvremene hrvatske povijesti“? Da li bi patrijarh mogao dovoljno iskaliti svoj gnev za tolika izvrtanja, koja su naročito od 1934. godine pa do sloma iz Zagreba fabrikovana. Među tako skovanim lažima pala bi mu u oči naročito jedna, koja se dotiče njegovog doba. To je ona objavljena u „Hrvatskom Listu“ od 1. VI. 1939., gde „suvremeni“ hrvatski povjesničar već po pravilu gusarenja po srpskoj prošlosti opisuje bitku kod Srbobrana u Bačkoj (1849.) i pripisuje je, razume se, hrvatskoj „hrabrosti“ i Hrvatima. O tome hrvatska „povijest“ ovako mahnita: „Do velike bitke dođe opet kod Sentomaša, gđe je Percel izgubio 4.000 ljudi. Iza ove pobjede osvoji Jelačić Bačku sve do Franjinog prokopa.“ I sami trezveni Hrvati morali su se najednom naći u čudu od tolike hrvatske hrabrosti, koju „suvremeni“ najednom odnekud izvukoše iz bujne mašte svojih istorijskih romansijera, što u svojoj nevaspitanosti oteraše tako daleko, da dopreše čak u Sentomaš i tamo „počiniše čuda od junaštva“. „Povjesničar“, doduše, izbegava ne samo da doda kako je Sentomaš u stvari Srbobran, a još manje odakle mu to ime. Pošto se do Jugoslavije nije rodio još koji patrijarh Rajačić i kako se to za vreme Jugoslavije zbog propisa zakona o javnoj bezbednosti i poretka u državi nije smelo reći, govorimo to sa izvesnim zakašnjenjem i dovikujemo: Nije istina! Nije istina isto onako, kao što ste ispisali brda neistina, na kojima ste posadili takozvanu „suvremenu hrvatsku povijest“, pa tako obmanjujete svet o bitci i kod Srbobrana. Jer da je to bila pobeda vaših predaka, ne bi se ovo bačko mesto prozvalo Srbobran, nego Hrvatobran. Da ih potsetimo:

Za vreme mađarske bune 1848. godine, odigrava se ona jezuitska predstava u hrvatskom saboru, o kojoj smo malo pre čuli. Verujući da time imaju srpsku legitimaciju u džepu, Hrvati su se uputili u Beč da tamo iznude nove priloge svome „tisućgodišnjem pravu“. Izborom Josipa Jelačića, oni su verovali da je time i Srbima nametnut hrvatski vođa. Ovo se, međutim, Srba nije ništa ticalo, jer je Franjo Josip ukazom od 15. decembra 1848. godine potvrdio izbor Josifa Rajačića za srpskog patrijarha, a Stevana Šupljikca za srpskog vojvodu. Zbog stalnog pritiska mađariziranja, Srbi se nisu odazvali mađarskom pozivu za pomoć u pobuni, već su se pridružili carskoj vojsci. Pošto se Mađarska nalazila u pobuni, Franjo Josip je više „de jure“ nego „de fakto“ titularno postavio Josipa Jelačića za komandanta trupa u Mađarskoj, kojih nije ni bilo. Međutim, on nije ni u jednoj prilici komandovao srpskim trupama iz razloga što su ove bile neposredno podređene svojim narodnim srpskim vojvodama.

Bačka je bila srpska operaciona zona, gde su Srbi uz novčanu pomoć kneza Mihajla Obrenovića branili srpski živalj. Kada su Mađari, međutim, počeli klati srpski živalj i paliti srpska sela po Bačkoj, poslao je knez Aleksandar Obrenović 10.000 srpskih vojnika iz Srbije, pod vodstvom vojvode Stevana Knićanina koji se sa Mađarima sukobio kod Sentomaša i tu ih potpuno razbio. To je bio motiv, da se Sentomaš prozove Srbobranom. Ustaški „povjesničar“ iz 1939. godine konstruiše novu laž i smatra što je Jelačić protivu Košuta Lajoša (Kossuth Lajos, Monok, 1802. – Torino, 1894.) komandovao hrvatskom vojskom, da time Hrvatima pripadaju i nezavisni srpski uspesi, postignuti vojskom iz Srbije i srpskih zemalja pod Austrougarskom, rukovođenom srpskim vojskovođama.

Pogledajmo malo, kako je posle mađarskog sloma (koga su iznudili Rusi pod Nikolom II. i naterali Mađare da im kod Vilagoša 1849. polože oružje) u Beču ocenjena hrvatska, a kako srpska pomoć i hrabrost: „Godine 1852. zabranilo je ministarstvo hrvatsku zastavu, a mjesto hrvatskog jezika uveden je u školama i javnim uredima njemački jezik.“ (»Hrvatski List od 2. VII. 1939.) „Kad Rusi pokoriše Mađare, car Franjo Josip godine 1849. carskim patentom ustanovi za svoje Srbe posebno vojvodvtvo Srbiju, koja obuhvati Srem, Banat, Baranju i Bačku.“ (Zagreb: 1894. Srbi u davnini str. 173)

Povodom osnivanja srpskog vojvodstva 1849. godine, potpisao je car Franjo Josip sa još devet austrougarskih ministara carski patent i o karakteru srpskih zemalja u tome vojsvodstvu a današnjoj „Nezavisnoj Hrvatskoj" doslovice rekao i ovo:

„Srem, u kome gotovo isključivo sve sami Srbi obitavaju, jeste za ovaj narod od preuzvišene važnosti kao zemlja porekla prvih njihovih doseljenja, kao mesto njihovih najosobitijih istorijskih opomena i svetitelja." (Carski patent od 1849. g. Str. 20)

Ova dva državna akta daju sami odgovor hrvatskim „povijesnim“ skorojevićima o tome, kako je ocenjena srpska, a kako hrvatska hrabrost kod ugušivanja mađarske bune.

Da li je Josip Jelačić hrvatski ban (prema „Hrv. Listu“ od 2.VII. 1939.) baš radi toga 1859. godine poludeo i umro, to se ne može znati. Ako je pak to bio uzrok njegove smrti, mogao je samo malo sačekati, pa da 1861. godine vidi, kako se hrvatska želja ipak ispunila i kako se bečki dvor za ona srpska čuda od junaštva ovima odužio ukidanjem njihove Vojvodine, koja je postala poklon katoličkom žrtveniku između Hrvata i Mađara. To je bio rezultat kombinovane akcije hrvatskog jezuitizma i takozvanog „Ilirstva".

U formi lažnog bratstva, hrvatsko jezuitsko zakulisje navuklo je time uspešnu masku. „Može li inače naći opravdanje ona vekovna srpska slabost u dodiru sa Hrvatima, radi čijeg smo „bratstva“ izgubili najrasniji deo svoga naroda, a da smo od takozvanog bratstva dalje nego smo ikada bili. Jer, oni su se „bratstvom“ služili samo onda, kada su se trebali zaleteti u srpski etnografski i istorijski prostor. Kroz ovakvu prizmu treba posmatrati i Štrosmajera (Josip Juraj Strossmayer, Osijek 1815. – Đakovo 1905.), čija je površina bila vešto prekrivena blefom tobožnjeg bratstva i jednakosti, dok mu je unutrašnjost sakrivala novi katolički lanac, koji je u režiji Zagreba trebao da stegne u svoje karike ne samo ostatak pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, nego možda i izvan nje. Ta je činjenica hrvatskoj istoriji, izgleda, dobro poznata, pa zato vidimo u hrvatskoj „povijesti" o Štrosmajeru ove redove: „Tragično je za njegovu uspomenu i to, što se poslije njegove smrti pozivaju na njega i njegov rad razni neprijatelji hrvatskog naroda (ovde misli na Srbe), koji svojim radom i pogledima sigurno ne bi našli odobrenje ni kod samog Štrosmajera." („Hrv. List" od 6. 7. 1939.)

Zagrebačkim „Službenim Novinama“ broj 182 iz 1893. godine omaklo se priznanje, da je Kamilo Drajfus (Camille Dreyfus i André Berthelot: ''La Grande Encyclopédie", 31 tom 1886. – 1902.) govoreći o Austrougarskoj rekao, kako ova ima pod sobom Hrvate, koji su plemenom i jezikom Srbi.

Ovo što je Drajfus tek tada „otkrio" znali smo mi odavno, a znali su to i Hrvati. Naročito Hrvati janičari. Možda samo Drajfus nije znao šta su sve dotle Hrvati preduzimali, da on ili ko drugi ne bi mogao zapisati takvo činjeničko stanje. Još manje je mogao znati, da su Hrvati u tima naporima većinom upotrebljavali i takva sredstva, koja su ne samo nedozvoljena, nego i sa gledišta narodne časti nemoralna. Ovde spadaju sve one otimačke izjave, formulisane po svima pravilima lukavog Zagreba, u kojima se pokušava ne samo opovrgnuti fakat da u srpskom narodu ima pleme koje se zove Hrvati, već se pored krađe narodnosti pribegava teritorijalnim provalama, kako to videsmo iz klasičnog primera sa županom i članom hrvatskog sabora Kukuljevićem. Ali, „lakoumnim, nemirnim i nepostojanim“ Hrvatima, kako reče austrijsko ratno veće u Gracu („Hrv. List“ od 18. 6. 1939.), nije bilo teško da u svojim izjavama ili odlukama često puta idu iz krajnosti u krajnost. Oni su bili u stanju da za nekoliko dana ili nedelja u gledanju na srpske probleme postignu potpunu dijametralnost već prema tome, kako im kad treba.

Posle žučnog protesta srpskog naroda i njegovog patrijarha protivu pokušaja da se ukinutoj srpskoj Vojvodini prikači hrvatska firma, hrvatski sabor kao nosilac „ilirskog“ zakulisja, spustio je nišan i uputio svoga predstavnika Slavoljuba Vrbančića na proslavu 100-godišnjice Matice Srpske. Razumljiv je interes vladao za referat, kojega je imao podneti saboru o zapažanjima, koja je među Srbima uočio posle parcelacije Vojvodine među Hrvate i Mađare. Sudeći po stenografskom zapisniku sa 77. saborske sednice od 6. oktobra 1861. godine, sabor je oduševljeno primio Vrbačićev referat. Međutim, da li je ovde likovalo stvarno oduševljenje ili lukavstvo Zagreba, to se iz prašnjavoga zapisnika ne može videti. Tek, Slavoljub Vrbančić je o Sremu izgovorio, a hrvatski sabor aplauzom odobrio ovu izjavu:

„Odlikovan povjerenjem visoke ove kuće (hrvatskog sabora) da od strane sabora prisustvujem stogodišnjici koju je priredila Matica Srpska u slavu svoga utemeljitelja i mecene srpske literature Save Tekelija, smatram za dužnost ovu visoku kuću izvijestiti o duhu, kojim se je ta svetkovina obavila i koji tamo kod naše braće vlada.

Uprkos sjemena razdraživanja i nesporazuma, koje su ovđe nekoja gospoda velikim trudom zasijala, da omraze jednokrvnu braću Hrvate i Srbe, ipak sam svuda velikim sačustvom i mogu reći bratimski primljen bio, a u svakoj se je prilici pokazalo, da u braći Srbima nije utrnulo čuvstvo bratimstva i da se kod njih sve više učvršćuje pomisao, da nam samo u slozi leži spas.

Ja sam se trudio da bojazan onu, koju su nekoja gospoda radi Srijema trudila se onđe probuditi, kao da Hrvati nastoje oteti Srbima Srijem, koji je svakome Srbinu svetinja pošto su tamo sahranjene mošti njihovih narodnih svetaca, kojima se klanja Srbin sa jedne i druge strane Save. Trudio sam se rekoh, da raspršim ovu brigu i da ih uverim, da Hrvatima nije do drugoga stalo, nego da u teškim ovim vremenima brane i čuvaju Srijem od svakoga tuđinstva, a čim srpska Vojvodina opet stupi u život, što svaki Hrvat kao i Srbin želi, da će ga kao amane čista i nepokvarena braći Vojvođanima povratiti. (Gromoviti: Živio!)“

Tako Slavoljub Vrbančić i hrvatski sabor o Sremu. Ko ne poznaje hrvatski jezuitizam i „ilirsko“ zakulisje, našao bi u ovim izjavama mnogo čega, što bi moglo ličiti na bratstvo. Stvarnost je, međutim, drugačija. Jer dok je srpski narod kroz tolika stoleća uspevao da očuva svoju i hrvatsku narodnost, kako to Kukuljević pred hrvatskim saborom reče, sada se nad Sremom liju „krokodilske suze“ i Srbe teše kako je to samo zato, da bi Hrvati tobože sačuvali Srem od tuđinštine, pa kada ta opasnost mine, da će ga „čista i nepokvarena braći Srbima povratiti“. Kao da neko bez vlastite prošlosti može sačuvati tuđu budućnost!

Kako su Hrvati ispunili svečano obećanje svoje i svoga sabora, vidi se iz teških decenija, koje je sremski narod zajedno sa ostalim srpskim narodom pod Hrvatima preživljavao sve do 1918. godine. Vidi se po tome, što su iste one srpske narodne svetitelje o kojima govori Slavoljub Vrbančić 1941.-1942. najpre opljačkali, pa ih zatim prebacili preko Save. Osvedočili smo se i po tome, što su prestonicu Zmaj Despota Vuka – Slankamen, prestonicu Đorđa II. Brankovića – Kupinovo i prestonicu Jovana Brankovića – Berkasovo podvrgli bombardovanju i strahovitom versko-duhovnom teroru. Najzad, uverili smo se i time, što su sedište prvih srpskih patrijarha (Zagreb 1894.: „Srbi u davnini" str. 214) Sremsku Mitrovicu, mimo Poglavnikove izjave da nikada u „povijesti" nije Hrvatima pripadala, ipak službeno prozvali Hrvatskom Mitrovicom.


Veliša Rajičević