God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/30

Vekovi pod turskom vlašću i obnovljena državnost


Ratovi i seobe

Turskom osvajanju Balkana i Podunavlja prethodile su i pratile ga seobe srpskog naroda. One su bile usmerene onim pravcem kojim su prodirali Turci. Srbi su se selili pred najezdom Turaka jer nisu hteli da padnu pod njihovu vlast, pa su tražili zaštitu kod susednih hrišćanskih država, kojima su dobro došli za naseljavanje na opustelim pograničnim prostorima. Pošto su pokorili srpske države, i Turci su naseljavali Srbe na opustelim rubnim područjima svoje države, posebno njihov stočarski deo, inače lako pokretljiv.

Seobe prouzrokovane pojavom Turaka počele su sredinom 15. i trajale su do početka 19. veka. One su oslabile srpsko srednjovekovno etničko jezgro, ali su ga znatno proširile na severu i zapadu, dopirući do Temišvara, Arada, desne obale Moriša, Segedina, Budima, Križevaca, Gorskog Kotara i Žumberka. Od većeg značaja bile su seobe na prostoru južne Ugarske (Banat, Bačka, Srem, Baranja), Slavonija, naročito zapadne, severozapadne Bosne, Banije, Korduna, Like i kontinentalne severne Dalmacije. Na tim prostorima Srbi su se održali, dok su severnije i zapadnije uglavnom iščezli.

Tokom 16. i 17. veka srpsko stanovništvo selilo se u talasima; jedan od njih poznat je kao Velika seoba (1690). U svesti naroda ostala je još jedan seoba tog značaja, ona iz 1737. godine, ali nešto slabijeg intenziteta. Osim što su bile masovne, ove su se seobe od prethodnih razlikovale po tome što su tada Srbe predvodili njihovi patrijarsi, Arsenije III, odnosno Arsenije IV.

Ratovi Turske protiv Ugarske, Austrije i Mletačke republike, vođeni najčešće na onim prostorima gde su živeli Srbi, bili su brojniji od 15. do 18. veka. Suparništvo Turske i Austrije, dok se Rusija nije primakla Balkanu, u drugoj polovini 18. stoleća, bilo je presudno i za Srbe. Oni su živeli na prostorima oba carstva, kao i u prethodno pomenute dve države (Ugarske do 1526. i Mletačke republike do 1797), i učestvovali su u njihovim ratovima - u svim vojskama. U pograničnim krajevima oba carstva, izuzimajući krajnje istočne granice, Srbi su činili većinsko stanovništvo, organizovano u odbrambenim službama. Kod Turaka bio je to serhat, kod Austrijanaca Vojna granica. Turci su znatno manje pažnje poklonili pograničnoj službi, dok su Austrijanci od nje napravili vojnu ustanovu, koja je postojala od 16. do druge polovine 19. veka, igrajući značajnu ulogu u istoriji zapadnih i severnih Srba. I izvan područja Vojne granice, u tzv. Provincijalu, živeli su Srbi, ali su se njihove obaveze, prava i društveni status razlikovali. Srbi su između Save i Drave uživali izvesnu samoupravu, zahvaljujući Srpskom statutu (Statuta Valachorum, 1630), a u južnoj Ugarskoj zahvaljujući nizu privilegija dobijenih devedesetih godina 17. veka.

U velikim ratnim sukobima - Dugi rat (1591-1606), Kandijski rat (1645-1669), Bečki rat (1683-1699), kao i u ratovima za Srbiju (1716-1718, 1737-1739, 1788-1791) - Srbi su satirali sebe učestvujući u vojskama oba carstva i Mletačke republike. Oni na severu i zapadu verovali su da brane hrišćanstvo i da će uz njegovu pomoć obnoviti državu, dok su Srbi s juga bili prisiljeni od Turaka da se bore u njihovim redovima. Pomenuti ratovi ostavljali su za sobom pustoš i anarhiju, pogodnu za pojavu hajdučije, koja nije prestajala za sve vreme turske vladavine na srpskim prostorima. Donekle je s hajdučijom slična borba uskoka u primorskim oblastima. Naime, uskoci su s područja pod vlašću Austrije ili Venecije "uskakali", tj. upadali na tursku teritoriju.

Proces islamizacije bio je znatno usporen i nije bio masovan, ali nije prestajao do 19, a na jugu do početka 20. veka. Na rubnim srpsko-arbanaškim područjima, naročito posle seobe iz 1690. godine, ovu pojavu zamenio je proces arbanašenja srpskog življa. Na zapadu, posebno u Dalmaciji i primorju, pokatoličavanje nije prestajalo, dok se severnije ono ispoljavalo u vidu unijaćenja (Marča, Žumberak). U Dalmaciji ono nije prestajalo čak ni u prvoj polovini 19. veka.

S nestankom srednjovekovnih država Srpska pravoslavna crkva postala je najznačajnija ustanova Srba. Brinući o svom narodu, ona je došla u sukob s Portom. Patrijarsi koji su tražili pomoć na zapadu umoreni su u Carigradu, dok su drugi bili prinuđeni da se sele s narodom u susedno Habsburško carstvo. Osim što je brinula o veri i običajima, Srpska crkva je održala u svesti naroda tradiciju negdašnje državnosti. Kad je Porta fermanom ukinula Pećku patrijaršiju 1766. godine, na području Turskog carstva vaspostavljena je crkvena vlast Vaseljenske patrijaršije, s Grcima episkopima, osim u Cetinjskoj mitropoliji. U povoljnijim prilikama radila je na teritoriji Austrije Karlovačka mitropolija, koja je 1848. godine uzdignuta u rang Patrijaršije. Kada je u novom veku obnovljena srpska država, crkvena organizacija delila je njen međunarodni položaj, pa je od 1832. postojala autonomna, a od 1879. godine autokefalna Beogradska mitropolija. Tek pošto je ostvareno državno jedinstvo Srba, bilo je moguće crkveno ujedinjenje u Srpskoj patrijaršiji (1920).

Pri kraju Bečkog, odn. Morejskog rata, Crnogorci su izabrali 1697. godine za vladiku Danila, koji je uveo običaj da za života imenuje naslednika, čime je kući Petrovića Njegoša osigurao vladičansku mitru, potom kneževsku i kraljevsku titulu. Cetinjske vladike bili su nosioci crkvene vlasti, ali su se postepeno izborili i za svetovnu (teokratija), noseći se dugo, do 1830, s guvernadurima, svetovnim poglavarima podržavanim od Mlečana. Duga verska tradicija, uvrženost crkve u narodu, podrška Rusije i ugled kuće Petrović Njegoš davali su prednost vladikama nad guvernadurima, ali se na kraju shvatilo da je svrsishodnije za državu da na njenom čelu bude monarh umesto crkvenog poglavara.

Tadašnju Crnu Goru činile su četiri nahije - Katunska, Riječka, Crmnička i Lješanska. Vladika Danilo morao je izdržati nekoliko turskih napada i tražiti od Rusije zaštitu, što će u njenoj spoljnoj politici postati tradicija. U drugoj polovini 18. veka pojavila se jedna zanimljiva ličnost, Šćepan mali, koji se predstavljao kao ruski car Petar III i tako uspeo da privremeno potisne crnogorskog vladiku.

Prve značajne korake u osnivanju državnih institucija, čime je pala pod udar plemenska anarhija, učinio je mitropolit Petar I (1784-1830). On je bio prisiljen da kletvom miri plemena, a odlukom Zbora na Cetinju (1796), poznatom kao Stega, objedinio ih je u borbi protiv Turaka. Objedinjeni i izmireni, ne samo što su pružili uspešan otpor skadarskom veziru Mehmed - paši Bušatliji već su ga iste godine porazili u bitkama na Martinićima i Krusima. Potom je Skupština u Stanjevićima donela Zakonik opšti crnogorski i brdski (1798, dopunjen 1803) i osnovala Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk. Osim saradnje sa srbijanskim ustanicima, u ovo doba došlo je do kratkotrajnog ujedinjenja s Bokom kotorskom (1814).

Njegov naslednik, Petar II (1830-1851), poznatiji je kao pesnik i kulturni pregalac nego kao vladika i gospodar Crne gore. Ukidanjem guvernadurstva prestalo je dvovlašće pa je vladika osnovao Pravuteljstvujušči senat crnogorski i brdski i zaveo oružane organe vlasti - kapetane, gvardiju i perjanike.

Beogradski pašaluk, posle ukidanja Pećke patrijaršije, sve više je postajao središte Srpstva, oko koga su Turska i Austrija vodile tri poslednja rata. Na tom prostoru je tokom druge polovine 18. stoleća, nastala jedinstvena društvena ustanova, poznata kao kneževinska samouprava. Ona je pružala Srbima lokalnu samoupravu na tri nivoa - u selu, kneževini i nahiji. Iako zasnovana na pravnim aktima Porte, ona nije objedinjena na nivou pašaluka, usled anarhije koja je zahvatila ove prostore.
Obnova nacionalnih država

Ostavši bez Pećke patrijaršije i knežinske samouprave, a pod nezapamćenim terorom janičarskih odmetnika - dahija, oko 400.000 Srba u Beogradskom pašaluku pobunilo se 1804. godine protiv nasilja i terora. Tim ustankom započeto je doba koje je poznato i kao srpska revolucija. Predvođeni Đorđem Petrovićem (1762-1817), poznatijim kao Karađorđe, ustanici su brzo rasterali i pobili dahije, janičare i spahije i oslobodili ceo pašaluk. Do oslobođenja Beograda (početkom 1807) oni su izvojevali više pobeda nad janičarima i carskim vojskama - Ivankovac (1805), Mišar (1806), Deligrad, Loznica, Varvarin - organizovali državnu upravu i propisali joj uređenje, s jakim vojnim obeležjem. Državnu organizaciju oličavali su vožd, Narodna skupština, Praviteljstvujušči sovjet, sudovi, vojne i civilne lokalne starešine. Ustanici su pravno uređivali državu ustavnim aktima 1805, 1808. i 1811. godine.

Srbi su prešli granice Beogradskog pašaluka s namerom da oslobode svoju braću u Turskoj i ujedine se sa Starom Srbijom, Crnom Gorom, Hercegovinom i Bosnom. Njihov cilj bila je obnova srpskog srednjovekovnog carstva, a računalo se i na ujedinjenje sa Srbima iz Austrije ako bi prilike bile povoljne. Ova ideja bila je tada nerealna i postaće ostvariva vek kasnije. Ustanici su istovremeno stvarali državu i radili na uzdizanju prosvete i kulture. Više učenih Srba iz Austrije prešlo je u Srbiju, među njima poznati književnik Dositej Obradović, koji je pomogao Ivana Jugovića da otvori Veliku školu (1808) i brinuo se o vaspitanju Karađorđeva naslednika, sina Alekse.

Ruska pomoć ustanicima bila je velika, pa je ustanak zapao u krizu kada je Rusija, pred Napoleonovu najezdu, sklopila mir s Turskom u Bukureštu (1812). Godine 1913. ogromna turska vojska razbila je ustanike i uspostavila svoju vlast u Beogradskom pašaluku.

Srpsko-turski rat nije time bio završen. Obnovljen je naredne godine neuspelom Hadži-Prodanovom bunom, a 1815. novim ustankom. Njega je vodio drugi vođ Srba, Miloš Obrenović (1783-1860, knez 1815-1839, 1858-1860), koji je posle nekoliko neuspelih bitaka sklopio mir s velikim vezirom Marašli Ali-pašom. Time je završen ratni period srpske revolucije (1804-1815). U mirnodopskom periodu revolucije Srbi su konačno izgradili i uredili državu, koja je hatišerifima iz 1830. i 1833. godine stekla punu autonomiju i prema Turskoj bila u vazalnoj, odn. tributarnoj zavisnosti. Potom je knez Miloš pristupio ukidanju feudalizma (1835), za budući život Srba značajnom odlukom, koja je bitno usmerila srpsku zajednicu ka građanskom društvu. Kneževina Srbija pripojila je 1831/1832. godine tzv. šest nahija, koje je oslobodio još Karađorđe, pa je ukupno imala 37.511 km2, a zatim je stekla pravo da ima nasledne vladare i bila je ustavno uređena (1835. i 1838).

Period od 1835. do 1878. godine predstavlja vreme u kojem se društvo srpskih seljaka borilo za nezavisnu državu. Istovremeno su institucionalizovane državna uprava, kultura, prosveta, a u privredi su se, pored trgovine i zanatstva, javili početni oblici industrijalizacije i bankarstva. U doba ustavobraniteljske vladavine Kneževina je dobila Građanski zakonik (1844) i Načertanije (1844), nacionalni i državni program, koji je izradio jedan od najvećih srpskih državnika Ilija Garašanin. Država je ukazivala prosveti sve veću pažnju mada je osnovno obrazovanje postalo obavezno tek 1882. godine. uporedo s osnovnim i srednjim školama, osnovan je Licej (1828), od kog je nastala Velika škola (1863), i kasnije Univerzitet (1905). Pored nekoliko kulturnih ustanova, kao što je Narodni muzej, Srbi su tada, osnivanjem Društva srpske slovesnosti (1841), postavili temelje budućoj akademiji nauka i umetnosti.

Srpski državnici bili su uvereni da ne mogu lako i brzo izaći iz zaostalosti, proistekle usled vekovnog robovanja Turcima, pa su od tridesetih godina 19. veka redovno slali darovite mladiće da nastave studije u poznatim univerzitetskim centrima. Tako su Srbija, a potom i Crna gora dobile vrsne stručnjake iz svih oblasti nauke, kulture i politike. Već prva generacija državnih stipendista, uglavnom dece sa sela, vraćala se u zemlju sa znanjem i dostojanstvom evropski obrazovane gospode, što je vremenom bivalo sve izraženije. Srpska država pridavala je napretku nauke veliki značaj, pa su u njoj, potom i u Jugoslaviji, ponikli naučnici svetskog glasa, kao što su bili Jovan Cvijić, Milutin Milanković, Slobodan Jovanović. Naučnici kojima su bile potrebne skupe laboratorije ostajali su u inostranstvu i tamo postizali vrhunske rezultate u svojim strukama - Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i drugi.

U ovom periodu na srpskom prestolu smenilo se više vladara iz obe dinastije - Obrenovića i Karađorđevića. Kada su se Obrenovići učvrstili na prestolu, Srbija je za druge vladavine kneza Mihajla (1860-1868) znatno proširila svoj uticaj izvan srpskog etničkog prostora i postala stožer Prvoga balkanskog saveza, sklopljenog s Crnom Gorom, Grčkom, Rumunijom i političkim organizacijama Bugara i Hrvata. Time se Srbija afirmisala kao predvodnik u borbi protiv Turske, stekavši veliki ugled kod balkanskih naroda.

Vladavina Milana Obrenovića (knez 1868-1882, kralj 1882-1889) spaja ovaj period s narodnim (1878-1918). tj. s vremenom postojanja nezavisne građanske države, koja se izborila za srpsko i jugoslovensko ujedinjenje. Ustanak u Hercegovini i Bosni ne samo da je uvukao Srbiju i Crnu Goru u rat s Turskom već je izazvao veliku istočnu krizu, u čije su se rešavanje uplele velike sile. Berlinskim mirom Srbiji je priznata nezavisnost i teritorijalno proširenje na jugoistoku, na četiri okruga, pa se Kneževina od tada prostirala na 48.303 km2.

Razočaran u Rusiju, knez Milan se okrenuo Austro-Ugarskoj, sklopivši s njom Tajnu konvenciju (1881), a ona je prva priznala njegovo proglašenje za kralja (1882). Osim što su izgrađene prve železničke pruge i njima povezana Austro-Ugarska s Turskom, odn. Evropa s Azijom, za njegove vladavine Srbija je vodila jedan neuspešan rat s Bugarskom (1885). Formalnim osnivanjem triju političkih stranaka (Radikalne, Napredne i Liberalne), politički život u Srbiji nije se više mogao odvijati prema Ustavu iz 1869, pa je 1888. godine donet nov ustav, jedan od najboljih u Evropi, koji je omogućio parlamentarnu vladavinu.

Vladavinu kralja Aleksandra (1889-1903) pratile su brojne ustavne, parlamentarne i druge dvorske krize. Na razmeđu 19. i 20. veka Srbija je imala nešto više od dva miliona stanovnika, i bila je vojno i ekonomski oporavljena. Vladaočev "lični režim", i posebno njegova ženidba Dragom Mašin, dvorskom damom njegove majke - kraljice Natalije, izazvali su veliko nezadovoljstvo, koje se završilo ubistvom kralja i kraljice.

Novovekovni srpski vladari dolazili su na presto mladi, osim kralja Petra Karađorđevića (1903-1921), koji je stavio krunu na sede vlasi. On je u inostranstvu sačekao da se vrati Ustav iz 1888. godine, uz manje izmene, da bi na njemu položio zakletvu i držao se njegovih načela tokom cele vladavine. Parlamentarna demokratija dala je obeležje njegovoj vladavini. Pošto je izdržala težak carinski rat s Austro-Ugarskom, koji ju je prinudio da se od trgovine stokom preorijentiše na industriju prerade mesa i njen izvoz, Srbija je još jednom okupila balkanske države u savez i rat protiv Turske, uz prećutni blagoslov Rusije. U Prvom balkanskom ratu (1912) Turska je poražena od Srbije na Kumanovu i Bitolju, Crnogorci su osvojili Skadar, a Bugari Jedrene, i jedni i drugi uz pomoć srbijanske vojske. Oslobodivši Vardarsku Makedoniju i prisajedinivši je sebi, Srbija je zahvatila 87.800 km2. Narušivši dogovor, dva su saveznika i suseda, Srbija i Bugarska, međusobno zaratili. U Drugom balkanskom ratu (1913) Srbija je porazila Bugarsku, čime su njihovi odnosi znatno i zadugo narušeni.

Malena, slabo naseljena, ekonomski nerazvijena, bez puteva, sa stočarstvom kao osnovnom privrednom delatnošću, Crna Gora je s naporom stvarala državnu organizaciju i upravu. Važan momenat u tome bila je odluka Danila, naslednika vladike pesnika, da odbije vladičansku mitru i proglasi se knezom (1852). Umesto vladike i gospodara, Crna Gora je dobila svetovnog vladara, koji je kratko vladao, izdržavši dva rata s Turcima (1852, 1858). U međuvremenu doneo je Opšti zemaljski zakonik.

Crnogorska država konačno se izgradila za vreme vladavine knjaza i kralja Nikole (1860-1918). Početni period njegove vladavine značajniji je u tom pogledu. Crna Gora je prvo bila poražena u ratu s Turskom 1862, ali je potom zabeležila znatan uspeh u ratu 1876-1878. godine. Berlinski kongres priznao joj je nezavisnost i znatno teritorijalno uvećanje (Nikšić, Kolašin, Žabljak, Spuž, Podgorica, Bar, dok su Plav i Gusinje zamenjeni za Ulcinj). Apsolutistička vladavina knjaza i kralja Nikole nije ublažena donošenjem Opšteg imovinskog zakonika (1888), niti Ustava (1905), kojim nije bio uveden parlamentarni oblik vladavine. Na pojavu političkih stranaka vladar je odgovorio proglasom Crne Gore za kraljevinu (1910). U Prvom balkanskom ratu Crna Gora se proširila u plodne oblasti Raške i Metohije, dosegavši 14.443 km2. Na tom prostoru živelo je oko 350.000 stanovnika, uglavnom srpske narodnosti. Ovu teritoriju ona je zadržala u okviru SFRJ, bez Metohije (13.812 km2).
Pod okriljem dvaju carstva

Kada su ratovi Austrije protiv Turske izgubili svojstvo odbrambenih, a dobili obeležje osvajačkih, izmenile su se delimično uloga i značaj Srba u njoj. Njima se poklanjalo sve manje pažnje, a stečena prava i privilegije su sužavani. Osim što je ukinuta Potisko-pomoriška vojna granica sredinom 18. veka, dvama pravnim aktima znatno su sužena srpska autonomna prava (Regulament 1770, Deklaratorij 1779). Srbima je umesto političke ostala samo crkveno-školska autonomija. Osnivanjem Matice srpske (1826) Srbi u Austriji dobili su najznačajniju kulturnu instituciju, koja nije prestajala s radom do današnjih dana. Kada je iz Pešte preneta u Novi Sad, ovaj grad postao je kulturno središte Srba u južnoj Ugarskoj. Državne i društvene prilike u Austriji bile su, u odnosu na Tursku, znatno povoljnije za razvoj crkvenih, kulturnih i prosvetnih institucija Srba.

Potonja delatnost Srba u Habsburškoj monarhiji imala je za cilj povratak političke autonomije na prostorima gde su oni živeli u kompaktnim masama, pre svega na prostoru južne Ugarske, kasnije Vojvodine. veća tada Srbi su postali važan politički faktor u suparničkim odnosima Beča i Pešte. U takvim prilikama sastao se Srpski sabor u Temišvaru (1790), koji je izabrao Stevana Stratimirovića za mitropolita i zahtevao teritorijalnu autonomiju. Srbi u južnoj Ugarskoj imali su još dav ovakva izborno-raspravna sabora, oba održana u Sremskim Karlovcima, 1848. (poznat kao Majska skupština) i 1861. (Blagoveštenski sabor). Osim teritorije ("Vojvodovine srbske"), tražena je unutrašnja samouprava i njoj shodni organi vlasti - patrijarh, vojvoda, skupština (sabor), zakonodavstvo, sud, grb, zastava, jezik...

Beč je bio prisiljen da popusti Srbima, posle sukoba s Mađarima u revoluciji 1848?9. godine, pa je posebnim aktom proglasio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat kao posebnu oblast nezavisnu od Ugarske. Ovu oblast činili su delovi Bačke, Banata i istočnog Srema, i ona je bila neposredno potčinjena Beču. Vojvodina je bila kratka veka (1849-1860) i nije zadovoljila srpske želje, posebno zato što je uobličena tako da Srbi u njoj nisu bili u većini.

Preuređenjem Habsburške monarhije na dualističkoj osnovi (1867 - Austro-Ugarska), koje je propraćeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868), nije rešeno na zadovoljavajući način čak ni hrvatsko pitanje, a kamo li slovensko i srpsko. Ujedinjena omladina srpska i Srpska narodna slobodoumna stranka, koje su tada nastale, držale su se opoziciono prema nagodbenjačkoj politici i negovale su ideje o srpskoj uzajamnosti i ujedinjenju. Duša i stožer tog pokreta bio je Svetozar Miletić. Srbi u Hrvatskoj prvi su uvideli, sredinom druge polovine 19. veka, da im takva politika ne donosi prednosti, pa su prihvatili preuređenje monarhije, posle čega se osetio politički i privredni napredak, a Zagreb je preuzeo od Novog Sada ulogu srpskog političkog centra u Austro-Ugarskoj. Pokušaj srpskog notabiliteta u južnoj Ugarskoj da usmeri srpsku politiku u pravcu prihvatanja dualizma nije dao rezultate. Početkom 20. veka srpske i hrvatske demokratske stranke približile su svoja politička gledišta Riječkom i Zadarskom rezolucijom (1905) i uspostavile tzv. srpsko-hrvatsku koaliciju. Time je u Hrvatskoj udaren najsolidniji osnov za buduću jugoslovensku politiku i buduću državnu zajednicu.

Srpsko-bugarsko-grčki sporovi oko Makedonije činili su srž balkanske politike druge polovine 19. i početka 20. veka. Iako je briga balkanskih država o hrišćanima u Turskoj (Srbije i Crne Gore o Srbima) bila znatno pojačana (otvaranje konzulata, pomoć školama i manastirima i sl.), njihov položaj nije se bitno popravio. Iseljavanje srpskog stanovništva s prostora Stare Srbije u Kraljevinu Srbiju nije prestajalo. Kad su mladoturci vratili ustavni poredak Carstvu, srpski narod počeo se nacionalno i politički organizovati (1908), a za središte je odabrao Skoplje, negdašnju prestonicu Srpskog carstva. Da bi mogli politički delovati, pristali su na ime Srbi Osmanlije. Srbija, da bi zaštitila srpski živalj, osim pomoći u postavljanju Srba na vladičanske stolice, bila je prinuđena da upućuje oružane čete i oružje tamošnjem stanovništvu, radi odbrane od arbanaškog nasilja i bugarske četničke aktivnosti. Slobodu će mu doneti srpska vojska 1912. godine, posle pobede u Prvom balkanskom ratu.

Konzervativizam bosanskog begovata zapaža se u redovnom odbacivanju reformi, što ih je nevoljno i blago sprovodila Turska carevina. Ukidanje janičarskog reda i kapetanija ostavilo je manje traga od lomljenja bosanskog begovata sredinom 19. veka, čega se latio srpski poturčenjak Omer-paša Latas. Time nije popravljen položaj hrišćanskog stanovništva, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Nemiri i bune u Bosni i Hercegovini učestali su u 19. veku i vodilo ih je srpsko stanovništvo, podržavano od obeju srpskih država. Od svih nemira najznačajniji je ustanak iz 1875, koji je trajao do 1878. godine. Ishod je bio sasvim neočekivan za pokretače ustanka - Srbe; umesto ujedinjenja sa srpskim kneževinama, ovu provinciju Turske - Evropa je podarila Austro-Ugarskoj na upravu odlukama Berlinskog kongresa. Austro-Ugarska ju je prvo okupirala (1878), a potom anektirala (1908), uz veliko opiranje srpskog i muslimanskog stanovništva i srpskih država. Srbi pravoslavni i muslimani, dugo su se borili da steknu crkveno-školsku i vakufsko-mearifsku autonomiju koju su ostvarili tek početkom 20. veka, posle čega su pristupili osnivanju svojih nacionalnih i stranačkih organizacija. Agrarno pitanje, izvor skoro svih nemira, ni Austro-Ugarska nije uspela da reši.

Uspesi srpske vojske u balkanskim ratovima budili su srpski duh i ponos kod sunarodnika u Habsburškoj monarhiji, kao ni jedan događaj do tada. Vlada u Beču odgovorila je ukidanjem crkveno-školske autonomije Srbima u južnoj Ugarskoj. Dolazak austrougarskog prestolonaslednika u Sarajevo na manevre zakazane na najveći srpski praznik - Vidovdan shvaćen je kao provokativni gest usmeren protiv srpskih nacionalnih interesa. Umesto dobrodošlice, prestolonaslednika i njegovu suprugu dočekali su pucnji predanog nacionalnog borca, pripadnika organizacije Mlada Bosna, Gavrila Principa (1914). Time su i onako zategnuti austrougarsko-srpski odnosi dovedeni do usijanja pa je moćni sused postavio Srbiji zahteve koji su grubo kršili njena suverena prava. Čim je dobila negativan odgovor, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

Austrougarski napad odbila je srpska vojska, nanevši neprijatelju više poraza, od kojih su najznačajniji na Ceru i Kolubari (1914). Kada su austrougarsku vojsku poduprle nemačke trupe, i kada je Srbiju s leđa napala Bugarska, Srbija i Crna Gora poklekle su pred nadmoćnijim neprijateljem Ne htevši da potpišu kapitulaciju, kralj Petar, skupština, vlada, vojska i deo naroda povukli su se, pod teškim čak tragičnim okolnostima, preko albanskih planina na Jadransko i Jonsko more (1915). I kralj Nikola napustio je Crnu Goru, koja je bila prinuđena da potpiše kapitulaciju. Podržavana od zapadnih saveznika, srpska vojska uspela je da se reorganizuje, popuni dobrovoljcima i otvori Solunski front.
U jugoslovenskoj zajednici

Niškom deklaracijom (1914) Srbija je proglasila svoj ratni cilj - ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, što je razrađeno dogovorom između srpske vlade i Jugoslovenskog odbora na Krfu 1917. godine. probojem Solunskog fronta (1918), srpska vojska pošla je u oslobodilački pohod sve do Alpa. Istovremeno su proglašavale ujedinjenje sa Srbijom Vojvodina (25. 11) i Crna Gora (16. 11), da bi 1. decembra 1918. godine regent Aleksandar Karađorđević svečano objavio nastanak nove države na Balkanu - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca s područja bivše Habzburške monarhije.

Iz Prvog svetskog rata Srbija je izašla s ogromnim gubicima - oko 1,300.000 ljudi, odn. 28% celokupnog stanovništva. Od te demografske katastrofe Srbija se više nije mogla valjano oporaviti, a već u drugom svetskom ratu (1941-1945) srpski narod je doživeo istu sudbinu, s nešto većim gubicima, ali tačan broj ni danas nije poznat. Biološka katastrofa bila je na pomolu, kao jedna od posledica opredeljenja jedne države i jednog naroda za zapadne demokratije i slobodu.

Kralj Aleksandar (ubijen 1934. u Marseju), s naporom je održavao državno jedinstvo Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije (od 1929), zavodeći čak i diktaturu koja je potrajala nekoliko godina. Prva Jugoslavija, iako je kratko postojala, dva puta je donosila ustav i dva puta se upravno organizovala i decentralizovala, isprva na oblasti a potom i na banovine. Time se postepeno napuštalo centralističko uređenje države i utirao put ka federalizmu. Osnivanjem Banovine Hrvatske (1939) izdvojene su dve nacionalne celine - slovenačka i hrvatska. Izbijanje Drugog svetskog rata sprečilo je stvaranje treće nacionalne jedinice, srpske, od preostalih teritorija, zašta se posebno zalagao Srpski kulturni klub. Zamisao o trima federalnim jedinicama počivala je na ideji objedinjenja troimenog naroda Srba, Hrvata, Slovenaca. U Drugom svetskom ratu, pošto su okupirali Jugoslaviju, nacisti su osnovali marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku, prostrevši je daleko izvan "povijesnih" i etničkih granica. Ona se brzo pretvorila u veliku grobnicu srpskog naroda zapadnih krajeva, nad kojim je izvršen masovni genocid.

Iz Drugog svetskog rata Jugoslavija je izašla teritorijalno uvećana i s potpuno izmenjenim društvenim uređenjem - postavši najpre "narodna" a potom "socijalistička" republika. Za sve vreme postojanja druge Jugoslavije, s učestalim promenama ustavnih i zakonskih normi, više prilagođavanih predsedniku države Josipu Brozu Titu nego narodu, tu je državu odlikovalo federalističko uređenje, sa šest republika (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija). Osim u Sloveniji, Srbi su živeli u svim ostalim republikama, i to je bila jedna od najčvršćih spona državnog jedinstva. U federalizovanju države otišlo se korak dalje kad su u SR Srbiji izdvojene dve pokrajine. Srbi su, osim teritorijalno, bili još ekonomski, duhovno i nacionalno razjedinjeni. Tom pogubnom politikom po srpske interese, podsticanom spolja, veštački je održavano višenacionalno jedinstvo i državna zajednica.

U prvoj Jugoslaviji nije bilo prepreka za kulturni rad i integraciju srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda. U drugoj Jugoslaviji, pored starih, proglašeni su novi narodi (makedonski, crnogorski, pa čak i muslimanski) i oni su, s nacionalnim manjinama, ravnopravno uživali sva, sa stanovišta komunističke ideologije dopustiva, nacionalna, kulturna i prosvetna prava. Komunistički režim, naročito u svom početnom periodu, gušio je slobodu kulturnog stvaralaštva, a podsticao ideološki obojen tzv. socijalistički realizam. Politički pritisak na kulturu delimično je ublažen tek šezdesetih godina, što se odmah osetilo u svim sferama ove delatnosti.

Kad su ujedinjeni jugoslovenski narodi započeli proces pretvaranja federalne u konfederalnu državu, pri čemu bi i autonomne pokrajine Srbije dobile ista prava kao republike, srpski političari, iako članovi jedine komunističke partije, podržavani pre svega od Srba u pokrajinama, suprotstavili su se ovoj zamisli. Konfederalne snage, podržavane spolja, od istih onih sila koje su ratovale protiv Srbije i Jugoslavije u oba svetska rata, bile su jače i snalažljivije od snaga koje su radile na očuvanju jugoslovenske zajednice, ali su još bile opterećene već kompromitovanom komunističkom ideologijom. Tako je započet raspad SFRJ na republike, praćen krvavim građanskim ratom (1991). Kada je međunarodna zajednica prihvatila nepravično načelo da se granice jedne suverene države mogu menjati, a granice njenih delova ne mogu, sahranjena je druga Jugoslavija, pri čemu su veliki delovi srpskog naroda izdvojeni iz srpske državne zajednice, koju čine Srbija i Crna Gora. Srbima predstoji mukotrpan put k novom ujedinjenju.


Radoš Ljušić