God is the only being who,in order to reign,doesn't even need to exist.

2008/12/04

O Televiziji

Zašto čitati kad se sve može videti, pa i čuti?

Mi još do kraja nismo shvatili kolike će ogromne posledice imati pronalazak televizije. Posedujući izvesnu, uistinu magijsku silu čari i privlačnosti, i skrivajući u sebi strašan otrov duhovnog rastočenja, televizija stihijski preuzima glavno mesto u svakom domu, u svakoj porodici. Savremeno pastirstvo ne može i ne treba ćutke da zaobilazi televiziju, koja po snazi uticaja na ljudsku dušu ostaje apsolutno neprevaziđena.

Borba sa televizijom treba da bude jedan od prvih naših zadataka. Govorimo ovo bez preuveličavanja, zato što ona bukvalno svakoga časa, svakoga trenutka utiče na nas u našem sopstvenom domu. Čitava borba sa televizijom treba da bude izražena u pravilnom odnosu prema tom genijalnom savremenom pronalasku, a teškoće i složenost te borbe leži u tome što moramo da se nosimo ne sa televizijom kao takovom nego sa beskrajno raslabljenom ljudskom voljom, koja u sebi naprosto ne nalazi snage da se pravovremeno otrgne od tog izuzetno sablažnjavajućeg i primamljivog zadovoljstva. Ovde se treba setiti reči apostola Pavla: Sve mi je dozvoljeno, ali mi nije sve na korist. Sve mi je dozvoljeno, ali ništa ne treba da ovlada mnome!

Dakle, da bismo se uspešno borili sa televizijom potrebno je da jednom za svagda uspostavimo pravilan odnos prema njoj, neophodno je sa krajnjom objektivnošću razmotriti sve što je kod nje pozitivno, zatim razotkriti svekoliko njeno pritajeno zlo i tek onda početi da se koristimo njenim dobrim uslugama, odbijajući od sebe sa do kraja doslednom energičnošću njen pogubni uticaj.

Pre svega, treba ukazati da nijedan pronalazak, nijedan mehanizam i nijedna mašina nije zlo samo po sebi, budući da nema svekolikog zla. Zlo izvire isključivo iz volje razumnog stvorenja, koje ne ispunjava volju Božju. U takvim pronalascima, naprotiv, treba gledati pečat Božje Premudrosti, koje je čoveku dato da otkrije u zakonima prirode, te iz sveg srca uznoseći hvalu svome Stvoritelju. I pored nesagledivih razmera sablažnjivih slika, koje promiču TV ekranima, bili bismo nerasudni kada ne bismo uočili i njen pozitivan uticaj na mase ljudi, jer upravo televizija pomaže da se ljudi napokon skrase kod svojih kuća. Od Prvog svetskog rata do današnjeg dana sociolozi i pedagozi naučno uočavaju težnju čovekovu da u svoje slobodno vreme odlazi iz kuće na ulicu u potrazi za razonodom. Kod kuće bi praktično noćivali, a nikada ne bi ostajali i u slobodne časove. Sport, bioskop, igranke i bekonačne druge zabave, natopljene otrovom duhovnog prostačenja, sve su izvodili ispod domaćeg krova, koji je katastrofalno, naročito za decu, počeo da gubi značenje rodnog gnezda, u kome je dete otkrivalo svoj osmišljeni pogled na stvari, zaodevajući ga svojom fantazijom, i u kome je uobrazilja sa ljubavlju i domaćem nameštaju pridavala žive forme, stvarajući čitav jedan svet naivne detinje fantazmagorije. Ulica je primala i dete, i ono je, gotovo od kolevke, grubo i žestoko počelo da upoznaje realnost života koja je rastuživala njegovu dušu.

I, eto, televizija je prvi put za nekoliko decenija počela da ih vraća njihovim domovima. Njena uloga u velikoj socijalnoj promeni vrlo je skromna: ona se prosto obratila najnižim instinktima istog tog uličnog čoveka i vratila ga je njegovom domaćem ognjištu samo zato da bi ta ista zadovoljstva i te iste zabave grada i ulice prenela u njegov sopstveni dom.

Razume se da u televiziji kao principu nema ničeg visoko duhovnog, ali u moru nepočinstva, sablazni i duhovnog rastočenja savremenog života, treba znati hvatati se i za slamku, ako postoji i najmanja mogućnost da se nešto upotrebi na dobro.

Pristanimo da priznamo taj fakt, da televizija pomaže domaćem ognjištu, i umećemo da ga iskoristimo za uticaj u pozitivnom smislu. Televizija krije u sebi toliku - gotovo magijsku - silu privlačnosti i očaranja, da bismo, kada bismo je sa amvona ili katedre gromko osudili i kategorično odbacili, ličili na toljagu koja naprazno mlatara po vazduhu. Najzad, televizija je kadra da pregledno i iscrpno prenosi časove posvećene najrazličitijim pitanjima nauke, tehnike i umetnosti i time podiže nivo obrazovanosti gledateljstva, nanoseći tako veliki udarac neznanju i polunauci, koji su svetu vazda donosili samo nevolju.

Sagledavši ove pozitivne strane televizije, pređimo sada na razmatranje njenog uticaja na čovekovu dušu.

Televizija nas u potpunosti otrže od čitanja. Zašto čitati kad se sve može videti, pa i čuti? Zašto se samo naprezati kada je sve već ranije obrađeno, prerađeno i prenosi nam se u dovršenom vidu, sa najsitnijim nijansama, koje je moguće primati prosto sedeći bez ikakvog truda?

Ma kako to zvučalo čudno, ista ta televizija koja je kadra da nas prenese u bilo koji kraj sveta i spusti nas na samo dno morsko i rastvori nam dubine zemlje koja nas uvodi u sve moguće fabrike i zavode, u zabranjene operacione sale, gde mi gotovo zajedno sa hirurzima uzimamo učešća u najsloženijim operacijama, televizija uz čiju pomoć vidimo svet koji inače nikada ne bismo mogli videti - bez obzira na sav taj dijapazon mogućnosti i takvu preglednost, čini nas - kao nikada pre - lenjivcima, apatičnim, prezasićenim znanjem, ravnodušnim i tako, na kraju krajeva, kod nas opet razvija neznalaštvo.

Pojasnićemo malo ovu misao.

Prilikom čitanja, u čoveku se zbiva složeni psihološki proces koji se, pre svega, sastoji u naprezanju volje; Da bi čovek uzeo knjigu i počeo da je čita, treba sebe da natera da to učini, dok na gledanje televizije čovek sebe ne mora da tera. Kako god da autor precizno opisuje događaje, naša uobrazilja, vazda stvara svoje predstave, čitav svoj svet. Mi kao da smo i blagodarni autoru što nam je pomogao u tom nevidljivom stvaralačkom naporu. Naša uobrazilja važan je deo naše duše, izvor stvaralaštva i smelosti, i razvija se čitanjem knjiga i čini čoveka ne samo korisnim za društvo nego i njemu samom pribavlja radost i neku životnu snagu. Televizija se, pak, našoj uobrazilji ne obraća, za nju nam ova nije ni potrebna. Sve je tu gotovo sve učinjeno, mi samo treba da gledamo i primimo nešto tuđe, tuđom uobraziljom stvorena je forma.

Televizija nas odvikava od sposobnosti maštanja i čak i od toga da uopšte razmišljamo. Čini nas duhovno lenjima, i u svome privatnom životu postajemo ljudi bez mašte, koji ugaslim pogledom gledaju Božiji svet i ne vide "na svemu vidivom ispisano svedočanstvo o Nevidivome".

Tako nas televizija, savim neprimetno čini materijalistima koji gledaju na stvari po prirodnoj životnoj sposobnosti da uopšte vide, bez učestvovanja u tome duhovnog pogleda, kroz koji gleda - duša. Nas sve više i više uče da prosto gledamo i nevidimo, što nas čini sličnima bezdihanim idolima, o kojima govori u psalmima vencenosni David: "Imaju oči, i ne vide; Imaju uši, a ne čuju; Imaju nozdrve, a ne mirišu. Slični će im biti oni što čine dela njihova i svi koji se u njih nadaju". Ako gledamo i ne vidimo suštinu stvari i niti koje ih vezuju u istini smo neznalice.

O razvraćajućem uticaju televizije, već je mnogo rečeno, ali mi želimo još jednom da na njega podsetimo.

Nijedan otac i nijedna majka ne bi se odlučili da povedu svoju decu u kuće sa sumnjivom reputacijom. Kada bi im prijatelj predložio da pođu uveče da se prošetaju najodvratnijim gradskim kvartovima, u kojima caruju greh i porok, smatrali bi to za grubu šalu ili bi pomislili da se čovek napio. Ali, očevi i majke časnih, dobrih pravoslavnih porodica, a zašto licemerisati! Tek što ste slegnuli ramenima u odgovor na sumnjive predloge da posetite mesta amorala u vašem velikom gradu, već sa čitavom svojom porodicom sedate u salon i lakim i bezazlenim dugmetom na televizoru prizivate u svoj dom, čiji su zidovi osenjeni svetim ikonama, svekoliki talog ljudskog društva: sve moguće gangstere, ubice, psihopate celog sveta, najneverovatije manijake, trgovce belim robljem i gledaćete ih bez i najmanjeg zazora savesti, kao da ništa rđavo ne radite. A vaša deca, posle takvih predstava, vikaće u snu, postepeno će postati nervozna, razdražljiva, pa čak i gruba u nečuvenom, nedopustivom obliku; a i vi sami još nekoliko časova potom nećete moći da sklopite oči od teškog bremena - slika svih vidova moralne nečistote.

Vi oskrvnjujete svoje duše i duše svoje dece, jer se preko čula, vida i sluha, koji su organi ljudske duše, svi ti likovi prodiru u nju. Kao fotografije, oni se talože u našoj podsvesti, oskrvnjujući same dubine dušine. Potom, u bilo kom momentu našega života, po još neipitanim zakonima iskvarene čovekove psihe, iznenada iskrsavaju u nejneočekivanijim trenucima našega života, pomračujući našu molitvu, kvareći naše odnose sa ljudima i oduzimajući nam životnu radost.
Nije uzalud Pravoslavna crkva, znajući kakvu nam duboku povredu nanosi gledanje kipova i slika na kojima je oličen greh, 100-tim vaseljenskim pravilom Šestog Vaseljenskog Sabora, održanog u Carigradu, sasvim precizno i određeno utvrdila: "Oči tvoje neka gledaju što je pravo i više od svega što se čuva, čuvaj srce svoje, zato što iz njega izvire život - zaveštava Premudrost, jer telesna čula lako unose svoje utiske u dušu.
Zato sablažnjive predstave na dasci ili na nečemu drugom predstavljeni sablažnjujući prizori kvare um i proizvode raspaljivanje nečistih zadovoljstava, ne dozvoljavamo da se predstavljaju na bilo koji način. Ako se neko drzne da to radi, neka bude odlučen!".
Kakav je to đavolji podsmeh nad nama, pravoslavnim ljudima! Znajući da se nikada ne bismo osmelili da uzmemo učešća u grešnim zborovima, on je tako vešto pomračio naš um, da mi za svoj sopstveni novac, koji smo teškim trudom zaradili, kupujemo televizor i sami u svoj dom uvodimo trulež, razvrat, ubistva, horor, propagandu satanizma i ludnice, izgubivši istinsku ljubav prema sebi kao stvorenju Božjem pred đavolom, ljubav kojom je bio tako bogat sveti prorok David, koji je mnogo puta i neumorno preklinjao Gospoda, kroz čitav svoj Psaltir, da ga ne da na podsmeh đavolu.
Gledajući posredstvom televizije sve te užase poročnog života, potrebno je uočiti još jednu štetnu pojavu, vrlo podmuklo zamaskiranu. Treba reći da u svakodnevnom životu između duše čovekove i samoga greha postoji put, na kome su postavljene bezbedonosne zapreke moralnog, životnog, psihološkog i socijalnog karaktera, koje duša po lenosti i tromosti ne odlučuje da pređe. Realizam televizije pomaže gledaocima da sve te prepreke savladamo bez napora, prilazi grehu postaju tako nešto obično, što je već pređeno, pa se i sam greh već može vršiti lako i slobodno. Tako se može i objasniti veliko mnoštvo najneverovatnijih i najneočekivanijih prestupa, kojima nisu prethodili ni najmanji simptomi kod njihovih počinilaca - to što je, na primer, posle gledanja nekog filma, u zoru jedan mališan ubio svoje roditelje, da ne pominjemo mnoge druge primere iz policijskih anala.
Koji način borbe bismo mogli da preporučimo?
Za početak bi trebalo uopšte reći da je potrebno boriti se. I pastir i pastvenik treba sebi neizostavno da stave u zadatak borbu sa televizijom. Najbolji i najprostiji način ovde je - prodati što pre svoje aparate!... Ova mera zamisliva je i ostvariva za uistinu pravedne duše, izabranike Božje, ljude za koje je najveći cilj u životu - spasenje sopstvene duše. Još blaženiji od onih koji to mogu da učine, jesu oni koji još nisu kupili taj aparat i nikada nisu osetili i ne osećaju potrebu za njim. Ipak, mi vrlo dobro shvatamo da je u tom momentu naš prvi predlog za vođenje borbe tvrda hrana, koju ne može prihvatiti masa naših vernika. Televizija nas je već isuviše sputala, a naša volja tako je slaba i nemoćna da će se malo ko odazvati na prvi predlog. Tome se ne treba čuditi - heroja je uvek malo. Mučenici su uvek pojedinci, pravednici vazda usamljenici.
Svima nama običnim Hrišćanima, predlažemo da se ponovo setimo pozitivnih kvaliteta televizije i naročito njene moći da vraća ljude njihovim ognjištima... Znači da se za nas sav zadatak borbe sa štetnim uticajem televizije svodi na to da, koristeći njene dobre strane, istovremeno presecamo svaki njen razvraćujući uticaj. Tu je potrebno ispoljiti snagu volje i uspostaviti čvrstu disciplinu u dodiru sa tim aparatom, u smislu da u porodici niko, osim oca ili majke ili nekog drugog odgovornog člana, ne bi smeo da se dotiče televizora, koji treba da stekne status zabranjenog ploda. Detetu mogu biti pušteni samo retki korisni filmovi, ali pretežno kao nagrada za njegove uspehe i dobro ponašanje.
Biće vrlo korisno svaki film propratiti sopstvenim objašnjenjem i svojim zaključcima, šireći njegov dijapazon primerima iz istorije odgovarajućih književnih dela, svagda se neizostavno oslanjajući na svetootačko Predanje Pravoslavlja.
Onome ko počne revnosno da se bori sa štetnim uticajem televizije, Gospod će i Sam pokazati i druge načine da se zaštiti od zla.
Tokom postova možemo postaviti sebi za pravilo da ili sasvim isključimo taj aparat iz mreže ili da ga sve to vreme držimo podalje.

Mitropolit Vitalije