God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/26



Kontinuitet hrvatskih zločina i nerazumne mržnje prema Srbima


Postoji neki čudan kontinuitet zločina nad Srbima, koji se proteže još do Prvog svetskog rata kada su Hrvati u jedinicama Austro-Ugarske vojske isticali po zlodelima u Srbiji pa sve do devedestih u kojima je etničko čišćenje Srba okončano. U ovom tekstu podsećamo na ustaške zločine iz Drugog Svetskog Rata

Između Pakraca i Daruvara, smjestila se, po čudesnom znamenju, Dereza. U turskim vremenima je nastajala i nestajala, da bi se u devetnaestom vijeku oblikovala u dvije Dereze. Između njih je rječica Kravarina - s desne Velika, a s lijeve Mala Dereza. To je tipično selo bez ulica. Dijeli se na zaseoke: Cvišići, Vukmanci, Markovići, Gaćeše, Maletići, Vukovići, Jovanovići. Od Vukmanaca i Jovanovića pucaju pogledi na Badljevačko polje, na Psunj i Ravnu goru. Dereza se dijeli i po starim nazivima: Karajkovica, Lipovica, Bukovac, Makarice, Kapavac, Krake, Konačina, Đekinica, Plandište i mnogo drugih.

To je pitomo pobrđe s osloncem na Pakračku Krndiju. Zapadno od Dereze je Badljevina, a istočno Grahovljani.

Ni najstariji Derežani ne znaju porijeklo imena. Prvi put se spominje 1600-te godine. Neki zagovornici legende tvrde da je nastalo od neke Tereze, a drugi to nepotvrđeno osporavaju. Oni su kroz vijekove svoju tradiciju ispoljavali na stare tradicionalne načine: Blagoslov polja na Malo Spasovo Vaznesenje Gospodnje u Velikoj Derezi, dok su Mali Derežani taj običaj slavili na Duhovski utorak. Pjevalo se potiho i svečano:

« Vazdan danas odimo, odimo,
I Bogu se, molimo, molimo,
Da nam rodi pšenica bjelica
I vinova, lozica, lozica...«

Slaviše Derežani slave i običaje: Krsne slave, Božić i Uskrs, pa običaji: na Tucindan, Badnjak, Pokladni, Svetosavski, zborovanja pravoslavnih praznika, svatovski, maškare, žetveni, pri vršidbi, pogrebni i običaji ispraćanja regruta.

Baš oko sredine prve Jugoslavije, Derežani su gradili dva bunara, dubine 33 metra. Mobe, pjesme, veselja i zanosi. Puno koščatih i mišićavih momaka u dvorištu Trive Grandića. Iz 110 mnogoljudnih porodica, mjesecima se redaše oni najjači, ali i uznosite djevojke donoseći najbolja jela i pića. Oko njih se okupljaše djeca. Bunari su otvoreni na Petrovdan. Slegao se narod Dereze i okruženja. Iscifrane nošnje, orme na konjima i kočije. Orila se pjesma, igrala kola. Klicalo se Kralju i Jugoslaviji, dinastiji i državi u kojoj su svi Srbi. Tresla se zemlja od slavonske mladosti, drmeša i ciktanja « i ju ju «.. Kako i neće, jer su, narodnom slogom i udruženom energijom, izgrađeni simboli sela, izvori zdravlja i života, a država se doimala stabilnom i demokratskom: za Srbe, Hrvate i Slovence, koji se dobrovoljno ujediniše u Kraljevinu.

Prolazili su dani. Bunari su centar okupljanja. Prikradali su se momci. Iz prikrajka su piljili djevojke, mjerkali koja je ljepša i vrednija. Bjelasale su se mlade obline, oboreni i ukršteni pogledi. Oglašavale su se kante i lanci na vratilima… Voda se caktila na suncu i mjesečini. Prelijevala je limene kante i praskala u dubinama. Mjesto stvoreno za dječje žmirke i pika. Smijeh i ushićenja: „Vidim te! Spas za me! Vidim te Milice! Na tebi je red!“

A onda se zanoći. Nepoželjni pozivi: „Dragane, Milice, Dušane!, Marko! Milka! Oooo Stanko, vrijeme je za spavanje! Ajde, janje mamino. Čekaju te topli uštipci!“

Igre i veselja nikada dosta. Bunari utihnu. Čekaju naredne sutone. Dječica uplove u noć. Sanjaju... U mislima i snovima, bunari i vragolije oko njih. Snovi kao java. O, ti bunari...? Ko ih je smislio i iskopao? To su škole i kazališta, topline duše i igrališta.

I tako, iz dana u dan, iz godine u godinu. Oko bunara se nizaše dječje glavice. Mnogo ih je, više gladnih, ali razigranih i sretnih.

Znale su zaredati gladne godine. Dobro je dok ima žganjaca s varenikom, skorupom, na masti, sa čvarcima i kupusom. Grah je često na trpezi, ponekad seganlija od bijelog graha i luka s tucanom suvom paprikom, kombost od glavica kiselog kupusa i špica od bundeve, paprikaši, krumpir na razne načine, a na blagdane - pečenice. Cicvara je bila rijetkost za najmlađe.

Od 1934, Dereza ima osnovnu školu u kući Stanka Gaćeše. Prvi učitelji su Dejan Atanacković, rodom iz Darde i Milena Marc iz Varaždina. Zamiliše se u Derezi, uzeše i u zanosima ljubavi, mladosti i časnog poziva, izgradite novu školu 1938. godine. Bili su ponos i dika sela. Do tada su djeca odlazila u Grahovljane Donje.

Odjednom sumorne misli. Oko bunara sve manje dječjih igara i žagora. Okupljala se muška čeljad. Pričalo se o novo-staroj temi, o ratu. Bombardovan je Beograd. Njemačke trupe nadiru. Samo četiri dana kasnije, nekadašnji oficir Austrougarske Monarhije, pa Kraljevine Jugoslavije, Eugen Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku, na čelu s dr Antom Pavelićem, ustaškim emigrantom, miljenikom Italije i Mađarske, koji je 1914. godine u Zagrebu vodio kolo oko vatre u kojoj su sagorjevali srpski namještaji i uzvikivao: «Srbe na vrbe!...«

Nijemci su ušli u Derezu 11. aprila 1941. godine. Bili su to dijelovi 14. oklopne njemačke divizije. To je prava vojska. Civile ne dira. Imali su svoje kuhinje, jeli bijeli kruh sa žutim premazima. Slikali su se s narodom u narodnoj nošnji, djeci djelili čokolade i bombone. Kratko se zadržaše i krenuše prema Savi. Zlo se taložilo i strašilo. Narod se okupljao oko bunara, a nedjeljom oko Crkve Svetog Petra i Pavla. Pričalo se o zakonima Pavelićeve države, o zabrani srpskog imena i ćirilice, prvim logorima za Srbe: „Danica“ u Koprivnici, Jasenocu i Jadovnu, o masovnom ubistvu Srba u Gudovcu i Veljunu, krajem aprila i početkom maja, i nečuvenom ubistvu preko 1500 Srba u Glini, krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. Jedni su govorili: „Sve će nas pobiti!“, drugi su hrabrili: „Narode, pa mi njesmo ništa krivi. Mi se ne bunimo ni protiv ove države! Mi smo obični seljački patnici“

Prijeteće poruke su dolazile iz komšijskih hrvatskih naselja: Sirača, Badljevine i Španovice. Dereza se našla između dvije vatre: NDH koja je nudila iseljenje, pokrst i vojnu obavezu i komunista koji su za otvoreni rat protiv vojnički najmoćnije države svijeta, Njemačke i NDH - koja je navijestila rat: SAD, Engleskoj i SSSR. Barjaktari ustanka u srpskim selima Slavonije su Hrvati: Karlo Mrazović i Pavle Gregorić. Bacanje Srba u oganj rata su podržali i Srbi – komunisti: dr Dušan Čalić i Bogdan Crnobrnja. Njih su slijedili komunisti Dereze: Vaso Trgovčević, Bogdan Trgovčević i Danilo Marković.

Hrvatska država je pripremila specijalne knjige za nasilno prevođenje pravoslavnih Srba na katoličku vjeru. Kako podnijeti poniženje i kako im vjerovati? Upućeni su zvanični pozivi. Odbijeni su po savjetu komunista, koji su zagovarali oružani ustanak pod vodstvom KPH i KPJ. Narod je vjerovao u Jugoslaviju, pa i u Partiju pod tim imenom. Bliži su od Pavelića. Nude časniji put... Pošteno je biti protiv države koja te ne priznaje i progoni te...

Vodeći komunisti Dereze pripremaju ustanak, uvježbavaju mladiće na: Baricama, Laništu, Ugrinovcu i Selištu. Većina se kanila rata i nije izazivala hrvatsku vlast. Komunisti su nudili samo rat. S hrvatske strane otvoreni pritisak pokatoličenja je prevršio mjeru suzdržanosti. To su komunisti iskoristili za sebe. Pripremali su rat, a hrvatska vlast zločin - pod izgovorom preseljenja, pokatoličenja i odmazde.

Devetorica Derežana se 1941. priključila ustanicima, a u prvoj polovici 1942, prilazi im još četrnaest. Na obroncima Psunja nalazila se Psunjska partizanska četa, pod komandom Hrvata, Franje Hemeteka - Lovca, koja je diverzijama izazivala hrvatsku vlast, napadom na hrvatsko selo Badljevinu, na skladište eksploziva u kamenolomu Sirač, pa atentatom na ustaškog logornika Nemeta, rušenjem pruge, ceste i mostova. Saznali su Derežani za hrvatske zločine u selu Grđevice, u bučko kamenskom kraju. Znali su da je poziv za pokatoličenje završio masovnim pokoljem i spaljivanjem Srba u Glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice, što je KPH krila od srpskog naroda. Ciljevi hrvatskih vojnika i komunista su se približili. Hrvatske ustaše su bile za otvoreno uništenje Srba u NDH, dok su komunisti gledali u srpskom narodu žrtvovanu polugu osvajanja političke vlasti. Time su i oni pritajeno prihvatili klasičnu Starčevićevu i Pavelićevu političku ideju, da se Srbi oslabe i svedu na bezopasnu manjinu, i zato što su opasnost restauracije monarhije, „velikosrpske hegemonije“ i prepreka komunistima na putu osvajanja vlasti. Derežani su se našli između dvije, podjednako opasne i sudbonosne, odluke - brzog ili postepenog nestajanja.

Jutro 4. avgusta, druge ratne i sumorne godine. Sunce još nije izmililo iza psunjskih visova. Najavljuje ga crvenilo neba. To je i znamen vrućeg dana. Prozirna izmaglica u kotlinama. Pijetli i pojači lavež pasa, rika krava i rzanje konja. Cijelu noć su plačke zavijale oko bunara. Žene su uranile, krstile se i međusobno dozivale. Trinaestogodišnja Vukosava Vuković je požurila da zamijeni ćaću Petra, na kojem je red timarenja krava. S njom je i devetogodišnja seka Zorka. I ona će odmjeniti svoga tajkana. Mama Milica je već muzla kravu „Dikulju“. Muška čeljad je spavala: domaćin Petar i sinovi: sedamnaestogodišnji Sava, petnaestogodišnji Stanko i devetogodišnji Zdravko. Petogodišnja Ljubica je utonula u duboki san. Na licu joj neka vedrina. Sinoć je oduševila svoje najdraže - recitacijom narodne pjesme: „Kraljević Marko i vila“. Izvirali su stihovi iz njene dječje duše. Znala je sve naizust. Trudila se i naučila stihove od nepismene mame. Plovili su ti stihovi od usta do usta, s koljena na koljeno, uvlačili se u pore života, vajali patrijarhalne karaktere i duše.

Dok se Dereza budila iz noćnog sna, oko nje se redala crna garda okorjelih hrvatskih zločinaca - ustaša i domobrana. Straža u Maloj Derezi je prispala, a ona u Velikoj je opazila neko čudesno komešanje oko sela. Obavijestila je Danila Markovića i Bogdana Trgovčevića. Bilo je kasno. Obruč s puškama, mitraljezima, bombama, kamama, maljevima i srbosjecima je zatvoren. Bogdan je hrabrio narod da će ustašama s leđa udariti drugovi sa Psunja i da će spasiti svoj narod. Dušan Komlenac je uzvratio: „Ne vjerujem u tu priču, jer četom komanduje Hrvat!“ Umiješao se Danilo Marković: „Vjerujem u naše borce i druga Franju Hemeteka! To je pravi komunista! Morate znati, šta je to zjenica oka naše Partije! A ti Dušane, ne straši narod! Zbog ovakvih stvarčica se i glava gubi!“

Štektanje mitraljeza kod prvih kuća Male Dereze. Lelek naroda. Za neki tren povici, komande i bugarenje. Kao da se nebo prolomilo od Španovice, Sirača, Badljevine, Pakraca i Lipika. Derezi se približavala lavina mržnje i smrti.

Goloruk narod su kundačili, boli noževima, ubijali u selu i tjerali prema bunarima, dvorištima porodica Gaćeša i Trgovčevića.

Odvajali su mlade, ljepše žene i usmjeravali prema Baricama i šumi Bukovac. Jauci i bolna rastajanja... Djed Luka Trgovčević bijegom navlači hrvatske vojnike na sebe. Neki to iskoristiše i zamakoše u kukuruze i pod široko bundevino lišće, a neke od njih pokosiše hrvatski mitraljezi. Kojo Gaćeša i Petra Trgovčević bijegom spasavaju živote. Petra je u naručju izbavila jednogodišnjeg sina Milana. Starica Đuja Gaćeša se spasava u vinogradu Lanište. Stoja Jovanović nalazi spas u kokošinjcu. Izbjegli su smrt nekim čudom i komunisti: Danilo Marković i Bogdan Trgovčević.

Oko bunara, samo hropac smrti. Udarci malja. Ukočeni pogledi čekaju. Čuje se jauk žrtve i tresak u bunaru. Onesviješćene prinose dželatima. Žive ih bacaju u dubine. Paraliza straha. Prividi mirnoće i tišine. Ubrzani otkucaji srca. Čuju se... Nesrećnici prilaze sami. Stavljaju glave na obzide bunara, one koje su petnaesetak godina ranije, zanosom i željom, gradili.

Iz Vukmanovića dopiru krikovi užasa. Ubijali su ih na kućnim pragovima i dvorištima. Osamnaestogodišnju Savicu, siluju i kolju.

Zaprežnim kolima dovoze mrtva tijela ubijenih Jovanovića: Dmitra, Jove, Marije, Blagoja, šestogodišnjeg Milana, četverogodišnje Cvijete, Rajka, Jele i trogodišnje Nevenke, a zatim 19 mrtvih tijela Vukmanovića. Bože? Ovo je smak svijeta i ljudskog razuma! Traje čudesna jeremijada. Reinkarnacija davnog Moloha na Balkanu, sud ili usud Božji?

Tišina... Ispred nesretnika, koji čekaju smrt, stao je hrvatski ustaški natporučnik. Zvjernja i bode pogledima mržnje, visine i prezira. Kočoperi se na prstima. Omalen i zdepast, ugojen, ružan. Na čelu i reverima se cakte velika slova U. Spleo se i jedva izusti: Bagro i bando srbokomunistička! Kada ste kopali ove bunare, znali smo da rake kopate. Vi ste dobar narod samo pod zemljom! To je volja svih nas i našeg dičnog Poglavnika. Da vam malo produžimo disanje na ovoj zemlji hrvatskoj, priređujemo vam našu poslasticu. Pred vama su tijela porodice Ilije Smiljanića. To je čuveno ime i prezime iz vaše povijesti, koju više nemate! Budućnost vidite ispred sebe. Ona je duboka i trajna... A, niste vi narod koji drži do sebe i svoje prošlosti. Znajte da ste i zbog toga došli do ovog ponora! Ustaše, najprije bacajte Iliju, pa nakot njegovu!“

Izniješe ga. Davao je znake života. Naglavačke ga ubaciše u dubine, pa devetogodišnjeg Vukašina, sedmogodišnjeg Mlađana, šestogodišnjeg Iliju, četverogodišnjeg Marka, i dvogodišnjeg Milana.

Poslije zastrašujućeg prizora, ubijanje i bacanje u bunare je nastavljeno, da bi sat kasnije bilo prekinuto ubacivanjem 18 prezimenjaka Džakula iz Velike Dereze: Nikola (31), Pavo ( 33 ), Momir ( 10 ), Sara ( 19 ), Mara ( 59 ), Stevan ( 49 ), Milka ( 41 ), Stana ( 18 ), Mara ( 17 ), Nada ( 15 ), Marko ( 12 ), Petar ( 33), Pava ( 36 ), Bosiljka ( 9 ), ( Ljuba ( 7 ), Stanko ( 6 ), Draga ( 5 ) i Stoja ( 2 ).

Pojavio se hrvatski vojnik - ustaški patuljak. Ovakve protuve, samo poplave i mutne čaše donose u zlim vremenima. Oglasio se iz ružnih škrbotina piskavim glasom:

„Ovakvi povijesni poslovi se ne rade bez rakije. Vjerujte časnici i dočasnici, ustaše i domobrani, ovo je rakija od našeg dičnog Poglavnika, vojskovođe Kvaternika i ministra Mile Budaka. Za dom spremni! Pijte i uživajte. Srbe u bunare i na vrbe! Vi ste zaista blesav narod! Dvadesettri godine nosite guju u njedrima, a da je ne osjetite. Vi ste fenomen! Stoko svrabljiva! Neotesanci! Vi ste bagra za psihološke studije. Jadnici. Uvjerio sam se, da tako naivni i glupi mogu biti samo pravoslavni Srbi“.

Ritual smrti je nastavljen dovoženjem i ubacivanjem u bunare 22 usmrćena Vukovića: Stojan, Lazin ( 41 ), Stojan, Bogdanov ( 13 ), Ignjatija ( 34 ), Blagoje ( 32 ), Ljuba Damjanova ( 47 ), Ninko ( 18 ), Ana ( 14 ), Nikola ( 51 ), Marko ( 20 ), Mlađan ( 17 ), Jovo ( 13 ), Stanko ( 15 ), Zdravko ( 9 ), Vukosava ( 13 ), Zorka ( 9 ), Ljuba, Petrova ( 5 ), Pavo, Petrov ( 8 ), Stevo ( 34 ), Mirko ( 22 ), Aleksa ( 19 ), Stojan, Vasin ( 15 ) i Petar ( 15 ).

Prigušen, ali i glasan žagor, jecanje, potiho ječanje i bugarenje - kada su iznosili zaklane, tek zamomčene: Marka i Mlađana... Vika i kundačenjnje. Dopiru krikovi, plač i zapomaganje žena i djevojaka od Barica i šume Bukovac. Ovo je pravi pakao. Odabrali su cvjetove ženske mladosti. Siluju, pa svoj odvratni ritual završavaju srbosjekom ispod vrata. Djevojka Danica Gaćeša je zgrabila za gušu nesuđenog odvratnika, krezubog Franju iz Sirača. Igubio je svijest. Drugi je sasjekoše noževima.

Pljačkaške horde izgone konje i krave, svinje, ovce, tuke i kokoši. Zakrčeni su putevi. Čuje se oproštajno rzanje: konja, rika krava, blejanje ovaca, roktanje svinja i zavijanje pijetlova. Praštale su puške... Ubijali su pse koji se suprotstavljaše pljački svojih dvorišta. Ovo, u istoriji nečuveno beščašće hropca i smrti, trajlo je do ranog predvečerja. Pijančevanje, urlici i pjesma: o hrvatskim komandantima - Ljubi i Bobanu, žalipojka o zapovjedniku Crne ustaške legije, Juri Francetiću, koji je 10 mjeseci ranije ubijen na Kordunu.

Dereza je nestala u jednom danu. U bezdane bunara bačeni su iz Velike Dereze: 1 Anđelić, 3 Adžije, 2 Bojčića, 1 Bojadžija, 1 Vidović, 21 Vukmanović, 19 Gaćeša, 1 Gojković, 7 Grandića, 23 Jovanovića, 33 Markovića, 1 Ječmenica, 1 Kozlović, 1 Zailović, 4 Opačića, 4 Stanića, 2 Sudara, 2 Trgovčevića, 4 Cvišića i 18 Džakula. Ukupno 147, od kojih su 46 djeca. Iz Male Dereze: 1 Bojadžija, 22 Vukovića, 7 Gaćeša, 1 Jovanović, 15 Komlenaca, 16 Maletića, 6 Markovića, 2 Ostojića, 1 Prodanović, 3 Ratkovića, 7 Smiljanića i 1 Džakula. Ukupno 82, od kojih su 29 djeca.

Ritual zla je nastavljen. Nasilje i zloslutno praćenje u logore. Kolone od Škole prema željezničkoj stanici Badljevina. Pripremljeni su stočni vagoni za Staru Gradišku, Jasenovac, Sisak i Njemačku. Batinanja i zapomaganja, natjerivanja da trče i mole.

U njima su iz Velike Dereze: 2 Anđelića, 1 Adžija, 3 Bojčića, 5 Bojadžija, 22 Vukmanovića, 27 Gaćeša, 2 Grandića, 33 Jovanovića, 17 Markovića, 1 Opačić, 9 Stanića, 7 Trgovčevića, 16 Cvišića, 20 Džakula, 6 Đurđevića, 1 Zailac, 3 Ječmenice i 3 Kozlovića. Ukupno 172 srpska civila. Među njima je 78 djece. Iz ove kolone nikada neće vidjeti svoju Veliku Derezu 87 usmrćenih u ustaškim logorima smrti.

Iz Male Dereze su: 4 Bjelića, 6 Bojadžija, 38 Vukovića, 12 Gaćeša, 1 Jovanović, 22 Komlenca, 1 Končar, 21 Maletić, 1 Marković, 10 Ostojića, 2 Prodanovića, 2 Ratkovića i 5 Džakula. Na put golgote kroči 125 poniženih i na zlo osuđenih. Odrasli nose i vode za ručice 65 dječice. I iz ove kolone putem bez povratka kročila su 44 nesrećnika.

U Zagreb je upućeno ustaško izviješće, potpisano od satnika Stiera: „Ustaški obrambeni zdrug Lipik uz pripomoć 13. ustaške bojne je iselio cjelokupno pučanstvo sela Dereza. Zaštitu prevoza žitarica i stoke preuzeo je 1. sat 13. ustaške bojne iz Badljevine i posada sela Španovice“.

Stotinu Srba Dereze skrivanjem spasiše živote. Iskoristili su žurbu i očekivanja hrvatskih ustaša, da će ih partizani napasti. Zavlačili su se u kukuruze, podrume, kokošinjce purinjake, žbunje, pod bundevino lišće, tavane i pripremljena skloništa. Takvih srećnika, u velikoj nesreći, bilo je 81 iz Velike i 19 iz male Dereze.

Dereza je napuštena od onih koji su je gurali u rat. Komunisti su ostali nijemi, ne opalivši niti jedan metak spasenja. Nisu ni pokušali... Da su zapucali, bunara i silovanja ne bi bilo. Trajna optužba i sramota.

Da li je ovaj muk nedjelo komandanta Franje Nemeteka, nekog političkog komesara, bivšeg Srbina, ili naloga iz vrha KPH, ostaje i dalje velikom tajnom?

Bunari i njeni sužnji su zabetonirani 1947. godine. Kroz debele betone se ne druguje s nebesima. Sramota i bijeda duha. Njihovi posmrtni ostaci su morali ostati tamo, gdje ih nasiljem i zločinom genocida ubaciše hrvatski vojnici - ustaše. U vremenima «slobode« caruje muk, u ime zjenice oka. Skrivala se istina o zlu, u ime novih nesreća. Nikada časno opojani i sahranjeni. Vrijeme od pola vijeka neki nazvaše vremenima slobode, u kojima je, prećutno, zabranjeno govoriti itstnu. Narod je noću krišom palio svijeće i donosio cvijeće na hladne betonske grobnice. Širile su se priče o krikovima i razgovorima mrtvih, kako djeca žude za svojima u drugom bunaru, kako proklinju betonske pokrove... Dešavala su se noćna priviđenja: djeca u bijeloj robici igraju žmurke i pika. Baš kao nekada, na javi. Čudesne kresnice se brzinom munje penju u nebo. Neki su noću viđali ogromne ptičurine. Plačke su noćni gosti, a danju vrane i gavranovi. Preživjeli Derežani su, u ime zjenice oka, zlo zaboravljali, a crne ptice se svakodnevno okupljaju oko bunara, jer osjećaju i ne zaboravljaju zadah smrti.

Na dane zločina, dolazio je narod. Komunistički govornici su, za zločin u Derezi optuživali: okupatore, fašiste, četnike i velikosrpsku hegemoniju. Ime hrvatskih ustaša je, zbog zjenice oka, izostavljano. Komemoracija je ponekad prerastala u pijančevanje, jedačinu, igre i veselje, podsjećajući na predvečerje 4. avgusta 1942. godine. I najbliža rodbina je decenijama ćutala. Slutnje na nove nesreće... Jednim ubistvom se nikada ne ubija samo jedan čovjek i zločinac ubija sebe kao čovjeka. Ubijaju se roditelji, djeca, rodbina, prijatelji i znanci. Zločin ostaje nekažnjen i tajan. I prirodno je da čovjek bježi od zlih misli i sjećanja. Ali, bijeg od surovih istina se višestruko naplaćuje. Mogu li živi oprostiti zločine u ime mrtvih? Ko se usuđuje opraštati za nasilja nad tuđim životom, jedinim i neponovljivim? To mogu samo oni sami. Tražiti to od njih je nemoguće. Zločin u Derezi je ubio i preživjele. U njima je zastrašena i ugušena dimenzija ljudske slobode.

Neko je motrio na jade i bijede duha, pripremio nove nesreće i kazne. Zločin je ponovljen. Derežani su krajem 1991. godine ponovo ubijani. Nisu ih bacali u zabetonirane bunare. Za tri dana poginulo je 185 Srba, od kojih su 141 civili. Opljačkano, minirano i zapaljeno je 4118 srpskih kuća Zapadne Slavonije. Preostali su očišćeni gvozdenom metlom hrvatskog zločinačkog „Bljeska“ - početkom maja 1995. godine, od sinova i unuka onih, kojima su se živi i preživjeli klanjali, kojima je sve oprošteno, i koji su nekažnjeno, uz lažne parole, rađali i odgajali nove zločince za završne činove, prema onima koji su krivi, samo zato što su ostali živi i koji iz prošlosti nisu ništa naučili.. Doživjeli su novi pakao, neki kažu: kaznu od Boga i mrtvih, koji živima zbog njihova straha u kostima, stravom svoje sudbine, nisu mogli oči otvoriti.

Mile Dakić

Srpska politika